Vogošća – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Kolega2357 (razgovor | doprinos)
m robot kozmetičke promjene
Red 13:
'''Vogošća''' je opština u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]], jedna od deset opština [[Sarajevska županija|Sarajevskog kantona]]. Prije [[rat u BiH|rata u Bosni i Hercegovini]] pripadala je Gradu [[Sarajevo]].
 
== Zemljopis ==
 
Opština Vogošća je sastavni dio gradskog područja Sarajevo u širem smislu te riječi, a opštine Centar, Stari Grad, Novo Sarajevo, Novi Grad i Ilidža u užem smislu te riječi. Područje ove opštine je sjeverozapadno od Sarajeva a udaljeno je od njegovog centra svega 5-6 km. Nalazi se između opština Centar, Novo Sarajevo i Ilijaš. Sjedište komune je u naselju zvanom Jošanica, po istoimenom potoku koji preseca naselje, a koje je kao takvo nastalo poslije II svjetskog rata. Danas ovo naselje ima karakter predgrađa Sarajeva, predstavlja industrijsko, radničko i prigradsko naselje. Dok sarajevske opštine Centar, Stari grad, Novo Sarajevo i Novi Grad predstavljaju najvećim dijelom jedinstvenu gradsku aglomeraciju, dotle opštine Ilidža i Vogošća predstavljaju izdvojena naselja, koja na više načina srastaju u jedinstvenu cijelinu sa gradom. Površina ove opštine je 72 km2, odnosno gustina naseljenosti od 343 stanovnika/ km2, po popisu iz 1991 godine. Ona je tada imala 24.707 stanovnika. Po gustini naseljenosti ova opštína zauzima jedno od prvih mjesta u bivšem sarajevskom srezu.
Opština Vogošća ima povoljan geografski položaj, a naročito njen uže područje Jošanica (nas. Vogošća). Kroz ovu općinu prolaze važne saobraćajnice koje povezuju Sarajevo preko Visokog sa Kaknjom i dalje dolinom rijeke Bosne sa Zenicom (72 km) , kao i Sarajevo preko Vogošće, Semizovca, Srednjeg, Olova i Kladnja sa Tuzlom kao najvećih potrošačkih centara u zemlji. Naselje (Jošanica) Vogošća, nalazi se na prirodnoj liniji lakog kretanja koja predstavlja najkraću vezu između sjeveroistočne Bosne i sarajevske kotline. Ova veza ide dijelovima dolina: Spreče, Gostilje, gornjim tokom Krivaje, Ljubinom dolinom Bosne od ušća Ljubine do ušća Vogošće, potokom Sušice i Koševskog potoka. Neophodno je napomenuti da se u sarajevskoj mikroregiji stječu transverzale i longitudalne linije relativno lakog kretanja koje omogućuje spajanje udaljenih oblasti.
Ova opština danas obuhvata 18 naseljenih mjesta i to: 1 gradskog (prigradskog) tipa (Jošanica ili nas.Vogošća), 1 drumsko-željezničkog tipa Semizovac i 16 seoskih naselja (Blagovac, Budišići, Gora, Grahovište, Hotonj, Kamenica, Kobilja Glava, Krivoglavci, Kremeš, Nebočaj,Svrake, Perca, Tihovići, Uglješići,Ugosko (Ugorsko) i Vrapče)
Naselje (Jošanica) Vogošća je danas moderno radničko naselje u okviru gradskog područja Sarajeva. Osnov za razvoj ovog naselja je bilo preduzeće "Tito" Sarajevo, odnosno "PRETIS", a kasnije UNIS i njegove fabrike namjenske proizvodnje, fabrika valjčanih ležajeva UTL i naravno, fabrika automobila TAS.
Red 23:
Imenom Vogošća danas se zove naselje koje se nalazi u donjem toku rijeke Vogošće. U stvari, tu razlikujemo naselje Jošanicu, koje se nalazi oko ušća Jošaničkog potoka u rijeku Vogošću, i naselja Vogošću malo sjeveroistočnije od Jošanice (danas Vogošća-centar). Ali zvanično čitav ovaj kraj, gdje je nekada, prije izgradnje naselja u Vogošći, bilo 9 seoskih kuća i zvao se Jošanica i bliža okolici nekadašnjeg Turbeta danas se naziva Vogošćom. Tačnije rečeno: pravom Jošanicom se nazivao kraj gdje su danas Radića kuće u Gornjoj Jošanici, a kraj gdje je današnje novo naselje u Vogošći spadao je pod Donju Vogošću. I danas neki ljudi kažu Jošanica umjesto Vogošća. Zapravo, prvobitno ovaj kraj se zvao Vogošća, mada i danas ima ljudi koji kažu Vogošta umjesto Vogošća. Danas se često može čuti i naziv "Vogošće" što je nepravilno. Naziv Vogošće je prilično star; pominje se u pisanim izvorima još u XV vijeku, a nastao je vjerovatno onako kao i mnoga druga imena većih mjesta i pojedinih predjela od kakvog starog ličnog imena koja se završavalo na "gost" ili slično. Treba istaći da je bilo pojava da od naziva jednog mjesta postane predeono ime cijelog jednog predijela. Takav je slučaj sa Vogošćom. Nekad se imenom Vogošća smatralo samo jedno manje selo oko srednjeg toka rijeke Skakavca ili Vogošće u kome je, vjerojatno živio neki istaknutiji i imućniji čovijek kome je to selo pripadalo.
 
=== Prirodna sredina ===
 
U Bosni se izdvaja njen središnji dio oko rijeke Bosne i njenih pritoka koji je uobičajeno da se naziva Centralnom (Srednjom) Bosnom. Kičmu ili osovinu srednje Bosne čini sarajevsko-zenički basen, koji ustvari predstavlja kotlinu nastalu spuštanjem zemlje u doba mlađeg oligocena i miocena.
Red 37:
 
Ova opštína prilično je bogata vodama. Pravcem jugoistok sjeverozapad protiče rijeka Bosna. Ona, niže Reljeva, ulazi na ovu teritoriuj, a ispod Semizovca je napušta i tako kroz ovu opštinu teče dužinom od 7,5 km. Od Kadijinog vira, ispod Semizovca do "Donje Vogošte", nešto oko 1 km, čini granicu prema opštini Ilijaš. Rijeka Bosna prima dvije pritoke sa terena ove opštine sa svoje desne strane: Vogošću i Ljubinu.
Vogošća nastaje desetak kilometara od istoimenog naselja pod imenom Perački potok ili Skakavac. Zapravo Skakavac nastaje od Babinog potoka i Sušice koji dolaze ispod planine Ozren, kao i još od nekih potoka. Jedan manji potok, iznad sela Peraca pravi vodopad Skakavac visok 98 metara. Ranije, prije II svjetskog rata neki ljudi su rijeku Vogošću, baš po tom vodopadu, zvali Skakavac. U blizini vodopada se nekada nalazio planinarski dom "Skakavac" vlasništvo planinarskog društva "Planinar" iz Vogošće. U poslednjem ratu 1992-1995 dom je bukvalno devastiran, baš kao i onaj raniji dom, na istom mjestu, koji su Nijemci zapalili tokom II svjetskog rata. Okolina vodopada je minirana od strane VRS, tako da se vodopadu može prići samo iz podnožja, sa nahorevske strane dok je to od strane Bukovika veoma opasno. Inače, vodopad Skakavac je udaljen oko 12 km od naselja Vogošća a nalazi se na nadmorskoj visini od 1138 m i od nedavno je proglašen za nacionalni park Republike BiH.
Vogošća prima, sa lijeve strane, nekoliko potočića, a sa desne strane, Jošanički potok i jedan malo veći potok koji protječe kroz selo Vrapče. Rijeka Vogošća se ulijeva u Bosnu niže gradskog naselja Vogošće. To mjesto sa okolinom ranije nazivalo Priboj, jer kako je narod govorio, Vogošća pribija Bosnu. Pri samom ušću Vogošće iznad nje je most preko koga vodi željeznička pruga Sarajevo-Zenica. Tu u blizini nekada se nalazio jedan viseći most preko rijeke Bosne koji je prije izgradnje velikog betonskog mosta, nešto dalje nizvodno, povezivao Vogošću i Krivoglavce. Dužina rijeke Vogošće je oko 12,5 km.
Jošanica ili Jošanički potok izvire ispod Motke. Zapravo Jošanica nastaje od Jošaničkog i Nezučkog potoka koji se spajaju ispod Grabljive Njive. Sa lijeve strane prima dva malo veća potoka, jedan od njih, Šavonjski (Kuzmanov) potok, je nešto veči i teče iz Šavonje. Inače Jošanički potok, kao što mu samo ime kaže, je mala rijeka koja ima znatno više vode zimi nego ljeti. Ovaj potok se ulijeva u rijeku Vogošću niže naselja u Vogošći. Dužina toka mu je 11,5 km. Korito ove rijeke je regulisano cijelim tokom kroz naselje Vogošću.
Red 46:
Klimatski uslovi u ovoj opštini su relativno povoljni, obzirom da se teritorija ove komune većinom nalazi na brdovitom terenu, a koji je uz to još okružen sa svih strana visokim brdima i planinama. Klima je ovdje umjereno kontinentalna. Naravno da postoje znatne klimatske razlike između pojedinih dijelova predijela. Ljeta su dosta topla i prilično kratka, a zime umjereno hladne. Postoje velike razlike između dnevne i noćne temperature. Promjene temperatura su nagle, naročito ljeti. Često puta, za vrijeme zimskog perioda, zbog konfiguracije terena dolazi do pojave inverzije u temperaturi vazdušnih slojeva. Hladan, gust i težak vazduh akumulira se u toku noći istiskujući nešto toplije slojeve vazduha koji se zadržava na većoj nadmorskoj visini ( po obroncima vogošćanske doline), zbog čega dolazi do pojave inverzije tj. obrnutog položaja temperature. U vogošćanskom kraju preovladavaju dva vjetra: sjeverac i jug. Period oktobar-mart izuzev januara je dio godine u kome najčešće duva jug. U Vogošći duvaju lokalni vjetrovi koji su različito uzrokovani a najčešći su oni koji nastaju udaranjem vazdušnih struja u obronke okolnih brda. Vjetar sjevernog pravca se javlja tijekom cijele godine a najčešće zimi, zatim u proljeće i jesen a najmanje u ljeto.
 
