Historija srpskohrvatskog jezika – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
struktura
Red 9:
Isti zajednički jezik se, pod drugim imenima, i dalje govori u današnjoj [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]], [[Crna Gora|Crnoj Gori]] [[Hrvatska|Hrvatskoj]] i [[Srbija|Srbiji]], dok ga stanovnici [[Makedonija|Makedonije]] i [[Slovenija|Slovenije]] delimično razumeju. Jezik takođe govore manjine iz bivših jugoslovenskih republika u Austriji, Mađarskoj, Albaniji, Italiji, Rumuniji itd.
 
== Jezička situacija početkom 19. vijeka ==
== Povijest ==
 
{{main|Povijest srpskohrvatskog jezika}}
Kroz povijest Južnih Slavena, narječjа i književni jezici raznih oblasti su se razvijali samostalno. Prije 19. stoljeća, razni govori koji su u pojedinim oblastima nazivani "ilirski", "slavenski", "slavonski", "bosanski", "srpski" ili "hrvatski". Početkom [[19. vek]]a [[Srbi]] i [[Hrvati]] su koristili različite standarde književnog jezika. U Srbiji je u zvaničnoj upotrebi bio [[slaveno-serbski jezik]], arhaični jezik obrazovanih slojeva pod jakim uticajem rusizama i crkveno-slavizama. Primer slavenosrpskog jezika pre jezičke reforme:
 
Red 19:
I pored znatnih razlika u književnom jeziku, mnogi tadašnji slavisti su smatrali da je narodni jezik Hrvata i Srba, pa i drugih Južnih Slovena, jedan jezik. Znameniti lingivsta [[Josef Dobrovský]] je još [[1815]]. godine upotrijebio izraz «srpski ili hrvatski». Ime srpskohrvatski jezik je, po svemu sudeći, upotrebio najprvi [[Jakob Grimm]] u predgovoru za njemačko izdanje Vukove "Pismenice srpskoga jezika", godine [[1824]].<ref>[http://www.aimpress.ch/dyn/pubs/archive/data/200012/01229-006-pubs-zag.htm Bečka kuća srpskohrvatska]</ref> Slovenski lingivsta [[Jernej Kopitar]] je smatrao da štokavski govor čini jedinstven jezik koji je u svom pismu iz [[1836]]. godine nazvao «srpsko-hrvatski».
 
=== Ilirski pokret ===
{{main|Ilirski pokret}}
[[Image:Matica, ljudevit gaj.jpg|thumb|150px|[[Ljudevit Gaj]], tvorac [[Gajeva latinica|suvremene latinice]].]]
Red 29:
Ilirski pokret je naišao na odobravanje većine pismenih u južnoslovenskim zemljama. Pokret je trajao od [[1830.]] do [[1843.]] a svoj najveći procvat je doživeo u [[Hrvatska|Hrvatskoj]]. U Sloveniji je [[Stanko Vraz]] čak odlucio da piše na "ilirskom" umesto slovenačkom. U Hrvatskoj, [[Ljudevit Gaj]] je govorio: "Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, sto mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan knjizevni jezik imamo."<ref name="Novacic"/> Ilirski pokret je doveo do sastanka u [[Beč]]u gde je postignut dogovor o zajedničkom književnom jeziku.
 
=== Bečki književni dogovor =(1850) ==
{{main|Bečki književni dogovor}}
[[1850]]. godine je u [[Beč]]u postignut [[Bečki književni dogovor|historijski dogovor]] hrvatskih i srpskih pisaca i lingvista kojim je udaren temelj zajedničkom srpskohrvatskom jeziku, kao i suvremenim književnim standardima: [[bosanski jezik|bosanskom]], [[hrvatski jezik|hrvatskom]], [[crnogorski jezik|crnogorskom]] i [[srpski jezik|srpskom]], koji su nastali na njegovim osnovama.
Red 43:
Radi približavanja književnog jezika, hrvatski pisci su izašli u susret odričući se [[kajkavština|kajkavštine]] i usvajajući štokavsko narečje za književno, a srpski književnici napuštanjem [[slaveno-serbski jezik|slaveno-serbskog jezika]].<ref>Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 318), NOLIT, Beograd, 1987.</ref> Nakon toga, radi približavanja dva pisma, izvršene su reforme [[latinica|latinice]] i [[ćirilica|ćirilice]] po fonetskom principu.<ref>Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 322), NOLIT, Beograd, 1987.</ref> [[Ljudevit Gaj]] je govorio: "Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan književni jezik imamo."<ref name="Novacic">[http://nwbih.com/news.cgi?ref1=1215 Pricaj srpskohrvatski da te ceo svet razume]</ref>
 
