Wikipedija

Franjo Josip I od Austro-Ugarske – razlika između verzija

Interaktivna pretraga historije
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Rjecina2 (razgovor | doprinos)
8.624 izmene
Nema sažetka izmjene
Nema sažetka izmjene
Red 1:
{{Monarh (HR)
| ime = Franjo Josip I.
| titulaslika = Car[[Datoteka:Franz AustrijeJoseph, kralj Ugarske, Češke, Hrvatske, Slavonije,circa Dalmacije1915.JPG|280px]]
| slikaopis = [[Datoteka:FranzFotografski portret Joseph,cara circaFranje 1915.JPG|250px]]Josipa
| titula = {{flagicon|Austro-Ugarska}} [[Popis austrijskih careva|Austrijski car]], [[Popis ugarskih vladara|ugarski]], [[Hrvatski kraljevi|hrvatski]] i [[Popis čeških vladara|češki kralj]]
| opis slike = Franjo Josip I.
| vladavina = [[2. prosinca]] [[1848.]] –- [[21. studenog]] [[1916.]]
| krunidba =
| prethodnik = [[Ferdinand I. Austrijski|Ferdinand I.]]
| ostale titule =
| puno ime =
| datum rođenja = [[18. kolovoza]] [[1830.]]
| mjesto rođenja = [[Beč]], [[Austrijsko Carstvo]]
| datum smrti = [[21. studenog]] [[1916.]]
| mjesto smrti = [[Beč]], [[Austro-Ugarska]]
| mjesto pokopa =
| datum pokopa =
| prethodnik = [[Ferdinand I., car Austrije|Ferdinand I.]]
| nasljednik = [[Karlo I. Austrijski|Karlo I.]]
| regent =
| način nasljeđivanja =
| titula1 =
| prijestolonasljednik =
| supruga vladavina1 = [[Elizabeta (Austro-Ugarska)|Elizabeta Bavarska]]
| krunidba1 =
| prethodnik1 =
| nasljednik1 =
| regent1 =
| titula2 =
| vladavina2 =
| krunidba2 =
| prethodnik2 =
| nasljednik2 =
| regent2 =
| titula3 =
| vladavina3 =
| krunidba3 =
| prethodnik3 =
| nasljednik3 =
| regent3 =
| nasljeđe = -
| supruga = [[Elizabeta (Austro-Ugarska)|Elizabeta (Sissy) Bavarska]]
| supruge =
| suprug =
| suprugasupruzi 1 =
| supruga 2 =
| supruga 3 =
| supruga 4 =
| supruga 5 =
| supruga 6 =
| supruga 7 =
| supruga 8 =
| djeca = [[Sofija, nadvojvotkinja Austrije|Sofija]]<br>[[Gisela, nadvojvotkinja Austrije|Gisela]]<br>[[Princ Rudolf (Austro-Ugarska)|Rudolf]]<br>[[Marija Valerija, nadvojvotkinja Austrije|Marija Valerija]]
| obiteljpuno ime = [[Habsburgovci]]
| dinastija posthumno ime =
| dinastija = [[Habsburg]]
| vladarska himna =
| otac = [[Franjo KarlKarlo, carnadvojvoda Austrije|Franjo KarlKarlo]]
| majka = [[Sofija, bavarska princeza|Sofija BavarskeBavarska]]
| datum rođenja = [[18. kolovoza]] [[1830]].
| mjesto rođenja = [[Datoteka:Flag of the Habsburg Monarchy.svg|22px|border]] [[Beč]], [[Habsburška Monarhija]]<br><small>(danas [[Austrija]])</small>
| datum smrti = [[21. studenog]] [[1916]].
| mjesto smrti = {{flagicon|Austro-Ugarska}} [[Beč]], [[Austro-Ugarska]]<br><small>(danas [[Austrija]])</small>
| datum pokopa =
| mjesto pokopa =
| potpis =
| zanimanje =
| vjera = [[katolicizam]]
}}
 
'''Franjo Josip I.''' ([[Schönbrunn]], [[Beč]], [[18. kolovoza]] [[1830]]. - [[Schönbrunn]], [[Beč]], [[21. studenog]] [[1916]].), austrijski car i [[Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom|ugarsko-hrvatski]] i [[Češka (povijesna pokrajina)|češki]] kralj ([[1848]]. - [[1916]].).<ref name=Britannica>Francis Joseph. (2009). In Encyclopædia Britannica. Retrieved 19 April 2009, from Encyclopædia Britannica Online: http://www.britannica.com/EBchecked/topic/216776/Francis-Joseph</ref>
 
==Djetinjstvo==
[[Datoteka:Barabás Ferenc József.jpg|thumb|220px|left|border|<center>[[Miklós Barabás]]: ''Franjo Josip I.'' ([[1853.]])</center>]]
Rođenje Franje Josipa [[18. kolovoza]] [[1830]]. dočekano je s neskrivenim oduševljenjem njegovog djed cara [[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franje II.]] i ostalih pripadnijka dinastije Habsburg, koja je ponovno došla do ruba izumiranja u muškoj lozi. Njegov otac, nadvojvoda [[Franjo Karlo]], bio je jedini zdravi sin Franje II. kojemu su sva ostala muška djeca umrla u djetinjstvu (dva sina) ili bila mentalno zaostala ([[Ferdinand I. Austrijski|Ferdinand I.]]). Majka Franje Josipa je bila [[bavarska]] princeza Sofija i ona će imati veliki utjecaj u prvom dijelu života budućeg cara.
 
Još tijekom najranijeg djetinjstva Franje Josipa na dvoru je bila donesena odluka kako njegov otac nije sposoban da bude car, a isto je vrijedilo i za mentalno zaostalog najstarijeg sina Franje II., Ferdinanda. Bez obzira na sve [[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franjo II.]], pozivajući se na zakone o nasljeđivanju po kojima najstariji sin naslijeđuje krunu, primorao je ministre i pripadnike dinastije [[Habsburg]] da priznaju maloumnog [[Ferdinand I. Austrijski|Ferdinanda I.]] za cara. Ta odluka na kraju dovodi do brisanja iz linije nasljeđivanja oca Franje Josipa Franje Karla kako bi mladi princ prvom prilikom postao car.
Rođenje Franje Josipa [[18. kolovoza]] [[1830]]. je dočekano s neskrivenim oduševljenjem od njegovog djeda cara [[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franje II.]] i ostalih pripadnika dinastije Habsburg koja je ponovno došla do ruba izumiranja u muškoj lozi. Njegov otac nadvojvoda [[Franjo Karlo]] je bio jedini zdravi sin Franje II. kojemu su sva ostala muška djeca umrla u djetinjstvu (dva sina) ili bila mentalno zaostala ([[Ferdinand I. Austrijski|Ferdinand I.]]). Majka Franje Josipa je bila [[bavarska]] princeza Sofija i ona će imati veliki utjecaj u prvom dijelu života budućeg cara.
 
Još tijekom najranijeg djetinjstva Franje Josipa na dvoru je bila donesena odluka kako njegov otac nije sposoban da bude car, a isto je vrijedilo i za mentalno zaostalog najstarijeg sina Franje II. Ferdinanda. Bez obzira na sve [[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franje II.]] pozivajući se na zakone o nasljeđivanju po kojima najstariji sin naslijeđuje krunu je primorao ministre i pripadnike dinastije [[Habsburg]] da priznaju za budućeg cara zaostalog [[Ferdinand I. Austrijski|Ferdinanda I.]]. Ta odluka na kraju dovodi do brisanja iz linije nasljeđivanja oca Franje Josipa Franje Karla kako bi mladi princ prvom prilikom postao car.
 
==Obrazovanje==
[[Datoteka:Barabás Ferenc József.jpg|thumb|220px|left|border|'''Franjo Josip''' [[1853.]] godine</center>]]
Najveći utjecaj na obrazovanje budućeg cara je imala njegova žestoko konzervativna i prokatolički nastrojena majka Sofija. Osim pozitivnih stajališta o [[Katoličanstvo|katoličkoj religiji]] koje će tijekom vladavine često mijenjati u skladu s političkim potrebama tijekom edukacije Franjo Josip će naučiti [[češki jezik|češki]], [[francuski jezik|francuski]], [[mađarski jezik|mađarski]] i [[talijanski jezik]]. Jedinstveno za Habsburške prinčeve u zadnjih stotinu godina on dobiva vojnog učitelja grofa Coroninija od kojega će biti naučene vrline vojne discipline i druge pozitivne vojničke vrijednosti. To naučeno vojno znanje Franjo Josip će prikazati kod bitke za Santa Luciju u [[Italija|Italiji]] tijekom svibnja [[1848]]. kada će impresionirati [[maršal]]a [[Josef Radetzky|Radetzkog]]. Na žalost vojno školovanje je neočekivano prekinuto na nivou nižeg časnika iste godine kada on postaje car što rezultira činjenicom da će kasnije tijekom svoje vladavine Franjo Josip obraćati pažnju i trošiti vrijeme na sve "sitnice" kojima se u vojsci bave niži časnici, a rijetko će vidjeti potpunu stratešku sliku kojom se bave viši [[časnik|časnici]].
Slični nedostaci se pojavljuju tijekom školovanja o politici i zakonima koje će također biti iznenada prekinuto njegovom krunidbom za [[car]]a.
 
