Edward III od Engleske – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Edgar Allan Poe je premjestio stranicu Edvard III. na Edward III. od Engleske |
potpuna obnova da ne liči na ostale wiki |
||
Red 1:
{{Monarh
| ime=Edward III
| slika= [[Datoteka:Edward III of England (Order of the Garter).jpg|270px]]
| opis= Crtež Edwarda III
| titula=Kralj [[Popis engleskih i britanskih vladara|Engleske]]
| vladavina= [[25. januar]] [[1327]]. - [[21. jun]] [[1377]].
| krunidba = [[1. februar]] [[1327]].
| prethodnik= [[Edvard II.]]
| nasljednik=[[Richard II od Engleske|Richard II]]
| regent =
| titula1=
| vladavina1=
| krunidba1 =
| prethodnik1=
| nasljednik1=
| regent1=
| titula2=
| vladavina2 =
| krunidba2 =
| prethodnik2 =
| nasljednik2 =
| regent2 =
| titula3 =
| vladavina3 =
| krunidba3 =
| prethodnik3 =
| nasljednik3 =
| regent3 =
| nasljeđe = -
| supruga = Philippa od Hainaulta
| supruge =
| suprug =
| supruzi =
| djeca = [[Edward crni princ]], Isabella, Joana od Engleske, Lionel, John od Genta, Edmund, Mary, Margaret, Thomas
| puno ime= Edward od Windsora
| posthumno ime=
| dinastija= [[Plantagenet (dinastija)|Plantagenet]]
| vladarska himna =
| otac= [[Edvard II.]]
| majka = Isabella Francuska
| datum rođenja = [[13. novembar]] [[1312]].
| mjesto rođenja = Zamak Windsdor [[Berkshire]]
| datum smrti = [[21. jun]] [[1377]].
| mjesto smrti = [[London]]
| datum pokopa =
| mjesto pokopa =
| potpis =
| zanimanje =
| vjera =
}}
'''Edward III.''' poznat kao '''Edward od Windsora''' ([[Berkshire]], [[13. novembar]] [[1312]]. - [[London]], [[21. jun]] [[1377]].), bio je [[kralj]] [[Kraljevina Engleska|Engleske]], od [[25. januar]]a [[1327]]. do [[21. jun]]a [[1377]]. kad je
umro.<ref name=brit/>
Ostao je upamćen po tom što je uveo Englesku u [[Stogodišnji rat]] sa [[Francuska|Francuskom]], i po tom što su njegovi potomci (imao je sedam sinova i pet kćeri) generacijama nakon njegove smrti bili aspiranti na engleski [[tron]],
pa su njihove borbe sa suparnicima dovele do [[Ratovi dviju ruža|Ratova dviju ruža]] ([[1455]]-[[1485]]).<ref name=brit/>
== Biografija==
Rođen je kao najstariji sin kralja [[Edvard II.|Edwarda II]] i Izabele Francuske, njega je [[Parlament Ujedinjenog Kraljevstva|parlamenta]] imenovao [[Grof]]om od Chestera [[1320]]. i [[Vojvoda|Vojvodom]] od Akvitanije [[1325]]., ali usprkos tradicije, on nikada nije dobio [[titula|titulu]] [[Princ od Walesa|Princa od Walesa]].<ref name=brit/>
Edward je odrastao usred borbi koje je vodio njegov [[Edvard II.|otac]] sa brojnim [[barun]]ima koji su pokušavali ograničiti [[kralj]]evu vlast i ojačati svoju ulogu u upravljanju Engleskom. S druge strane njegova majka, koja je igrala važnu ulogu u
tim sukobima, bila je užasno nezadovoljna odnosom koji je on uspostavio sa svojim [[plemstvo]]m, a usto i užasno ljuta kad su joj njegovi simpatizeri oteli njene engleske posjede. Ona je [[1325]] otišla iz Engleske u [[Francuska|Francusku]] kako bi intervenirala u sporu između njezina brata francuskog kralja [[Charles IV od Francuske|Charlesa IV]] i svog muža oko engleskih [[leno|lena]] po Francuskoj; [[Akvitanija|Akvitanije]], [[Gaskonja|Gaskonje]] i [[Ponthieu|Ponthiea]]. Njena misija ispala je uspješna, lena su osigurana Engleskoj pod uvjetom da engleski kralj oda počast [[Charles IV od Francuske|Charlesu]]. To je provedeno u kraljevo ime, a tu ulogu preuzeo je
