Bosansko-hercegovački ustanak – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m r2.5.2) (robot Dodaje: pt:Revolta Herzegovina
Uklanjanje svog sadržaja stranice
Red 1:
{{Drugo značenje|film|[[Nevesinjska puška (film)]]}}
 
[[Datoteka:BMM-LeadersOfBosniaHerzegovinaUprising1975.JPG|Vođe bosansko-hercegovačkog ustanka.|thumb|right|200px]]
'''Bosansko-hercegovački ustanak''', '''Hercegovački ustanak''' ili '''Nevesinjska puška''' je srpski ustanak podignut u okolini [[Nevesinje|Nevesinja]] [[1875]]. godine protiv [[Osmanlijsko carstvo|otomanske]] vlasti i ubrzo se proširio na celu [[BiH|Bosnu i Hercegovinu]].
 
Ustanike su podržale oružjem i dobrovoljcima [[Kneževina Crna Gora|Crna Gora]] i [[Kneževina Srbija|Srbija]] što je dovelo do otpočinjanja [[Srpsko-turski rat|Srpsko-turskog rata]] i nastanka tzv. [[Velika istočna kriza|''Velike istočne krize'']]. Posledica ustanka i ratova koji su vođeni protiv [[Otomanska imperija|Otomanske imperije]] bio je [[Berlinski kongres (1878)|Berlinski kongres]] [[1878|1878.godine]] na kome su Crna Gora i Srbija dobile nezavisnost i teritorijalna proširenja, dok je [[Austrougarska]] na 30 [[godina]] okupirala Bosnu i Hercegovinu koja je ''[[de jure]]'' bila u sastavu Otomanske imperije.
 
U ustanku su se istakli [[Luka Vukalović]], [[Mićo Ljubibratić]], [[Maksim Baćović]], [[Lazar Sočica]], [[Pera Tunguz]], [[Petar Popović Pecija|Pecija Petrović]], [[Golub Babić]] i [[Bogdan Zimonjić]].
 
==Ustanak u Hercegovini==
===Pripreme ustanka===
[[Datoteka:BMM-WeaponsFromBosniaHerzegovinaUprising1875.JPG|Oružje iz vremena ustanka.|thumb|right|200px]]
 
Vođe naroda u [[Hercegovina|Hercegovini]] Jovan Gutić, Simun Zečević, Ilija Stevanović, Trivko Grubačić, Prodan Rupar i Petar Radović tokom avgusta i septembra 1874. se sastaju i odlučuju da počnu pripreme za ustanak. Donose odluke o pripremi oružja i municije, mjesta za zbjegove naroda, pripremi podrške [[Crna Gora|Crne Gore]] ustanku i pripremi sve tako da se ustanak digne na proljeće 1875. Ova grupa je u oktobru stupila u pregovore sa crnogorskim knezom [[Nikola Prvi Petrović|Nikolom Prvim Petrovićem]]. Knez isprva ne želi preuranjene akcije napominjući nespremnost [[Rusija|Rusije]] za rat sa Turcima. Pripreme su međutim nastevljene. U bilećkom i trebinjskom kraju njima rukovode serdar Todor Mujičić, Gligor Milićević, Vasilj Svorcan i Sava Jakšić.
 
Turci su doznali za pregovore sa knezom i pokušavaju da pohapse kolovođe, ali ovi bježe u Crnu Goru u zimu 1874. na 1875. Velike sile su se umješale, naročito Austrija koja je zarad svojih interesa u BiH tražila od Turske da pomiluje kolovođe i izvrši amnestiju. Turci pod pritiskom pristaju i ulaze u pregovore.
 