Najveći utjecaj na obrazovanje budućeg cara je imala njegova konzervativna i prokatolički nastrojena majka Sofija. Osim pozitivnih stajališta o [[Katoličanstvo|katoličkoj religiji]] koje će tijekom vladavine često mijenjati u skladu s političkim potrebama tijekom edukacije Franjo Josip će naučiti [[češki jezik|češki]], [[francuski jezik|francuski]], [[mađarski jezik|mađarski]] i [[talijanski jezik]]. Jedinstveno za habsburške prinčeve u zadnjih stotinu godina on dobiva vojnog učitelja [[Ivan Coronini|grofa Coroninija]] od kojega će naučiti vrline vojne discipline i druge pozitivne vojničke vrijednosti. To naučeno vojno znanje Franjo Josip će pokazati kod bitke za Santa Luciju u [[Italija|Italiji]] tijekom svibnja [[1848]]. kada će impresionirati [[maršal]]a [[Josef Radetzky|Radetzkog]]. Na žalost vojno školovanje je neočekivano prekinuto na nivou nižeg časnika iste godine kada on postaje car što rezultira činjenicom da će kasnije tijekom svoje vladavine Franjo Josip obraćati pažnju i trošiti vrijeme na sve "sitnice" kojima se u vojsci bave niži časnici, a rijetko će vidjeti potpunu stratešku sliku kojom se bave viši [[časnik|časnici]].
Konačni rezultat školovanja postaje [[poliglot]] prosječnih intelektualnih sposobnosti s velikom samokontrolom i strogo logičnim načinom razmišlja koji odbija sve vrste mistike, ali s nedovršenim vojnim, političkim i pravnim školovanjem. Uz to naučeno tijekom školovanja ne smijemo zaboraviti njegovu urođenu sposobnost da primjeti kada ga sugovornik laže ili pokušava prevariti.
Slični nedostaci se pojavljuju tijekom školovanja o politici i zakonima koje će također biti iznenada prekinuto njegovom krunidbom za [[car]]a.
Kao konačni rezultat školovanja car postaje [[poliglot]] prosječnih intelektualnih sposobnosti s velikom samokontrolom i strogo logičnim načinom razmišlja koji odbija sve vrste mistike, ali s nedovršenim vojnim, političkim i pravnim školovanjem. Uz to naučeno tijekom školovanja ne smijemo zaboraviti njegovu urođenu sposobnost da primjeti kada ga sugovornik laže ili pokušava prevariti.
 
==Osobnost==
[[Datoteka:Viribus Unitis - stained glass in Kutna Hora.jpg|thumb|250px|[[Vitraj]] Franje Josipa u crkvi Svete Barbare u [[Kutná Hora|Kutnoj Hori]]]]
Neupitno najutjecajnija psihička osobnost Franje Josipa je bila samokontrola i podređivanje svoje dobrobiti onoj Carstva. Čak i u ekstremnim situacijama kao što je bilo ubojstvo njegovog jedinog sina [[Carević Rudolf (Austro-Ugarska)|Rudolfa]] on se odlučuje na prikrivanje ubojstva koje bi potreslo državu i izjavljuje da je to bilo [[samoubojstvo]] s čime zataškava problem. Slični, ali manje drastični primjeri samokontrole su se prikazivali i tijekom prvih godina vladavine kada mladi car sudjeluje u [[ples]]ovima na dvoru sve do trenutka svojsvoje ženidbe samo da bihbi odmah potom prestao ssa zabavama.
 
Njegova dobroćudnost i milostivost je također postala dobro poznata. SSa samo 19 godina, nakon sloma [[Revolucija u Mađarskoj 1848.|Mađarske revolucije]] on zahtjeva milost za pobunjenike i u tom djelomično uspijeva tako da je po završetku ratnih operacija pogubljeno manje od 150 pobunjenika. Čak je i [[Artur Gorgij]], posljednji vođa revolucije, na kraju dobio pomilovanje od cara milost. Ta dobroćudnost će se pokazatiopetovani ponovnomanifestirati i ponovno kasnije tijekom života, aliuz ekstremnijednu slučajizminku, a to je postajeneuspjeli [[atentat]] iz [[1853.]] godine kada je bio teško ranjen. Atentatora je sud ubrzo osudio na smrt i pogubio, ali čuvši o porodičnojobiteljskoj situaciji atentatora Franjo Josip mu je dao državnu mirovinu (njegovoj majci).
 
Kao i većina osoba s apsolutnom vlašću car se davao nagovoriti od bliskih prijatelja, obitelji ili ministara na akcije koje na početku nije smatrao pametnim ili poželjnim. PovjesniPovijesni izvori nam govore o danu krunidbe kada njegov brat slučajno razbija [[staklo]] na crkvi i dolazi u [[strah]]u tek okrunjenom caru tražeći pomoć. Tada Franjo Josip uzima kamen u ruku i pita majku akosmije gali smijega i on baciti na staklo. Tek nakon dopuštenja kamen će biti bačen. U političkom životu većinom su drugi vršili pritisak na njega radi donošenja odgovarajućih odluka. Barun Kubeck nam ostavlja u svom dnevniku povjesnipovijesni izvor o nagovaranju cara da [[1851.]] godine proglasi carev apsolutizam. To nagovaranje koje su vršili on i drugi ministri je trajalo duže od 7 mjeseci i na kraju je Franjo Josip potpisao zakon. Ta njegova popustljivost iz početka vladavine će trajati do kraja života, a na kraju će rezultirati [[Prvi svjetski rat|Prvim svjetskim ratom]]. Nakon [[Sarajevski atentat|Sarajevskog atentata]] car će biti izložen velikom narodnom, vojnom i političkom pritisku da objavi rat čemu se on žestoko protivio. Nakon mjesec dana pritisaka [[28. srpnja]] [[1914]]. godine on će potpisati mobilizaciju, a potpis će popratiti riječima: ''"Ja sam sve uradioučinio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo".''
[[Datoteka:Emperor Francis Joseph of Austria.ogv|left|frame|Video snimka koja prikazuje cara tijekom posjeta u travnju [[1910.]]]]
 
Vjerojatno najveće negativne osobine Franje Josipa postaju nedostatak vizije razvoja države. On u uvijek pokušava rješitiriješiti trenutačne "jednostavne" probleme dok oni teži kao na primjer nacionalni po njegovom mišljenju nisu rješivi pa se niti ne pokušavaju rješitiriješiti. Uz osobni nedostatak pojavljuje se tijekom zadnja 2dva [[Desetljeće|desetljeća]] života i potpuna pasivnost koja će dovesti do novih problema.
 
==Poznanici o Franji Josipu==
 
Schwarzenberg, koji je bio prvi [[premijer]] mladog cara, već na proljeće [[1849.]] protestira zbog prevelike pažnje koju Franje Josip posvećuje detaljima. Slične primjedbe drugih poznanika će rezultirati popularnom kritikom da on ima način razmišljanja nižeg časnika, a ne cara. [[Franjo Karlo]] će o svom sinu Franji Josipu komentirati kako "naš Car nema prijatelja jer njegove lične osobine to nedopuštaju. On se nalazi sam na vrhu i govori s onima koji poslužuju, ali odbija razgovor. Samo moćni ljudi mogu razgovarati s njim, dok on sam vjeruje kako živimo u najsretnijem razdoblju Austrijske povijesti jer mu tako govore. U novinama on čita samo tekstove koje su mu označili crvenom bojom, a jedini dodir s realnošću mu je bila supruga Elizabeta dok se ona brinula ozbiljnim stvarima":
 
{{citat5|Naš Car nema prijatelja jer njegove lične osobine to ne dopuštaju. On se nalazi sam na vrhu i govori s onima koji poslužuju, ali odbija razgovor. Samo moćni ljudi mogu razgovarati s njim, dok on sam vjeruje kako živimo u najsretnijem razdoblju austrijske povijesti jer mu tako govore. U novinama on čita samo tekstove koje su mu označili crvenom bojom, a jedini dodir s realnošću mu je bila supruga Elizabeta dok se ona brinula ozbiljnim stvarima|Franjo Karlo}}
[[Ministar|Ministri]] su o sastancima s Franjom Josipom i njegovim odlukama dali njegovu veoma jednostavnu i ne pretjerano pozitivnu sliku:"Tko zadnji priča s carem je gotovo uvijek u pravu". Bez obzira na to oni će kao i svi drugi postati žrtve njegovog osobnog šarma. Potpuno je nevažno bilo ako su posjetitelji bili obični stanovnici, državni službenici ili predsjednici pošto svi ostaju šarmirani. Britanski kralj [[Edvard VII.|Edvard VII]] će biti začaran 1907. godine od simpatičnog cara (tako će ga i nazvati), a [[Theodore Roosevelt]] bivši predsjednik [[Sjedinjene Američke Države|Sjedinjenih Američkih Država]] će biti tako iznenađen da ne znajući što da učini Franjo Josip mu govori:"Vi u meni gledate posljednjeg europskog [[monarh]]a stare škole". Roosevelt o susretu govori malo drugačije, ali nam ostavlja zanimljivo razmišljanje o caru koji po njegovim rječima "Nije jako sposoban čovjek, ali je gospodin"
[[Datoteka:Ferenc Jozsef es Tisza Istvan.jpg|left|320px|thumb|<center>Franjo Josip I. i mađarski premijer [[István Tisza]] [[1905.]] godine</center>]]
[[Ministar|Ministri]] su o sastancima s Franjom Josipom i njegovim odlukama dali njegovu veoma jednostavnu i ne pretjerano pozitivnu sliku: ''"Tko zadnji priča s carem gotovo je uvijek u pravu"''. Bez obzira na to oni će kao i svi drugi postati žrtve njegovog osobnog šarma. Potpuno je nevažno bilo ako su posjetitelji bili obični stanovnici, državni službenici ili predsjednici pošto svi ostaju šarmirani. Britanski kralj [[Edvard VII.|Edvard VII.]] će [[1907.]] ostati impresioniran simpatičnim carem (tako će ga i nazvati), a [[Theodore Roosevelt]], 26. predsjednik [[Sjedinjene Američke Države|Sjedinjenih Američkih Država]], bit će tako iznenađen da će mu car u jednom trenutku samo kazati: ''"Vi u meni gledate posljednjeg europskog [[monarh]]a stare škole"''. Sam Roosevelt o susretu govori malo drugačije, ali nam ostavlja zanimljivo razmišljanje o caru koji po njegovim rječima ''"nije jako sposoban čovjek, ali je gospodin"''.
 