== Stanovništvo ==
Na teritoriji današnje opštine Vogošća do početka Drugog svjetskog rata, odnosno 1941 godine živjelo je 5.374 stanovnika. Većina tih stanovnika, koja je doseljena na ovaj teritorij od početka XX vijeka do 1941, vodi porijeklo iz Hercegovine i Crne Gore, a oni koji su se doselili posle 1945 su iz svih krajeva bivše SFRJ. Izrazit je nagli porast stanovništva u nekoliko perioda poslije II svjetskog rata, prvi od 1949 do 1954 godine, drugi od 1955 do 1961 uslovljen izgradnjom preduzeća "Tito" odnosno "PRETIS-a", treći nagli prirast stanovništva od 1968 do 1992 odnosno osnivanjem holdinga UNIS i otvaranjem fabrike valjčanih ležajeva "UTL" i Tvornice automobila, TAS, Sarajevo odnosno jačanjem i razvojem vojne, metaloprerađivačke i automobilske industrije, kao i otvaranjem jednog pogona sarajevskog "UNIONINVEST-a" u blizini Semizovcu i četvrti nagli prirast stanovnišzva uslovljen je dejtonskim sporazumom i dolaskom brojnog bošnjačko-muslimanskog izbjegličkog stanovništva sa teritorija opština Srebrenica, Žepa, Rogatica, Višegrad, Foča i dr. mjesta istočne Bosne, dok je istovremeno primećen egzodus srpskog življa ka teritoriji Višegrada, Pala i Srbije.
 
Nacionalni sastav po popisu stanovništva iz 1953 godine
 
Srbi 4.451;
Hrvati 845;
Muslimani* -;
Ostali 15;
 
Ukupno: 7.892
 
* Muslimanska nacija 1953 godine u FNRJ nije bila priznata pa su se pripadnici te nacije izjašnjavali ili kao Srbi ili kao Hrvati ili kao Jugosloveni.
Red 62:
Nacionalni sastav po popisu stanovništva iz 1961 godine
 
Srbi 6.660;
Hrvati 1.322;
Muslimani 2.622;
Jugosloveni 1.312;
Crnogorci 156;
Slovenci 46;
Makedonci 33;
Albanci 32;
Mađari 23;
Turci 9;
Česi 4;
Rumuni 1;
Ostali 13
 
Ukupno: 12.233
 
{|
Red 98:
| 303 (2,12%)
|}
Ukupno: 14.402
 
Po službenom popisu stanovništva iz [[1991.]] godine, općina Vogošća (jedna od sarajevskih prigradskih općina), imala je 24.707 stanovnika, raspoređenih u 21 naselju.
 
{|
Red 125:
Naseljena mjesta su: Blagovac, Budišići, Donja Vogošća, Garež, Gora, Grahovište, Hotonj, Kamenica, Kobilja Glava, Kremeš, Krivoglavci, Ljubina - Poturovići, Nebočaj, Perca, Semizovac, Svrake, Tihovići, Uglješići, Ugorsko, Vogošća i Vrapče.
 
== Uprava ==
==Historija==
=== Prahistorijski period ===
 
Povoljan geografski položaj, obilje vode, plodnost zemljišta, mnogo šuma i povoljni klimatski uslovi stvorili su sve mogućnosti za život čovjeka u današnjoj sarajevskoj okolini. Arheološka istraživanja su pokazala da najstariji tragovi ljudskog bitisanja u ovim krajevima sežu do novog kamenog doba. Na te prahistorijske naseobine upućuju nazivi kao: Gradina, Gradac i dr. Gradac je vis i zaselak iznad naselja u Vogošći, a Gradina je vis iznad Nebočaja i Divljače. Jedno mjesto iznad Svraka kod Semizovca se također zove Gradina. Na gradini iznad Svraka vršeno je, 1933 godine, iskopavanje i tu je pronađeno mnoštvo keramičkog posuđa i dr. predmeta poput dvopetljaste fibule, nožnog koluta, narukvica od bronzanog lima, malo dugme sa ušicom, rimska fibula kao i koplje sa istaknutim rebrom (povorom) u sredini. Ovaj eksponat se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Ova gradina postojala je pri koncu bronzanog doba i preživjela je stariji i mlađi odsijek halštatskog doba. Na oranicama u dolini jošaničkog potoka pronađena je jedna kremena strelica iz neolita.
Red 142:
 
Godine 1435 Turci osvajaju cijelo sarajevsko područje a nešto kasnije osnivaju i današnje Sarajevo.
Sa dolaskom Turaka u BiH prilike su se znatno izmjenile obzirom da Turci svu zemlju proglašavaju erazi mirijom odnosno državnom svojinom. Sela su podijeljena na carske hasove i na spahijska sela. U hasovska sela spadaju Ugosko, Uglješići, Gornja Vogošta, Tihovići i Vrapče. Početkom XIX vijeka Sarajevska nahija se sastojala od 20 džemata. Tu se između ostalih spominju Srednje, Vogošta, Nahorevo i dr.
Ne zna se pouzdano kakav je bio sastav stanovništva ovog kraja prije dolaska Turaka. Do njihovog dolaska ovdje su živjeli pravoslavni stanovnici od kojih su neki kasnije prešli na islam. Prema predanju u današnjem pravoslavnom selu Krivoglavci ranije su živeli i muslimani a danas tu žive isključivo pravoslavni Srbi.
U drugoj polovini XVIII vijeka dolazi do znatnog pomijeranja stanovništva. Dok je na jednoj strani bilo zapaženo jače doseljavanje, na drugoj strani starijeg (domorodačkog) stanovništva je nestajalo zbog čestih epidemija bolesti.
Red 152:
Godine 1455 pominje se i mezra "Svraka" (današnje "Svrake"). Svaraka je te godine bila pusta, a pripadala je Skenderevom timaru. Pusta mezra "Svraka" postala je, prije 1485, kao selo i tada je upisana kao has sandžakbega Bosanskog sandžaka, s napomenom da zemlju toga sela obrađuje stanovništvo izvana tj. seljaci koji stanuju van tog sela, što znači da je "Svraka" tada još uvijek bila mezra. Na to upućuje i činjenica što u tom selu još ni tada nije bila upisana ni jedna kuća, nego samo sandžakbegov prihod od 3030 akči.
Selo Vogošća spominje se na više mjesta i u sidžilu sarajevskog mule iz 1565/66. U popisu priložnika ulja za staru sarajevsku pravoslavnu crkvu 1682 spominje se između ostalih i Lazo s Vogošća, Dabo iz Vogošće i Milenko iz Vogošće. Po ovome sa da zaključiti da su ovi ljudi bili iz bogatijih porodica, jer su se umiješali u sarajvske trgovce i druge bogataše.
Pojedina mjesta, između ostalih, i iz ovih krajeva pominju se i 1711. Jošanica (kao timar Ibrahimov i Hasanov) donosila je 4000 akči, Litovik (Ljetovik, timar Omerov) donosio je prihod od 3000 akči, Gornja Ljubina (timar Hasanov) donosila je prihod od 1000 akči. Gora je donosila prihod od 6100 akči
 