njegov sin Edward.<ref name=brit/>
Kako je mogla računati na bezrezevnu podršku svoje majke, a uz sebe je imala i [[Roger Mortimer|Rogera Mortimera]], utjecajnog [[barun]]a koji je pobjegao od njena muža u Francusku [[1323]]. i međuvremenu postao njen ljubavnik, Isabella se počela pripremati
za invaziju Engleske i rušenje svog muža. Da prikupi dovoljno sredstava za taj podhvat, zaručila je sina za Philippu, kćerku Williama, kneza Hainauta i [[Holandija (historijska oblast)|Holandije]].<ref name=brit/>
Za svega pet mjeseci Isabella i Mortimer, uz pomoć dobrog dijela [[perstvo|perstva]] uspjeli su savladati kraljevu vojsku, i prisliti [[Edvard II.|Edvarda II]] [[29. januar]]a [[1327]]. da se odrekne [[tron]]a. Odmah nakon tog je tada još maloljetni Edward III (tad je
imao 14 godina) [[Krunidba|okrunjen]] za [[kralj]]a.<ref name=brit/>
Tokom naredne četiri godine vladali su - Isabella i Mortimer, i to u Edwardovo ime, iako je nominalno njegov tutor bio Henry, grof od Lancastera. Edward je u ljeto [[1327]]. godine sudjelovao u neuspjeloj kampanji protiv [[škoti|Škota]], koja je rezultirala
[[ugovor iz Northampton|Mirovnim ugovorom iz Northamptona]] ([[1328]].), na osnovu kojeg je Škotska postala nezavisna kraljevina. Edward je bio duboko uznemiren stanjem u Škotskoj, pa je taj ugovor potpisao tek nakon mnogo uvjeravanja, od strane Isabelle i Mortimera. Oženio se Philippom u [[York]]u [[24. januar]]a [[1328]]., ali je vrlo brzo nakon toga izveo akciju kojom se potpuno oslobodio od tutorstva majke i Mortimera. Kako se kraljevsko vijeće trebao održati u [[Nottingham]]u, on je krišom po noći, kroz podzemni prolaz zajedno sa svojim jatacima ušao u dvorac i oteo Mortimera, kog je ubrzo u [[novembar|novembru]] [[1330]]. i pogubio. Nakon tog je diskretno ignorirao majčinu vezu s Mortimerom, a prema njoj se ponašao sa dužnim respektom, ali je otdad njen utjecaj na politiku postao beznačajan.<ref name=brit/>
Edward III počeo je vladati na način kako se i uspinjao na tron. Kako je bio mlad, gorljiv i nemiran, želio je pretvoriti Englesku u moćnu državu, barem onakvu kakva je bila za njegova prethodnika - [[Edward I od Engleske|Edwarda I]]. Nikako se nije mogao pomiriti što je sklopio [[ugovor iz Northampton|Mirovni ugovor u Northamptonu]] sa [[škoti|Škotima]] na osnovu kog su oni dobili nezavisnost. Šansa da to promjeni ukazala mu se [[1329]]. kad je umro [[škotska|škotski]] kralj [[Robert Bruce]], jer je novi škotski kralj, bio njegov šogor, koji je usto bio još dijete - [[David II od Škotske|David II]]. Edward je iskoristio njegovu slabost da uz pomoć škotskih velikaša, prognanih za vladavine Bruca, postavi za kralja njihovog lidera [[Edward Balliol|Edwarda Balliola]].