Na kraju najbolje mišljenje o Franji Josipu u dvadesetom stoljeću je dao Franjo Josip koji je samog sebe nazvao [[anakronizam|anakronizmom]].
 
==PorodičneObiteljske tragedije==
[[Datoteka:Francis joseph family 1861.png|thumb|280px|<center>Portret obitelji Franej Josipa I. iz [[1861.]] godine. U gornjem redu, Franjo Josip, nadvojvoda Maksimilijan, nadvojvodkinja Charlotte, Ludvig Viktor i Karlo Ludvig. U donjem redu, carica Elizabeta s carevićem Rudolfom i kćeri Giselom, majka Sofija Bavarska i otac Franjo Karlo</center>]]
Nakon nekoliko neuspješnih udvaranja (za princeze od Modene, Pruske i Saske)<ref>''[http://books.google.ca/books?id=d_rlZKhgaekC Twilight of the Habsburgs: The Life and Times of Emperor Francis Joseph By Alan Palmer]''</ref> Franjo Josip odabire uvijek veselu, energičnu [[Elizabeta (Austro-Ugarska)|Elizabetu Bavarsku]] (nadimak Sisi) koja je u velikoj suprotnosti s njegovom osobnošću za svoju ženu. Taj brak sklopljen je upravo na inicijativu budućeg cara, što je bio jedini put da se usprotivio svojoj majci, koja je zahtijevala brak s najstarijom od tri bavarske princeze. Idealizirano vjenčanje uskoro postaje noćna mora, pošto Sisi odbija živjeti na dvoru po dvorskim pravilima. Nakon 6 godina braka i rođenja [[Carević Rudolf (Austro-Ugarska)|prijestolonasljednika Rudolfa]], Sisi napušta Franju Josipa i počinje živjeti po Europi. Vratit će mu se samo na kratko 1867. - 68. godine, ali bez obzira na to Franjo Josip će ostati duboko zaljubljen u svoju caricu i tek će pred kraj njenog života početi živjeti s ljubavnicom, glumicom [[Katharina Schratt|Katharinom Schratt]], koja je postala "neokrunjena austrijska carica".
 
Kao i većina drugih vladara ([[Luj XIV., kralj Francuske|Luj XIV.]], [[August]], [[Ramzes II.]], ...) koji su upravljali svojim državama više od pola stoljeća i život Franje Josipa je bio potresen velikim obiteljskim tragedijama. Prva od njih postaje smrt kćeri [[Sofija, nadvojvotkinja Austrije|Sofije]] u trećoj godini života. Navodno je ta smrt [[1857]]. godine dovela do psihičkih problema carice Sisi koji će kasnije dovesti do raspada braka.
[[Datoteka:Francis joseph family 1861.png|thumb|280px|<center>Portret obitelji Franej Josipa I. iz 1861. godine. U gornjem redu, Franjo Josip, [[nadvojvoda Maksimilijan]], nadvojvodkinja Charlotte, Ludvig Viktor i Karlo Ludvig. U donjem redu, carica Elizabeta s carevićem Rudolfom i kćeri Giselom, majka Sofija Bavarska i otac Franjo Karlo</center>]]
 
Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja ženidbe (za princeze od Modene, Prusije i Saske) Franjo Josip odabire uvijek veselu, energičnu [[Elizabeta (Austro-Ugarska)|Elizabetu Bavarsku]] (nadimak Sisi) koja je u velikoj suprotnosti s njegovom osobnošću. To vjenčanje za koje na početku izgleda da je stvoreno na nebu uskoro postaje noćna mora pošto Sisi odbija živjeti na dvoru po dvorskim pravilima. Nakon 6 godina braka i rođena prijestolonasljednika Rudolfa Sisi napušta Franju Josipa i počinje živjeti po Europi. Vratiti će mu se samo na kratko 1867-68 godine, ali bez obzira na to Franjo Josip će ostati duboko zaljubljen u svoju caricu i tek će pred kraj njenog života početi živjeti s ljubavnicom.
 
Kao i većina drugih vladara ([[Luj XIV., kralj Francuske|Luj XIV.]], [[August]], [[Ramzes II.]]..) koji su upravljali svojim državama pola stoljeća i život Franje Josipa je bio potresen velikom porodičnim tragedijama. Prvi od njih postaje smrt kćeri Sofije u trećoj godini života. Navodno ta smrt [[1857]]. godine dovodi do psihičkih problema carice Sisi koji će kasnije dovesti do raspada braka.
Desetljeće nakon te jedine prirodne tragedije (smrt od bolesti) dolazi do početka krvavih tragedija Franje Josipa. Carev, navodno sterilni, brat [[Nadvojvoda Maksimilijan|MaksimilijanaMaksimilijan]] je [[1863]]. godine prihvatitioprihvatio krunutitulu [[Meksiko|Meksikameksičkog cara]]. Francuske okupacijske trupe koje su pomogle u krunidbi će [[1866.]] godine bitiporaziti poraženetamošnji od tamošnjih pobunjenikapobunjenici, a sam Maksimilijan je ubrzo potom zarobljen i strijeljan [[19. lipnja]] [[1867.]] godine.
 
Više od dvadeset godina kasnije, Franjo Josip doživljava najteži mogući udarac kada mu je ubijen jedini sin, [[Carević Rudolf (Austro-Ugarska)|prijestolonasljednik Rudolf]] u neslavnoj [[Tragedija Mayerling|tragediji Mayerling]]. SlužbeniSlužbena istraga o smrti, vođena i blagoslovljena od cara, govorit će govoriti o [[suicid|samoubojstvu]], ali su mnoga pitanja ostavljena otvorena. [[Obdukcija]] izvršena [[1992.]] godine na tijelu Rudolfove ljubavnice, koju je on po službenom izvještaju ubio hicem iz pištolja je, dokazala neistinuje greške službenog izvještaja iz [[1889.]] godine, pošto je ona bila ubijena udarcima, a ne hicem. Također je kasnije otkriven i stari izvještaj policije koji govori da je Rudolf ubijen ssa šest hitaca iz [[puška|puške]]. Ubojstvo carevića Rudolfa, koji je bio poznati protivnik dualizma, to jest Ugarske, i vatreni zagovornik napuštanja saveza s Njemačkom je, bila je politička noćna mora koja je mogla završiti ratom pa ju možda iz tog razloga Franjo Josip zataškava pričom o [[samoubojstvo|samoubojstvu]].
 
Sljedeća žrtva iz unutarnjeg kruga careve obitelji postaje carica [[Elizabeta (Austro-Ugarska)|Elizabeta]], koju ubija [[1898.]] godine, u [[Švicarska|Švicarskoj]], ubija talijanski [[Anarhizam|anarhist]] [[Luigi Lucheni]] tako što šezdesetogodišnju caricu probija nožem, ali ipak njena smrt postaje nevažna kada ju se usporedi s ubojstvom nećaka Franje Josipa i prijestolonasljednika Austro-Ugarske [[Franjo Ferdinand|Franje Ferdinand]]a u Sarajevu [[1914.]] godine. Franju Ferdinanda i njegovu suprugu [[Sofija Chotek|Sofiju]] ubio je [[Gavrilo Princip]], smatrajući prijestolonasljednika protivnikom [[Jugoslaveni|Jugoslavena]] i glavnog predstavnika okupacijske sile.<ref name="KoraciIV"/> Ovo ubojstvuubojstvo, koje se dogodilo pred velikim brojem promatrača, bez obzira na sve careve želje nije moglo biti zataškano, što će na kraju dovesti do početka [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]], čemu se car također snažno protivio.
 