=== Novije doba ===
==== Austrougarska vladavina ====
Red 164:
Od 1 decembra 1918, tj. od proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa do njezinog sloma aprila 1941 u Vogošći se nije ništa izgradilo, izuzev pred rat što se počelo sa izgradnjom jedne fabrike na mjestu današnjeg PRETIS-a.
Prije II svjetskog rata na mjestu današnjeg naselja Vogošća (Jošanica) i u njezinoj bližoj okolini nalazilo se više skupina kuća, ili kako je to bilo uobičajeno reći, zaselaka, čiji su se stanovnici bavili zemljoradnjom i stočarstvom. Predratna Vogošća i cijela njena okolina bila je poznata kao izletište još u austro-ugarsko doba. Sjećam se da mi je 1981 godine u Klagenfurtu (Celovecu) jedna stara gospođa, neka Marija Štajnhage, rođena Sarajka koja je napustila Sarajevo 1913 godine, pričala da su je roditelji kao malu djevojčicu iz Sarajeva, kočijom vozili u Vogošće, kod nekih Ribića, na izlet. Mnogi sarajevski trgovci i begovi su imali svoje ljetnikovce uz živopisnu rijeku Vogošću. do nedavno je u naselju Vogošća na desnoj obali rijeke Vogošća postojao ljetnikovac čuvene sarajevske porodice Landžo. Postojalo je na ovom terenu i nekoliko vodenica koje su bile u stanju da samelju dovoljno žita za potrebe stanovništva iz okolnih zaselaka. Čuveni mlinovi su bili Bešlijin mlin, u Uglješićima, i mlinovi Ljube Blagovčanina i Miloša Šućura u Vogošći.
Manji broj ljudi iz vogošćanskog kraja bio je zaposlen u Sarajevu, kao fizički, nekvalifikovani i priučeni radnici, uglavnom u Željezničkoj radioni (bivši "Vaso Miskin Crni", sadašnji Energoinvest). Tako su tamo bili zaposleni: Marko i Mitar Blagovčanin, Mićo Sikiraš, Jovo Jovanović, Salko Alić, Nikola Jevtić, Jovo Radić i dr. Ovi radnici su išli pješke do željezničke stanice u Reljevu a odatle vozom u Sarajevo. Moglo bi se reći da je Vogošća malo živnula tek 1937 godine kada je započeta izgradnja ceste od Vogošće (od raskršća na Priboju) do Sarajeva. Nova cesta završena je 1938 godine. Negdje u proljeće te godine stigla je grupa oficira bivše jugoslovenske vojske u Vogošću. Počela je obilaziti njive, ledine i voćnjake i razgledati okolinu cijele Vogošće. Kasnije se doznalo da su oni došli da pronađu pogodno mjesto za izgradnju nekih objekata vojne industrije. Malo zatim počelo je otkupljivanje, odnosno eksproprisanje, zemlje od seljaka. Tu su se nalazili zaseoci kojih danas više nema: Kula (Šućuri), Rijeka, Dubokovići i Hanići. Zemljište koje je došlo u obzir za otkup bilo je: Elesije, Bara, Kamenjača, Palamiđe, Podgajnica, Torine, Krčevina, Bašta i dr. Ustvari češke firme su se nagodile sa nekim tadašnjim jugoslovenskim vlastodršcima da izgrade jednu vojnu fabriku u Vogošću. Postojala je ideja da ta buduća fabrika sastavni dio kombinata koji bi imao svoje pogone u Ilijašu, Varešu i drugim mjestima. Tako su češke firme "Škoda", "Konstruktiva" i "Praga" kao i zainteresovani faktori iz bivše nam zemlje počeli izgradnju pomenute vojne fabrike u Vogošći. Ova fabrika trebala je da bude sastavni dio VTZ (Vojnotehnički zavod) iz Sarajeva. Na izgradnji ove fabrike radili su radnici iz Drvara i okoline koje su mještani zvali "Drvarčani". Oni su radili uglavnom kao tesari dok su ostali radnici bili mahom iz Dalmacije, Bosne i dr. krajeva. Odmah je podignuta jedna upravna zgada "Uprava" i nekoliko hala sa željeznom konstrukcijom. U nekim su bile instalisane i razne mašine, tako da su pojedini pogoni skoro trebali da otpočnu sa radom. To je sve bilo podignuto na mjestu gdje se danas nalazi "PRETIS" Izgrađena je i jedna manja baraka sa druge strane rijeke Vogošće, u blizini majdana, iznad Ajdanovića, u kojem su se mještani sastajali i dogovarali antifašističku borbu 1941 godine. U to vrijeme izgrađen je i jedan krak željezničke pruge od Semizovca, odnosno od bivše rampe "Jošanica" do te buduće fabrike u Vogošći. Gradnja pruge počela je u oktobru 1939, a predata je u saobraćaj 1 maja 1940 godine. Tada je regulisano i korito rijeke Vogošće, koja je proticala kroz krug buduće fabrike, jer je na više mjesta krivudala dolinom, što je smetalo preduzetnicima pomenute fabrike.
 