Nakon tog je David II pobjegao u Francusku, ali kao su Škoti prezirali Balliola kao marionetu engleskog kralja, David se uspeo vratiti na [[tron]] [[1341]].<ref name=brit/>
==Stogodišnji rat==
Tokom [[1330e|1330-ih]] narasle su tenzije između Engleske i Francuske, a najveći razlog za to bilo je sporna engleska vladavina nad [[Gaskonja|Gaskonjom]], uz to tu je bila i podrška novog francuskog kralja [[Philippe VI od Francuske|Philippe VI]] [[Škoti]]ma. Pored tog tu je
bio i Edwardov savez sa [[Flandrija|flamanskim]] grad]]ovima, koji su u to vrijeme bili u svađi sa svojim tadašnjim francuskim vladarima, a tu je bio i Edwardov zahtjev na francusku krunu, za koju je mislio da mu po zakonu o nasleđivanju pripada po majci. On je taj zahtjev prvi putiznio [[1328]]. a odlučnije ponovio [[1328]]., nakon tog je dva puta pokušao napasti Francusku sa sjevera [[1339]]. i [[1340]]., ali je jedini rezultat tih njegovih napora bio gotovo totalni [[bankrot]] zemlje.<ref name=brit/>
Od [[januar]]a [[1340]]. se počeo nazivati kralj Francuske. U samom početku je to možda radio kako bi zadovoljio [[Flamanci|Flamance]], čiji je entuzijazam da se bore protiv francuskog kralja, nestao kad su se uvjerili da je Edward III zakoniti kralj Francuske.
Njegova želja da postane francuski kralj, toliko ga je obuzela da mu je to postao najvažniji cilj u životu.<ref name=brit/>
Upornost kojim su se on i njegovi nasljednici pozivali na nasljedno pravo na francusku krunu dovela je do borbi koje su trajale više od jednog [[vijek]]a. Ta borba postala je poznata u [[Historija|historiji]] kao [[Stogodišnji rat]], tako da je sve do [[1801]]. svaki engleski kralj, je tražio da ga se zove i kraljem Francuske.<ref name=brit/>
Edward je osobno sudjelovao u velikoj pomorskoj bitci kod [[Flandrija|flamanskog]] grada [[Sluis]]a u [[jun]]u [[1340]], u kojoj je uništena glavina francuske [[Flota|flote]]. Unatoč toj pobjedi, zbog iscrpljenosti svojih kopnenih snaga, bio je nakon dvije godine prisiljen zatražiti primirje i povući se u Englesku. U godinama nakon [[1342]]. uložio je mnogo vremena i novca u obnovu [[Windsor (zamak)|Zamka Windsor]] i osnivanje [[Red podvezice|Reda podvezica]], koji je postao najveći britanski [[Vitez|viteški]] red.
Nova faza francuskog rata počela je Edwardovim iskrcavanjem u [[Normandija|Normandiji]] u julu [[1346]]., u pratnji svog najstarijeg sina, Princa Edwarda, kasnije poznatog po nadimku [[Edward Crni princ|Crni princ]] (rođen [[1330]].). Već na samom početku te kampanje, pokazao je nedostatak strateškog planiranja, jer su se svi njegovi napori i akcije sveli tek nešto malo više od pljački velikih razmjera pred vratima [[Pariz]]a. Od sve te kampanje, najvažniji događaj bila je njegova odlučujuća pobjeda nad francuskom vojskom kod
[[Crécy-en-Ponthieu|Crécya]] u [[Ponthieu]] ([[26. august]]), u kojoj je razbio vojsku s kojom mu je [[Philippe VI od Francuske|Philippe VI]] želio presjeći odstupnicu prema [[sjeveroistok]]u.<ref name=brit/>
Edward je od septembra [[1346]]. poveo opsadu [[Luka|luke]] [[Calais]], koja se nakon gotovo godinu dana predala u [[august]]u [[1347]]. Njegove ostale pobjede po [[Gaskonja|Gaskonji]] i [[Bretanja|Bretanji]] kao i poraz i zarobljavanje [[David II od Škotske|David II]] kod
Neville's Crossa pored [[Durham]]a ([[oktobar]] [[1346]]), bile su jasni pokazatelj njegove snage, ali je jedino [[Calais]] bio ono što je uspio zauzeti. Iz njega je iselio većinu njegovih francuskih stanovnika, i doselio puno Engleza, u cilju da od njega stvori pouzdanu bazu za daljnu invaziju Francuske. Planove mu je pokvario - nedostatak novca, pa
je morao sklopiti novo primirje u septembru [[1347]].<ref name=brit/>
Edward se vratio u Englesku u oktobru [[1347]]. svoj povratak proslavio je nizom spektakularnih turnira, - [[1348]]. odbio je ponudu da postane [[car]] [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog Rimskog Carstva]]. Te iste godine po prvi put se pojavila
[[kuga]] u Engleskoj koja je bjesnila do kraja [[1349]]. ali ni ona nije spriječila Edwarda da nastavi sa ratnim operacijama po Francuskoj, koje su se istina odvijale u smanjenom intezitetu.
