|
Nedostatak careve vizije nigdje se nije bolje vidio nego u vanjskoj politici. Njegove pragmatične odluke da bi se riješili trenutačni problemi dugoročno rezultiraju potpunom katastrofom. Početkom vladavine Franje Josipa jedini veliki prijatelj njegove države biva [[Rusko Carstvo]]. Kada je [[1848.]] izbila [[Mađarska revolucija 1848.|Mađarska revolucija]], koja će uskoro dovesti do proglašenja [[Mađarska Republika (1848. - 1849.)|samostalne republike]]. Uskoro je ta revolucija zaprijetila Franji Josipu, nako čega je ovaj poslao svoju vojsku u Mađarsku. No, tek kada je Rusko Carstvo [[1849.]] poslalo svoje trupe pod vodstvom [[Ivan Paskjevič|Ivana Paskjeviča]], revolucija je ugašena i Franjo Josip je uspio sačuvati vlast.<ref name="Povijest3"/> Samo 4 godine kasnije tijekom [[Krimski rat|Krimskog rata]] ([[1853.]] - [[1856.]]), zaboravljajući povijesno neprijateljstvo s [[Pruska|Pruskom]], on sklapa obrambeni savez protiv Rusije i ulazi na napadački savez s [[Drugo Francusko Carstvo|Francuskom]], [[Kraljevina Sardinija|Sardinijom]] (s kojom je [[Prvi talijanski rat za nezavisnost|ratovao]] 1848.-49. godine) i [[Velika Britanija|Velikom Britanijom]] i to upravo protiv Rusije, čijeg se utjecaja na Istoku bojao.<ref name="Povijest3"/> Na kraju će doći čak do mobilizacije vojske za rat i na taj način vezati na sebe pola ruske vojske. Bez obzira što kriza prolazi bez objave rata Rusija to neće nikada zaboraviti pa od velikog prijatelja postaje nekad otvoreni, a nekad pritajeni neprijatelj.
Po završetku Krimskoga rata, francuski car [[Napoleon III.]] potpisuje tajni ugovor sa sardinijskim šefom vlade [[Camillo Benso di Cavour|Cavourom]] kojim obećaje pomoć Italiji u borbi s Habsburškom Monarhijom tijekom rata za ujedinjenje, tražeći zauzvrat pokrajinu [[Savoja]].<ref name="Povijest3"/> Kada je [[1859.]] [[ujedinjenje Italije]] započelo, Franjo Josip I. je doživio dva teška poraza [[bitka kod Magente|kod Magente]] i [[bitka kod Solferina|Solferina]] i tako morao predati [[Lombardija|Lombardiju]] Italiji. Već [[1864.]], zajedno s Pruskom, sudjeluje u [[Austrijsko-njemačkipruski rat protiv Danske|Austrijsko-njemačkompruskom ratu protiv Danske]], gdje odnosi pobjedu, te u diobi spornogsporni teritorijateritorij [[Schleswig]]-[[Holstein]] dobivadobivaju Holsteinpobjednici.<ref name="Povijest3"/>No, to No,neželjeno savezništvo s Prusijom raspast će se već nakon dvije godine kada započinje [[Austrijsko-pruski rat]] [[1866.]] godine. [[Otto von Bismarck|Kancelar Bismarck]] sklopio je savezništvo s Talijanima, obećavši im pokrajinu [[Veneto]], i tako napao vojsku Franje Josipa koja je, nakon teškog poraza [[bitka kod Sadove|kod Sadove]] morala kapitulirati. Potpisivanjem [[Praški mir (1866)|Praškog mira]], Franjo Josip gubi Veneto, a ukidanje [[Njemačka Konfederacija|Njemačke Konfederacije]] i formiranje [[Sjevernonjemačka Konfederecija|Sjevernonjemačke Konfederacije]] rezultitalo je izbacivanjem Habsburške Monarhije iz Njemačke.<ref name="Povijest3"/>, čime je završen pruski projekt izbacivanja perifernih država iz nemačke lige
Situacija naNa [[Balkan]]u nikada nije bila previše povoljna za Austro-Ugarsku, a najveći problemi dogodili su se upravo za vrijeme Franje Josipa. [[Osmansko Carstvo]], "Bolesnik na Bosporu", sve je više slabio, a utjecaj [[Kneževina Srbija|Kneževine Srbije]] (koja je sve više jačala), širio se na [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]], interesnu zonu čak četiriju zemalja - Austro-Ugarske, HrvatskeCrne (već je ban [[Ivan Mažuranić]] bio zagorovnik pripajanja Bosne Hrvatskoj)Gore, Srbije i Osmanskog Carstva. Kada je [[1875.]] u Bosni i Hercegovini izbio ustanak koji će dovesti do [[Velika istočna kriza|Velike istočne krize]], završene [[Mir u San Stefanu|Mirom u San Stefanu]] [[1878.]]