==Pokušaj atentata 1853.==
[[Datoteka:J.Reiner - Attentat auf Kaiser Franz Joseph.jpg|thumb|280px|<center>J. J. Reiner: ''Atentat na Franju Josipa I.'' ([[1853.]])</center>]]
Dana [[18. veljače]] [[1853.]], car je preživio pokušaj atentata kojeg je izveo mađarski nacionalist [[János Libényi]]. Car je šetao s jednim svojim časnikom [[Maximilian Karl Lamoral O'Donnell|Maximilianom Karlom Lamoralom O'Donnellom]], na jednom od gradskih [[bastion]]a, kada mu je Libényi prišao. Instantno je napao cara s leđa nožem i ubo ga direktno u vrat. Car Franjo Josip je gotovo uvijek nosio uniformu s visokim ovratnikom, tako da mu je vrat bio gotovo u potpunosti prekriven. Tako se dogodilo da je njegov ovratnik bio napravljen od jako krutog materijala. Iako je car, jasno, bio ozlijeđen i počeo je krvariti, ovratnik mu je spasio život. Grof O'Donnell je tada odmah napao Libényija sa svojom sabljom.<ref>[http://www.wien-vienna.at/geschichte.php?ID=695 Wien - Attentat - Kaiser Franz Joseph - Lasslo Libényi - Graf O´Donnell - JosefEttenreich - Geschichte - Votivkirche<!-- bot-generated title -->] at www.wien-vienna.at</ref> O'Donnell je kasnije postao i službeni grof Habsburške Monarhije (do tada je samo bio grof zbog irskog plemićkog porijekla) i nagrađen je za svoje zasluge u spašavanju cara. Još jedan svjedok, koji je slučajno prolazio, mesar Joseph Ettenreich, također je pomogao i svladao Libényija. Za to ga je car nagradio i proglasio ga plemićem, te je ovaj tako postao Joseph von Ettenreich. Libényi je ubrzo odveden pred sud te osuđen na smrt zbog pokušaja [[regicid]]a. Smrtna kazna izvršena je na [[Simmeringer Haide]]u. Nakon ovog neuspjelog napada, carev brat [[Nadvojvoda Maksimilijan|Maksimilijan]], kasniji meksički car, pozvat će sve europske plemićke obitelji na davanje donacije za izgradnju crkve na mjestu napada, koja bi tamo stajala kao simbol i podsjetnik. Crkva se nalazu u [[Ringstraße]]u, blizu [[Sveučilište u Beču|Sveučilišta]], a znana je kao [[Votivkirche]].
 
==Vanjska politika==
[[Datoteka:Franz joseph1.jpg|300px|left|thumb|<center>[[Franz Xaver Winterhalter]]: ''Franjo Josip I. u odori austrijskog feldmaršala'' ([[1865.]])</center>]]
Nedostatak careve vizije se nigdje se nije bolje vidio nego u vanjskoj politici. Njegove pragmatične odluke da bi se rješiliriješili trenutačni problemi dugorocnodugoročno rezultiraju potpunom katastrofom. Početkom vladavine Franje Josipa jedini veliki prijatelj njegove države biva [[Rusko Carstvo]]. Kada je [[1848.]] izbila [[Mađarska revolucija 1848.|Mađarska revolucija]], koja će muuskoro svojomdovesti vojnomdo intervencijomproglašenja spasiti[[Mađarska krunuRepublika (1848. - 1849.)|samostalne republike]]. Uskoro je ta revolucija zaprijetila Franji Josipu, nako čega je ovaj poslao svoju vojsku u Mađarsku. No, tek kada je Rusko Carstvo [[1849.]] godineposlalo svoje trupe pod vodstvom [[Ivan Paskjevič|Ivana Paskjeviča]], revolucija je ugašena i Franjo Josip je uspio sačuvati vlast.<ref name="Povijest3"/> Samo 4 godine kasnije tijekom [[Krimski rat|Krimskog rata]] ([[1853.]] - [[1856.]]), zaboravljajući povijesno neprijateljstvo s [[PrusijaPruska|PrusijomPruskom]], on s njom sklapa obrambeni savez protiv Rusije i ulazi na napadački savez s [[Drugo Francusko Carstvo|Francuskom]], [[Kraljevina Sardinija|Sardinijom]] (s kojom je [[Prvi talijanski rat za nezavisnost|ratovao]] 1848.-49. godine) i [[Velika Britanija|Velikom Britanijom]] takođeri to upravo protiv Rusije, čijeg se utjecaja na Istoku bojao.<ref name="Povijest3"/> Na kraju će doći čak do mobilizacije vojske za rat i na taj način vezati na sebe pola ruske vojske. Bez obzira što kriza prolazi bez objave rata Rusija to neće nikada zaboraviti pa od velikog prijatelja postaje nekad otvoreni, a nekad pritajeni neprijatelj.
 
Slični obrat se događa i na [[Balkan]]u samo ovaj put bez ikakvog carevog uplitanja. Odnosi s Srbijom prolaze u stilu toplo-hladno. Do velikog zahlađenja odnosa i gotovo rata dolazi 1878 godine kada je okupirana [[Bosna i Hercegovina]]. Dolaskom novog kralja na čelo Srbije situacija se drastično mijenja i dvije države postaju najveći prijatelji, ali do novog obrata će doći pri državnom udaru 1903 godine i stupanju na vlast u [[Kraljevina Srbija|Kraljevini Srbiji]] dinastije [[Karađorđevići|Karađorđević]]. Na srpske provokacije (propaganda među Slavenima u Austro-Ugarskoj i terorizam) Franjo Josip ne zna što odgovoriti pa jedini odgovor postaju carinske sankcije.
 
Po završetku Krimskoga rata, francuski car [[Napoleon III.]] potpisuje tajni ugovor sa sardinijskim šefom vlade [[Camillo Benso di Cavour|Cavourom]] kojim obećaje pomoć Italiji u borbi s Habsburškom Monarhijom tijekom rata za ujedinjenje, tražeći zauzvrat pokrajinu [[Savoja]].<ref name="Povijest3"/> Kada je [[1859.]] [[ujedinjenje Italije]] započelo, Franjo Josip I. je doživio dva teška poraza [[bitka kod Magente|kod Magente]] i [[bitka kod Solferina|Solferina]] i tako morao predati [[Lombardija|Lombardiju]] Italiji. Već [[1864.]], zajedno s Pruskom, sudjeluje u [[Austrijsko-njemački rat protiv Danske|Austrijsko-njemačkom ratu protiv Danske]], gdje odnosi pobjedu, te u diobi spornog teritorija [[Schleswig]]-[[Holstein]] dobiva Holstein.<ref name="Povijest3"/> No, savezništvo s Prusijom raspast će se već nakon dvije godine kada započinje [[Austrijsko-pruski rat]] [[1866.]] godine. [[Otto von Bismarck|Kancelar Bismarck]] sklopio je savezništvo s Talijanima, obećavši im pokrajinu [[Veneto]], i tako napao vojsku Franje Josipa koja je, nakon teškog poraza [[bitka kod Sadove|kod Sadove]] morala kapitulirati. Potpisivanjem [[Praški mir (1866)|Praškog mira]], Franjo Josip gubi Veneto, a ukidanje [[Njemačka Konfederacija|Njemačke Konfederacije]] i formiranje [[Sjevernonjemačka Konfederecija|Sjevernonjemačke Konfederacije]] rezultitalo je izbacivanjem Habsburške Monarhije iz Njemačke.<ref name="Povijest3"/>
O odnosima s Prusijom/[[Njemačko Carstvo|Njemačkom]] i Sardinijom/[[Kraljevina Italija|Italijom]] se nema što značajno reći. Očito neprijateljstvo koje rezultira s nekoliko ratova tijekom prvih dvadeset godina vladavine Franje Josipa postaje kasnije upitno prijateljstvo i savezništvo. To prijateljstvo će na kraju dobiti službenu potvrdu iz [[Berlin]]a kada pod pritiskom da Njemačka izabere između Austro-Ugarske i Rusije svog prijatelja (pošto su njih dvoje zbog zategnutih odnosa neprijatelji) ona izabire ovog prvog. Vječite sumnje [[Beč]]a prema talijanskom prijateljstvu će biti potvrđene početkom Prvog svjetskog rata.
 
Situacija na [[Balkan]]u nikada nije bila previše povoljna za Austro-Ugarsku, a najveći problemi dogodili su se upravo za vrijeme Franje Josipa. [[Osmansko Carstvo]], "Bolesnik na Bosporu", sve je više slabio, a utjecaj [[Kneževina Srbija|Kneževine Srbije]] (koja je sve više jačala), širio se na [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]], interesnu zonu čak četiriju zemalja - Austro-Ugarske, Hrvatske (već je ban [[Ivan Mažuranić]] bio zagorovnik pripajanja Bosne Hrvatskoj), Srbije i Osmanskog Carstva. Kada je [[1875.]] u Bosni i Hercegovini izbio ustanak koji će dovesti do [[Velika istočna kriza|Velike istočne krize]], završene [[Mir u San Stefanu|Mirom u San Stefanu]] [[1878.]]. No, europske velesile nisu bile zadovoljne širenjem ruskog utjecaja pa je njemački kancelar Bismarck [[1878.]] sazvao [[Berlinski kongres]] na kojem je revidiran Sanstefanski mir. Rezolucijom Berlinskog kongresa, priznata je neovisnost [[Kneževina Srbija|Srbiji]] (koja će [[1882.]] postati [[Kraljevina Srbija|kraljevina]]), [[Kneževina Crna Gora|Crnoj Gori]], [[Bugarska|Bugarskoj]] i [[Rumunjska|Rumunjskoj]], a Austro-Ugarska je dobila upravu na Bosnom i Hercegovinom, koja ''de iure'' jest ostala pod upravom Osmanskog Carstva, ali je Austro-Ugarska uz upravu dobila i opciju aneksije, koju će iskoristiti [[1908.]] godine, što će izazvati novu [[Aneksijska kriza|krizu]] i pooštravanje odnosa sa Srbijom.<ref name="KoraciIV"/><ref name="Povijest3"/> Iako je za vrijeme [[Obrenovići|Obrenovića]] odnos dvaju država bio normaliziran, dolazak [[Karađorđevići|Karađorđevića]] [[Petar I. Karađorđević|Petra I.]] na vlast [[1903.]] (nakon državnog udara) zaoštrio je odnose koje je Franjo Josip morao rješavati brojnim carskim sankcijama.
Franjo Josip je osjećao ličnu simpatiju prema Engleskoj ili po njegovim rječima:"Englezi su veoma inteligentni i veoma efikasni političari jer uvijek uspiju postići dobar kompromis među stranama. Koliko su oni različiti od nas u Austriji", ali će pokušaj kralja Edvarda VII (koji je posjetio Austriju) iz 1907 godine o stvaranju saveza kako bi se Austro-Ugarska odvojila od Njemačke biti odbijen od strane Franje Josipa koji ima pozitivno mišljenje o caru [[Vilim II.|Vilimu II.]]
 
