Otvori glavni meni

Izmjene

nema sažetka uređivanja
'''Urologija''' je grana kliničke [[Medicina|medicine]] koja se bavi etiologijom, patogenezom i dijagnostikom oboljenja [[Urinarni trakt|urinarnog trakta]] kod muškaraca i kod žena, te [[Reproduktivni sistem|reproduktivnim organima]] kod muškaraca. [[Ljekar]] specijalista za ovu oblast naziva se ''urolog'' i on je obučen da postavlja dijagnoze i liječi urogenitalna oboljenja. Oboljenja urogenitalnog trakta koja su u nadležnosti urologa su infekcije mokraćnih kanala, bubrega i mokraćnog mjehura raznim bakterijama, kao i upala [[Prostata|prostate]] kod muškaraca, poremećaji izvodnog sistema [[Bubreg|bubrega]] kao zaprekama protoka mokraće, urođene anomalije, kamenacem, dobroćudni i zloćudni [[Tumori bubrega|tumorima bubrega]].
UROLOGIJA JE GRANA U MEDICINI KOJA SE BAVI LECHENJEM URO-GENITALNOG TRAKTA.
* problemima mokraćnog mjehura
to je veoma poznata grana medicine
* problemima mokraćne cijevi i prostate
* problemima penisa kao što je impotencija, tumori i druge bolesti
* poremećajima testisa i okolnih struktura
* sterilizacijom muškaraca
* neplodnošću muškaraca
* seksualnim disfunkcijama - traženje organske podloge za impotenciju, preuranjenu ejakulaciju itd.
 
Pored toga, urologija je često povezana s drugim oblastima medicine poput: [[andrologija|andrologije]], [[nefrologija|nefrologije]], [[ginekologija|ginekologije]], [[neurologija|neurologije]], [[onkologije|onkologije]] i [[hirurgija|hirurgije]].
[[Datoteka:Male anatomy de.png|right|thumb|Muški spolni organi]]
 
== Historija urologije ==
Iako je urologija kao samostalna [[nauka]] relativno mlada, njeni korjeni idu nazad sve do [[antika|antike]].
 
=== Urologija u antici ===
Već u starom [[Egipat|Egiptu]] oko [[1000 p.n.e.]] bio je poznat [[kateter]] za [[mokraća|mokrenje]]. Ovaj prvobitni kateter je bio sačinjen od [[bronca|bronze]]. Također su se sprovodile i [[operacija|operacije]] uklanjanja kamenca iz [[mokraćni mjehur|mokraćnog mjehura]]. I u staroj [[Grčka|Grčkoj]] su se liječnici bavili urološkim bolestima. [[Hipokrat]] je prvi klasificirao poremećaje mokrenja, te razlikovao poremećaje [[mikcija|mikcije]] od [[disurija|disurije]] (bolnog mokrenja), [[strangurija|strangurije]] (kapanja mokraće) i [[ishurija|ishurije]]. Nadalje, on opisuje nastajanje kamenca u mokraćnom mjehuru, ne savjetujući drugim ljekarima da operativno uklanjaju [[kamenac]]. (u čuvenoj [[Hipokratova zakletva|Hipokratovoj zakletvi]] stoji da ljekari ne smiju vaditi kamenac). Hipokrat je proučavao i oboljenja bubrega, a pošto mu iz vjerskih razloga nisu dopustili da vrši [[anatomija|anatomske]] studije ljudskih [[leš]]eva, sva ispitivanja su bila bazirana na promatranju pacijenata.
Prvi anatomski opisi prostate potiču od [[Herifilos]]a iz Halkedona [[300 p.n.e.]] Ovi opisi se baziraju na obdukciji leševa. Kasnije, [[Amonius]] iz [[Aleksandrija|Aleksandrije]] oko [[250 p.n.e.]] poboljšava [[tehnika|tehniku]] vađenja kamenca putem njegovog drobljenja i vađenja pomoću [[kliješta]]. Odatle vodi i njegov nadimak ''Lithotom'' (grčki ''lithos'' - kamen)
[[Rimska imperija|Rimski]] liječnik [[Celsus]] je nanovo otkrio učenje Hipokrata, te u svojim djelima opisuje tehnike uklanjanja kamenca iz mokračnog mjehura i postavljanja [[metal]]nih katetera. [[Aretaios]] iz Kapadokije (81.-138.) je klasificirao različite vrste [[upala]] bubrega i preporučuje terapiju putem postavljanja katetera.
u kasnijoj antici [[Oribasios]] iz Pergamona (325. - 403.) opisuje spajanje [[mokraćovod]]a s kateterima napravljenim od [[cink]]a i [[olovo (hemija)|olova]], a [[Paulos]] iz Aigine u [[5. vijek]]u dalje poboljšava operaciju vađenja kamenca tako što preko [[anus]]a dolazi do kamenca i vadi ga preko reza s bočne strane tijela. Ova metoda se održala sve do 17. - [[18. vijek]]a.
 