==== Drugi svjetski rat ====
 
I Vogošća je kao što su to i mnoga druga mjesta u Bosni i Hercegovina uzela učešća u antifašističkoj borbi tokom II svjetskog rata. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u ovom kraju se osjećao uticaj mnogih političkih stranaka : Zemljoradnička, Spahina, Jereza, Ječesa i dr. KPJ-u je, kao što je poznato, Obznanom kralja Aleksandra Karađorđevića iz 1928 bila u dubokoj ilegali. 25 marta kada je vlada Cvetković-Maček potpisala Trojni pakt u Beču, kada je načinjena jedna od najsramnijih izdaja u istoriji naših naroda i Vogošćani su se pridružili masama Jugoslovena i protestovali protiv tog sramnog pakta. Dva dana kasnije, 27 marta 1941, narod je na demonstracijama u Beogradu srušio vladu Dragiše Cvetkovića, predstavnika Velikosrba i Vlatka Mačeka predstavika Velehrvata, i poništio trojni pakt. Kao organizatori demonstracija u Sarajevu istakli su se Trifko Đokić i Radovan Šućur, a Todor, Vojno i Vlado Šućur, Vlado i Milan Đokić, Jovo Todorović i Trifko Kovačević su kao radnici VTZ-a Sarajevo bili u povorci, a kasnije im se pridružio i Rade Todorović. Također su te večeri i u Semizovcu organizovane protestne demonstracije preko sokolske organizacije. Učesnici ove povorke nosili su baklje uzvikujući "Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob!"
U ranu nedeljnu zoru, 6 aprila 1941 godine, Njemačka je mučki, iznenada, bez objave rata napala Jugoslaviju. Između ostalih gradova tog dana su bombardovali i Sarajevo, kao i Rajlovac, a u slijedeću nedjelju 13 aprila, to isto su uradili i Italijani, njemački saveznici. U danima aprilskog rata došla je do izražaja sva nacionalna i vjerska netrpeljivost koja je raspirivana tokom cijelog postojanja kraljevine Jugoslavije. Izdaja se osjećala na svakom koraku, kako u vojnoj tako i u civilnoj upravi. Vlada generala Simovića, nesposobna i nevoljna da organizuje otpor, za samo 11 dana tzv. "aprilskog rata", 17 aprila 1941 na Palama, potpisuje bezuvjetnu kapitulaciju. Zemlja je rasparčana od strane fašističkih okupatora i domaćih izdajnika. Bosna i Hercegovina ulazi u sastav ustaške "Nezavisne Države Hrvatske". Čim je formirana NDH na čelu sa ustaškim zlikovcem dr. Antom Pavelićem, počeli su progoni, mučenja, zlostavljanja i ubijanja na zvjerski način, prvenstveno Jevreja, Roma, Srba i svih naprednih rodoljuba. Za ove progone u Sarajevu i okolini bio je odgovoran zloglasni ustaški koljač i krvnik, Maks Luburić, ( ubijen 50-tih godina prošlog vijeka od strane UDB-e dok se skrivao u Španiji) njemu podčinjen bio je i novoformirani ustaški tabor u Semizovcu, sa Bećirom Lokmićem na čelu, koji se kraće vrijeme zadržao na tom položaju. Zapravo još između dva svjetska rata a naročito pojavom fašizma i nacizma u Evropi, u Semizovcu su se, zahvaljujući napred spomenutoj strukturi stanovništva, stvarale tajne fašističke organizacije, a njihovi članovi su javno nosili crne košulje. Organizator ovoga bila je porodica Hakl. U osnivanju ustaškog tabora u Semizovcu učestvovali su pored Bećira Lokmića, i Hakl Sandi, Josip Vučković (Pepica), Fidler Lukica, Sejfudin Ekić i dr. Ustaški tabor bio je smješten u mektabu, a kasnije u sokolskom domu. Nešto kasnije na položaj tabornika dolazi okrutni Hakl Sandi, inženjer agronomije iz Semizovca. Bio je to surov i pohlepan čovjek. Otac ovog Sandija, Rajmond Hakl, imao je kuću i veliki voćnjak u Semizovcu. To mu je poslije II svjetskog rata sve konfiskovano od strane narodne vlasti. Rajmond je 1945 uhvaćen i streljan zbog svojih zločina. Ratko (Rajmonda) Hakl radio je prije rata kao trgovac u očevoj radnji u Semizovcu. U toku rata bio je ustaški vodnik. Sandi Hakl je po svemu sudeći poginuo 1945 prilikom povlačenja. Nasljednik Sandija na položaju ustaškog tabornika bio je, 1941 godine, krojač Fadil Nuhić iz Sarajeva a poslije njega, negdje 1942, na njegovo mjesto dolazi Albert Mihanović, otpravnik vozova iz Semizovca. Pojedini ljudi pričaju da je on uzimao narod u zaštitu, uglavnom neke Srbe. Tako je Mlađena Jovanovića, zemljoradnika iz Jošanice, kada je bio uhapšen i mučen od strane ustaške policije sa Salkom Piknjačem, zemljoradnikom iz Jošanice, spasio sigurne smrti. Isto tako štitio je svoje susjede, porodicu Gladanac iz Semizovca, da ne budu proganjani.
Ni u Vogošći, ni na Kobiljoj Glavi nije formiran ustaški tabor, iako je bilo pokušaja da se to uradi. To su uporno sprečavali pojedini ugledni Muslimani iz ovih krajeva: Meho Beglerović, Atif Brkanić, Ćamil Hasanović i drugi. Dr Safet Zečević veoma je mnogo uticao da se ne dozvoli osnivanje ustaškog tabora i da se stanovništvo ne regrutuje u ustaške jedinice. Njega je podržavao i negdašnji aga Božića, Mujaga Bektašija. U Vogošći je jedino postojala žandarmerijska stanica. Komandir stanice, jedno vrijeme, je bio Alija Mahmutović a kasnije Šaćir Demirović. I jedan i drugi pokazali su se kao pošteni i čestiti ljudi, koji su štitili nevini narod od progona. Tih prvih mjeseci ratne okupacije bili su na redu za progon i pogrom uglavnom Srbi i komunisti, a kasnije je okupator pomoću četnika Draže Mihailovića počeo i istrebljenje Muslimana i Hrvata, pa su neka muslimanska i hrvatska sela duž pruge Sarajevo-Visoko počela da formiraju seoske milicije radi zaštite. Jula 1941 Pokrajinski komitet KP BiH izdaje proglas u kome poziva narod BiH na ustanak. Jedna partizanska grupa, obrazovana nešto kasnije na teritoriji Paljeva i Vlakova imala je namjeru da u noći između 28 i 29 jula napadne žandarmerijsko-ustašku stanicu u Podlugovima ali se neočekivano sukobila sa njemačko-ustaškom stražom na gradilištu bivšeg "Jugočelika" kod Ilijaša. Ovo je, prema pisanju Vase Radića, bio prvi oružani sukob partizana u cijeloj sarajevskoj okolini. Pred sam početak ustanka u Vogošću su po partijskom zadatku dolazili poznati revolucionari: Hasan Brkić Aco, Rato Dugonjić i Vojo Ljujić. Od jedne male grupe partizana formiran je Semizovački odred, što je bio nukleus kasnijih slavnih partizanskih odreda Zvijezda i Romanijskog odreda. Najzaslužniji ljudi za organizovanje oružane borbe u ovom kraju bili su Radovan Šućur, Trifko Đokić i Spasoje