===Nevesinjska puška===
Ustaničke vođe se vraćaju 1875. i nastavljaju sa planovima na dizanju ustanka. Plan predviđa prvo oslobođenje nevesinjskog kraja a zatim širenje na ostale dijelove Hercegovine. U međuvremenu su Turci tražili hajduke [[Pero Tunguz|Pere Tunguza]] koji su 5. jula na Cetnjoj poljani na planini Bišini napali karavan. U gonjenju Turci 9. jula ulaze u sukob sa naoružanim seljacima Jovana Gutića na brdu Gradac sjeverno od sela Krekova. Ovaj sukob je postao poznat pod imenom [[Nevesinjska puška]] i označio je tako početak opšteg ustanka u čitavoj Hercegovini. Isprva nevesinjski a potom bilećki i stolački kraj su zahvaćeni, a u avgustu gatački kraj i prigranični pojas ka Crnoj Gori. Čete od 50-300 ljudi i odredi od 500-2000 ljudi se skupljaju i napadaju turske granične karaule i begovske kule.
 
Turci imaju 4 bataljona (tabora) redovne vojske ([[nizam]]i) sa ukupno 1800 vojnika. Raspoređeni su u [[Mostar]]u, Trebinju, Nikšiću, Foči i karaulama na granici. Uz nizame imaju i veći broj [[bašibozuk]]a (neredovne vojske). Turskim snagama komanduje Selim-paša koji je pod komandom Derviš-paše, turskog komandanta BiH. Po izbijanju ustanka Turci pokušavaju dobiti u vremenu pregovaranjem sa ustanicima dok stignu pojačanja. Ustanici su tražili smanjenje poreza, što Turci odbijaju i borbe se nastavljaju. U avgustu iz Bosne stiže još 4000 nizama iz Bosne, a kasnije i još 4 bataljona nizama morem preko Kleka u Trebinje. Ustanici su u julu iavgustu uništili većinu karaula i opsjeli Trebinje 5. avgusta. Trebinje su Turci deblokirali 30. avgusta. Krajem avgusta počinju borbe i u Bosni, a [[Srbija]] i Crna Gora obećavaju pomoć. Ovo dovodi do pojačanja ustanka.
 
Knez Nikola šalje [[Petar Vukotić|Petra Vukotića]] i pristiže i veći broj crnogorskih dobrovoljaca pod komandom Peka Pavlovića. Srpska vlada se ne usuđuje da javno pomaže ustanak pod vanjskim pritiskom, ali šalje [[Mićo Ljubibratić|Miću Ljubibratića]]. Dolazi do sukoba među ustanicima zbog neslaganja između predstavnika crnogorske i srpske vlade, što uzrokuje neuspjehe.
 
===Pad Nevesinja===
Prvi značajan uspjeh je došao 29. avgusta pri napadu na [[Nevesinje]]. Grad brani 370 nizama, odred bašibozuka i u Odžacima još 300 konjanika. Napad izvodi 700 Crnogoraca i 2700 ustanika poslije zauzimanja utvrde Korita od strane ustanika. Za jedan dan borbi zauzet je čitav grad osim utvrđenog dijela, i zaplijenjena velika količina namirnica i oružja. Ovaj uspjeh je pomogao pregovorima sa Portom, a u južnoslavenskim gradovima se organizuje pomoć ustanicima. [[Beograd]], [[Novi Sad]], [[Zagreb]], [[Trst]], [[Dubrovnik]] i [[Cetinje]] dobijaju komitete za pomoć ustanicima. Zalaganjem [[Đuzepe Garibaldi]]ja i drugih se osnivaju komiteti i u Rimu, Veneciji, Londonu, Beču i drugdje.
 
===Sukob kod Prapratnice i blokada gradova===
Pri kraju avgusta Turci su uspjeli da prikupe 15000 ljudi i 48 topova. Ustanici broje oko 10000 sa znatno slabijom opremom. Ustanici zbog ovoga uglavnom primaju borbu sa Turcima iz zasjeda ili udarima iz pozadine. Septembar donosi blokadu Turaka u Nikšiću, Nevesinju, Gacku, Bileći i Goranskom. Krajem septembra Turcima dolazi još 4 bataljona nizama. Na to odredi Peka Pavlovića i Miće Ljubibratića bivaju prebačeni na put Klek-Stolac i kod Prapratnice 30 septembra napadaju 2 bataljona nizama. Uspijevaju da im nanesu teške gubitke i zaplijene nekoliko stotina pušaka a potom se povlače. U oktobru je 49 karaula osvojeno od ustanika u prostoru Gacka, Golije i Banjana. Sa blokadom klanca Duge ustanici onemogućavaju Turcima komunikaciju Gacko-Nikšić.
 