Posjetio je [[Bjelovar]], [[12. rujna]] [[1888]]. godine. Povod su bile vojne vježbe na području sela [[Nova Rača|Rače]] i Drljanovca, oko 20 km od Bjelovara. U carevoj pratnji bio je i prijestolonasljednik Rudolf te nadvojvode Vilim, Josip i Oto. U zgradi tadašnjeg gradskog poglavarstva u Bjelovaru (danas zgrada [[Gradski muzej u Bjelovaru|Gradskog muzeja]]), na prvome katu susreli su se car Franjo Josip I. i đakovački [[biskup]] [[Josip Juraj Strossmayer]]. Tijekom susreta, Franjo Josip I. prigovorio je biskupu što je poslao brzojavnu čestitku u [[Kijev]] prigodom 900. godina [[Pokrštavanje Rusa|pokrštavanja Rusa]]. Taj događaj poznat je kao [[Bjelovarska afera]].
Iako na odnose s Njemačkoj ili Italijom Franjo Josip niti s najboljom voljom i političkom vizijom nije mogao utjecati istočna i balkanska vrata su bila otvorena sve dok ih on svojim dobronamjernim, ali pogrešnim odlukama nije zalupio. U krizi iz 1853 godine Prusija je sklopila proturuski savez s Austrijom samo da bi ga ubrzo ukinula prikazavši se pravim ruskim prijateljem za razliku od bečkog "izdajnika" spalivši tako mostove Franje Josipa u [[Sankt Peterburg|Petrogradu]]. Nakon državnog udara u Srbiji [[1903.]] godine Austro-Ugarska je dobila blagoslov velikih sila (na prvom mjesto Rusije) za invaziju Srbije kako bi osvetio "dobrog" ubijenog kralja. Mirotvorno raspoloženi Franjo Josip je to odbio i tako propustio zadnju priliku da spasi svoje Carstvo od povezanih događaja koji će ga uništiti.
Odnosi s Pruskom/[[Njemačko Carstvo|Njemačkom]] i Sardinijom/[[Kraljevina Italija|Italijom]] nastavili su teći svojim putem. Očito neprijateljstvo koje rezultira s nekoliko ratova tijekom prvih dvadeset godina vladavine Franje Josipa postaje kasnije upitno prijateljstvo i savezništvo. To prijateljstvo će na kraju dobiti službenu potvrdu iz [[Berlin]]a kada pod pritiskom da Njemačka izabere između Austro-Ugarske i Rusije, svog prijatelja (pošto su njih dvoje zbog zategnutih odnosa neprijatelji), ona izabire ovog prvog. Vječite sumnje [[Beč]]a prema talijanskom prijateljstvu će biti potvrđene početkom Prvog svjetskog rata.
[[Datoteka:LenbachFranzJoseph.jpg|thumb|240px|<center>[[Franz von Lenbach]]: ''Franjo Josip I.'' ([[1873.]])</center>]]
Franjo Josip je osjećao osobnu simpatiju prema Engleskoj ili po njegovim rječima: ''"Englezi su veoma inteligentni i veoma efikasni političari jer uvijek uspiju postići dobar kompromis među stranama. Koliko su oni različiti od nas u Austriji"'', ali će pokušaj kralja Edvarda VII. (koji je posjetio Austriju) iz [[1907.]] godine o stvaranju saveza kako bi se Austro-Ugarska odvojila od Njemačke Franjo Josip odbiti zbog pozitivnog mišljenja o caru [[Vilim II., njemački car|Vilimu II.]]
 
Iako na odnose s Njemačkom ili Italijom Franjo Josip, niti s najboljom voljom i političkom vizijom ,nije mogao utjecati, istočna i balkanska vrata su bila otvorena sve dok ih on svojim dobronamjernim, ali pogrešnim odlukama nije zalupio. U krizi [[1853.]] godine Pruska je sklopila proturuski savez s Austrijom samo da bi ga ubrzo ukinula prikazavši se pravim ruskim prijateljem za razliku od bečkog "izdajnika" spalivši tako mostove Franje Josipa u [[Sankt Peterburg|Petrogradu]]. Nakon državnog udara u Srbiji [[1903.]] godine Austro-Ugarska je dobila blagoslov velikih sila (na prvom mjesto Rusije) za invaziju Srbije kako bi osvetio "dobrog" ubijenog kralja. Mirotvorno raspoloženi Franjo Josip je to odbio i tako propustio zadnju priliku da spasi svoje Carstvo od povezanih događaja koji će ga uništiti. Njegovu vanjsku politiku u posljednjih 15-ak godina vladavine obilježilo je uglavnom izbjegavanje sukoba sa Srbijom, što je neizbježno, unatoč brojnim ranijim pritiscima, postalo tek nakon [[Sarajevski atentat|Sarajevskog atentata]] [[28. lipnja]] [[1914.]]
==Unutrašnja politika==
[[Datoteka:Franz Josef I in Kaiserjägeruniform.jpg|left|thumb|280px|<center>[[Viktor Angerer]]: ''Slika Franje Josipa I. u vojničkoj uniformi'' ([[1879.]])</center>]]
Kao i u vanjskoj tako i u unutrašnjoj politici možemo vidjeti carevo vječito popuštanje pod pritiskom okoline. To počinje već samo krundidbom 1848 godine kada ministri i carska obitelj nagovaraju Franju Josipa da obeća demokratske reforme ili preciznije govoreći njegova krunidbena izjava govori o:"slobodnim državnim institucijama koje moraju prikazivati duh svojeg doba" o "jednakosti svih naroda unutar našeg Carstva" i o "monarhiji koja je spremna podijeliti svoja prava (upravljanja) s narodnim predstavnicima". Slomom revolucije dolazi do ukidanja [[parlament]]a, ali premijer Schwarzenberg još uvijek predlaže stvaranje nekog neodređenog autokratskog ustava. Dnevnik baruna Kubecka iz 1851 godine nam govori o dugotrajnom nagovaranju cara za proglašenje absolutizma i konačnom uspjehu.
 
==Unutarnja politika==
Iako će kasnije biti ukinut [[Apsolutizam|apsolutizam]], a i zagovornici politike iz 1849-51 godine će umrijeti njihove političke ideje preuzima Franjo Josip i njih se drži sve do 1865-66 godine i streljanja svog brata meksičkog cara [[Nadvojvoda Maksimilijan|Maximilijana]] od strane tamošnjih pobunjenika. Taj događaj stvara politički šok i možda strah na bečkom dvoru nakon čega počinju pregovori o novom ustavu što će dovesti do stvaranja [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]]. Početni pregovori ili možda je bolje reći ispitivanje terena će biti veoma ubrzani nakon poraza u ratu s Prusijom [[1866.]] godine. Tijekom tih pregovora Hrvatska mora biti zahvalna Franji Josipu jer je kao jedan od uvjeta o kojima se ne može pregovarati bio postavio da ona bude u Ugarskom dijelu Carstva, ali i da bude autonomna politička cijelina s vlastitim parlamentom i [[vojska|vojskom]] (1868-1918 samo Austrija, Ugarska i Hrvatska imaju vojsku). Mi nikada nećemo znati da li je to učinio zbog povjesnih obveza svoje dinastije ili zahvalnosti zbog pomoći u gušenju revolucije 1848. Na kraju krajeva možda je pravi razlog ipak bio pragmatični jer su se u slučaju neslaganja odluke u dvojnoj monarhiji donosili glasovanjem 60 predstavnika Austrijskog, 52 Ugarskog i 8 Hrvatskog parlamenta pa bi u slučaju sukoba dva parlamenta završnu prevagu na stranu Austrije donijela Hrvatska (pod uvjetom da to želi).
[[Datoteka:Franz Josef I in Kaiserjägeruniform.jpg|left|thumb|280px|<center>[[Viktor Angerer]]: ''Portret Franje Josipa I. u vojničkoj odori'' ([[1879.]])</center>]]
Unutarnja politika Franje Josipa I. mogla se ogledati kroz dvije faze. Prva faza, faza carskog apsolutizma započela je okvirno njegivim dolaskom na vlast [[1848.]], a završila [[1860.]] kada ukida [[Bachov apsolutizam]]. Druga faza može se nazvati fazom "demokracije na kapaljku",<ref name="KoraciIV">Erdelja, Stojaković: ''Koraci kroz vrijeme IV'', Školska knjiga, Zagreb 2009.</ref> a trajala je od [[1860.]] do [[1916.]], isprekidana pojedinim periodima strožeg apsolutizma. Franjo Josip je tako, sporo provodeći reforme u jednoj konzervativnoj Austro-Ugarskoj, ostavljao dojam dobronamjernog i miroljibivog, ali zastarjelog, vladara proizašlog iz nekog drugog vremena i nesposobnog za usklađivanje s novim društvenim tekovinama.<ref name="KoraciIV"/> Kao i u vanjskoj, tako i u njegovoj unutrašnjoj politici vidimo popuštanje pod pritiskom okoline. To počinje već samo krundidbom [[1848.]] godine, kada ministri i carska obitelj nagovaraju Franju Josipa da obeća demokratske reforme ili, preciznije govoreći, njegova krunidbena izjava govori o: ''"slobodnim državnim institucijama koje moraju prikazivati duh svojeg doba"'', o ''"jednakosti svih naroda unutar našeg Carstva"'' i o ''"monarhiji koja je spremna podijeliti svoja prava (upravljanja) s narodnim predstavnicima"''. Slomom revolucije dolazi do ukidanja [[parlament]]a, ali premijer Schwarzenberg još uvijek predlaže stvaranje nekog neodređenog autokratskog ustava. Dnevnik baruna Kubecka iz [[1851.]] godine nam govori o dugotrajnom nagovaranju cara za proglašenje apsolutizma i konačnom uspjehu.
 
