Razlike između izmjena na stranici "Osmanska dinastija"

Obrisano 31.445 bajtova ,  prije 5 godina
vraćanje zbog zrcaljenja sadržaja iz članka Osmansko Carstvo
(vraćanje zbog zrcaljenja sadržaja iz članka Osmansko Carstvo)
 
Najpoznatiji sultani koji su pripadali dinastiji su [[Mehmed II|Mehmed II Osvajač]] i [[Sulejman I]]. Na vrhuncu moći obuhvatalo je [[Anadolija|Anadoliju]], [[Srednji istok]], deo [[Severna Afrika|severne Afrike]] i jugoistočnu [[Evropa|Evropu]]. Osnovalo ga je pleme Okhuz-Turci u zapadnoj Anadoliji. A vladari su poreklom iz dinastije [[Osmanlije|Osmanlija]]. U diplomatskim krugovima carstvo je često nazvano '''Velikom portom''' ili samo '''Portom''', što je poteklo od [[Francuska|Francuskog]] prevoda osmanlijske reči ''Bab'i'ali'' ({{jez-tur|Bâb-i-âlî}})što znači ,,velika kapija", prema ceremoniji dobrodošlice za strane ambasadore koju je [[sultan]] priređivao na ulaz u palatu. Ova ceremonija je tumačena i kao interpretacija pozicije carstva na prelazu iz Evrope u Aziju. U svoje vreme Otomansko carstvo je nazvano i '''Osmansko carstvo''' ili '''Osmanlijsko carstvo''', a takođe i '''Turska''', no taj naziv ne treba mešati sa modernom nacionalnom državom [[Republika Turska|Turskom]]. Porta je kasnije naziv za osmansku vladu u [[Istanbul|Carigradu]].
 
== Politički ustroj ==
[[Datoteka:JNdelespinassec1787_-scanned_from_constantinopole_(1996)_-_A_public_office_in_istanbul.png|mini|240px|desno|Državna mašinerija]]
Neke od karakteristika osmanlijske države nisu se promijenile bez obzira na njenu višestoljetnu dugotrajnost.
 
U diplomatskim krugovima, za carstvo se često upotrebljavala riječ [[Divan]]. Divan je inače bio carski savjet koji se sastajao u dijelu carskog dvora, [[Topkapi saraj|saraja]], poznatom kao ''Bâb-i-âlî'' (بابِ علی , "velika vrata") ili ''[[Topkapi saraj|Topkapı]]'' ("topovska vrata"); ovdje su osmanski sultani dočekivali strane izaslanike i ambasodore.
 
=== Sultani ===
Osmanlijski [[sultan]] bio je službeno jedini upravnik i vladar carstva.
 
Mada su prvi osmanlijski vladari nosili naslov [[beg]]a (''bey''), time priznavajući suverenitet [[Seldžuci|Seldžučkog]] [[sultanat]]a, [[Murat I.]] je bio prvi Osmanlija koji je ponio naslov ''[[sultan]]a'', tj. "[[car]]a" ili "kralja." [[Pad Carigrada|Padom Carigrada]], [[1453.]], država je uveliko stala na put postanka moćne carevine, tako da je [[Mehmed II|Mehmed Osvajač]] zaista postao njen prvi istinski car, odnosno [[padišah]].
 
Od [[1517.]] naovamo, osmanski sultan je istovremeno bio i [[kalif]] islama, tako da je Osmanlijsko carstvo od ove godine pa do sve do svog raspada, [[1922.]] (odnosno do ukidanja kalifata, [[1924.]]), u stvari bilo i [[kalifat]], tj. islamska vjerska država.
 
=== Državno uređenje ===
[[Datoteka:Thomas allom, c1840, The Enterance to Divan.png|mini|300px|desno|Ulaz u [[Visoka Porta|Visoku Portu]]]]
 
Iako je osmanska država prošla kroz niz uređenja i preuređenja, neke od glavnih struktura su ostale neizmijenjene. Uvijek je postojao netko ko je bio potpuno odgovoran za upravu države, tj. [[sultan]] carevine. Odluke je uvijek razmatrao divanski savjet, dok je konačnu riječ uvijek imao sultan. U začecima carstva, ovaj savjet su činili plemenski starci. Kasnije je on promijenjen tako da je uključivao vojne profesionalce i mjesne viđenije ljude (elitu), poput vjerskih i političkih savjetnika visokog staleža. Članovi divana su nazvani [[vezir]]i (ministri), kojima je nešto kasnije počeo da predsjedava [[Veliki vezir]] (premijer), preuzimajući neke od sultanovih odgovornosti.
 
[[Visoka Porta]] je bio sultanov otvoreni dvor, nazvan po vratima na ulazu u glavne urede Velikog vezira, gdje je sultan primao strane izaslanike. Vremenom, Veliki vezir je postao jednako važan ili čak važniji od samog sultana.
 
Od [[1908.]], država je bila [[ustavna monarhija]], u kojoj je sultan izgubio isključivu izvršnu moć, s [[parlament]]om koji su sačinjavali [[predstavnički poslanik|predstavnički poslanici]] iz [[provincija]].
 