===Poraz Turaka kod Muratovice===
[[Datoteka:BMM-AttireOfMontenegroSoldiers1875.JPG|Odijelo crnogorske vojske, 1875.|thumb|right|200px]]
 
S time Turci dovlače nova pojačanja, a stiže u oktobru i novi komandant Reuf-paša. Turci vrše pokušaj deblokade Goranskog i 10-11. novembra trpe težak poraz kod [[Muratovica|Muratovice]], od 3500 ustanika.
 
Reuf-paša ulazi 24. novembra u Goransko sa 4500 vojnika. Dana 22. decembra sa 8000 vojnika iz Gacka ulazi u Nikšić. Na Krscu su ustanici prikupili jake snage, ali zbog nesloge vođa samo manje snage Lazara Sočice i Bogdana Zimonjića (5000 ustanika) napadaju Turke i bivaju odbijeni. Reuf-pađa je snabdio garnizon i potom se vratio u Gacko. Zimu 1875-1876. obje strane koriste za odmor i popunu snaga. Komandant svih ustanika postaje Petar Vukotić.
 
===Turska pojačanja i diplomatske intervencije===
Turci u januaru 1876. zamjenjuju Reuf-pašu sa Muhtar-pašom koji sad ima 30000 vojnika pod komandom, ali samo polovina je spremna za borbe. Ostali su bolesni ili ranjeni u ranijim borbama. Odred Peka Pavlovića sa 1500 boraca je kod Gluhe Smokve 18-20. januara napao pet bataljona nizama i odred bašibozuka i porazio ih. Muhtar-paša je na to u tajnosti skupio 16 bataljona u Trebinju, noću ih prebacio na [[Popovo polje]] i sa svih strana 29-30. januara napao odred Peka Pavlovića. Čitav dan su trajale borbe i odred je tek noću uspio da se izvuče u Zupce preko Trebišnjice. Srpski gubici su bili preko 100 ranjenih i mrtvih.
 
Austro-Ugarska je 31. januara predala Porti novi prijedlog za reforme. Porta ga je prihvatila ali ne i ustanici, što je nagnalo Austro-Ugare da počnu pregovore sa knezom Nikolom. Knez Nikola traži proširenje granica Crne Gore i priznanje iste za nezavisnu državu da bi prestao pomagati ustanike. U daljim pregovorima, Turci ustanicima nude amnestiju, oslobođenje od desetine na godinu dana a od ostalih poreza na 2 godine i pomoć na popravci kuća. Ustanici traže dodjelu trećine zemlje hrišćanima i smanjenje turskih posada samo na Nikšić, Foču, Trebinje, Mostar, Stolac i Pljevlja. Turci odbijaju zahtjeve.
 
===Borbe na Muratovici i kod Nikšića===
U martu 1876. Turci gube još jednu bitku na Muratovici sa 800 mrtvih, a ustanici su zaplijenili 1300 pušaka. Muhtar-paša dobija još pojačanja i u martu ima već 22000 vojnika. Sa početkom aprila njegove snage u Gacku su 20 bataljona nizama i 2000 bašibozuka. 13. aprila je sa ovim velikim snagama krenuo ka Nikšiću, a ustanici su prikupili dovoljne snage tek pri izlazu iz kanjona Duge. Borbe traju dan i noć od 14. do 17. aprila i ustaničke snage pristižu sa okolnih područja. Turci trpe značajne gubitke i povlače se prema Gacku. U Gacku je Muhtar-paša pojačao snage još više, na 29 bataljona nizama i 5000 bašibozuka i sa ovim snagama je 28-29. aprila prodro u Nikšić. Tu je snabdio posadu koja se umalo predala zbog gladi. Međutim, pri vraćanju u Gacko Turci trpe gubitke od napada ustanika.
 
