Zlatiborski govor – razlika između verzija

Zlatiborski govor ima [[Novoštokavska akcentuacija|novoštokavsku akcentuaciju]], te je jedan od rijetkih dijalekata koji po mjerilima standardnog jezika pravilno akcentuju riječi.

 

 

Govor je prepoznatljiv po svom samoglasničkom sastavu. [[Samoglasnici]] ''[[a]]'', ''[[e]]'', ''[[i]]'', ''[[o]]'' i ''[[u]]'' mogu biti dugi ili kratki, i mogu imati uzlaznu ili silaznu intonaciju. Glas ''[[r]]'' može biti i suglasnik i samoglasnik.

Zlatiborski govor ima i pisanu i bogatu usmenu tradiciju. Ovim i njemu sličnim istočnohercegovačkim govorima pisana je srpska narodna književnost, poput pjesama, priča, poslovica i izreka itd. Poseban izvor za proučavanje narodnog užičkog govora je knjiga „[[Kremansko proročanstvo]]“, zbornik predviđanja vidovite zlatiborske porodice [[Tarabić]]a iz sela [[Kremna|Kremana]]. Prva knjiga štampana u ovom kraju bilo je jedno pravoslavno četvorojevanđelje iz manastira Rujno na sjevernim obroncima Zlatibora. Štampao ga je samouki monah Teodosije, i završio ga je [[1537]]-me godine. Slova su na njemu gruba i neujednačena i bila su napravljena od drveta. Jevanđelje je štampano crnom bojom, osim inicijala i početka Jevanđelja, gdje je upotrijebljena crvena. Danas zlatiborski književnici ([[Mihailo Ćupović]], [[Ljubivoje Ršumović]], [[Dobrosav Obradović]]…) pišu književnim jezikom, mada se u djelima nekih od njih ipak nalaze neki uticaji lokalnog govora, ijekavštine, kao i dosta lokalizama. Lokalni govor je razvio i svoju lokalnu književnost. Posebno karakteristične za nju su narodne pjesme („Miloš u Latinima“, „[[Jovan Mićić]] i Lomigora Juso“…) i anegdote („[[Ero s onoga svijeta]]“, „[[Ero i kadija]]“…). Za Zlatiborce, porijeklo zlatiborskih prezimena i naziva mjesta na Zlatiboru vezuje se i dosta narodnih predanja (''vidi članak [[Zlatiborske legende]]'').