Sa većim operacijama počeo je ponovno [[1355]]., i to tako da je proveo nekoliko uzaludnih kampanja u okolici [[Calais]]a.
Nakon tog je unajmio plaćenike iz jugoistočne [[Škotska|Škotske]] - [[Lothian]]e i krenuo u pohod poznat kao [[Prikazanje Gospodinovo u Hramu|Spaljena svijećnica]] ([[januar]] - [[februar]] [[1356]]), te iste godine uspio je izboriti formalnu predaju
[[Kraljevina Škotska|Kraljevine Škotske]] svom favoritu Balliolu. Njegove podvige, zasjenio je onaj koji je postigao njegov sin [[Edward crni princ|Edward]] u [[Bitka kod Poitiersa (1356)|Bitci kod Poitiersa]] [[19. septembar|19. septembra]] [[1356]].), kad je ne samo
pobjedio već i zarobio francuskog kralja [[Jean II od Francuske|Jeana II]]
(naslijedio [[Philippe VI od Francuske|Philippa VI]] [[1350]].), što je prisililo Francuze da prihvate novo primirje.
Edward III je natjerao zarobljenog Jeana II da potpiše krajnje nepovoljan Mirovi sporazum u [[London]]u - [[1359]]. kojim je prepustio velik dio Francuske -
Engleskoj, pa je to francuska generalna skupština odbacila. Zbog tog se Edward kako bi ih natjerao da to prihvate - iskrcao u Calaisu [[28. oktobar|28. oktobra]] i opkolio [[Reims]], gdje se želio okruniti za francuskog kralja. U tom ga je spriječio odlučan otpor branioca,
pa se zaputio prema [[Burgundija|Burgundiji]], da bi se na kraju vratio prema [[Pariz]]u. Nakon te neuspješne kampanje, bio je sretan kad je [[8. maj]]a [[1360]]. uspio sklopiti preliminarni Mirovni ugovor u [[Bretanja|Bretanji]]. Taj sporazum, puno povoljniji za Francuze, dobio je svoj konačni oblik u [[Ugovor iz Brétignya|Mirovnom ugovoru iz Brétignya]] koji su oba kralja ratificirala u [[oktobar|oktobru]] [[1360]]. Njime se Edward III
odrekao svog pravo na francusku krunu u zamjenu za cijelu [[Akvitanija|Akvitaniju]], bogat kraj na jugozapadu Francuske.<ref name=brit/>
==Vrijeme pada [[1360]]. - [[1377]].==
[[Ugovor iz Brétignya]] nije donio mir a niti prosperitet kako Engleskoj tako ni Francuskoj. Svježa [[pandemija]] [[Crna smrt|crne smrti]] koja je pogodila Englesku [[1361]]. i [[1369]]. uzavrila je društvene i ekonomske poremećaje, pa je Edward poduzeo očajničke, ali ne i bog zna
koliko uspješne napore da ih eliminira. Pa je tako [[Parlament Ujedinjenog Kraljevstva|parlament]] donio [[1351]]. Radnički statut
(Statute of Labourers), koji je trebao osigurati stabilnost cijena i plaća, koje su prije tog nekontrolirano rasle. Pored tog nastojao je smanjiti privilegije crkve, pa je tako [[1351]]. donio Statut o provizorima i Praemunire [[1353]]. kojim je odbačena [[Papa|papina]] supremacija nad engleskim zakonodavstvom. Ti zakoni pojačali su animozitet protiv stranih svećenika, koji je ionako tinjao u stanovništvu. Kako je položaj [[Papa|pape]] ipak još bio prilično jak u Engleskoj, Edward je povukao posljednji zakon [[1366]]..<ref name=brit/>
Kad je francuski kralj [[Charles V od Francuske|Charles V]], sin [[Jean II od Francuske|Jeana II ]], odbacio Sporazum iz Calaisa, Edward je ponovno zatražio francusku krunu, ali ovaj put ne s toliko energičnosti, pa je glavninu borbi po francuskim zemljama, prepustio svojim sinovima [[Edward crni princ|Edwardu]] i Johnu od Genta. Oni su postigli malo, jer se protiv njih podiglo mnoštvo poneseno plimom francuskog patriotizma, Edward III koji je uvijek oskudijevao novcem, krenuo je pljačkati crve, ali i kresati njihove brojne privilegije.