===Razvoj sutacije pred okupaciju BiH===
Kako je ustanak i dalje bio u toku, [[Njemačka]], Rusija i Austro-Ugarska predlažu dvomjesečno primirje na sastanku održanom sredinom maja. Usporedo sa time vode se i pregovori između srpske i crnogorske vlade koji dovode do objave rata Turskoj [[30. jun]]a 1876. godine. Hercegovački ustanici ulaze u sastav crnogorske vojske i pomažu pri pobjedi na [[Bitka na Vučjem Dolu|Vučjem Dolu]] 28. jula 1876, na Krscu 5. juna 1877 i pri zauzimanju grada Nikšića u septembru 1877. Tokom 1878. je crnogorska vojska djelovala ka moru a ustanici u Hercegovini.
 
==Ustanak u Bosni==
===Pripreme za ustanak===
Počinje nešto kasnije od hercegovačkog, i nije došlo do usklađivanja dejstava u ova dva kraja. U pripremama se ističu Vaso Vidović, Simo i Jovo Bilbija, Spasoje Babić i [[Vasa Pelagić]]. Po planu je valjalo prvo osloboditi sela kod [[Kozara|Kozare]], [[Prosara|Prosare]] i [[Motajica|Motajice]], zatim napasti komunikacije i blokirati savske gradove, a kasnije zauzeti [[Banja Luka|Banja Luku]]. Plan je predvidio početak ustanka za 18. avgust 1875. Plan su Turcima odali zatvoreni sveštenici u [[Prijedor]]u pa ovi pojačavaju pritisak. Zato seljaci iz Dvorišta, Čitluka, Petrinje, Bačvana, Pobrđana i Tavije napadaju [[15. avgust]]a redife u Dvorištima. Ustanak je prihvaćen a vođa postaje [[Ostoja Kormanoš]].
 
===Početak ustanka===
[[Datoteka:BMM-FolkAttireFromHerzegovinaAndBosniaIn1875.JPG|Narodna nošnja iz Hercegovine (lijevo) i Bosne u vrijeme ustanka.|thumb|right|200px]]
 
Na početku je zahvaćen dio oko Prosare i Kozare, a oko Prijedora se formira četa sa oko 400 ustanika kojom komanduje Pero Babić. Oni blokiraju Prijedor a zatim pod vođstvom Marka Bajalice i Marka Đenadije napadaju Bosansku Kostajnicu 19. avgusta. Tu trpe neuspjeh. Turci brzo formiraju čete bašibozuka u Banja Luci, Travniku, Bihaću, Bosanskoj Dubici i Kostajnici, Prijedoru i Starom Majdanu. Sa ovim snagama nastupaju u 3 kolone ka Kozari, a ustanici se povlače pred nadmoćnijim snagama. 25. avgusta se ustanici dijele u manje grupe da izbjegnu uništenje, a komandu preuzima [[Petar Popović Pecija]]. Sa njegovom pomoći preko Save je 9-10. septembra prebačena kod Gašnice veća količine pušaka, poslata iz Srbije kao pomoć. Sutradan jače turske snage napadaju ustanike na Prosari i potiskuju ustanike ka Savi, gdje hrabro ginu Kormanoš i Pecija. Ustanak se međutim dalje širi u jugozapadnu Bosnu (bosansku Krajinu) gdje na čelo dolazi [[Golub Babić]]. Sa centrom oko Crnih Potoka južno od [[Grmeč]]a stvorena je slobodna teritorija koju ustanici drže tokom 1875.
 
Odbori za pomoć su formirani u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. ''Glavni odbor za pomaganje ustanka'' je osnovan u Beogradu avgusta 1875, a zatim se javljaju odbori i drugdje. U Novoj Gradiški je osnovan ''Glavni odbor bosanskog ustanka za oslobođenje''.
 
Srpska vlada nastoji svojim djelovanjem da obezbijedi pripajanje Bosne Srbiji, a Hrvati traže ujedinjenje sa Hrvatskom. Na Jamničkoj skupštini 16-17. decembra 1875. dolazi i do sukoba između pobornika dinastije [[Dinastija Obrenović|Obrenović]] i [[dinastija Karađorđević|Karađorđević]].
 