=== Urologija u arapskoj medicini ===
[[Ibn Sina]] (980 - 1037) u svom djelu ''Canon medicinae'' opisuje, na bazi [[Galen]]ovih učenja, poremećaje u funkcionisanju bubrega i posljedice koje proizilaze iz toga. S tim u vezi, on upotrebljava fine kožne cijevi ojačane olovom kao katetere. [[Abu al-Kasim al-Zahravi|Abulkasis]] iz [[Kordoba|Kordobe]], [[Španija]], u [[11. vijek]]u se bavi operacijama kamenca u mokraćnom mjehuru (mada on sam nije vršio takve operacije) na temelju djela Paulusa iz Aigine. Svoja saznanja je objavio u jednoj medicinskoj [[enciklopedija|enciklopediji]] od 30 tomova, koja je stoljećima bila hirurško remek-djelo.
 
=== Urologija u srednjem vijeku ===
Važna urološka i anatomska saznanja otkrio je [[Leonardo da Vinci]], zatim [[brisel]]ski anatom [[Andreas Vesal]] (1514 - 1564) i njegov nasljednik [[Eustachi]] (1500 - 1574). Iz oblasti anatomije urogenitalnog trakta, opise sjemenika iznio je [[Francuska|francuski]] liječnik [[Etienne La Riviere]], dok je [[Marcellus Malpighi]] (1628–1694) pridonijeo nauci svojim otkrićem funkcionisanja bubrega. [[Lorenzo Bellini]] (1643–1704) tokom svog istraživanja otkriva [[nefroni|nefrone]] (bubrežne kanaliće).
Kao utemeljitelj urologije u obliku kakav danas poznajemo, smatra se [[Italija|italijanski]] anatom [[Giovanni Battista Morgagni]] (1682–1771). Svojim djelom ''De sedibus et causis morborum'' (''O uzrocima bolesti'') u pet tomova 1761. je postavio temelje za naučna istraživanja. Istraživao je i analizirao razne varijante sužavanja mokraćnih kanala i klasificirao tumore mokraćnog mjehura. Pri tom je otkrio [[hiperplazija|hiperplaziju]] prostate, istraživao kompenzatorno povećanje jednog bubrega zbog gubljenja ili nefunkcionisanja drugog.
 
=== Razvoj endoskopije ===
Najveći razvoj urologije i urološke endoskopije učinio je liječnik iz [[Frankfurt]]a [[Phillip Bozzini]]. On je [[1806]]. godine napravio prvi [[endoskop]] koji je koristio svjetlo [[svijeća|svijeće]]. Tek [[1826]]. godine [[Segalas]] je pokušao ovo otkriće upotrijebiti u liječenju pacijenata. Koristio se ogledalima za pregled mokraćnog mjehura a [[svjetlost]] su davale dvije svijeće. Kasnije je francuski hirurg [[Antonin Desormeaux]] (1815-1882), koji je tada radeći u [[Pariz]]u, u Akademiji za medicinu godine [[1853]]. prezentirao endoskop, koji je koristio smjesu [[etanol]]a i terpentinskog ulja za osvjetljenje. Također je mnogo istraživao mokraćovode i mokraćni mjehur te je [[1865]]. svoja istraživanja objavio u knjizi ''Traite de l’endoscopie''. Otkriće prvog [[cistoskop]]a s električnim osvjetljenjem pripisuje se [[drezden]]skom liječniku [[Maximilian Nitze|Maximilianu Nitzeu]] (1848-1907) koji ga je prezentirao u [[Beč]]u [[1879]]. godine. Kasnije je napisao ''Lehrbuch der Kystoskopie'' (Priručnik cistoskopije) 1889. te ''cistografski Atlas'' [[1894]]. godine. S cistoskopijom počinje tačnije istraživanje i klasifikacija bolesti mokraćnih puteva. Istovremeno se razvija ureter-kateter kojim se sondiraju mokraćni putevi. Pošto je bilo vrlo teško raditi s prvobitnim cistoskopom, [[Joaquin Albarran]] (1860-1912) iz Pariza je razvio specijalni cistoskop s mehaničkim pomičnim vrhom.
 
=== Upotreba rendgena u urologiji ===
Nakon otkrića rendgenskih zraka 1895. godine i začetka [[radiologija|radiologije]], rendgensko snimanje u urologiji je započelo [[1927]]. godine kada je [[von Lichtenberg]], ubrizgavajući u [[krvotok]] posebno sredstvo za pojačavanje kontrasta i vidljivosti mokraćnih puteva, razvio tzv. [[pijelografija|pijelografiju]], pa se time dijagnosticiranje u urologiji još više poboljšalo.
 
==Grane urologije==
*Neurourologija
*Pedijatrijska urologija
*Onkološka urologija
*Andrologija
*Ginekološka urologija
 
==Izvori==
* Thomas Gasser i Georg Rutishauser: ''Basiswissen Urologie'', Springer-Verlag, ISBN 3-540-25637-7
 
[[Kategorija:Medicina]]
 
[[ar:طب الجهاز البولي]]
[[be:Уралогія]]