Vaseljenski patrijarh Carigrada – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
preuzeto s hrvatske Wikipedije
 
mNema sažetka izmjene
Red 1:
{{About|''službi'' Vaseljenskog patrijarha|''trenutnog'' Vaseljenskog patrijarha Carigrada|Vaseljenski patrijarh Vartolomej I Carigradski|''instituciju'' Vaseljenske patrijaršije, jednu od autokefalnih crkvi u pravoslavlju|Vaseljenska patrijaršija}}
 
[[image:Byzantine eagle.JPG|thumb|left|Grb urezan na carigradskom patrijarhatu u Istanbulu]]
'''Ekumenski carigradski patrijarhat''' ([[grčki]]: Οικουμενικό Πατριαρχείο Κωνσταντινουπόλεως, latinično: ''Oikumenikó Patriarkheío Kōnstantinoupoleōs'', [[turski]]: ''Rum Ortodoks Patrikhanesi'', neslužbeno poznat i kao ''Fener Rum Patrikhanesi'', [[srpski jezik|srpski]]: Васељенска Патријаршија) je jedna od četrnaest ili petnaest [[autokefalija|autokefalnih]] [[Pravoslavlje|pravoslavnih]] crkava.
Linija 21 ⟶ 23:
 
Uloga simbola koji sjedinjuje sve pravoslavne crkve često dovodi do toga da se carigradskog patrijarha naziva i duhovnim vođom [[pravoslavlje|pravoslavlja]], premda to nije njegov službeni naziv. Usto, njegovu se ulogu u pravoslavlju ne može usporediti s ulogom kakvu na Zapadu ima rimski [[papa]].
 
== Povijest ==
 
Carigradski patrijarhat doživio je kroz povijest razvoj koji je često ovisio o političkim prilikama i odnosima snaga.
 
=== Rano razdoblje ===
 
Carigradska episkopija ima neprekinutu povijest od vremena kad je [[Konstantin I. Veliki]] [[330]]. utemeljio grad. Budući da je Carigrad utemeljen kao »Novi Rim«, porastao je i ugled episkopa Bizantiona koji je prethodno bio podređen [[mitropolit]]u iz [[Herakleja|Herakleje]]. Usto, bila je raširena i predaja da je ovu biskupiju osnovao [[sveti Andrija]] apostol i [[sveti Petar|Petrov]] brat. Stoga je ubrzo nakon osnivanja grada ova biskupija postala nadbiskupijom (arhiepiskopija).
 
Rimski pape dugo su se opirali takvom porastu ugleda carigradskog episkopa, želeći zaštititi položaj što su ga u istočnoj Crkvi dotad imali episkopi [[Aleksandrija|Aleksandrije]] i [[Antiohija|Antiohije]]. Ipak, [[381]]. [[Prvi carigradski sabor]] potvrdio je da »carigradski biskup treba imati prvenstvo časti neposredno nakon rimskog biskupa, jer Carigrad je Novi Rim« (3. kanon). Papa [[Damaz I.]] i kasnije [[Grgur I.]] odbili su potvrditi ovaj kanon. Unatoč tome, važnost Carigradskog patrijarhata bila je sve veća, zahvaljujući i podršci koju mu je davao bizantski car. Na kraju su i pape priznali ovu ulogu Carigrada.
 
Na [[Kalcedonski sabor|Kalcedonskom saboru]] carigradska arhiepiskopija podignuta je na čast patrijarhata s crkvenom jurisdikcijom nad [[Mala Azija|Malom Azijom]], [[Trakija|Trakijom]], te takozvanim [[barbari|barbarskim]] područjima, to jest neobraćenim zemljama izvan teritorija patrijarhata Zapada (tj. rimske Crkve), [[Aleksandrijski patrijarhat|Aleksandrijskog]], [[Antiohijski patrijarhat|Antiohijskog]] i [[Jeruzalemski patrijarhat|Jeruzalemskog patrijarhata]]. Usto, Carigradski patrijarhat postaje prizivna instanca u nesporazumima među crkvama, premda se zadržava prvenstvo rimskog pape (28. kanon). Papa [[Lav I.]] odbio je prihvatiti ovaj kanon, tvrdeći da nije pravovaljan, budući da je donijet u odsutnosti njegovih izaslanika. U 6. stoljeću carigradski patrijarh nosi službeni naziv »arhiepiskop Carigrada, Novog Rima, i ekumenski patrijarh.«
 