=== Razvoj srpskohrvatskog ===
 
[[Image:Rjecnik hrvatskoga ili srpskoga jezika.jpg|thumb|Kapitalno [[Đuro Daničić|Daničićevo]] djelo ''Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika'' ([[1882]]).]]
Red 53:
Srpskohrvatski jezik, pod nazivom "''srpsko-hrvatsko-slovenski''", je bio službeni jezik [[Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca|Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca]]. Tokom perioda [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine]] jezička unifikacija je nametana od [[beograd]]skih vlasti. Po slomu [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]] razvoj jezika krenuo je u dva odvojena smjera. [[Ustaše]] su u travnju 1941. preuzeli vlast u Hrvatskoj reafirmišući zaseban hrvatski jezik.<ref>[http://dalje.com/hr-svijet/hrvatski-i-srpski-jedan-jezik/15875 Hrvatski i srpski jedan jezik?]</ref> Nakon rata, srpskohrvatski je bio jedan od tri zvanična jezika [[SFR Jugoslavija|SFR Jugoslavije]] (druga dva su bili [[slovenački jezik|slovenački]] i [[makedonski jezik|makedonski]]). Bio je zvanični jezik u četiri bivše republike SFRJ: SR BiH, SR Crnoj Gori, SR Srbiji i SR Hrvatskoj.
 
=== Novosadski dogovor =(1954) ==
{{main|Novosadski dogovor}}
{{citiranje|Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca<ref>U tekstu se ne pominju [[Bošnjaci]], odnosno [[Muslimani]], jer tada nisu bili priznati kao posebna nacija.</ref> jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.<ref name="dogovor">[http://hr.wikisource.org/wiki/Novosadski_dogovor Tekst Novosadskog dogovora]</ref>|[[Novosadski dogovor]]}}
Red 75:
Odlučeno je da će Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odrediti naša tri univerziteta (u [[Beograd]]u, [[Zagreb]]u i [[Sarajevo|Sarajevu]]), dve akademije (u Zagrebu i Beogradu) i [[Matica srpska]] u Novom Sadu i [[Matica hrvatska]] u Zagrebu.<ref name="dogovor"/> Na temelju tih odluka izrađen je zajednički pravopis koji je [[1960]]. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom ''Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom'', a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom ''Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom''.
 
=== Politička podjela jezika ===
{{main|Raspad SFRJ}}
Nakon etničkih tenzija 1970-ih godina, a naročito nakon raspada Jugoslavije i rata koji ga je pratio, većina je odlučila da zovu svoj jezik srpski, hrvatski ili bosanski, zavisno od etničke ili regionalne pripadnosti. Raspadom SFRJ [[1991]]. godine srpskohrvatski jezik je prestao biti u službenoj upotrebi. Državotvorljivi jezikoslovci<ref>Ironičan naziv Sinana Gudževića</ref> su na svim stranama pri konstituisanju svojih jezika insistirali na jezičkom čistunstvu i međusobnim različitostima (kao primer se često uzima riječ [[kafa]]-[[kava]]-[[kahva]]).<ref name="vreme"/>
Red 89:
Tokom 2000-ih su i [[Crnogorci]] započeli standardiziranje [[crnogorski jezik|crnogorskog jezika]], uz argument da "ako je u Crnoj Gori službeni jezik – srpski, onda su Crnogorci – Srbi".<ref name="vreme"/> U Crnoj Gori se od [[2009]]. novouvedeni [[crnogorski jezik]] uči po [[Pravopis hrvatskosrpskog jezika|pravopisu srpskohrvatskog]].<ref>[http://www.slobodnaevropa.org/content/article/1367537.html?page=1&x=1 Crnogorski jezik prema udžbenicima srpskohrvatskog]</ref>
 
=== SadašnjaJezička situacija =početkom 21. vijeka ==
 
Iako govorni jezik nije promenjen, govornici ga danas uglavnom ne nazivaju srpskohrvatskim. Npr. na popisu u Hrvatskoj 2001. je samo 0,16 % stanovništva imenovalo svoj materinski jezik hrvatskosrpskim odn. srpskohrvatskim.<ref>[http://www.dzs.hr/Hrv/Popis%202001/popis20001.htm DZS: Stanovništvo prema materinskom jeziku...]</ref> I pored različitih naziva, te napora hrvatskih, srbijanskih, bosanskih i crnogorskih lingvista da dokažu suštinsku različitost njihovih jezika, narod se još uvijek jako dobro razumije.<ref name="h-alter"/>