Teorija pravednog rata – razlika između verzija

Termini jus ad bellum i jus in bello nisu postojali u romanističkoj i skolastičkoj tradiciji. Bili su nepoznati civilnom zakoniku srednjeg vijeka, kao i međunarodnom zakonu. Nije bilo nikakve podjele na dvije vrste pravila, ad bellum i na drugi in bello. Jako je teško pronaći termine jus ad bellum i jus in bello u upotrebi prije 1930. Ni jedan nije spomenut tijekom 1899. i 1907. na Mirovnoj konferenciji na kojoj su se kodificirali ratni zakoni. Termin jus ad bellum koristi se 1928. i 1931. tjekom istraživanja rata. Sam termin dobiva na vrijednosti tek zaslugom Bečke škole. Jedan od prvih koji koristi te termine bio je Josef Kunz, koji ih je navjerojatnije i ″iskovao″. Prvi puta su termini objavljeni 1934. u članku i zatim u knjizi 1935. Dvije godine kasnije, Alfred Verdross koristi termine u istom smislu kao i Kunz, u svojoj knjizi o međunarodnom pravu. Negdje otprilike u isto vrijeme, R. Regout počinje također koristiti oba termina u svojoj knjizi o doktrini pravednog rata. Ipak ni jedan termin u tom razdoblju nije bio objavljen u nekim velikim publicističkim radovima niti se pojavio na nekim tečajevima o ratu i miru na Haškoj akademiji Međunarodnog zakona ili bilo kojoj drugoj akademiji.

Termini se masovno počinju koristiti nakon Drugog svjetskog rata, kada je Paul Guggenheim, učenik Bečke škole, koristio termine jus in bello i ad in bello u prvom velikom međunarodnom sporazumu u postratnom razdoblju . U radovima nastalim pod Guggenheimovim vodstvom, a koji su objavljeni 1956., Kotzsch ih uzima zdravo za gotovo, kao termine koji su u širokoj upotrebi. Kako i vidimo, neke ideje pravednog rata postojali su još u davna vremena, ali sama terminologija koja se danas koristi, javlja se relativno kasno, tek sredinom prošlog stoljeća.

4.1.1. Jus ad bellum

Pravila jus ad bellum u prvom redu odnose se na vođe država. Budući da su političke vođe ono koji inauguriraju ratove, pokreću vojske, oni se odgovorni za jus ad bellum principe. Ako ne uspiju ili zakažu, tada su učinili ratni zločin. Prema riječima nürnberških tužitelja, agresivni vođa koji započne nepravedni rat počinio je zločin protiv mira. Ono što konstituira pravedni ili nepravedni rat određeno je pravilima jus ad bellum. Teorija pravednog rata nalaže da svaki rat, da bude opravdan, mora sadržati šest zahtjeva.

Realizam je najutjecajnija teorija kod političkih znastvenika, kao i kod diplomata i stručnjaka koji se bave međunarodnim poslovima. Iako je realizam kompleksna i sofisticirana teorija, njezine temeljne propozicije izražavaju veliku sumnju prema primjeni moralnih koncepta, poput pravde, na područje međunarodnih razmirica. Realisti smatraju da se moralni koncepti ne bi trebali upotrebljavati ni kao preskripcija ni kao deskripcija za ponašanje države na međunarodnom planu. Realisti naglašavaju moć i sigurnost države, potrebu da se maksimaliziraju vlastiti interesi, a za njih je međunarodna scena anarhistička u kojoj moć ima primat nad svime.

Realisti smatraju da je rat neizbježan dio anarhističkog svjetskog sistema, da se njime treba pozabaviti samo ako su u pitanju nacionalni interesi, i ako država započne rat mora učiniti sve što je u njezinoj moći da taj rat i dobije. Za njih tijekom ratovanja rata “anything goes.” Sve prijašnje teorije pravednog rata za njih ne vrijede, oni smatraju da se treba čvrsto držati interesa poput dobivanja i rasta vlastite moći, sigurnosti i ekonomskog napretka. Neki od realista bili su Tukidit, Machiavelli i Hobbes. Moderni realisti su Hans Morgenthau, George Kennan, Reinhold Niebuhr i Henry Kissinger, kao i moderni neo-realisti poput Kennetha Waltza.