Blagovčani. Sva trojica su do dejtonskog mirovnog ugovora imali svoje ulice u naselju Vogošća ali je nova bošnjačka vlast odmah po dolasku 1996 godine izvršila promenu naziva ulica, pa tako sada ul. Trifka Đokića nosi naziv "Vogošćanskih odreda", a ul. Radovana Šućura sada se zove ul. Ferida Merzuka, dok je bivša ul. Moša Pijade ili Paljevska, nazvana Jošanička. Vjerovatno bi isto to učinila i srpska vlast da je ostala u Vogošći. Međutim, čudno je da je to učinila bošnjačka vlast obzirom da su bosanski komunisti toliko toga dobrog učinili za afirmaciju Bošnjačke (muslimanske) nacije u bivšoj SFRJ. Značajan doprinos antifašističkoj borbi u ovom kraju pružila je Crnovrška partizanska četa a naročito se istakla na napadu na Srednje u septembru 1941. Kasnije je ova četa formacijski prevedena u Crnovrški bataljon, koji je brojao 200 boraca i koji se proslavio u mnogim bitkama, naročito na bici "na Vučevu" tokom čuvene V neprijateljske ofanzive ili Bitke na Sutjesci. Među poznatijim borcima i saradnicima ovog slavnog bataljona bili su Vojo Ljujić, Hasan Brkić-Aco, Tomo Mendeš (iz okolice Prozora), Slobodan (Šefkije) Bubić-Cakan (semizovački đak i ilegalac), Zdravko Lazarević, Radojka Kojić (Andrić), Trifko Đokić, Radovan Šućur, Božić Sretko, Božić Jefto, Blagovčanin Dimitrije, Blagovčanin Gavro, Blagovčanin janko, Blagovčanin boško, Blagovčanin Branko, Blagovčanin lazar, Blagovčanin momčilo, Blagovčanin Miloš, Blagovčanin Milutin, Blagovčanin Nikola, Blagovčanin sekula, Blagovčanin Spasoje, Blagovčanin stanko, Blagovčanin rajko, Đokić Ana, Đokić Mirko, Đokić Milorad, Đokić Simo, Đokić savo, Đokić Staka, Đokić Miloš, Đokić savo, Hrga Ivan, Janković Rajko, Jovandić Spasoje, Lazarević Milan, Lazarević Miroslav, Lazić Milututin, Lukić Nikola, Lučić Neđo, Nikolić Panto, Njegovanović Pero, Todorović Danilo, Todorović Jovo, Todorović Milan, Todorović Sekula, Todorović Rade, Terzić Mirko, Šadilo Suljo( rođ. na Palama), Šućur Vojno, Šućur Đorđe, Šućur Jevto, Šućur Jefa,Šućur Lazar, Šućur Mitar, Šućur nedeljko, Šućur Todor, Vuković Vojno, Vuković Bandić Rosa,Vidić Milan, Vlačo Bogdan, Zonjić Stevan. Tokom antifašističkog rata 1941-45 ova okolina je dala preko 60 boraca i ilegalaca, a od toga je nešto više od polovine poginulo. Bilo je preko 80 žrtava fašističkog terora. Nakon kraćeg vremena po okupaciji naših krajeva Nijemci su iz Donje Vogošće otjerali porodicu Jevreja Gaon Jakova (5 članova) u koncentracioni logor odakle se više nikada nisu vratili. Ustaše su odmah po dolasku na vlast ubile Miću Bajića, odveli u logor Jasenovac Niku Antića i Radoslava Lukića, a u ljeto 1941 ubili su i Ljubu Maunagu. Ustaše su 1942 uhapsili Aleksu Veljića, Kostu Loncu i Cviju Stanisavljevića iz Nebočaja i poslije strašnog mučenja u "Luburića vili", iz Sarajeva ih transportovali u ustaški logor Jasenovac i tamo zvjerski pobili. Uroša Šućura su odveli žandarmi (1942) i predali Nijemcima koji su ga streljali. Avdo Ćebo, željezničar iz Semizovca, ubijen je od strane četnika 1942 negdje iznad Gornje Jošanice. Zaim Čomaga, zemljoradnik iz Ugorskog, poginuo je 1943 u Hotonju. Njega su zaklali četnici koji su u zasjedi čekali Vladu Đokića, zemljoradnika iz Vogošće, koji je po četničkom prijekom sudu trebao biti likvidiran. Njegovo ime su stavili na spisak za likvidaciju pod oznakom "Z" što je značilo: "zaklati". Pošto Vlado nije naišao glavom je platio Zaim. To je učinio zloglasni četnok Sekula Marić iz Donje Vogošće zv. Tančo. Tanča su 1945 godine narodne vlasti osudile kao zločinca i streljale. Također 1943 četnici su ubili Miladu Antića u Svrakama. Godine 1944 poginuo je Ibro Brkanić, zemljoradnik sa Kobilje Glave. Njega je ubila četnička patrola dok se vraćao sa pijace u Visokom. Iste noći žandarmi iz Vogošće i seoska milicija iz okolnih sela dolaze na lice mjesta i terorišu narod iz okolnih kuća. Stojan Slagalo iz Kremeša bio je zarobljen od strane Nijemaca aprila 1941 i deportovan u zarobljeništvu u Njemačkoj. Na prisilnom radu je bio do 1945. Jovo Maksimović, Risto Lonco, Bogoljub Lukić i Kosta Buač, iz Nebočaja bili su također u zarobljeništvu u Austriji od 1941 do 45. U zarobljeništvu u Njemačkoj od 1941 i Pustivuk Savo i Blagovčanin Mirko iz Blagovca. Risto Lonco i Savo Pustivuk umrli su u zarobljeništvu. Ovdje treba spomenuti da su se u proljeće 1942, na ovom terenu, pojavili četnički elementi. Naime, četnička propaganda je širila vijesti kako iz Srbije dolazi 100.000 četnika Draže Mihailovića i Nedićevaca. Ove vijesti nisu bile bez osnova, jer se zaista izvjestan broj četnika iz Srbije prebacivao preko Drine u istočnu Bosnu. Četnici su tada govorili da Nijemci i ustaše neće napadati njihovu teritoriju, pod uslovom da se razoružaju partizani. Osim ovog, a to je bilo prihvatljivo za veći dio domaćih boraca, pričalo se da četnička vojska neće biti pokretna, nego će svako moći s puškom ostati kod svoje kuće.U Crnom Vrhu i na Ozrenu Savo Derikonjić se već bio odmetnuo u četnike i sa svojom grupom napadao partizane. Njegova grupa je presretala partizanske patrole i kurire, razoružavala ih pa čak i ubijala. Toj grupi počeo je prilaziti izvjestan broj ljudi iz okolnih partizanskih odreda. savo Derikonjić je rođen na Vučjoj Luci iznad Sarajeva, postao je kasnije komadant četničke I sarajevske brigade na kom položaju je i dočekao kraj rata. UDB-a ga je 1947 sačekala u zasjedi negdje između Olova i Knežine i ubila. Risto Radić zemljoradnik iz Jošanice (Bradljica) postao je komandant četničkog bataljona u Crnom Vrhu poslije četničke izdaje i razilaženja četnika i partizana u proljeće 1942. Uhvaćen je početkom 1947 i streljan kao i godinu dana ranije njegova žena Zagorka Radić zbog jatakovanja. U ljeto 1943 grupa ilegalaca na čelu sa Trifkom Đokićem i Radovanom Šućurom ubila je u Blagovcu četničkog komadanta Spasu Tadića. Četnici su kasnije u znak odmazde odveli 8 ljudi (Blagovčani, Šućuri i Todorovići) u nekakav svoj zatvor. Neke od njih četnici su osudili na smrt al' je uslijedila intervencija od oko 40-tak uglednih domaćina iz Budišića, Ubara, Košara, Visojevice i Jasikovca, pa su zatvorenici pušteni.
 