=== Sastavni dijelovi države ===
{{glavni|Upravna podjela Osmanskog Carstva}}
 
=== Vojska ===
 
Početak [[16. stoljeće|16. stoljeća]] je doba najvećeg uzleta [[Turska|turske]] sile u povijesti. Mnogobrojni ratovi bili su utkani u tkivo turske politike, ne samo [[šerijat]]skom obvezom borbe protiv nevjernika, nego i iskonskom agresivnošću turskih nomada željnih osvajanja i [[plijen]]a. No to možemo objasniti i [[sociologija|socio]]-[[psihologija|psihološkim]] razlozima. Osmanski imperij imao je golemi vojni aparat. S njim je mogao vrlo učinkovito osvajati zemlje po želji, a nije mu odgovaralo dugo razdoblje mira jer bi se profesionalna vojska vična samo ratnom [[zanat]]u ubrzo pobunila. Stalnim ratovima održavali su ih u “kondiciji”.
 
Slijedeći na popisu razloga i neizbježna vjerska komponenta, naime, Islam propovjeda “sveti rat” protiv svih nevjernika tzv. [[Džihad]]. To obvezuje sve [[muslimani|muslimane]] da sudjeluju u borbi, a ujedno im daje i moralno opravdanje za gotovo sve što se u tom ratu učini. [[Kuran]], sveta knjiga muslimana obećava ulazak u [[Dženet]], raj za onoga koji pogine u borbi za vjeru. Svi ti čimbenici utjecali su na stvaranje carstva od [[Perzija|Perzije]] i [[Egipat|Egipta]] na jugu do [[Mađarska|Mađarske]] na sjeveru, i na moru od [[Tunis]]a do [[Krim]]a, ali su i sudbinski utjecali na oblikovanje karte Europe i, čini se, zauvijek obilježili naše hrvatske prostore.
 
Početkom [[16. stoljeće|16. stoljeća]] Turska vojska poprima goleme razmjere, ali je i dalje u čvrstim rukama [[sultan]]a, činovničkog i vjerskog vodstva. To je savršeni stroj za ispunjavanje njihovih političkih ciljeva.
 
U osnovi turska vojska sastoji se od dva sastavna elementa:
 
To su centralna vojska [[Visoka Porta|visoke porte]]. Profesionalna, visoko motivirana i dobro plaćena vojska s vrlo zamršenom zapovjednom linijom. "Srce" tog dijela vojske su [[janjičari]] (''yeni-Cery'' – nova vojska Tur.), vojnici pješaci novačeni kao djeca ''dankom u krvi''. Ta osnovna postrojba centralne vojske bila je, prema mišljenju stručnjaka, najbolja vojska ili vojna postrojba svoga vremena.
 
Drugi, puno manji dio centralne vojske činili su '''Psetari''' ([[Šekbani]]). Tako su se nazivali zbog svog osnovnog i prvotnog zadatka da za sultana idu u lov, vode i uzgajaju pse. Kada znamo kakav su status imali lovački psi, rasni Arapski Saluki-[[hrt]]ovi, onda nam je jasna i visoka pozicija Šekbana). Tijekom [[srednji vijek|srednjeg vijeka]] ta je postrojba evoluirali u sultanovu osobnu tjelesnu stražu i “ interventne postrojbe “ u slučaju pobune ili nereda u samoj prijestolnici. Mali ali ne i nevažan dio centralne vojske činili su [[spahije]], oko 6000 dobro naoružanih jurišnih teških konjanika koji nisu potpadali pod zakon Timara (lenskog zemljoposjeda) nego su bili smješteni u [[vojarna]]ma i dobivali redovitu mjesečnu plaću. Od [[spahija]] iz pokrajina razlikovali su se po mnogo bogatijoj i jednoobraznoj [[odora|odori]].
 
Slijedeći su bili topnici (TOPČU) a posebno cijenjeni rod vojske bio je [[oružar]]i. Oni su proizvodili, održavali i čuvali [[oružje]], [[streljivo]] i [[barut]]. Bili su visoko cijenjeni u društvu i općenito rijetko su se viđali u srcu bitke, bili su za ondašnje prilike vrlo obrazovani ali i [[fanatizam|fanatično]] odani sultanu i Visokoj porti. Prema [[arhiv|arhivskim]] izvorima procijenjuje se da je efektiva te centralne vojske bila oko 30 000 ljudi stalno pod oružjem i svakog trenutka spremnih za akciju.
 
Drugi neizostavni dio vojske [[Visoka Porta|Visoke Porte]] bila je pokrajinska vojska. Iako slabije naoružana nego centralna, i daleko lošije obučena, često je bila presudna u bitkama prije svega zbog svoje brojnosti. Naravno kao i druge vojske imali su svoje elitne trupe, pješačke masovne trupe i trupe posebne namjene, opskrbe, tvrđavske posade i izvidnike.
 
Na prvom mjestu izdvajaju se '''[[spahije]]''' (''ispahy''). To je teška [[oklop]]na [[feudalizam|feudalna]] konjica vrhunske kvalitete prema mjerilima onog doba.
 