===1876 i proglas o ujedinjenju===
Proljeće 1876. donosi nastavak akcija ustanika naročito na Kozari, Prosari, Grmeču, Vučjaku i Motajici. Golub Babić je zimi nabavio 200 pušaka ostraguša i barut i olovo za njih. ''Glavna uprava'' uz Babića ima i Iliju Bilbiju i Todora Sučevića. Babić ne napada dobro utvrđene i branjene gradove, već vrši uspješne napade na manje turske snage. 30. juna Srbija ulazi u rat protiv Turske što pomaže ustanicima. Ustaničko rukovodstvo [[2. jul]]a 1876. izdaje proglas o ujedinjenju Bosne sa kneževinom Srbijom. Golub Babić sa ustanicima 9. jula osvaja Sanicu i Bravsko a 2-7. jula [[Bosansko Grahovo]].
 
===Promjena komande===
Tada komandu od Babića preuzima pukovnik [[Mileta Despotović]] iz Srbije. On je organizovao vojsku, pooštrava disciplinu i počinje da planira osvajanje gradova a potom i šireg područja Bosne gdje bi trebalo organizovati srpsku vlast. Po tom planu Odžak je napadnut 23. avgusta i osvojen, ali je postalo jasno da je zauzimanje gradova nerealno pa su manje grupe ustanika ponovo uspostavljene. Zbog neuspjeha Srbije u ratu sa Turskom i primirja 1. novembra, ustanak počinje da slabi. Nesloga među vođama ustanka se produbljuje, slabi disciplina, a ovo koristi Turska.
 
===Bitka kod Sedla i propast bosanskog ustanka===
U proljeće 1877. kreću u napad sa 5000 vojnika, ali sa ograničenim uspjehom. Despotović sa ustanicima u maju prodire u središte Bosne, na šta Turci grupišu snage (20000 vojnika) sa namjerom da unište žarište ustanka kod Tiškovca i Crnih Potoka. Babić predlaže izbjegavanje frontalne borbe, ali Despotović to odbija i sa 3000 ustanika zauzima Sedlo. Tu ih Turci napadaju [[4. avgust]]a i razbijaju, čime je došlo do vojnog sloma ustanka. Despotović prelazi u Austriju gdje je zarobljen i interniran sa grupom ustanika. Babić prelazi na par dana u Liku, a zatim se vraća u Bosnu sa namjerom da obnovi ustanak. Usamljen vojno i politički, ne uspijeva da dobije pomoć ni od Srbije i Rusije. Održava se tada Narodna skupština sa 200 delegata i bira privremenu narodnu bosansku vladu sa 14 članova. U vladu ulaze Golub Babić, Vladimir Jonin, Jovo Bilbija, Jovo Skobla, Vid Milanović i drugi. Vlada je uskoro uglavnom pohapšena, a Austro-Ugarska je okupirala BiH 1878. po sporazumu sila na [[Berlinski kongres|Berlinskom kongresu]].
 
==Uzroci neuspjeha==
Glavni uzroci neuspjeha ustanka su bili nejedinstvo rukovodstva, nepovoljna vanjskopolitička situacija i nepravilan oblik borbi protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Uspjehe ustanika je uz to iskoristila Austro-Ugarska za svoje ciljeve.
 
==Vidi još==
* [[Bitka kod Vučjeg dola]]
* [[Mašićka buna]]
* [[Srpsko-turski rat]]
* [[Crveni krst Crne Gore]]
 
==Literatura==
* Vojna Enciklopedija, Beograd, 1970., knjiga prva, strane 756 do 759.
 
== Izvori ==
* [http://www.frontal.rs/cyrl/?page=2&kat=1&vijest=27620 U organizaciji Odbora za njegovanje tradicija oslobodilačkih ratova Vlade Republike Srpske: Obilježena 134. godišnjica Nevesinjske puške] {{sr}}
 
[[Kategorija:Istorija Republike Srpske]]
[[Kategorija:Srpska istorija XIX veka]]
[[Kategorija:Istorija Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlašću]]
 
[[en:Herzegovina Uprising]]
[[he:התקוממות הרצגובינה]]
[[id:Pemberontakan Herzegovinia]]
[[nl:Opstand van Herzegovina]]
[[pt:Revolta Herzegovina]]
[[sr:Босанско-херцеговачки устанак]]