U međuvremenu su postupno izgubili [[Akvitanija|Akvitaniju]], princ Edward vratio u Englesku slomljena zdravlja ([[1371]]), a John od Genta je promarširao kroz Francusku od Calaisa do [[Bordeaux]]a ([[1373]]) ne postigavši ništa.
Na kraju se i sam Edward III - [[1372]]. odlučio povesti vojsku na konačnu invaziju, ali je [[oluja]] spriječila iskrcavanje njegove vojske.
Pa mu [[1375]]. nije preostalo ništa drugo nego da sklopi novo primirje, koje je potrajalo sve do njegove smrti.
U tom času jedini značajniji gradovi u engleskim rukama bili su [[Calais]], [[Bordeaux]], [[Bayonne, Pyrénées-Atlantiques|Bayonne]] i
[[Brest]].<ref name=brit/>
Nakon smrti kraljice Philippe [[1369]]. Edward III pao je potpuno pod utjecaj svoje ljubavnice Alice Perrers, dok su s druge strane njegovi sinovi [[Edward crni princ|Princ Edward]] i John od Genta, zakrvili, postavši lideri oštro podijeljenih frakcija na dvoru i kraljevskom vijeću.
John od Genta vratio u Englesku u [[april]]u [[1374]]., pa je uz pomoć Alice Perrers uspio zadobiti veći utjecaj na oca, ali period njegove vladavine niti je bio časan, a niti uspješan.
Zbog tog mu je [[Parlament Ujedinjenog Kraljevstva|parlament]] - [[1376]]. izglasao nepovjerenje, zajedno sa nekim njegovim pristašama i Alice Perrers. Ali prije nego što je parlament uspio provesti svoje zaključke - [[8. jun]]a [[1376]]. umro je Princ Edward, nakon tog je [[Britanski Dom komuna|Donji dom]] (koji mu je dotad davao najveću podršku) izgubio interes za daljnju borbu, pa se John od Genta vratio na vlast, a nakon što je Edward III umro i [[Parlament Ujedinjenog Kraljevstva|parlament]] je opozvao svoju raniju odluku.<ref name=brit> {{cite web
|url=http://www.britannica.com/EBchecked/topic/179693/Edward-III
|title = ''Edward III ''
|publisher = Encyclopædia Britannica
|language = engleski
|accessdate = 16. 10. 2014}}</ref>
== Izvori ==
{{izvori}}
== Vanjske veze ==
* [http://www.britannica.com/EBchecked/topic/179693/Edward-III ''Edward III '' na portalu Encyclopædia Britannica] {{en icon}}
{{Redoslijed|
|prethodnik =[[Edvard II.]]
|gl_članak_funkcija = [[Spisak britanskih vladara|Kralj Engleske]]
|nasljednik =[[Richard II od Engleske|Richard II]]
}}
{{Engleski vladari}}
{{Lifetime|1312|1377|Edward III od Engleske}}
[[Kategorija:Engleski vladari]]
[[Kategorija:Historija Engleske]]
| |||