Sustav dojave bio je sličan američkom pony-expressu. Jedan glasnik mijenjao je konja na svakih 50 [[km]] u [[saraj]]ima i mogao za enormno kratko vrijeme obavijestiti ogroman broj ljudi. Postojao je i sustav [[golub pismonoša|golubova pismonoša]] kojeg su Turci preuzeli od [[Bizant]]a. Kad vojska krene na odredište usput im se pridružuju lokalne postrojbe gdje im je najzgodnije.
 
== Povijest ==
[[Datoteka:OttomanEmpireIn1683.png|mini|400px|Promjena teritorija Osmanskog Carstva kroz povijest]]
 
Osmansko Carstvo osnovalo je pleme [[Oguzi|Turaka Oguza]] sa zapadnih područja današnje Turske, kojima je vladala [[Osmanska dinastija]]. Carstvo je doseglo vrhunac pod vlašću [[Sulejman I.|Sulejmana I.]], koji je velikim brojem vojnih pohoda proširio carstvo na zapad, istok i jugoistok. Do prekretnice u ratu s europskim državama došlo je s velikim osmanskim [[Opsada Beča|porazom kod Beča]] [[1683]]. Iako se u sljedećem stoljeću ratna sreća mijenjala, s izgubljenim i ponovo osvojenim pokrajinama, carstvo je općenito bilo u defenzivi. U 19. stoljeću carstvo postaje samo jedna od sila u sukobima oko [[Balkan]]a i drugih područja, u kojima sudjeluju Rusija, Austrija, Engleska i Francuska. Na Balkanu, kao i u samoj Turskoj, budi se nacionalizam. Početkom 20. stoljeća [[Mladoturci]] traže reforme. U [[Prvi svjetski rat|1. svjetskom ratu]] carstvo gubi sve posjede osim Turske. [[Kemal Atatürk]] službeno proglašava republiku [[29. listopada]] [[1923.]], a zadnji sultan zauvijek napušta zemlju.
 
=== Počeci ===
Osmansko Carstvo osnovalo je pleme [[Turci Oghuzi|Turaka Oghuza]] sa zapadnih područja današnje Turske, kojima je vladala [[Osmanska dinastija]].
 
O povijesti Osmanlija prije [[13. stoljeće|XIII. stoljeća]] još je mnogo toga nepoznatog. Opće je prihvaćeno da je osnivač osmanske države, tj. kasnijeg Osmanskog Carstva, bio Osman, sin Erthogrula, jednog od turkmenskih vođa. Otac Erthogrul dobio je kao gazija od seldžučkog sultana Alaldina II feudalne posjede i zemlje zvane ''bejlik'' (beylik) ili ''emirat'', sa sjedištem u gradu Sogutu, na bizantskoj granici unutar [[Mala Azija|Male Azije]]. S pripadnicima jednog broja svog turkmenskog plemena čuvao je granicu i, kao i druge gazije, vodio prepade na [[Bizant|bizantski teritorij]]. Te posjede naslijedio je njegov sin Osman.
 
=== Sulejman I. ===
 
Razdoblje vladavine [[Sulejman I.|Sulejmana I.]] ([[1520]]-[[1566]]) može se smatrati vrhuncem moći Osmanskog carstva. Osmanski i turski povijesni tekstovi dali su mu nadimak "Kanuni"(zakonodavac) zbog njegovih zakonika o upravljanu zemljom i financijama, dok je u Europi nazvan "Veličanstveni". U vrijeme njegove vladavine ostvareni su majstorski arhitektonski zahvati [[Mimar Sinani]]ja. Glasio je i kao najveći [[mecena]] od svih osmanskih vladara. Velikim brojem vojnih pohoda proširio je carstvo na zapad, istok i jugoistok.
 
=== Jesen carstva ===
 
[[Velika Porta|Porta]] je [[1683]]. ponovo pokušala [[Opsada Beča|osvojiti Beč]]. Ono što nije uspjelo još prije 150 godina u vrijeme procvata Osmanskog carstva, sad se u vojnom pohodu [[Kara Mustafa|Kara Mustafe]] protiv [[Jan III. Sobjeski|Jana III. Sobjeskog]] pretvorilo u katastrofu i dovelo do prekretnice u obračunavanju s europskim državama. Kad su nakon ovog poraza postale vidljive sve vojne slabosti Osmanlija, na poticaj [[Papa|Pape]] počela je djelovati [[Sveta Alijansa]] [[Habsburg]]ovaca, [[Mlečani|Venecije]] i [[Poljska|Poljske]] s napadom na Osmansko carstvo na više frontova. Nakon teških poraza kod [[Mohač]]a ([[1687]].), [[Slankamen]]a ([[1691]].) i [[Senta|Sente]] ([[1697]].) morali su [[Mir u Srijemskim Karlovcima|Mirom u Srijemskim Karlovcima]] prihvatiti gubitak [[Mađarska|Mađarske]], [[Dalmacija|Dalmacije]], [[Podolje (pokrajina)|Podolja]] i [[Peloponez]]a. U igru je kao protivnik na sjevernoj granici ušla i [[Rusija]]. Car [[Petar I.]] postavio si je kao važan cilj izlazak na [[Crno more]], što je i dobio [[1695]]. mjestom [[Azov]] na [[Don]]u.
 
Vanjski problemi izazvali su i unutrašnje. [[1687]]. je zbog vojnih poraza svrgnut [[Mehmed VI.]] [[1703]] dolazi do krvavog incidenta u kojem su ustanici ubili šeika Fejzulaha i svrgnuli [[Mustafa II.|Mustafu II.]].
 
Iako je Osmansko carstvo sve više prelazilo u defanzivu, njegova vojna snaga je još uvijek bila vrlo velika. [[1711.]] je strahovito potukao rusku vojsku u bitci na [[Prut]]u i zauzeo luku [[Azov]]. Ni danas nije sasvim jasno zašto ta pobjeda nije bolje iskorištena. Nakon što je [[Moldavija|moldavski]] [[vojvoda]] [[Dimitrije Kantemir]] prešao na rusku stranu, Osmanlije su na sve upravne položaje u Moldaviji i [[Vlaška (pokrajina)|Vlaškoj]] postavili [[Grci|Grke]] iz [[Carigrad]]ske četvrti Fanar koji su već duže vrijeme kao prevoditelji igrali važnu ulogu u politici. To je trajalo sve do polovine [[19. stoljeće|19.stoljeća]], a u [[Dunavska vojvodstva|dunavskim vojvodstvima]] se to razdoblje nazivalo [[Fanaroti|fanarotska]] vladavina. Bili su uspješni i u sukobima s Venecijom pa su [[1715]]. ponovo dobili Peloponez.
 
Nakon što se udružila s Austrijom, Rusija [[1736]]. počinje rat s Osmanskim carstvom. Nakon početnih neuspjeha, i taj je rat završio pobjedom Osmanlija, pa su mirom sklopljenim u [[Beograd]]u vratili sjevernu [[Srbija|Srbiju]] i Malu Vlašku. Ovom je svakako doprinijela modernizacija Osmanske [[artiljerija|artiljerije]] u čemu je značajnu ulogu imao Ahmed Paša, [[Comte de Bonneval]]. Sve u svemu, ti skupi ratovi i veliki gubici u njima tijekom tri desetljeća, nisu doveli do značajnih teritorijalnih promjena. Nakon osmansko-ruskih ratova slijedilo je razdoblje mira dugo kao nikada do tada.
 
=== Rusko-osmanski ratovi ===
{{glavni|Rusko-turski ratovi}}
Tijekom rata [[1768]]. do [[1774]]. protiv Rusije Osmansko je Carstvo moralo prihvatiti kao činjenicu da je izgubilo svoj položaj velesile. Rusija je [[1770]]. premjestila svoju [[mornarica|mornaricu]] s [[Baltičko more|Baltika]] u [[Sredozemno more|Sredozemlje]] i uništila osmansku mornaricu na sidrištu. Nakon mira iz Kučuk Kajnardžija Osmansko carstvo je moralo dati nezavisnost [[Krimski kanat|krimskom kanatu]] (koji je već nakon nekoliko godina postao ruska provincija), dijelove sjevernog [[Kavkaz]]a ustupiti Rusiji, a [[Bukovina|Bukovinu]] Austriji.
 
Ni jedna strana nije namjeravala ostati na zatečenim pozicijama. Carica [[Katarina II. Velika|Katarina II.]] je razradila tzv. "Grčki projekt" kojim bi [[Bizant|Bizantsko carstvo]] oživjelo kao ruski [[vazal]], dok bi ostale dijelove Osmanskog carstva između sebe podijelili Rusija, Austrija i Venecija. Međutim, Venecija i Austrija nisu pokazali zanimanje za taj projekt. [[1783]]. je Rusija anektirala [[Krim]] i počela s njegovim privrednim razvijanjem. Četiri godine kasnije je carica krenula sa [[Grigorij Aleksandrovič Potemkin|Grigorijem Potemkinom]] ([[Potemkinova sela]]) u inspekciju na Krim, što je bila izrazita demonstracija moći. Osmanlije, koji su ionako namjeravali vratiti područja izgubljena u prethodnom ratu, još iste godine su objavili rat Rusiji. Nakon početnih uspjeha [[Crno more|crnomorske flote]] bili su mirom od [[1791]]. prisiljeni napustiti dodatna područja, ovaj put teritorij između [[Dnjepar|Dnjepra]] i [[Južni Bug|Južnog Buga]].
 
=== Reforme ===
 
[[Selim III.]] je iz ovih poraza izvukao pouku i krenuo s provođenjem reformi uprave i vojske. Uz pomoć europskih savjetnika pokušao je pored [[janjičari|janjičara]] oformiti nove trupe. Njegov plan da postepeno janjičare prevede u te nove trupe izazvao je pobunu čiji je vrhunac bio, da su ga [[1807]]. svrgnuli s prijestolja. Slijedili su dramatični događaji. Selimov rođak, Bajraktar Mustafa, krenuo je u planirajući ga ponovo postaviti za sultana ali je zakasnio. Selim je u međuvremenu već bio zadavljen. Preostalo mu je jedino da [[Mustafa IV.|Mustafu IV.]], kojeg su postavili janjičari, zamijeni [[Mahmud II.|Mahmudom II.]] koji je jedva izbjegao da i njega ubiju. Zauzvrat, Mahmud je postavio Bajraktara Mustafu za [[Veliki vezir|Velikog vezira]] i nastavio započete reforme izbjegavajući pri tome direktne sukobe s janjičarima. Već sljedeće godine je ponovo došlo do pobune. Kako bi izbjegao da ga svrgnu ponovo u korist Mustafe, dao ga je ubiti.
 
