Ašoka – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m [r2.5.2] robot Dodaje: ms:Asoka
Autobot (razgovor | doprinos)
m ispravke
Red 33:
 
 
'''Ašoka Veliki''' (273-232 p. n. epne.) je bio vladar [[Maurjansko carstvo|Maurjanskog carstva]] u severnoj [[Indija|Indiji]] u III veku p. n. epne. Nakon osvajanja [[Kalinga|Kalinge]] postao je veliki [[budista]].
 
Ašoka je utemeljitelj dinastije Maurja, i proširio je Magadhansko kraljevstvo na zapadnu polovinu severne Indije. Osvajanjem Kalinge oko 265. godine p. n. epne. pomerio je jugoistočnu granicu s izlazom na more. Taj poslednji poduhvat, propraćen strahovitim krvoprolićem, kod Ašoke je izazvao duboke duševne potrese, nakon čega je prihvatio [[budizam]] koji se u Magadhi pojavio dva veka ranije<ref>Trevor O. Ling, Rečnik budizma, Geopoetika, Beograd 1998.</ref>. Od tada je okrutni Ašoka postao poznat kao bogougodni Ašoka. Po rečima samoga cara, otada se njegovim zemljama nije više pronosio zvuk doboša, već glas [[Darme]] (''Dhamaghosa'')<ref>Trevor O. Ling, Rečnik budizma, Geopoetika, Beograd 1998.</ref>.
 
Tokom njegove vlasti, sprovodio je zvaničnu politiku [[nenasilje|nenasilja]] ([[ahimsa]]). Nepotrebno ubijanje i kasapljenje životinja je napušteno, kao npr. lov iz razonode i žigosanje. Ašoka je pokazivao milost i prema zarobljenima, dozvoljavajunji im dan slobode svake godine, i omogućavao je običnim građanima besplatno obrazovanje na [[univerzitet]]ima. Tretirao je podanike kao jednake nezavisno od religije, politike ili kaste i pravio besplatne bolnice i za ljude i za životinje. Ašoka je definisao glavne principe nenasilja, tolerancije prema sektama i mišljenjima, poslušnost prema roditeljima, poštovanje prema učiteljima i sveštenicima, čovečni tretman sluga ([[ropstvo]] nije ni postojalo u Indiji u to vreme) i darežljivost prema svima. Ove reforme opisane su Ašokinim ediktima. Ašokini edikti otkrivaju da je on, iako sam budista, podsticao i pomagao različite verske zajednice<ref>A. Sen, Asoka's Edicts (1956).</ref>. U jednom od svojih edikata uklesanih u steni, čiji se original može još i danas čitati, car objavljuje: