Principat – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka izmjene
Red 10:
Oktavijan se u Rim vratio kao jedina osoba koja je u celom Carstvu posedovala vojnu moć, koja je mogla nametnuti sređivanje političkih prilika u državi. Međutim, sama ta vojna moć bila je nespojiva s uređenim političkim procesima koje je Oktavijan želeo da podstakne, a njemu samom, kako izgleda, iskreno je bila odbojna uloga vojnog despota. Od preuzimanja te uloge odbijali su ga i sudbina Julija Cezara, i snažna želja da zadobije politički legitimitet i ugled, ali i njegovo sopstveno poštovanje predačkih običaja. On je, prema sopstvenim rečima, želeo da bude »tvorac najbolje moguće civilne vlade«. Njegov se problem sastojao u tome kako da reguliše sopstveni položaj, kako da ga učini opšteprihvatljivim, a da istovremeno ne otvori prostor za nasilno bezakonje. Njegova pragmatična rešenja ne samo da su obezbedila stabilnost i kontinuitet, nego su takođe poštovala republikanske forme i tradicije koliko god je to bilo moguće.
 
Širom države strah je kod građana splasnuo kada je Oktavijan naredio masovnu demobilizaciju vojnika, a njihove su nade dodatno porasle kada su organizovani redovni izbori za konzule. Oktavijan je 29―28. st. e., zajedno sa svojim moćnim zamenikom [[Marko Vipsanije Agripa|Markom Vipsanijem Agripom]], sproveo [[cenzus]] rimskih građana, prvi od 70. godine st. e., što je uključivalo i upisivanje građana u [[Rimske skupštine|centurijatske komicije]]. Usledili su izbori i Oktavijan je neizbežno bio izabran za konzula. Tom prilikom Oktavijan je reformisao sastav [[senat]]a, u koji su Cezar i trijumviri dovodili svoje pristalice, uglavnom iz redova vitezova i centuriona, pa se broj senatora bio popeo na hiljadu. Oktavijan je isključio iz senata one koji po svom poreklu nisu mogli pripadati senatorskom staležu, podvlačeći tako svoju brigu o dostojanstvu senatorskog zvanja. Naravno, to mu je istovremeno pružilo i mogućnost da iz senata isključi [[Marko Antonije|Antonijeve]] pristalice. U novom spisku senata Oktavijanovo je ime stavljeno na početak, pa odatle njegova titula ''princeps senatus''. U doba [[Rimska Republika|republike]] princepsi senata nisu imali nikakvih posebnih ovlašćenja, osim što su u senatu prvi glasali i ponekada, zbog svoga ugleda, imali značajan uticaj na spoljnu i unutrašnju politiku (npr. [[Fabije Maksim|Kvint Fabije Maksim]], [[Scipion|Scipion Stariji]] i dr.). Međutim, Oktavijanova titula princepsa ne označava više samo prvog u senatu, nego i prvog u državi, pa odatle i celom poretku naziv ― principat.
 
Dana 17. januara 27. st. e., ponudio je Oktavijan da se odrekne svojih ovlašćenja. Rimski je senat formalno odbio njegov predlog, te mu umesto toga poverio upravu nad [[Hispanija|Hispanijom]], [[Galija|Galijom]] i [[Sirija|Sirijom]] (ne računajući [[Egipat]], koji se ionako smatrao Oktavijanovom ličnom imovinom) na upravu tokom narednih deset godina, pri čemu je sam senat trebalo da upravlja ostatkom države. Tri dana kasnije, pored ostalih počasti, senat mu je dodelio počasni naziv »Avgust«, (''Augustus'' = Uzvišeni), po kojem će otada biti poznat.
Red 23:
 
Pod Avgustom se menja i značenje titule imperatora, koja se u republici dodeljivala vojskovođi koji bi odneo pobedu u nekoj važnoj bici i koja je trajala od pobede do proslave [[trijumf]]a. Još je [[Sula]] tu titulu zadržao doživotno, a Avgust ju je uključio u sastav svog imena: time je naglašavana njegova posebna, lična veza sa vojskom, i titula imperatora ubrzo je počela da označava vrhovnu vojnu vlast.
 
 
==Državna uprava==