=== Nacionalizam ===
 
Upravitelj [[Egipat|Egipta]] u razdoblju od [[1805.]] do [[1848.]] [[Muhamed Ali Egipatski|Muhamed Ali Paša]] je postepeno prigrabio svu vlast, i sistematski dao likvidirao utjecajne [[Mameluci|mamelučke]] [[emir]]e. Pomoću provedenih reformi Egipat je uskoro na raznim područjima nadmašio središnji [[Carigrad]]. Muhamed je i zasnovao dinastiju koja je trajala sve do polovine [[20. stoljeće|20. stoljeća]].
 
Kroz čitavo [[19. stoljeće]] kao značajan problem osmanskog carstva provlačio se nacionalizam koji se budio u osvojenim zemljama. Prvo su se, [[1804]]., pobunili [[Srbi]] i do [[1830]]. su se izborili za vrlo veliku [[autonomija|autonomiju]]. Osim toga, i fanariotska vladavina u Dunavskim vojvodstvima ([[Vlaška (pokrajina)|Vlaška]]) je [[1826]]. završila.
 
Podržan od nekih Europljana, ponovo je oko [[1820]]. osnažio i [[Grčka|grčki]] pokret za nezavisnost. S tim u vezi, Osmanlije su se sreli sa specifičnim problemom. U upravi carstvom sudjelovali su utjecajni Grci ([[Fanarioti]]) koji su dijelom simpatizirali ovaj pokret u Grčkoj. U ratu [[1826]]. Mahmud je bio prisiljen pozvati u pomoć [[Egipat]]ske trupe omrznutog Muhameda Ali Paše Egipatskog. Uprkos određenim uspjesima vojske Ali Paše, Osmansko carstvo je [[1830.]] bilo prisiljeno dati Grčkoj neovisnost.
 
Ovaj primjer pokazuje, da je da je Osmansko Carstvo postalo loptica u igri europskih sila. Tzv. "Orijentalno pitanje" postalo je trajnom temom [[Diplomacija|diplomacije]] tog vremena. Ruski [[interes]] je bio slobodan pristup [[Sredozemno more|Sredozemlju]] preko [[Crno more|Crnog mora]] i kroz [[Dardaneli|Dardanele]]. Uz to, Rusi su se na Balkanu umiješali u događanja kao zaštitnici svoje pravoslavne "braće u Kristu". Austrija kao i Engleska i Francuska su u tome vidjela pokušaj ruske ekspanzije u područje koje su smatrali svojom interesnom sferom pa su stoga bile sklone podržati opstanak oslabljenog Osmanskog carstva.
 
To je dovelo do toga, da su se savezi raskidali i sklapali sukladno trenutnim interesima. Tako su u [[Krimski rat|Krimskom ratu]], izazvanom ruskim osvajanjem [[Vlaška (kneževina)|Vlaške]] i [[Moldavija|Moldavije]] Francuzi i Englezi sudjelovali na strani Osmanlija. [[Pariški mir|Pariškim mirom]] je područje južne [[Besarabija|Besarabije]] u delti Dunava (oko četvrtine ukupne površine) s okruzima [[Cahul]], [[Bolgrod]] i [[Ismail]] ponovo vraćeni [[Kneževina Moldavija|kneževini Moldaviji]] koja je bila pod vrhovnom upravom [[Visoka Porta|Porte]], a Crno more je demilitarizirano.
 
=== Tanzimat ===
{{glavni|Tanzimat}}
 
Novo razdoblje reformi ([[1838.]]-[[1876.]]) usko se veže uz ime Velikog vezira [[Mustafa Rešid Paša|Mustafe Rešid Paše]] kao i kasnije [[Ali Paša|Ali Paše]] i [[Fuad Paša|Fuad Paše]]. Mjere su postale poznate pod imenom "''Tanzimat-i Hayrire''" (blagotvorni novi red) i događaju se u vrijeme vladavine sultana [[Abdul Medžid I.]]a i [[Abdul Aziz]]a. Mjere dovode nemuslimane u jednak položaj s Muslimanima, potpuno mijenjaju pravosudni sistem i uvode opću vojnu obavezu.
 
Sa reformama koje su zahtijevale velike europske sile - a vezano uz industrijsku zaostalost - rastu gospodarski problemi. Trgovačkim ugovorima (nazvanim "kapitulacija") je tržište Osmanskog carstva otvoreno europljanima, a uvozne [[carina|carine]] su bile niže od izvoznih. Zbog nedovoljne konkurentnosti osmanlijskih zanata Osmansko carstvo postaje izvoznik sirovina a uvoznik europskih roba.
 