Iako će kasnije ukinuti [[Apsolutizam|apsolutizam]], a i zagovornici takve politike će umrijeti, njihove je političke ideje Franjo Josip je takvu politiku zagovarao i intenzivno provodio do [[1866.]] kada je, pod dojmom strijeljanjem [[Nadvojvoda Maksimilijan|nadvojvode Maksimilijana]] u [[Meksiko|Meksiku]], počeo s provedbom liberalnije politike.
Bez obzira na to nakon krunisanja za kralja [[Zemlje Krune sv. Stjepana|zemalja Svetog Stjepana]] čast Franje Josipa je zahtjevala da zastupa svom snagom interese Ugarske prema drugim teritorijama, državama i kraljevstvima s jedinim austrijskim izuzetkom. U skladu s tim on se povlači iz tamošnje unutrašnje politike ili kao na primjer tijekom pregovora između Hrvatske i Ugarske o stvaranju ustava zajedničke države on zastupa Ugarska stajališta.
 
Njegov prvi politički čin, po gušenju revolucije, bilo je donošenje [[Oktroirani ustav (1849.)|Oktroiranog ustava]] [[1849.]] godine. Ustavom su omogućene neke beneficije neaustrijskim narodima unutar Monarhije, no ipak svi zahtjevi nisu zadovoljeni (Hrvatski se sabor protivio tom ustavu), ali je kao rezultat prisile Beča ustav usvojen.<ref name="Povijest3"/> Ukinuti [[Metternichov apsolutizam]] (kojega je ukinuo upravo Franjo Josip), uskoro će zamijeniti novi apsolutizam, koji se posebno snažno manifestirao u Hrvatskoj. Dana [[31. prosinca]] [[1851.]], Franjo Josip donosi [[Silvestarski patent]] kojim ukida Ustav i uvodi carski apsolutizam.<ref name="Povijest3"/> Apsolutizam, znan još i kao [[Bachov apsolutizam]], provodio je ministar vanjskih poslova [[Alexander Bach]], koji jest donio i djelomičnu modernizaciju na području upravu, ali je, uz pomoć svojih [[Bachovi husari|husara]], provodio snažan apsolutizam koji se pojaviše očitovao u gušenju nacionalnih ideja (aktivnost [[Hrvatski narodni preporod|preporoditelja]] jenjava upravo s ovom godinom).<ref name="Povijest3"/><ref name="Vremeplov3">Dragica Dujmović Markusi, Sandra Rosseti-Bazdan: ''Književni vremeplov 3'', PROFIL, Zagreb 2009.</ref> Devet godina njegovog apsolutizma obilježili su i konflikti s [[Josip Jelačić|banom Jelačićem]] oko provođenja apsolutizma, a njegovi vanjskopolitički neuspjesi, kombinirani sa sve jačom krizom, dotukli su i Bachov apsolutizam. Neuspjesi kod Magente i Soflerina produbili su krizu, a najveći pritisak dolazio je upravo iz Banske Hrvatske. Jelačić je preminuo [[1859.]], a kratkotrajna vladavina [[Ivan Coronini|grofa Coroninija]] bila je samo uvod za sedmogodišnje banovanje [[Josip Šokčević|Josipa Šokčevića]].
S rješavanjem Ugarsko-Hrvatskog problema Franjo Josip je odlučio rješiti i češki problem radeći novi kompromis s bohemijskim parlamentom nakon čega bi on bio okrunjen za kralja Bohemije, a područje bi dobilo autonomiju veću od Hrvatske, ali manju od Ugarske. Bez obzira na oduševljenje Čeha tim prijedlogom taj projekt propada [[1871.]] godine zbog žestokog protivljenja njemaca (austrijanaca) i mađara. Nakon toga neugodnog iskustva Franjo Josip odustaje od pokušaja sređivanja nacionalnih pitanja svoje države smatrajući ih jednostavno nerješivim.
 
Već [[1860.]], car saziva pojačano [[Carevinsko vijeće]].<ref name="Povijest3">Damir Agičić, Nikola Anušić, Petar Bagarić: ''Povijest 3'', PROFIL, Zagreb 2009.</ref> Predstavnici Hrvatske bili su nadbiskup [[Josip Juraj Strossmayer]], koji je predstavljao Bansku Hrvatsku, dok su [[Dalmacija|Dalmaciju]] i [[Slavonija|Slavonij]] predstavljali [[Frane Borelli]] i [[Ambroz Vranyczany]]. Tamo je Franjo Josip postavio temelj za rješavanje krize, a između ostalog, raspravljalo se o ujedinjenju Hrvatske, što su prihvatili Strossmayer i Vranyczany, ali je odbio Borelli.<ref name="Povijest3"/> Kao rezultat toga, Franjo Josip [[20. listopada]] [[1861.]] donosi [[Listopadska diploma|Listopadsku diplomu]], kojom veaća ustavno stanje.<ref name="Povijest3"/> U tom kratkom periodu u kojem je diploma bila važeća, ban Šokčević poslao je nekolicinu zahtjeva Caru od kojih su neki prihvaćeni (hrvatski kao službeni jezik, dvorski dikasterij), ali neki su odbijeni (ujedinjenje).<ref name="Povijest3"/> No, kao i jednom do sada, ustavno stanje nije dugo zadržano te car, već [[26. veljače]] [[1861.]], donosi [[Veljački patent]] kojim, ponovo, ukida ustavno stanje i uvodi apsolutizam.<ref name="Povijest3"/> U trabnju iste godine održano je povijesno zasjedanje Hrvatskoga sabora gdje prijetnju državnom jedinstvu predstavljaju zahtjevi [[Ante Starčević|Ante Starčevića]] i [[HSP|Hrvatske stranke prava]], koja tako postaje prva hrvatska stranka koja se zalagala za potpunu samostalnost Hrvatske od Austro-Ugarske.<ref name="Povijest3"/>
Sljedećih gotovo pola stoljeća Franjo Josip vlada svojom državom kojom najčešće zajedno upravljanju predstavnici austrijskih i ugarskih liberalnih stranaka. Gospodarski napredak države je u sklada s ostalim europskih državama to jest korištenje [[željezo|željeza]] raste 400 % u 40 godina, a slična stvar se događa s [[poljoprivreda|poljoprivredom]] i kilometrima izgrađenih željezničkih pruga. Jedina stvar koja se neće rješiti je pitanje [[Slaveni|Slavena]] u monarhiji. Bez obzira na povremene nemire i nacionalne netrpeljivosti to pitanje je po mišljenju Franje Josipa nemoguće rješiti pa ga on niti ne pokušava.
[[Datoteka:Pietzner, Carl (1853-1927) - Emperor Franz Josef I - ca 1885.jpg|thumb|300px|<center>[[Carl Pietzner]]: ''Franjo Josip I.'' ([[1885.]])</center>]]
Godine [[1865.]] održava se još jedan znakovit Hrvatski sabor, gdje je Hrvatska propustila priliku za dobivanje nekih važnih prava (prilika se stvorila zbog krize i slabosti uzrokovane vanjskopolitičkim neuspjehom). Franjo Josip je ubrzo ušao i doživio poraz u ratu s Pruskom, što je ubrzalo pregovore vezane uz unutardržavne promjene. Već [[1867.]] godine, Franjo Josip potpisuje [[Austro-ugarska nagodba|Austro-ugarsku nagodbu]], dokument koji je i na službenoj državnoj razini uveo monarhijski dualizam. Zemlja je podijenjena na dva dijela, Cislajtaniju i Translajtaniju (odnosno austrijski i ugarski dio), a naziv države promijenjen je u [[Austro-Ugarska Monarhija]]. Hrvatska je u toj podjeli i dalje ostala rascjepkana (Dalmacija i Istra pripale su Austriji, a Banska Hrvatska i Slavonija Ugarskoj, s tim da je Banska Hrvatska imala poseban status), no zato je jedina od svih slavenskih zemalja unutar Monarhije dobila pravo na vlastite pregovore.<ref name="Povijest3"/> Nagodbeni ban [[Levin Rauch]], predstavnik unionista, sklopio je [[1868.]] godine [[Ugarsko-hrvatska nagodba|Ugarsko-hrvatsku nagodbu]], dokument koji je regulirao odnose između Banske Hrvatske i Ugarske. Iako je dokument, cjelokupno gledajući, sklopljen u korist Ugarske, Hrvatska je bila jedina zemlja koja je dobila pravo na kakvu-takvu nagodbu (što je bio značajan korak), a ipak je uspjela dobiti neke elemente autonomije. Kao službeni jezik postavljen je [[hrvatski]], a Banska Hrvatska je dobila autonomiju u pravosuđu, bogoslovlju i obrazovanju (važniji resori, tipa financije, i dalje su bili pod kontrolom Ugarske), a na inzistiranje Franje Josipa dobila je i autonomiju vojske.<ref name="Povijest3"/> Jedini znakovit problem bio je status grada [[Rijeka|Rijeke]], koja je trebala pripasti Hrvatskoj, ali je dodavanjem [[Riječka krpica|Riječke krpice]] pripala Ugarima. Riječka kripica bila je komad papira na kojem je napisano kako Rijeka pripada Ugarskoj, a na izvorni dokument nagodbe samo je nalijepljen, što ga pravno čini nevažećim, ali je usprkos tome, Ugarska preko tog grada dobila izlaz na more.<ref name="Povijest3"/> Priznavanje ovog dokumenta izazvalo je burne reakcije u Hrvatskoj, čija je kulminacija bila [[Rakovička buna]] [[Eugen Kvaternik|Eugena Kvaternika]] iz [[1871.]] godine. Kvaternik je u [[Rakovica|Rakovici]] proglasio samostalnu hrvatsku državu, no brojnim izdajama i spletkama, buna je krvavo ugušena, a njezin predvodnik ubijen.<ref name="Povijest3"/> No ipak, Hrvatska mora biti zahvalna Franji Josipu jer je kao jedan od uvjeta o kojima se ne može pregovarati bio postavio da ona bude u Ugarskom dijelu Carstva, ali i da bude autonomna politička cijelina s vlastitim parlamentom i [[vojska|vojskom]] (od [[1868.]] do raspada Monarhije samo su Austrija, Ugarska i Hrvatska imale vojsku). Nije poznato je li Franjo Josip to učinio zbog povjesnih obveza svoje dinastije ili zahvalnosti zbog pomoći u gušenju revolucije 1848., no činjenica jest da je car omogućio i zahtijevao političku i vojnu autonomiju Hrvatske, čime je ona postala jedina neaustrijska i neugarska zemlja u Monarhiji koja je dobila taj status, a to je velika zasluga upravo samoga cara. Neke teorije tvrde da pravi razlog ipak bio pragmatični, jer su se u slučaju neslaganja odluke u dvojnoj monarhiji donosili glasovanjem 60 predstavnika Austrijskog, 52 Ugarskog i 8 Hrvatskog parlamenta pa bi u slučaju sukoba dva parlamenta završnu prevagu na stranu Austrije donijela Hrvatska (pod uvjetom da to želi).
 