==== Doba SFRJ ====
Red 177:
Čim je Vogošća oslobođena život je krenuo novim pravcem ali ipak puls tog života je još uvijek bio nejak. U Vogošći je još od 1943 postojao Opštinski narodnooslobodilački odbor koji je u prvim poratnim danima bio smješten u popovu kuću u Vogošći, a koja je za vrijeme okupacije služila kao žandarmerijska stanica. Ovaj ONO je rješavao i odgovarao na mnogobrojne molbe, vršio otkup stoke i žita, vršio pripreme za sjetvu, obavljao administrativne poslove, radio na socijalnoj zaštiti i obavljao druge slične poslove.
Međutim, počevši od 1947, a naročito 1948, u Vogošći počinje novo doba. Naime, tada se počelo sa izgradnjom preduzeća "Tito" sarajevo (PRETIS-a), i novog industrijskog naselja u Vogošći. Uprkos niza poteškoća počev od grandioznosti objekta, slabe infrastrukture, nedostatka kvalifikovane radne snage i pritiskom rezolucije i blokade Informbiroa ovaj projekat je završen za dvije godine. Zbog blokade Informbiroa i nemogućnosti uvoza opreme iz Istočnog bloka, zemlja je morala investirati u sopstveni razvoj nekih preduzeća poput fabrike transformatora, raznih mašina, električnih uređaja i dr. Zapravo Centralna uprava vojne industrije Ministarstva narodne odbrane naložila je VTZ-u (Vojno tehnički zavod) "Tito" Sarajevo da počne prve pripremne radnje za izgradnju ove fabrike u Vogošći. Odmah 1947 na gradilište u Vogočći prebačen je potreban kadar za rad i rukovođenje, danas se to popularno zove logistika. Među prvima, 15 maja 1947 iz VTZ "Tito" kao službenik u Vogošće je stigao Bećir Begić. I tako je počelo postepeno preseljavanje VTZ Sarajevo u PRETIS. Preduzeće "Tito", Sarajevo, (PRETIS) zvanično je otvoreno i pušteno u rad 22 decembra 1949 godine, na dan tadašnje JNA. I dok su u jednom dijelu Vogošće rasli industrijski pogoni, po nekadašnjim njivama i livadama počeli su da hodaju grupe inženjera, tehničara, geometara i dr. U rukama su nosili skice a u glavama slike novog modernog naselja. Počeci izgradnje naselja u Vogošći datiraju iz 1947 godine ali do punog razvoja naselja dolazi tek u periodu 1948-1955.
Od tog vremena pa sve do otvaranja UNIS-ove fabrike valjčastih ležaja "UTL" i Fabrike automobila "Volkswagen" TAS, Sarajevo, razvoj Vogošće nije bio tako dinamičan. Zemljište odnosno njive na kojima je sagrađeno današnje naselje zvale su se: Zadrijenj, Bara, Lug, Lušići, Bašča, Polje, Podnica, Kavnik, Tunjevac, Zagon, Otok, Lučica, Kazančeva njiva itd. Ovo zemljište bilo je u vlasništvu porodica iz okolnih zaselaka, a mahom porodice Jovanović, koji su donedavno živjeli u ul. Toma Mendeša u Vogošći. Radove na izgradnji fabrike i naselja u Vogošću izvodilo je GP "Vranica". Istine radi treba reći da je za izgradnju prvih stambenih zgrada korišten i radna snaga njemačkih zarobljenika ali isto tako, na uređenju naselja radili su i volonteri koji su bili organizovani u tzv. Narodni front a sve pod devizom "Dok traje obnova, nema odmora." Pored gore pomenutog GP "Vranica" na izgradnji preduzeća "Tito" radili su i isporučivali opremu: "Rade Končar" Zagreb, "Boba Miletić" Čačak, "Stolarija" Ilijaš i dr. Svaka godina donosila je po jedan dio novog naselja. Uz jednospratne zgrade gradile su se i dvospratne, pa i višespratne. Poratne godine su, za žitelje Vogošće, stvarno bile veoma teške jer je tek 1949 uspostavljana služba radničkog snabdijevanja. Do tada se u Sarajevo, radi snabdijevanja namirnicam, išlo kamionima jer nije bilo prodavnic. Trgovačke i komunalne usluge još su bile daleko. Trgovalo se od improvizacije, nešto kao mesara, piljarnica i zabačena prodavnica kolonijalne robe po barakama. 1952 godine otvorene su prve trgovačke radnje u Vogošći koje su bile smještene u posebno izgrađene zgrade za njih namjenjene. Kako su samo građani Vogošće odahnuli kada su se iščupali iz blata 1953 godine i kada su u naselju izgrađeni prvi asfaltni putevi. Tada se poboljšala i saobraćajna veza sa centrom Sarajeva al' se još uvijek do njeg nije moglo lako i brzo stići. Današnja široka cesta za Sarajevo izgrađena je 1955 godine i sad se u centar Sarajeva stiže za 15-tak minuta udobnim autobusima GRAS-a. Od vremena Sarajevske zimske olimpijade, 1984 do 1992 godine iz Vogošće se moglo u sarajevske opštine stići trolejbuskim linijama do Latinske ćuprije (Principov most) odnosno drugim pravcom do Dobrinje. Poneki građani Vogošće još uvijek se sjećaju dogodovština sa rasklimanim starim autobusom (sličnom onom iz Šijanovog filma "Ko to tamo peva") i njegovog šofera Škobe koji ga je vozio i mučio se s njim. U njega je moglo da stane tridesetak putnika i kada bi na pola puta stao, Škoba bi nešto petljao oko motora a onda bi tužnim glasom rekao: "Ne mere dalje". Jednog je dana potekla voda na česmama iz tek izgrađenog vodovoda sa Skakavca. Zatim je proradila i kanalizacija u naselju, pa su komplentirani putevi između pojedinih stambenih blokova. Negdje u to vrijeme otvorena je i moderna tržnica. Te 1955 otvoren je i Dom narodnog zdravlja, koji ima 7 stalnih ljekara, opšte prakse i specijalista. Dom raspolaže sa dvijema ambulantama za opštu praksu, dječiji dispanzer, dvije zubne ordinacije, laboratorij, ginekološku ordinaciju, rendgenološki kabinet a do 70-tih godina postojao je i antituberkulozni dispanze i stacionar sa 15 ležaja. Te 1955 izgrađena je i nova zgrada Skupštine opštine Vogošća. Osmogodišnja škola je otvorena još 1952 godine, poslije Škole učenika u privredi. 1955 je, takođe, otvoren i veliki moderni hotel Biokovo. I najzad poslije restorana "Ozren" i bioskopa, poslije zelenih aleja, parkova i cvjetnjaka, igrališta i drugih manjih objekata, otvoren je 1956 godine i Radnički dom, jedan od najljepših u bivšoj SFRJ. Ovdje svakako treba spomenuti Draga Zirojevića ili Draga Parkaša, kako su ga mještani Vogošće zvali, koji se godinama brinuo o hortikulturi naselja. Veliki događaj se zbio kada je otvorena parna pekara, jer se do tada hljeb dovozio iz Sarajevo. Mnogi su do tada da ne bi dangubili, naročito oni sa većim porodicama odlazili u Sarajevo, pa kupovali cijele vreće hljeba. Do ponovnog ukidanja ove pekare u njoj se dnevno peklo nekoliko tona hljeba i peciva kako za naselje Vogošća, tako i za Semizovac, Podgoru, Podlugove, Ilijaš, Blagovac i radničke menze u PRETIS-u. Njen dugogodišnji upravnik, g-dina Avel Moldovan jedan je od urbanih legendi ovog naselja. Naselje Vogošća je, najviše zaslugom Sretena Penezića, legendarnog direktora PRETIS-a, elektrificirano u potpunosti 1948/49 godine.
Treba takođe napomenuti da su Vogošćani početkom 70-tih godina i otvaranjem tvornice automobila TAS, za svoje komšije dobili i strane odnosno njemačke državljane. Bili su to stručnjaci i tehničko osoblje VW, Wolfsburg, na stalnom radu u TAS-u. Za njih je UNIS na jednom dijelu Vogošćanske teritorije, ul. Tome Mendeša, sagradio zasebno moderno naselje sa ljupkim jednospratnim kućama i vrtovima. I dok su VW stručnjaci živjeli u zasebnim kućama, dotle je UTL za švedske stručnjake iz SKF-a, Goeteborg, iznajmljivao stanove u gradu Sarajevu.
Na razvoj PRETIS-a i namjenske industrije veliki uticaj je imao pokret nesvrstanosti i njihova prva konferencija održana u jesen 196 u Beogradu1, Naročito se to odrazilo na izvoz namjenskih proizvoda u nesvrstane zemlje ( Egipat, Libiju, Iran, Maleziju i neke afričke zemlje) tokom 70-tih godina kada je predsjednik Vlade SFRJ bio čuveni revolucionar i politički radnik, Džemal Bijedić, a direktor UNIS-a bio general Abaz Deronja. Tih godina su renovirani i osavremljeni svi PRETIS-ovi pogoni namjenske industrije.
Red 189:
Zahvaljujući, ponajviše, gore pomenutim izrodima iz redova srpskog naroda, a bojeći se osvete za počinjene zločine od strane drugih, kao i snažnoj antimuslimanskoj propagandi i svakodnevnim potstrekivanjem na odlazak upravo onih čija savjest nije bila čista i koji zbog učinjenih zločina nisu smjeli čekati novu vlast, dezorijentisano i uplašeno srpsko stanovništvo Vogošće, prepušteno samo sebi, je u januaru 1996 masovno napustilo teritorij ove opštine odlazeći u neizvjesnost izbjeglištva, ostavljajući svoje kuće i stanove, svoje komšije i grobove svojih najdražih, noseći sobom samo svoje uspomene. Većina ovog stanovništva nastanila se na Palama, u Višegradu, Bijeljini, Trebinju ili je prešlo Drinu i otislo se u Srbiju i širom planete Zemlje.
 