Za to vrijeme nemiri na [[Balkan]]u nikako nisu prestajali. Nakon rata sa [[Srbija|Srbijom]] sazvana je međunarodna konferencija u Carigradu kako bi se raspravilo o budućnosti Balkana. Kako bi pokazao svoju spremnost za reforme, [[Abdul Hamid II.]], koji je u međuvremenu pobunom došao na vlast, je najavio donošenje ustava kojim bi se uveo parlamentarni sistem.
 
Velike sile su na konferenciji tražile nezavisnost dvaju provincija na [[Bugarska|bugarskom]] području, kao i za [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]]. Kad je [[Velika Porta|Porta]] odbila taj prijedlog, [[Rusija]] objavljuje rat, osvaja [[Edirne]] i napreduje prema [[Carigrad]]u. Druge europske sile su ponovo osjetile ugroženim svoje interese, a i prijetio je širi europski rat, [[1878.]] je organiziran [[Berlinski kongres]] čiji je glavni inicijator bio [[Otto von Bismarck]]. Na kongresu Srbija i [[Crna Gora]] dobivaju nezavisnost, a Vlaška i [[Moldavija]] koje su od ranije bile u [[Personalna unija|personalnoj uniji]] udružuju se u samostalnu državu [[Rumunjska|Rumunjsku]].
 
=== Abdul Hamid II. ===
{{glavni|Abdul Hamid II.}}
 
Abdul Hamid je opozvao svoje unutrašnjopolitičke reforme. Midhat Paša, tvorac Ustava, je smijenjen a Parlament raspušten. Razdoblje vladavine Abdul Hamida obilježava tiranija i špijuniranje, a on kao Sultan ima, u stvari, svu vlast. Sad Porta dospijeva u potpunu financijsku ovisnost o europskim silama. Nakon što je objavljen državni bankrot, ''Dette publique'' preuzima veći dio uprave državnim financijama a europski kapital nesmetano prodire u zemlju. Interes kapitala se koncentrira na izvore sirovina u [[Irak]]u i poduzima velike projekte, kao što je gradnja [[Bagdadska pruga|Bagdadske pruge]]. Tu na scenu stupa [[Njemačko Carstvo]] koje je, najkasnije s Berlinskim kojgresom, postalo važan partner Osmanskog carstva.
 
Početkom [[20. stoljeće|20. stoljeća]] posnovo jača unutrašnja opozicija, posebno pokret [[Mladoturci|Mladoturaka]]. Suočena s opasnošću vojne pobune, Porta je bila prisiljena [[1908.]] ponovo staviti na snagu Ustav.
 
=== Mladoturci ===
{{glavni|Mladoturci}}
Bugarska je iskoristila nastalu zbrku i s istočnom [[Rumelia|Rumeliom]] osnovala nezavisnu državu, a [[Austrougarska]] anektira Bosnu i Hercegovinu. Reakcionarne snage su za te velike teritorijalne gubitke optužile vodstvo Mladoturaka i pokušale [[1909]]. izvesti državni udar. Njegov neuspjeh doveo je do smjene Abdul Hamida njegovim bratom [[Mehmed V.|Mehmedom]]. Od sad Sultan ima još samo reprezentacijsku ulogu, dok vladu formira Veliki vezir. Istovremeno, na njegovo imenovanje imaju Mladoturci bitan utjecaj. Izmijenjenim ustavom etablira se parlamentarni sistem.
 
Mladoturci su slijedili reformski kurs, ali su bili sputavani napetom vanjskopolitičkom situacijom. Osim toga, njihov je nacionalizam imao vrlo ozbiljne posljedice. Tako su u [[Arapi|arapskim]] provincijama kao službeni jezik uveli [[Turski jezik|turski]], što je dovelo do toga da su u ratovima koji su slijedili, izgubili podršku stanovništva u neturskim područjima.
 
Desetljeće vladavine Mladoturaka su obilježili teški ratovi. Prvo su [[1911.]] izgubili [[Tripoli]], uzeli su ga [[Talijani]]. Zatim su se u [[Prvi balkanski rat|Prvom balkanskom ratu]] [[1912]]. udružili [[Albanija]], [[Bugarska]], [[Srbija]], [[Grčka]] i [[Crna Gora]] u ''Balkanski savez'' protiv Osmanskog carstva koje je time izgubilo gotovo sva europska područja, uključujući i grad Edirne. Međutim, Bugari su već sljedeće godine napali svoje ranije saveznike koji su dobili podršku Osmanlija. Nakon bugarskog poraza, postavljena je granica koja je između Bugarske i Turske ostala neizmijenjena do danas.
 
Početkom [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] su prvo pokušali zadržati neutralnost. Mnogima je bilo jasno, da se moraju prilkoniti jednoj strani kako bi uopće vojno opstali. Tradicionalno su surađivali s njemačkim carstvom, ali su i s nekim silama Antante imali dobre odnose i živu trgovinu. Na poticaj [[Enver-paša|Enver-paše]] dolazi na kraju do ratnog saveza sa [[Njemačka|Njemačkom]] i [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskom]], ali kabinet nije u tom odabiru bio jedinstven.
 
