Sarajevski atentat – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene oznake: mobilno uređivanje mobilno veb-uređivanje |
Nema sažetka izmjene |
||
Red 32:
Bez obzira na situaciju u Bosni sada i službeno nezavisna Srbija se počinje u vanjskopolitičkim poslovima oslanjati na Beč i pokušaje teritorijalnog širenja na istočni Balkan. Srpska katastrofa u agresivnom ratu protiv Bugarske 1885-86 nije završila okupacijom i aneksijom Srbije samo zbog intervencije Austro-Ugarske koja tada spašava srpsku nezavisnost. Prijateljski odnosi između Beograda i Beča će trajati sve do završetka vladavine Obrenovića.
Državnim udarom u Srbiji i dolaskom na vlast bivšeg francuskog časnika Petra I. Karađorđevića 1903. godine politički ciljevi se počinju mijenjati i jedan od najvažnijih ciljeva postaje oslobađanje porobljene srpske braće u Austro-Ugarskoj. Vanjskopolitički oslonac za tu politiku se našao u novim prijateljskim, savezničkim odnosima s Rusijom i Francuskom, dok zahlađenje s Austro-Ugarskom dovodi do [[Carinski rat|carinskog rata]] između [[1906]].-[[1911]], a aneksija Bosne i Harcegovine 1908. godine dovodi gotovo do pravog rata. Pobjeda Srbije u Balkanskim ratovima (1912 i 1913) i njeno priključenje Kosova i Makedonije, ne sputava ambicije o "oslobađanju" porobljene braće u zapadnim srpskim zemljama koja neprestano jača. Ulogu u atentatu će odigrati tajna srpska teroristička organizacija [[Crna ruka]] koja je službeno osnovana 10. lipnja 1910. godine iako su njeni članovi već ranije bili uključeni u terorističke operacije i politička ubojstva kao na primjer ubojstvo srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Glavni zapovjednik Crne Ruke je bio ujedno i glavni zapovjednik Srpske vojne obavještajne službe pukovnik [[Dragutin Dimitrijević Apis]].
S druge strane u Balkanskim područjima Austro-Ugarske dolazi da jačanja ideje o stvaranju južnoslavenske državne zajednice u kojoj prava Srba, Hrvata i Slovenaca neće biti ugnjetavana od strane Njemaca i Mađara. To nezadovoljstvo Slavena je početkom dvadesetog stoljeća postalo očito i mlađoj generaciji državnih službenika u Beču čiji glavni predstavnik postaje prijestolonasljednik Franjo Ferdinand koji počinje zagovarati reformu dvojne Austrijsko-Mađarske unije u trojnu Austrijsko-Mađarsko-Slavensku uniju. Ta ideja je odbojna Mađarskim političarima koji bi tom reformom izgubili izlazak na more, ali ona je bila više nego odbojna Kraljevini Srbiji čiji premijer Nikola Pašić će kasnije izjaviti da se jedini put u životu uplašio kada je čuo za tu Ferdinandovu ideju
Linija 40 ⟶ 38:
== Atentat ==
[[Datoteka:
[[Datoteka:Gavrilloprincip.jpg|thumb||[[Gavrilo Princip]]
Sam atentat nije bio usmjeren da značajno oslabi [[Austro-Ugarska|Monarhiju]] i namjerno pokrene rat, nijedan od atentatora nije bio dovoljno politički obrazovan da bi mogao tako nešto iskovati. Svi sudionici u atentatu su bili studenti ili maloljetna lica. Ovome u prilog ide još i činjenica da su ta vremena bila obilježena atentatima (npr. atentat na austrijsku caricu Elizabetu, 10. rujna 1898. godine u njenoj posjeti Italiji, kao i to da nadvojvoda [[Franjo Ferdinand]] nije bio mnogo utjecajan u carstvu i da se zalagao za ideju da Monarhija bude uređena kao trovlašće, tj. da slavenske zemlje dobiju isti status kao [[Mađari]], tj. da dobiju veća prava čime je htio da očuva mir u Monarhiji. Sam atentat nije u početku bio usmjeren na prijestolonasljednika, već na guvernera Bosne i Hercegovine, Oskara Poćoreka. Planovi za njegovo ubojstvo počeli su da se kuju tek pošto se tajnim kanalima u Srpskoj obavještajnoj službi na čelu sa D.D. Apisom saznalo da austro-ugarski prijestolonasljednik dolazi u Sarajevo da nadgleda vojne vježbe.Planovi za ubojstvo Franje Ferdinanda počeli su se stvarati tek pošto se tajnim kanalima u Srpskoj obavještajnoj službi na čelu sa [[Dragutin Dimitrijević Apis|D.D. Apisom]] saznalo da austro-ugarski prijestolonasljednik dolazi u Sarajevo da nadgleda vojne vježbe. Aktivnostima na granici, prebacivanju trojice mladića sa oružjem u Bosnu bio je obaviješten srpski premijer [[Nikola Pašić]] koji je navodno srpskom ambasadoru u Monarhiji naredio da vijesti prenese državnom vrhu međutim, on je to prenio previše diskretno, govoreći da su vježbe i pokazivanje moći na srpski vjerski praznik možda previše provokativni.
Povorku automobila u kojoj je bio [[Franjo Ferdinand]] su pri prelasku mosta [[Ćumurija]], očekivali [[Muhamed Mehmedbašić]] i [[Nedjeljko Čabrinović]] sa spremnim bombama, no samo je [[Nedjeljko Čabrinović]] bacio bombu ali je prijestolonasljednik odgurnuo bombu koja je ranila nekoliko lica u sljedećem automobilu u koloni. Nakon kraćeg zadržavanja u [[Sarajevska Gradska Vijećnica|gradskoj vijećnici]], povorka je nastavila sa kretanjem. [[Gavrilo Princip]] kao i ostali atentatori niz ulicu su čuli eksploziju bombe i napustili svoja mjesta. Neobičnim spletom slučajnosti, nadvojvodin automobil je u trenutku prošao pored Gavrila Principa koji je iskoristio priliku i potegao revolver. Prvim hicem je pogodio nadvojvodu a drugim, namijenjenim Oskaru Poćoreku, vojvotkinju [[Chotkowa Sofia|Sofiju]]. [[Gavrilo Princip|Princip]] i [[Čabrinović, Nedjeljko|Čabrinović]] su progutali kapsule cijanida, no one nisu djelovale i uhvaćeni su živi, no izdržali su policijsku torturu ne odavši svoje saučesnike.
U samom atentatu sudjelovalo je sedam osoba raspoređenih po ruti do Gradske vijećnice:
# [[Mehmed Mehmedbašić]]
# [[Vasa Čubrilović]]
# [[Nedeljko Čabrinović]]
# [[Cvetko Popović]]
# [[Danilo Ilić]]
# [[Trifko Grabež]]
# [[Gavrilo Princip]]
== Antisrpske demonstracije ==
| |||