Rješavanjem ugarsko-hrvatskog problema Franjo Josip je odlučio rješiti i češki problem radeći novi kompromis s Bohemijskim parlamentom, nakon kojega bi on bio okrunjen za kralja Bohemije (Češke), a područje bi dobilo autonomiju veću od Hrvatske, ali manju od Ugarske. Bez obzira na oduševljenje Čeha tim prijedlogom taj projekt propada [[1871.]] godine zbog žestokog protivljenja Nijemaca (Austrijanaca) i Mađara. Nakon toga neugodnog iskustva Franjo Josip odustaje od pokušaja sređivanja nacionalnih pitanja svoje države smatrajući ih jednostavno nerješivim, no to će se pokazati kao ključni problem koji će s vremenom dovesti do raspada Monarhije. Njegov odnos s Ugarskom te njegov odnos prema njoj, bio je poprilično povoljan za Ugare. Kao okrunjeni kralj [[Zemlje Krune sv. Stjepana|zemalja Svetog Stjepana]], Franjo Josip je bio obavezan zastupati interese Ugarske prema drugim teritorijama, državama i kraljevstvima, s jedinim austrijskim izuzetkom. U skladu s tim on se povlači iz tamošnje unutarnje politike ili kao na primjer tijekom pregovora između Hrvatske i Ugarske o stvaranju ustava zajedničke države, on zastupa Ugarska stajališta (što je rezultiralo potvrđivanjem Riječke krpice).
 
Sljedećih gotovo pola stoljeća Franjo Josip vlada svojom državom kojom najčešće zajedno upravljanju predstavnici austrijskih i ugarskih liberalnih stranaka. Gospodarski napredak države je u sklada s ostalim europskih državama to jest korištenje [[željezo|željeza]] raste 400% u 40 godina, a slična stvar se događa s [[poljoprivreda|poljoprivredom]] i kilometrima izgrađenih željezničkih pruga. Jedina stvar koja se neće rješiti je pitanje [[Slaveni|Slavena]] u monarhiji. Bez obzira na povremene nemire i nacionalne netrpeljivosti to pitanje je po mišljenju Franje Josipa nemoguće rješiti pa ga on niti ne pokušava.
 
Iako su Ugarske ekspanzionističke težnje još uvijek bile aktivne, možda najveći problem Franji Josipi predstavljala su brojna previranja u Hrvatskoj. Nakon smjene bana Raucha (kojega su Narodnjaci poslali na sud zbog financijskih malverzacija oko prodaje [[Lonjsko polje|Lonjskog polja]]) i kratkotrajnog banovanja [[Koloman Bedeković|Kolomana Bedekovića]], ban je postao [[Ivan Mažuranić]], književnik, intelektualac i prvi hrvatski ban pučkog porijekla. Njegovo banovanje trajalo je 7 godina ([[1873.]] - [[1881.]]), a obilježile su ga brojne reforme, ali i konačni raskol s carem. Franjo Josip podržavao je i poprilično simpatizirao bana Mažuranića, tako da je ovaj imao poprilično slobodne ruke u provođenju nekih reformi (koje se, jasno, nisu direktno ticale bečkoga dvora ili bilo čega što bi produbilo krizu). Mažuranić je tako, odmah po dolasku na bansku titulu, proveo reviziju nagodbe (te ukinuo Rauchov sporni zakon koji je zabranjivao i kažnjavao bilo koji oblik javnog protesta ili negodovanja protiv nagodbe), a kasnije je proveo školsku i upravnu reformu, otvorio je [[Sveučilište u Zagrebu]] ([[1874.]]) i izgradio prvu psihijatrijsku ustanovu na ovom području ([[Stenjevec]]).<ref name="Povijest3"/><ref name="KoraciIV"/> No, Mažuranićeva vanjska i unutarnja teritorijalna politika dovele su do subsekventnog neslaganja s carem. Mažurenićeva otvorena potpora bosanskom ustanku i javni zahtjev za pripojenjem te države Hrvatskoj, kao i njegovo javno zalaganje za pripojenje [[Vojna krajina|Vojne krajine]] Hrvatskoj natjeralo je cara da pred kraj njegovog banovanja pripremi otpusno pismo za Mažuranića. Ovaj ga je preduhitrio te [[1880.]] podnio ostavku (navodeći kao službeni razlog starost i umor, dok je zapravo otišao zbog neuspjega vezanog uz pripojenje Vojne krajine), a Franjo Josip je za novog bana potvrdio grofa [[Ladislav Pejačević|Ladislava Pejačevića]].<ref name="Povijest3"/> Pejačević je manifestom iz [[1881.]] uspio u onome što je Mažuranić zahtijevao i pripojio Vojnu krajinu Hrvatskoj,<ref name="Povijest3"/> što je opet potvrdio i sam car, no Pejačević odlazi s banske pozicije već [[1883.]] kada ga zamjenjuje neslavni [[Károly Khuen-Héderváry]].
[[Datoteka:FranzJoseph-I.jpg|thumb|left|280px|<center>Portret Franje Josipa s početka stoljeća</center>]]
Héderváryjeva dvadesetogodišnja vladavina ([[1883.]] - [[1903.]]) donijela je u Hrvatskoj snažnu mađarizaciju, gušenje nacionalnih interesa i strogu politiku ugarskog hegemonizma. Dolazilo je do brojnih prosvjeda (pogotovo studenata i mladih intelektualaca - [[hrvatska moderna|politička moderna]]), a svi su oni konačno kulminirali [[1895.]] godine. Dana [[14. listopada]] [[1895.]] godine, car Franjo Josip dolazi u Zagreb kako bi svečano otvorio novu zgradu [[Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu|HNK u Zagrebu]].<ref name="Povijest3"/><ref name="Vremeplov3"/> Héderváryjev bezobrazluk započeo je već po dolasku cara u Zagreb, kada ga je ovaj dočekao na glavnom kolodvoru. Prije nego je ovaj stigao, Héderváry je donio vreću šljunka iz Mađarske i, u trenuklu kada je car izlazio iz svog vagona, prosuo tu zemlji u caru rekao: ''"Sada hodate po mađarskoj zemlji."'' Nakon toga su krenuli prema zgradi HNK, gdje je car trebao svečano prerezati vrpcu i otvoriti kazalište. Tada su studenti zagrebačkog sveučilišta (među kojima je bio i slavni [[Vladimir Vidrić]], koji je nosio sveučilišnu zastavu, te [[Stjepan Radić]]), pred očima cara i bana Héderváryja, uzeli veliku [[Zastava Mađarske|mađarsku zastavu]] i zapalili ju kao oblik protesta, ne direktno protiv samoga cara, već protiv bana Héderváryja i njegove autokratske politike.<ref name="Povijest3"/><ref name="Vremeplov3"/> Želeći očuvati svoj carski integritet i zaštiti bana, Franjo Josip protjerao navedene studente iz Zagreba, nakon čega su ovi studije dovršavali u [[Beč]]u ili [[Prag]]u.<ref name="Povijest3"/><ref name="Vremeplov3"/> Sukobi i prosvjedi nastavljali su se i dalje, a kulminacija svega bila je [[1903.]] godine (brojne ulične borbe, sukobi studenata, ubojstvo mladića u [[Zaprešić]]u [[1903.]]) kada je car bio prisiljen smijeniti bana Héderváryja (iako mu je kasnije dao visoku funkciju u vladi)<ref name="Povijest3"/> kako bi smirio situaciju, a za novg je bana potvrdio [[Teodor Pejačević|Teodora Pejačevića]].
 
