Ilirski pokret – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene |
Nema sažetka izmjene |
||
Red 5:
Značajnu ulogu među ilircima imali su [[Ljudevit Gaj]], [[Dragutin Rakovac]], [[Ljudevit Vukotinović]], [[Dimitrije Demeter]] i drugi.
U vreme ilirskog pokreta se javljaju ideje o stvaranju zajedničkog književnog jezika, koji se u to vreme uglavnom nazivao ''ilirskim''. Ilirci i [[Vuk Karadžić]]
==Glavne odrednice pokreta==
Ilirski pokret nastao je pod utjecajem [[slovačka|slovačkoga]] preporoditelja [[Jan Kollár|Jana Kollára]] o [[Slaveni|slavenskom]] jedinstvu ([[panslavizam]]). Sam pojam „ilirski“ preuzet je iz [[humanizam|humanističke]] [[historiografija|historiografije]], a trebao je dokazati da su Slaveni autohton narod na tom prostoru. Tako je „ilirski“ postao sinonim za „južnoslavenski.“ Prema Kolláru svi su Slaveni jedan narod s četiri narječja: ruskim, češkim, poljskim i ilirskim. Jedinstveni književni jezik, utemeljen na staroj [[Dubrovnik|dubrovačkoj]] [[književnost]]i viđen je kao glavna odrednica toga jedinstva.
Linija 16 ⟶ 17:
Vođa ilirskog pokreta bio je [[Ljudevit Gaj]] koji 1835. objavljuje prvi broj ''[[Novine horvatske|Novina horvatzkih]]'' s književnim podliskom „Danica Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka“ u kojem su objavljivani domoljubni tekstovi, najčešće [[Budnica|budnice]] i [[davorije]]. Već sljedeće godine ([[1836.]]) novine mijenjaju naziv u ''Novine ilirske'', a podlistak se zove „[[Danica (časopis)|Danica ilirska]].“ [[1838.]] Gaj dobiva dozvolu za otvaranje tiskare. Važnu su ulogu u širenju pokreta imale „ilirske čitaonice“, a prva je otvorena [[Ilirska čitaonica]] u [[Zagreb]]u. Po uzoru na [[Matica srpska|Maticu srpsku]], utemeljenu [[1826.]], i u ostalim se slavenskim narodima osnivaju matice s narodnim imenom (Matica češka [[1831.]], Matica slovačka [[1863.]], Slovenska matica [[1864.]]), kao ustanove za promicanje narodne svijesti i kulture. Pod utjecajem ilirskih ideja, [[10. veljače]] [[1842.]] [[grof]] [[Janko Drašković]] predlaže utemeljenje Matice ilirske, koja je do [[1850.]] djelovala u okviru Ilirske čitaonice u Zagrebu.
Pokret se gasi [[1843.]], kad je [[beč]]ki dvor, u strahu od jedinstvenog nastupanja južnih Slavena unutar Monarhije, zabranio uporabu ilirskog imena.
==Ilirski pokret u Sloveniji==
Linija 24 ⟶ 25:
==Ilirski pokret među Srbima==
Među [[Srbi]]ma
{{citat|Mi svi valja da se trudimo, dotle da dotjeramo, da nam jezik u knjigama bude tako jednak, da se svaka knjiga može od slova do slova preštampati od Latinskijeh slova Slavenskima i od Slavenskijeh Latinskima, pa ćemo onda (i samo onda) biti jedan narod i imati jednu književnost...<ref>[http://kovceg.tripod.com/bkd_inerpretacija.htm Pavle Ivić: O BEČKOM KNJIŽEVNOM DOGOVORU]</ref>|[[Vuk Karadžić]]}}
=== Bečki književni dogovor ===
{{main|Bečki književni dogovor}}
Pod uticajem ilirskog pokreta, [[1850]]. godine je u [[Beč]]u postignut [[Bečki književni dogovor|historijski dogovor]] hrvatskih i srpskih pisaca i lingvista kojim je udaren temelj zajedničkom srpskohrvatskom jeziku, kao i suvremenim književnim standardima: [[bosanski jezik|bosanskom]], [[hrvatski jezik|hrvatskom]], [[crnogorski jezik|crnogorskom]] i [[srpski jezik|srpskom]], koji su nastali na njegovim osnovama.
Glavni potpisnik sporazuma sa srpske strane bio je [[Vuk Stefanović Karadžić]], a sa hrvatske [[Ivan Mažuranić]].<ref name="Novacic"/>
[[Image:Ivan Mažuranić drawing.jpg|thumb|150px|[[Ivan Mažuranić]], jedan od vođa Ilirskog pokreta.]]
[[Image:Vuk Karadzic Kriehuber cropped.jpg|thumb|left|150px|[[Vuk Karadžić]], reformator jezika i pisma.]]
{{citiranje|Znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego i po jeziku i pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili.<ref name="Bečki dogovor">[http://hr.wikisource.org/wiki/Be%C4%8Dki_knji%C5%BEevni_dogovor Bečki književni dogovor]</ref>|Bečki književni dogovor}}
Okupljeni južnoslovenski lingvisti zaključuju da ne valja miješajući narječja i graditi novo, kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik. Za književno narečje je izabrano južno narečje, odnosno [[štokavsko narječje|štokavsko narječje]] i [[ijekavski izgovor|ijekavskog izgovora]], iz razloga što najviše naroda tako govori, što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane i što je stara [[dubrovačka književnost]] u njemu spisana.<ref name="Bečki dogovor"/>
Radi približavanja književnog jezika, hrvatski pisci su izašli u susret odričući se [[kajkavština|kajkavštine]] i usvajajući štokavsko narečje za književno, a srpski književnici napuštanjem [[slaveno-serbski jezik|slaveno-serbskog jezika]].<ref>Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 318), NOLIT, Beograd, 1987.</ref> Nakon toga, radi približavanja dva pisma, izvršene su reforme [[latinica|latinice]] i [[ćirilica|ćirilice]] po fonetskom principu.<ref>Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 322), NOLIT, Beograd, 1987.</ref> [[Ljudevit Gaj]] je govorio: "Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan književni jezik imamo."<ref name="Novacic">[http://nwbih.com/news.cgi?ref1=1215 Pricaj srpskohrvatski da te ceo svet razume]</ref>
==Literatura==
| |||