. No, europske velesile nisu bile zadovoljne širenjem ruskog utjecaja pa je njemački kancelar Bismarck [[1878.]] sazvao [[Berlinski kongres]] na kojem je revidiran Sanstefanski mir. Rezolucijom Berlinskog kongresa, priznata je neovisnost [[Kneževina Srbija|Srbiji]] (koja će [[1882.]] postati [[Kraljevina Srbija|kraljevina]]), [[Kneževina Crna Gora|Crnoj Gori]], [[Bugarska|Bugarskoj]] i [[Rumunjska|Rumunjskoj]], a Austro-Ugarska je dobila upravu na Bosnom i Hercegovinom, koja ''de iure'' jest ostala pod upravom Osmanskog Carstva, ali je Austro-Ugarska uz upravu dobila i opciju aneksije, koju će iskoristiti [[1908.]] godine, što će izazvati novu [[Aneksijska kriza|krizu]] i pooštravanje odnosa sa Srbijom.<ref name="KoraciIV"/><ref name="Povijest3"/> Iako je za vrijeme [[Obrenovići|Obrenovića]] odnos dvaju država bio normaliziran, dolazak [[Karađorđevići|Karađorđevića]] [[Petar I. Karađorđević|Petra I.]] na vlast [[1903.]] (nakon državnog udara) zaoštrio je odnose koje je Franjo Josip morao rješavati brojnim carskim sankcijama.
Odnosi s Pruskom/[[ NjemačkoNemačko Carstvo|Njemačkom]] i Sardinijom/[[Kraljevina Italija|Italijom]] nastavili su teći svojim putem. Očito neprijateljstvo koje rezultira s nekoliko ratova tijekom prvih dvadeset godina vladavine Franje Josipa postaje kasnije upitno prijateljstvo i savezništvo. To prijateljstvo će na kraju dobiti službenu potvrdu iz [[Berlin]]a kada pod pritiskom da Njemačka izabere između Austro-Ugarske i Rusije, svog prijatelja (pošto su njih dvoje zbog zategnutih odnosa neprijatelji), ona izabire ovog prvog. Vječite sumnje [[Beč]]a prema talijanskom prijateljstvu će biti potvrđene početkom Prvog svjetskog rata. ▼Posjetio je [[Bjelovar]], [[12. rujna]] [[1888]]. godine. Povod su bile vojne vježbe na području sela [[Nova Rača|Rače]] i Drljanovca, oko 20 km od Bjelovara. U carevoj pratnji bio je i prijestolonasljednik Rudolf te nadvojvode Vilim, Josip i Oto. U zgradi tadašnjeg gradskog poglavarstva u Bjelovaru (danas zgrada [[Gradski muzej u Bjelovaru|Gradskog muzeja]]), na prvome katu susreli su se car Franjo Josip I. i đakovački [[biskup]] [[Josip Juraj Strossmayer]]. Tijekom susreta, Franjo Josip I. prigovorio je biskupu što je poslao brzojavnu čestitku u [[Kijev]] prigodom 900. godina [[Pokrštavanje Rusa|pokrštavanja Rusa]]. Taj događaj poznat je kao [[Bjelovarska afera]].
▲Odnosi s Pruskom/[[Njemačko Carstvo|Njemačkom]] i Sardinijom/[[Kraljevina Italija|Italijom]] nastavili su teći svojim putem. Očito neprijateljstvo koje rezultira s nekoliko ratova tijekom prvih dvadeset godina vladavine Franje Josipa postaje kasnije upitno prijateljstvo i savezništvo. To prijateljstvo će na kraju dobiti službenu potvrdu iz [[Berlin]]a kada pod pritiskom da Njemačka izabere između Austro-Ugarske i Rusije, svog prijatelja (pošto su njih dvoje zbog zategnutih odnosa neprijatelji), ona izabire ovog prvog. Vječite sumnje [[Beč]]a prema talijanskom prijateljstvu će biti potvrđene početkom Prvog svjetskog rata.
[[Datoteka:LenbachFranzJoseph.jpg|thumb|240px|<center>[[Franz von Lenbach]]: ''Franjo Josip I.'' ([[1873.]])</center>]]
Franjo Josip je osjećao osobnu simpatiju prema Engleskoj ili po njegovim rječima: ''"Englezi su veoma inteligentni i veoma efikasni političari jer uvijek uspiju postići dobar kompromis među stranama. Koliko su oni različiti od nas u Austriji"'', ali će pokušaj kralja Edvarda VII. (koji je posjetio Austriju) iz [[1907.]] godine o stvaranju saveza kako bi se Austro-Ugarska odvojila od Njemačke Franjo Josip odbiti zbog pozitivnog mišljenja o caru [[Vilim II., njemački car|Vilimu II.]]
|