== Privreda ==
U privrednoj strukturi šire regije [[rudarstvo]] i industrija predstavljaju dominirajuće oblasti u privređivanju.
Za opštínu Vogošću se može reći da je to značajni industrijski centar i da spada u red industrijski razvijenih krajeva, jer je industrija dominirajuća privredna grana. Do 1992 godine oko 90% od ukupnog BDP otpadalo je na industriju, a ostatak na sve ostale grane privrede. Oko 80% od ukupnog broja zaposlene radne snage u privredi ove opštine je bilo zaposleno u industriji.Izgradnja i dalji porast industrijskih kapaciteta PRETIS-a uslovilo je jači priliv radne snage iz obližnjih naselja i njihov prelazak iz poljoprivrednog u industrijski sektor. Međutim, od metaka i granata u mirnodopskom dobu, a po Staljinovoj smrti i ukidanju INFORMBIRO-a, dakle eliminacijom pretnje od agresije zemalja tzv. Istočnog bloka i dolaskom Nikite Hruščova u Beograd i ponovnom normalizacije odnosa sa SSSR-om, polovinom 50-tih godina kao osnovni problem nametnulo se postepeno smanjivanje namjenske proizvodnje i nedovoljna iskorištenost proizvodnih kapaciteta, kao i višak radne snage. Problem je sa uspjehom riješen prelaskom na proizvodnju artikala široke potrošnje. U PRETIS-u se počelo proizvoditi aluminijumsko posuđe, širom bivše Jugoslavije i danas je, po svom kvalitetu i brendu, poznat "PRETIS-ov" lonac, butan boce, razni bicikli i motockili, aluminijumska ambalaža, kotrljajući ležajevi, gvozdene i limene konstrukcije i sl. proizvodi. Širom zemlje su bile poznate vespe Prima-3 i Prima-5 (jednu takvu vespu vozila je i svjetski poznata srpska glumica Beba Lončar u tada popularnom domaćem filmu "Ljubav i moda") Vogošćanski motori "NSU" i "Maksi" takođe su bili na daleko poznati. Od sredine 1965 počela je proizvodnja i montaža automobila NSU-princ (PRETIS-1000.) PRETIS je godišnje sklapao 5000 kom ovih popularnih vozila. Proizvodi sa znakom PRETIS-a postaju poznati ne samo u bivšoj SFRJ nego i u inostranstvu, naročito u Africi i Aziji. PRETIS se sa svojim proizvodima pojavljuje na privrednim sajmovima i izložbama u inostranstvu. 1962 godine donesena je odluka o integrisanju ove fabrike sa fabrikom bicikla "Lasta" sa Ilidže. Ideja o pripajanju ova dva proizvođača bicikla nije bila nova. Ovo je urađeno iz razloga racionalizacije proizvodnje i smanjenja troškova proizvodnje bicikla. Bicikl je sada bio nešto povoljniji za jugoslovenskog kupca. Ovaj vid proizvodnje nazivao se kooperacija jer je PRETIS proizvodio jedne dijelove bicikla a Lasta druge. Od Beogradske konferencije nesvrstanih, 1961 godine, namjenska industrija PRETIS-a polako počinje da se oporavlja a naročito krajem 60-tih godina, tačnije poslije kratkotrajnog izraelsko-egipatskog rata, 1967, odnosno kada stručnjaci PRETIS-a počinju sa razvojem i izradom novog oružja. Tih godina je predsjednik Tito posjetio pogone PRETIS-a i uskoro je počelo zanavljanje proizvodnih postrojenja. Već 1968 godine sva namjenska industrija BiH se integrisala u jedno preduzeće, UNIS,Sarajevo. U sastav UNIS-a su ušle firme PRETIS,Vogošća, "Pobjeda" Goražde, "Igman" Konjic i "Slavko Rodić" Bugojno. Ova integracija je predstavljala veliki zamajac industrijskoj proizvodnji u cijeloj BiH. Tadašnji "PRETIS-ov" pogon 1000 se izdvojio u zasebnu jedinicu i uspostavivši saradnju sa vodećim svjetskim proizvođačem kotrljajućih ležaja SKF–om[[Geteborg]] iz [[Švedska|Švedske]] sagradilo novu, modernu fabriku valjčanih ležaja, u tvorničkom krugu PRETIS-a. Obzirom da se krajem 60-tih ugasila i proizvodnja automobila NSU-princ, rukovodstvo UNIS-a je 1972 sklopilo ugovor sa čuvenim proizvođačem automobila [[Volkswagen]]om iz Volsburga, [[Njemačka|Njemačke]] koji je ustvari i kupio akcije "NSU"-a i "Audija", o sklapanju popularnog vozila VW-buba 1200j u svojim pogonima u Vogošći. Zajedničkim kapitalom počela je izgradnja nove fabrike automobila TAS u Vogošći. Prva buba izašla je sa trake 1972 a posljednja 1976 godine. Poslije toga se počeolo proizvoditi na daleko čuveno vozilo Golf. Prvi golf sa montažne trake sišao je 1976 ali je proizvodnja počela tek slijedeće. Prvo se proizvodio standardni Golf a od 1985 i čuvena Golf dvojka. Razvoj UNIS-ove fabrike TAS u Vogošći imao je velikog uticaja i na razvoj drugih opština u BiH u kojima su bili njeni kooperanti poput UNIS-ove Fabrike automobilskih stakala u Bosanskom Šamcu i UNIS-ove tvornice akumulatora "TESLA", Brčko. Danas se u pogonima TAS-a sklapa neznatan broj Škoda-felicija. Proizvodnja aluminijumskog posuđa je dislocirana u Rogaticu, gdje je UNIS, sa čuvenom italijanskom firmom LAGOSTINA otvorio novu fabriku.Pred samo potpisivanje dejtonskog sporazuma srpske vlasti i pripadnici VRS su razmontirali i odvezli na teritorij općine Pale veliki dio mašinskog parka ovdašnjih fabrika, a koji, u ratnom vihoru nije bio uništen, i montirale ga u novo sagrađenu fabriku pod nazivom "PRETIS" u Mokrom, dok je TAS-ov lager automobila golf pokraden. Prvu pljačku ovih vozila organizovali su pripadnici iz redova bošnjačkog naroda krajem aprila 1992 godine. Naime,oni su provalili u tvornicu kroz kapiju iz pravca Hotonja i izvukli veliki broj vozila. U jednom trenutku kolona tih ukradenih vozila se protezala od tvornice sve do iza Kobilje Glave. Dalju krađu spriječila je VRS podižući rampu. Kasnije su pripadnici srpskog naroda, uz prećutnu saglasnost vogošćanskih vlasti, nastavili pljačku ovih vozila. Zbog načina na koji je TAS opljačkan stiče se utisak da je možda bilo nekog prećutnog dogovora između srpske i bošnjačke strane oko podijele ovog "plijena".
Tokom [[1980-tih]] godina općina Vogošća je zabilježila najstabilniji i najdinamičniji razvoj i bila prepoznatljiva po vrlo visokom nivou razvijenosti u području [[industrija|industrije]]. Vogošća je bila druga općina u bivšoj Jugoslaviji po razvijenosti tj. nivou nacionalnog dohotka po glavi stanovnika, odmah iza slovenačkog (Titovog) Velenja. Takvom stanju u najvećoj mjeri doprinjeo je razvoj [[automobilska industrija|automobilske industrije]] i industrije valjčanih ležaja.
Za vrijeme stare Jugoslavije stanovnici ovog kraja bavili su se isključivo zemljoradnjom i stočarstvom. To je bila tzv. ekstezivna poljoprivredna proizvodnja. Glavni poljoprivredni proizvodi bili su mlijeko i mliječni proizvodi sa kojima se pomalo trgovalo. Gajile su se sve vrste žitarica, zatim voće, uglavnom šljive, jabuke i kruške, dok se povrće, zbog nedostatka fizičke radne snage, konfiguracije terena i zaostalosti stanovništva slabije uzgajalo, mada je zemljište veoma pogodno za uzgoj krompira, mrkve, pasulja i crvenog luka. Višak poljoprivrednih proizvoda se nosio u Sarajevo na pijacu, što konjima, što na leđima, zavisino od imovinskog stanja seljaka. Uslovi za stočarstvo su bili veoma povoljni ali su i tu rezultati izostali obzirom da su uzgajani mali brdski konj, bosanska krava buša te ovca pramenka. Opet je u pitanju loša pasmina domaćih autohtonih životinja kao i zaostalost poljoprivrednika, mada, ruku na srce, zbog nedostatka planinskih pašnjaka okolina Vogošće i nije povoljna za razvoj ovčarstva. Svinjarstvo je na području ove općine veoma slabo razvijeno obzirom na dominirajuće muslimansko stanovništvo koje iz religioznih razloga ne jede ovu vrstu mesa. Trgovalo se i drvetom za ogrev i drvenim ugljem (ćumurom), koji se na konjima donosio u Sarajevo, najčešće iz Gore i Kamenice. Šume u vogošćanskom kraju su,, bez obzira na brojnost, veoma slabog kvaliteta. Nema tzv. stoljetnih šuma. Tu je više zastupljena mlada šuma i šikara, a crnogorice skoro da i nema, mada se 60-tih godina prošlog vijeka pokušavalo sa pošumljavanjem na području Debelog brda i Kobilje Glave. Poljoprivreda je danas tek uzgredna gospodarstvena grana na teritoriji ove općine.
 