Posljednjih 10-ak godina vladavine Franje Josipa bilo je usmjereno uglavnom na vanjsku politiku i sprečavanje (izbjegavanje) rata, tako da je njegovo unutarnjopolitičko djelovanje ostalo na onome s početka [[20. stoljeće|XX. stoljeća]], bez značajnih reformi i zakona, dok su se glavni sporovi vodili na liniji [[Zagreb]] - [[Budimpešta]], a bili su vezani uz ustrajano i uporno provođenje hegemonije na tlu Banske Hrvatske.
 
==Prvi svjetski rat==
 
[[Sarajevski atentat]] od [[28. lipnja]] [[1914.]] dao je evidentan povod za [[Prvi svjetski rat]], no to je bila tek treća ratna kriza između [[Kraljevina Srbija|Srbije]] i Austro-Ugarske Monarhije u zadnjih 11 godina. Pošto je samo Franjo Josip mogao potpisati objavu rata, ovaj sada već stari i potpuno pasivni car igra svojom neodlučnošću i miroljubivošću odlučujuću ulogu u katastrofi koja slijedi. Nakon ubojstva srpskog kralja i kraljice [[1903.]] godine sve velike sile daruju Austro-Ugarskoj slobodne ruke za vojnu akciju kako bi uspostavila stari politički sistem. Franjo Josip sa svojom duboko urođenom miroljubivom politikom protivi se vojnom napadu pa do njega ne dolazi ni tada ni sljedeće 3 godine tijekom kojih velike sile odbijaju priznati novi režim u Srbiji. Zbog svojih povodljivih osobina Franju Josipa moglo se nagovoriti tijekom ovog razdoblja za vojni napad, ali za to je kao i u ostalim sličnim situacijama njegove vladavine bio potreban pritisak i ministara i vojske. U ovom konkretnom slučaju vojska je zahtijevala rat, a vlada mir pa se car odlučio za mir.
[[Datoteka:FranzJosephTotenbett.jpg|300px|thumb|<center>Franjo Josip I. na samrtnoj postelji</center>]]
Nova [[Aneksijska kriza|kriza]] između dvije države nastupa nakon [[Aneksija Bosne i Hercegovine|aneksije Bosne i Hercegovine]] kojoj su se žestoko protivili [[Velika Britanija]] i Rusija (iako je ruski ministar svojevoljno dao blagoslov). Nakon aneksije, Austro-Ugarska pruža ruku prijateljstva Srbiji u obliku ekonomskih povlastica što će biti odbijeno u [[Beograd]]u. Kako se Rusija iz krize povukla zbog ranijeg poraza u [[Rusko-japanski rat|ratu s Japanom]], a Beč dobiva podršku Berlina, Austro-Ugarska je u ožujku [[1909.]] godine uručila ultimatum Srbiji da zaustavi svoje propagandno-terorističke akcije u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a ujedno je Franjo Josip [[29. ožujka]] [[1909.]] godine potpisao naređenje za ratnu mobilizaciju. Već [[31. ožujka]] [[1909.]] godine, Srbija je diplomatski kapitulirala i obećala kako će u budućnosti biti "dobar susjed". Nakon te diplomatske note, Franjo Josip, protivno željama i naređenjima pobješnjelog grofa [[Franz Conrad von Hötzendorf|Franza Conrada von Hötzendorfa]], glavnog zapovjednika Austro-Ugarske vojske koji problem želi riješiti ratom protiv diplomatski usamljene Srbije, naređuje demobilizaciju.
[[Sarajevski atentat]] kojim [[1914.|1914]]. godine počinje [[Prvi svjetski rat]] bila je tek treća ratna kriza između [[Kraljevina Srbija|Srbije]] i Austro-Ugarske monarhije u zadnjih 11 godina. Pošto je samo Franjo Josip mogao potpisati objavu rata ovaj sada već stari i potpuno pasivni car igra svojom neodlučnošću i miroljubivošću odlučujuću ulogu u katastrofi koja slijedi. Nakon ubojstva srpskog kralja i kraljice 1903. godine sve velike sile daruju Austro-Ugarskoj slobodne ruke za vojnu akciju kako bi uspostavila stari politički sistem. Franjo Josip sa svojom duboko urođenom miroljubivom politikom protivi se vojnom napadu pa do njega ne dolazi ni tada ni sljedeće 3 godine tijekom kojih velike sile odbijaju priznati novi režim u Srbiji. Zbog svojih povodljivih osobina Franju Josipa moglo se nagovoriti tijekom ovog razdoblja za vojni napad, ali za to je kao i u ostalim sličnim situacijama njegove vladavine bio potreban pritisak i ministara i vojske. U ovom konkretnom slučaju vojska je zahtijevala rat, a vlada mir pa se car odlučio za mir.
 
Na kraju ta politički popustljivost Franje Josipa dovodi do početka Prvog svjetskog rata, pošto glavni zapovjednik srpske vojne obavještajne službe, pukovnik [[Dragutin Dimitrijević Apis]], stoji u središtu svih triju kriza. On je organizirao ubojstvo srpskog kralja 1903. godine, propagandne i terorističke akcije 1903. - 1909. godine i ubojstvo Austro-Ugarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Nakon ubojstva prijestolonasljednika Franjo Josip se protivio objavi rata, ali ipak pod pritiskom naroda, ministara i vojske on ga potpisuje riječima:
Nova kriza između dvije države nastupa nakon aneksije Bosne i Hercegovine kojoj su se žestoko protivili Velika Britanija i Rusija (iako je ruski ministar svojevoljno dao blagoslov). Nakon aneksije Austro-Ugarska pruža ruku prijateljstva Srbiji u obliku ekonomskih povlastica što će biti odbijeno u Beogradu. Kako se Rusija iz krize povukla zbog ranijeg poraza u ratu s Japanom, a Beč dobiva podršku Berlina Austro-Ugarska je u ožujku 1909. godine uručila ultimatum Srbiji da zaustavi svoje propagandno-terorističke akcije u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a ujedno je Franjo Josip [[29. ožujka]] [[1909.|1909]]. godine potpisao naređenje za ratnu mobilizaciju. Već 31. ožujka 1909. godine Srbija je diplomatski kapitulirala i obećala kako će u budućnosti biti "dobar susjed". Nakon te diplomatske note Franjo Josip protivno željama i naređenjima pobješnjelog grofa [[Franz Conrad von Hötzendorf|Franza Conrada von Hötzendorfa]] glavnog zapovjednika Austro-Ugarske vojske koji želi rješiti problem ratom protiv diplomatski usamljene Srbije naređuje demobilizaciju.
 
{{citat5|Ja sam uradio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo.|Franjo Josip I.}}
Na kraju ta politički popustljivost Franje Josipa dovodi do početka prvog svjetskog rata pošto glavni zapovjednik srpske vojne obavještajne službe pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis stoji u središte sve 3 krize. On je organizirao ubojstvo srpskog kralja 1903. godine, propagandne i terorističke akcije 1903.-1909. godine i ubojstvo Austro-Ugarskog princa Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Nakon ubojstva prijestolonasljednika Franjo Josip se protivio objavi rata, ali ipak pod pritiskom naroda, ministara i vojske on ga potpisuje riječima: "Ja sam uradio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo".
 
Franjo Josip nije doživio da vidi kraj ovog rata. poštoPreminuo umireje u [[Schönbrunn|palači Schönbrunn]], [[21. studenog]] [[1916.]] u 86. godini života te u 68. godini vladavine. Njegov nasljednik, [[Karlo I., Austrijskicar Austrije|Karlo I.]], ćebit bitiće posljednji car Austro-Ugarske monarhijeMonarhije.<ref>Norman Davies, ''Europe: A history'' p. 687</ref>
 
==Vanjske poveznice==
{{commons|Franz Joseph I of Austria}}
 
==Izvori==
{{Redoslijed|
{{izvori}}
|prethodnik = [[Ferdinand I., car Austrije|Ferdinand I.]]
|gl_članak_funkcija = Car Austrije i kralj Hrvatsko-Ugarske
|nasljednik=[[Karlo I. Austrijski|Karlo I.]]
}}
== Izvori ==
 
== Literatura ==
{{commons|Franz Joseph I of Austria}}
*Alan Palmer: Twilight of the Habsburgs
*István Deák: Beyond nationalism
Linija 134 ⟶ 162:
*Hew Strachan: The First World War
 
{{Redoslijed|
{{Lifetime|1830|1916|Franjo Josip I}}
|prethodnik = [[Ferdinand I. Austrijski|Ferdinand I.]]
|gl_članak_funkcija = Austrijski car, hrvatsko-ugarski i češki kralj
|nasljednik=[[Karlo I. Austrijski|Karlo I.]]
}}
{{Životni vijek|1830|1916|}}
[[Kategorija:Austro-Ugarska]]
[[Kategorija:Vladari]]
[[Kategorija:Habsburgovci]]
[[Kategorija:Hrvatski vladari]]
[[Kategorija:Austrijski vladari]]
[[Kategorija:Mađarski vladari]]
[[Kategorija:Češki vladari]]
[[Kategorija:Preživjeli pokušaje atentata]]
 
{{Link FA|es}}
Izvor: https://sh.wikipedia.org/wiki/Franjo_Josip_I_od_Austro-Ugarske