=== Osmansko razdoblje i etnarhija ===
[[image:Patriarch of Constantinople throne.jpg|thumb|200px|right|Patrijarhovo prijestolje na Fanaru u Istanbulu]]
 
Kad su [[Osmansko Carstvo|Turci]] osvojili Carigrad [[1453]]., patrijarhat je privremeno prestao postojati, a službu patrijarha preuzima već [[1454]]. poznati bizantski [[monah]] i učenjak Grgur Skolar, poznat po suprotstavljanju utjecaju Zapada. On uzima ime [[Genadij II.]], te tako ispunjava nakanu [[muslimani|muslimanskog]] osmanskog vladara, sultana [[Mehmed II.|Mehmeda II.]], koji je želio vladati kao izravni nasljednik istočnih rimskih careva, te je preuzeo i naslov ''Kayser-i-Rûm'' (car Rimljana).
 
U tom je smislu patrijarh priznat kao [[etnarh]] »Rimljana«, to jest svih pravoslavaca pod turskom vlašću, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Ovu je službu ipak uvijek vršio [[Grci|Grk]]. Nekoliko je patrijarha u ovom razdoblju pogubljeno, a najpoznatiji je od njih patrijarh Grgur V., koji je pogubljen na Usrksni ponedjeljak [[1821]]. u znak odmazde za posljednji i jedini uspjašan ustanak Grka protiv osmanske vlasti.
 
U 19. stoljeću, buđenje nacionalne svijesti među [[balkan]]skim pravoslavcima dovelo je do ustanovljenja više [[autokefalnost|autokefalnih]] narodnih crkava s vlastitim patrijarsima ili arhiepiskopima, što je carigradskom patrijarhu znatno suzilo izravnu jurisdikciju.
 
== Vjerska sloboda u današnjoj Turskoj ==
 
Suvremena [[turska]] država još uvijek nalaže da carigradski patrijarh bude turski državljanin, premda je velika većina Grka pravoslavaca deportirana iz Turske u doba [[Istanbulski pogrom|Istanbulskog pogroma]]. Ipak, država ostavlja slobodu Sinodu i metropolitima da sami izaberu patrijarha. Stoga su od osnutka suvremene Turske patrijarsi uvijek bili Grci koji su od rođenja morali biti i građani Turske.
 
Aktivisti za ljudska prava, vlade zemalja [[Europska unija|Europske unije]], kao i administracija [[SAD]]-a, više su puta prosvjedovali protiv uvjeta koje pred carigradskog patrijarha postavlja turska vlada. Primjerice, ekumenski status što mu ga priznaje čitavo pravoslavlje, koji su mu priznavale i osmanske vlade, unutar Republike Turske više je puta zanijekan. Prema zakonu o vjerskim manjinama Turska priznaje carigradskog patrijarha kao »patrijarha Fanara« (Fanar je dio Istanbula gdje je smješteno patrijarhovo sjedište). Oduzimanje crkvenog vlasništva i zatvaranje Pravoslavne bogoslovije na Halkiju također je zaokupilo pozornost aktivista za ljudska prava. Unatoč tome, patrijarh [[Bartolomej I.]] uspio je [[2004]]., nakon osamdeset godina, proširiti Stalni Sinod mitropolita, tako da sada može uključiti do šest episkopa s područja izvan Turske. Usto, dvaput godišnje saziva u Carigradu susrete svih episkopa koji su pod njegovom jurisdikcijom.
 
Više je puta carigradski patrijarh bio i metom bombaških napada (1993., 1994., 1996., 1997., 1998. i 2004.), čemu valja još pribrojiti i oskvrnjivanje patrijarhalnog groblja, te upućivanje osobnih uvreda.
 
== Vidi još ==