Razlike između izmjena na stranici "Anselm Kiefer"

Dodano 8 bajtova ,  prije 6 godina
m/м
nema sažetka uređivanja
m/м (robot kozmetičke promjene)
m/м
 
=== Prva stvaralačka faza – fotografsko problematiziranje njemačke nacističke prošlosti ===
Od kraja [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rada]] do početka [[1970-ih]] njemačka umjetnost je u rasulu, pod snažnim uplivom amerikanizacije, a opće nacionalno mjerilo potvrđivanja prestaje biti kultura, a postaje isključivo materijalno blagostanje.
Elementni posljedica amerikanizacije na umjetničkom planu, na kojem su zaboravljene čak i takve nacionalne umjetničke osobnosti kao što su bili [[Max Ernst]] i [[Max Beckmann]], vidljivi su i kod Kiefera, kroz čiji će se opus trajno provlačiti elementi američkog apstraktnog ekspresionizma i [[pop artaart]]a.
Tako tijekom [[1969.]] nastaje ciklus njegovih manipuliranih fotografija s putova u inozemstvo, na koje, kombinirajući pritom elemente pop arta, performansa i happeninga, montira svoju figuru u stavu nacističkog pozdrava. U početku to čini s fotografijama grandioznih objekata i poznatih gradova, a kasnije s [[fotografija]]ma ruševina, pustara, pa čak i mora, nastojeći tako podsjetiti sunarodnjake na sulude ambicije njemačkih nacističkih vođa. <ref>(Rosenthal 1988)
</ref>
Na početku ciklusa stoji platno znakovitoga naslova „Resurexit“ (aluzija na uskrsnuće), koje u svojem gornjem dijelu prikazuje stube što vode na tavan. Djela Parsifal i Notung prikazuju pak tavanske interijere kao mjesta na kojima je deponirana zlorabljena njemačka baština – čudotvorni mač Notung iz [[Legenda o Nibelunzima|Legende o Nibelunzima]] i [[sveti Gral]] iz spjeva o [[Parsifal]]u.
 
Kiefer kao osnovu svojih radova iz ovog razdoblja često koristi fotografiju velikih dimenzija (recidiv [[pop art]]aarta), koja slikaru postaje povodom za nanošenje slojeva boje. Ukoliko oni postanu pre gusti, [[slikar]] ih struže, spaljuje ili čak cijepa sjekirom, nanoseći potom na tako „očišćenu“ sliku nove slojeve. Stoga kritičari tako nastalo djelo uspoređuju s palimpsestom – srednjevjekovnim pergamentom s kojeg je sastrugan tekst, da bi se zatim upisao novi.
 
Najpoznatije Kieferovo djelo iz ovog razdoblja nosi naziv ''Njemački duhovni heroji''. Taj rad prikazuje drvenu tavansku prostoriju koju rasvjetljuju brojni plamenici, prijeteći da će zapaliti cijelu tu veliku dvoranu, u kojoj su Kieferovom rukom ispisana imena njemačkih velikana: [[Mechthild von Magdeburg]], [[Richard Wagner]], Joseph Beuys, [[Caspar David Friedrich]], [[Robert Musil]] i dr. Bliskost između Kieferove tematike i tehnike slikanja, njegova koncepta i palimpsesta, te onog što se u povijesti stvarno dogodilo, više je no sugestivna: prošlost se spaljuje kako bi se počelo ispočetka, a zajedno s recentnim otpadom često stradavaju i zloupotrijebljeni dijelovi baštine tj. objektivne vrijednosti.
U tom svjetlu valja promatrati i Kiefrovu seriju slika pod nazivom Grob nepoznatog slikara koju je započeo [[1974.]], solidarizirajući se s umjetnicima koji su mrtvi, pa se ne mogu braniti od tuđih interpretacija i reinterpretacija, koje nerijetko mogu biti posve oprečne izvornim umjetnikovim idejama, porukama i nakanama. <ref>(Kiefer 1984, Grasskamp 1989)</ref>
 
Godine [[1989.]] nastaje možda najznačajnije djelo ove faze i jedno od najvažnijih Kieferovih djela uopće: platno [[Propast Zapada]] - monumentalna slikarska vizija glasovite [[Oswald Spengler|Spenglerove]] knjige.
Tri godine kasnije, [[1992.]] Kiefer kupuje zemljište u francuskom Barjacu i tu gradi atelier, kojeg uskoro pretvara u svojevrsni Gesamtkunstwerk - spenglerovsku kritiku industrijalizacije i sveprisutnog kulta stroja. Slične, apokaliptičke konotacije ima i njegov na više lokacija izlagan ambijent Jerihon, te Kieferova najnovija sinteza kazališne predstave i umjetničke instalacije iz srpnja [[2009.]], dvosmisleno naslovljena ''U početku''. (Rosenthal 1988, Kiefer 2009)
 
Godine 2008. Anselm Kiefer je za svoje dugogodišnje umjetničke napore, koji nisu uvijek bili iskreno shvaćani, a još manje prihvaćani, primio Mirovnu nagradu Udruge njemačkih knjižara. <ref>(Kiefer 2009)</ref>