Kako bi ugušili [[Armenija|armenski]] oružani ustanak, osmanska vlada je 24. travnja [[1915]]. počela s uhićenjima, deportiranjem i ubijanjem armenskih civila koji su živjeli u [[Carigrad]]u i to je bio uvod u ubijanje najmanje 600.000 Armenaca (neki izvori tvrde da je ubijeno do 1,5 milijuna Armenaca). Na taj način ubijene su dvije trećine kršćanskog naroda koji je tisućljećima živio na području Osmanskog Carstva. (Vidi članak [[Armenski genocid]])
 
Posljedice rata su bile katastrofalne. U Arabiji se nisu imali čime suprotstaviti britanskim snagama. Već [[1916.]] se Husein Ibn Ali (Emir [[Meka|Meke]] otresao osmanske vlasti i proglasio se kraljem Arabije. Na kraju je priznat kraljem Hedža, dok je preostali dio carstva podijeljen u interesne sfere prema [[Sporazum Sykes-Picot|sporazumu Sykes-Picot]]. Godine [[1917.]] je [[Balfourova deklaracija|Balfourovom deklaracijom]] dio Palestine obećan [[Židovi]]ma kao "nacionalna domovina". Zbog Oktobarske revolucije i mirovnim ugovorom iz [[Brest-Litovsk]]a je doduše Rusija izašla iz rata, ali pobjedničke snage su u studenom [[1918]]. zauzele veliki dio nekadašnjeg Osmanskog carstva. Mladoturski "triumvirat" od Kemal Paše, Talat Paše i Enver Paše se raspao, i pobjegao. Nakon što je iste godine umro Mehmed V., naslijedio ga je njegov brat [[Mehmed VI.]]. On je bio politički sasvim ovisan o pobjedničkim silama, pa je nakon ukidanja Sultanata u studenom [[1922.]] napustio Carigrad.
 
=== Nastanak moderne Turske ===
{{glavni|Turska}}
Došlo je do otpora okupacijskom režimu. Pri tome je istaknutu ulogu imao [[Mustafa Kemal Paša]] (kasnije mu je turski parlament dodijelio dodatak imenu Atatürk ("otac Turaka"). Uskoro se na nezaposjednutim područjima pod vodstvom Kemalovog pokreta formirala "protuvlada". Na izborima provedenim [[1919.]] pokret osvaja dvotrećinsku većinu i sjedište seli u Angoru (danas [[Ankara]]) sjedište svoje "protuvlade". U travnju [[1920.]] se tu konstituira "Velika turska Nacionalna skupština". Nova je vlada njegovala dobre odnose sa, u međuvremenu, boljševičkom Rusijom a Francuska, koja je imala mandat nad južnim dijelom centralne [[Anatolija|Anatolije]], ju je praktično priznala.
 
[[1920.]] je [[Velika Porta|Porta]] ratificirala od Sultana ranije potpisan [[ugovor iz Sevresa]] kojim je turskoj državi oduzet suverenitet, ali ga Ankara nije priznala. Došlo je do nacionalnog oslobodilačkog rata. Pri tome su prvo protjerane grčke trupe, a zatim je u tzv. [[Maloazijska katastrofa|Maloazijskoj katastrofi]] prije svega u [[Izmir|Smirni]] (od tada turski [[Izmir]]) svo većinsko grčko civilno stanovništvo koje je tu živjelo tisućljećima pobijeno ili protjerano.
 
Uspjesi Kemalovih pristalica doveli su do gorkog gubitka ugleda vlade Sultana Mehmeda VI. U pregovorima o [[Ugovor iz Lozane|ugovoru u Lozani]] sudjelovali su i Kemalovci, što je bilo ravno međunarodnom priznanju. 23.listopada [[1923]]. je Ankara proglašena glavnim gradom, a 29. listopada je i službeno proglašena Republika. Kemal Paša je postao predsjednik države, a Ismet Paša predsjednik vlade novoosnovane Republike. Zadnji Sultan Mehmed VI. i svi članovi Osmanske dinastije morali su zauvijek napustiti zemlju.
 
== Osmanlijsko-hrvatski odnosi ==
{{glavni|Turska Hrvatska|Hrvatske zemlje pod osmanskom vlašću|Hrvatsko-osmanski ratovi|Mletačko-osmanski ratovi}}
 
=== Prvi susreti Osmanlija i Hrvata ===
[[Datoteka:Ottoman empire 1481-1683.jpg|mini|300px|Osmansko Carstvo 1481.-1683.]]
 
Srednjovjekovno Bosansko Kraljevstvo je prvo od svih zemalja u kojima su u povijesti obitavali Hrvati došlo u dodir sa Osmanskim Carstvom. Nakon osvajanja istog od strane Turaka-Osmanlija, Turci stvaraju [[tampon-država|tampon-državu]] pod vlašću jednog od potomaka bosanske kraljevske obitelji [[Kotromanići|Kotromanić]], [[Matij Kotromanić]], kojega Osmansko Carstvo neko vrijeme priznaje kao zakonitoga kralja Bosne i turskoga vazala. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava, koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Osmansko Carstvo postupno preuzima potpuni vojni nadzor nad zemljom.
 
