Pljačka Rima (410) – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 45:
Neki od izvora, međutim, navode kako su Vizigoti bili relativno suzdržani prema stanovnicima, a za što su postojali vjerski motivi. [[Alarik]] je kao kršćanin svojim ljudima izričito zabranio da pale i pljačkaju [[crkva (građevina)|crkve]], rekavši kako je "u ratu sa Rimljanima, a ne [[apostol]]ima". Isto tako je dozvolio brojnim građanima da unutar njihovih zidova nađu utočište, odnosno sklone svoje vrijedne stvari.
Pljačka je završena nakon što je Alarik sa svojim trupama napustio grad. Zajedno sa njima je bio i veliki broj zarobljenika, uključujući [[Gala Placidija|Galu Placidiju]], kćer nekadašnjeg rimskog cara Teodozija I.
== Posljedice ==
Alarika je naslijedio Ataulf koji je 412. napustio Italiju, te, koristeći nedovršeni građanski rat među suparnicima za zapadnorimsko prijestolje, preko Galije uspio doći u [[Hispanija|Hispaniju]], gdje će njegovi nasljednici osnovati [[Vizigotsko Kraljevstvo]]. Grad Rim, koji se vratio pod vlast zapadnorimskih careva, je izgubio dio stanovništva koje se raselilo po selima, ali se u sljedećih nekoliko decenija uspio djelomično oporaviti u ekonomskom smislu. Izvještaji suvremenika, međutim, navode da su posljedice pljački i pustošenja po okolne gradove i naselja bile teže, odnosno da su mnoge dotadašnje ceste postale neprohodne zbog zarastanja u korov.
Neposredne političke posljedice pustošenja Rima su bile prije svega u kolapsu bilo autoriteta carske vlasti, koja nije bila u stanju zaštititi drevnu prijestolnicu, a svoju nemoć iste godine pokazala i Honorijevom porukom rimskim građanima Britanije kojom se Carstvo ''de facto'' odrekla svoje provincije. Ni na Kontinentu ta vlast nije bila ništa jača, gdje su primjer Vizigota slijedila druga germanska plemena stvarajući vlastite države u državi na dotadašnjim rimskim teritorije Galije, Hispanije, a od 429. i Sjeverne Afrike. Zbog svega toga se pljačka Rima uzima kao simbolički početak, ili najspektakularniji događaj procesa koji je kasnije postao poznat kao [[pad Rimskog Carstva]].
Pljačka Rima je, sa druge strane, ostavila mnogo dublje i teže posljedice na psihu svojih suvremenika. Pustošenje grada koji je gotovo pola milenijuma upravljao cijelim poznatim, ili barem "civilizarnim" svijetom, predstavljalo je duboki šok i dovelo do preispitivanja svih dosadašnjih autoriteta, institucija i svjetonazora. To je uključivalo i odnedavno etablirano kršćanstvo, koga su preostali pagani počeli optuživati da je glavni razlog za propadanje Carstva i nedaće njegovih podanika, uključujući i same kršćanske vjernike. Dio suvremenika tako navodi da su se, pogotovo u zabačenijim gradovima i provincijama, stanovnici počeli ponovno okretati tada zabranjenim i zaboravljenim paganskim ritualima. Nastojeći se tome oduprijeti, crkveni pisci i apologeti u 5. vijeku su uložili velikog truda kako bi odgovorili na paganske optužbe. Od svih tih djela je najpoznatija [[Augustin]]ova knjiga ''[[Civitas dei]]'' (Božja država).
{{DEFAULTSORT:Pljačka Rima (410)}}
| |||