Do [[1465]]. godine hercegovački plemić herceg [[Stjepan Vukčić Kosača]] čak uspostavlja potpunu prevlast na prostoru Zahumlja i Travunije, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u luci Novi na južnom [[Jadransko more|Jadranu]], koju je osnovao još kralj [[Tvrtko]], gdje i umire [[1466]]. godine, a Novi se od tada, po hercegu Stjepanu, zove [[Herceg-Novi]].
 
=== Islamizacija na osvojenim hrvatskim područjima ===
{{glavni|Stogodišnji hrvatsko-turski rat}}
 
Na područjima koje su osvojile osmanlije provodio se postupak islamizacije, što je najvidljivije na području bosanskog sandžaka. Po poreznom registru iz [[1520]]. godine za područje bosanskog sandžaka broj muslimana prešao 45% ukupnog stanovništva,dok nam porezni registar iz [[1624]]. godine govori da u Bosni živi oko 150.000 [[katolici|katolika]], oko 75.000 [[pravoslavci|pravoslavaca]] i čak 450.000 [[muslimani|muslimana]]. Dakle, glavni proces islamizacije je trajao oko 150 godina, i bio je vrlo uspješan. Taj je sandžak radi uspjele islamizacije cijelo vrijeme vladavine Osmanskog Carstva imala povlašten [[status]] u odnosu na sva druga područja u njegov sastavu na Balkanskom poluotoku. [[Feudalizam|Feudalna]] gospoda su ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i nasljeđivanja istih, a kako ćemo kasnije vidjeti domaći [[muslimani]] u [[Bosna|Bosni]], s vremenom potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Osmanskog Carstva, što nije bio problem ukoliko je [[vlastela]] bila odgovarajuće vjere.<br>
Vladajuća klasa je bila islamske vjere, te se na svim prostorima kojima su ovladali polako zbivao proces mijenjanja vjere običnog puka. Razlozi promjene vjere su mnogostruki: manji porezi za muslimane; zadržavanje i dobijanje posjeda; izbjegavanje danka u krvi; izbjegavanje odmazde; oportunizam jer mu je tako više odgovaralo (kako se danas mijenja pripadnost političkoj stranci u ovisnosti tko je na vlasti); [[prkos]]; [[osveta]]; izbjegavanje kazne; nepovoljni gospodarski uvjeti; jer se imalo "nož pod vratom", odnosno zbog fizičke prisile. Dok se stimulirao prelazak na islam, u isto vrijeme se one koji su se željeli vratititi na kršćanstvo kažnjavalo smrću.<br>
Iz već spomenutih [[porez]]nih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje [[pravoslavlje|pravoslavlja]] po [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]]. U [[srednji vijek|srednjovjekovnoj državi]] Bosni pravoslavlje je šireno među pripadnicima [[Bosanska crkva|krstjana u Bosni]], bez ikakva rezultata. Osim nešto malo pravoslavaca u malom dijelu jugoistočne [[Bosna|Bosne]], pravoslavlje nigdje drugdje nije uhvatilo korijena među [[Bosanci]]ma, te je u vrijeme srednjovjekovne Bosne ta vjeroispovijest bila krajnje zanemariva pojava u Bosni.<br>
Međutim, po ulasku [[Bosna|Bosne]] u sastav Osmanskog Carstva vidljiv je znatan porast broja pravoslavaca u Bosni, kada se pojavljuju gdje ih do tada nije bilo, što se objašnjava činjenicom da je Osmansko Carstvo imalo blagonaklon stav prema njima u odnosu na katoličko stanovništvo, prvenstveno zbog toga što su osmanlije imale utjecaj na izbor visokog pravoslavnog svećenstva a i sjedište pravoslavne crkve je bilo u Osmanskom Carstvu (Pećka patrijaršija, Carigrad i Atos), dok sa druge strane neprekidno ratuje s velikim brojem katoličkih zemalja, te su tako katolici radije prelazili na pravoslavlje nego na islam [[zulumčar]]a, odnosno odlazili su jedinom kršćanskom svećenstvu kojem je bilo dopušteno djelovati na tom području. Osim toga, kasnije je pravoslavno svećenstvo imalo povlašten status, pa su isti nastojali nametati se katolicima u Osmanskom Carstvu.
 
Osmansko Carstvo je zapravo bilo velika [[vojna organizacija]], koju su zanimala samo nova osvajanja i ubiranje [[porez]]a, te je njen upravni sustav bio oblikovan za osiguravanje ljudstva za vojsku i novca za njeno plaćanje. Ovaj upravni sustav bio je vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu točno vidjeti, što se Balkana tiče, dvije stvari: proces prelaženja stanovništva na [[Islam]], jer su ovi porezni registri razvrstavali stanovništvo po [[vjeroispovijest]]i, a također i to da u regiji nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja osmanskih [[Turci|Turaka]] ili bilo koga drugog, koje bi značajno promijenilo etničku sliku domicilnog stanovništva.
 
 
Godine,
 
{{Hist-začetak}}