Trgovina je odmah poslije II svjetskog rata bila veoma slabo razvijena. Roba se zbog stalnih oskudica kupovala u jednoj prodavnici "NA-ME" (Nardodnog magazina, kasnije prodavnica Ozren) ne za novac, nego za tzv. "tačkice". Dugo godina se i hljeb na tržnici dobijao na tzv. "bonove".
Kasnije je oformljeno trgovačko preduzeće "Jošanica" sa svojih 13 prodavnica mješovite robe, što je uz već pomenuti narodni magazin "Ozren", prodavnicu "Bezistan" (UNIMA), prodavnicu obuće "Borovo" ("Jugoplastika"), knjižaru "Veselin Masleša" (inače preduzeće predratnog sarajevskog trgovca Šaloma Albaharija), dvije prodavnice ZZ "Sarajevsko polje", dvije trafike i jedan kiosk za prodaju novina predstavljalo okosnicu trgovine na ovom teritoriju. Kasnije su svu trgovinu u Vogošći preuzele dvije trgovačke firme, zagrebački "Konzum" i ilidžanska "Dobrinja". U "Konzum" je integrisano trgovačko preduzeće "Jošanica" a "Dobrinja" je preuzela prodavnice ZZ "Sarajevsko polje". Prvu samoposluga u Vogošću otvorilo je trgovačko preduzeće "Konzum" sredinom 60-tih godina prošlog vijeka. Trgovinska dijelatnost se uglavnom bazirala ne prometu roba na malo i to u prvom redu prehrambenim artiklima, kolonijalnom robom, tekstilom, namještajem i drugim potrepštinama široke potrošnje. Vjerojatno se ,stariji građani Vogošće, još uvijek sjećaju fasunga ili fasungi (mjesečnih slijedovanja) kod Žare ( Žarko Ružić, šef Konzumove samoposluge ) koje je u velikim pletenim korpama, na adresu kupca, isporučivao na svojim kolicima Janez Kos ili na leđima amal Ibro, zvani Tarzo. I pored toga što je postojeća trgovinska mreža sa svojim prodavnicama raspoređena tako da dobrom organizacijom rada može u potpunosti zadovoljiti potrebe stanovništva, ipak su građani Vogošće i okoline negodovali i govorili da se i za obično dugme mora ići u Sarajevo. Naravno, ova orijentacija prema Sarajevu je i razumljiva obzirom na širu trgovačku mrežu i veći i kvalitetniji izbor roba. I u vogošćanskoj tržnici bilo je smješteno nekoliko prodavnica prehrambenim artiklima uglavnom mesnice, pekare, mljekare i bakalnice, a ispred tržnice popločan trg površine 350 m2 gdje individualni poljoprivredni proizvođači mogu prodavati svoju robu.
Što se modernog ugostiteljstva tiče treba ga posmatrati sa aspekta njegove funkcije u ishrani, smještaju, razonodi i rekreaciji građana i radnika obližnjih tvornica. Ono datira uglavnom od 1951 od kada je počelo proširenje industrije i ubrzana izgradnja naselja u Vogošći. Ovakav razvoj imao je za posljedicu angažovanje radne snage u većem broju, pa se u većoj mjeri postavio i problem ishrane i smještaja radne snage dovedene uglavnom sa sela. Za formiranje ugostiteljske mreže u to doba je bio glavni problem nedostatak prostorija. Zbog toga se pristupilo formiranju radničkog restorana i kuhinje za ishranu radnika i njihovih porodica. To su bili začeci formiranja ugostiteljstva na ovom području. Poslije otvaranja hotela "Biokovo", jednog od najljepših hotela u ovoj okolici stanje se nešto popravilo. Ali treba napomenuti da ovaj hotel nije bio u potpunosti iskorišten. Posjeta mu je bila veoma slaba i već 1956 bio je na gubitku 6 miliona ondašnjih dinara. Zato je nekoliko godina kasnije pomenuti hotel zatvoren kao hotelska ustanova i prešao je u ruke društvene ishrane. Jedan broj službenika i radnika PRETIS-a, zbog oskudice u stambenom prostoru stanuje u hotelu. Na području ove općine dugo vremena bitisalo je ugostiteljsko preduzeće "Brioni" sa svojih desetak ugostiteljskih objekata, od kojih su 4 djelovala van područja ove općine, društvena ishrana "PRETIS-a", kafana pri Radničkom domu, kafe-slastičarna mimoza, nekoliko privatnih ugostiteljskih objekata mahom uz rijeku Ljubinu na putu Sarajevo-Srednje. Na mjestu bivše parne pekare, polovinom 70-tih godina, sarajevski UPI je otvorio jedan ekspres-restoran sa kafanom i samoposlugom. Nešto kasnije otvoren je i novi hotel "Park" ispod Kremeša.
I pored živopisne okoline i obilja prirodnih ljepota ova komuna ima veoma slabo razvijen turizam. Glavna turistička atrakcija, vodopad Skakavac, kao nacionalni park, nije pod ingerencijom ove opštine nego pod ingerencijom Federacije BiH. Možda bi se ipak moglo učiniti nešto više na razvoju turizma u ovoj općíni kada bi se bar direkcija ove JU preselila u Vogošću.
Općina posjeduje relativno dobre komunikacijske i saobraćajne veze, magistralni put Bosanski Brod–Sarajevo-Metković, magistralnu željezničku prugu Vinkovci (Hrvatska)–Sarajevo–Ploče (Jadransko more). A sve je počelo 1878 godine kada je Austro-Ugarska počela izgradnju uskotračne pruge Bosanski Brod-Sarajevo dolinom rijeke Bosne, koja je građena u nekoliko etapa ( 1878-1882) Dionica pruge Sarajevo-Zenica završena je 1882 godine. Za potrebe novootvorenog rudnika mangana u Čevljanovićima izgrađen je krak ove pruge (1885) od Semizovca do Ivančića, kojim se prevozilo i drvo eksploatisano u okolini Srednjeg i Olova. Godine 1962 postojeća pruga Semizovac-Ivančići je izbačena iz upotrebe zbog nerentabilnosti. 1939 godine izgrađen je, također,i jedan krak ove pruge od Semizovca do Vogošće tj. današnje tvornice PRETIS, za potrebe izgradnje vojne fabrike. Porastom industrije na području Vogošće i izgradnjom omladinske pruge Šamac-Sarajevo 1947 godine, pojavila se potreba za normalizacijom ovog kraka pruge što je 1951 i učinjeno, ali je zadržana i uskokolosiječna mreža, koja je riješena putem upletenog kolosijeka. Ova pruga postoji i dan danas. Bilo je planova da se Vogošća zaobilaznom prugom preko Semizovca i Rajlovca poveže sa Sarajevom ali se od toga odustalo. Također je bilo ideja da se pruga izmjesti na lijevu stranu rijeke Vogošće, kako ne bi prolazila kroz sami centar naselja. Postojeća pruga na svom putu do Semizivca dva puta prelazi rijeku Vogošću i jedanput Jošanički potok. Kroz Vogošću prolazi i magistralni put koji povezuje Sarajevo sa Tuzlom, preko Semizovca, Srednjeg i Olova. Otprilike 1 km od naselja Vogošća ovaj put se spaja sa mostom na Bosni (kod sela Krivoglavci) koji ovaj magistralni put veže sa auto-putom Sarajevo-Zenica. Gore navedeni magistralni put za Tuzlu izgradila je JNA (jugoslovenska narodna armija) i pustila u saobraćaj 1964 godine. Gradnja je trajala punih 10 godina, od 1954. Iz Semizovca se krak ovog puta odvaja za Ilijaš i dalje za Brezu i Vareš odnosno lijevo za Visoko. Put Semizovac-Ilijaš asvaltiran je 1958 godine, a Ilijaš-Visoko 1964 godine. Negdje 1963/64 bile su otkupljene dvije prikolice starih sarajevskih tramvaja i adaptirane tako da ih može vući lokomotiva po spomenutom industrijskom kolosijeku Semizovac-tvornice u Vogošći. Služile su za dovoz i odvoz radnika PRETIS-a. Bio je to semizovački tramvaj koji je saobraćao svakodnevno do 1966 godine. Početkom 60-tih godina prošlog vijeka JNA sagradila je put od PRETIS-a do Tihovića s namjerom da ga dalje preko Ubara produži do Vučje Luke, odnosno nastavi na put Vučja Luka Sarajevo. Inače između Sarajeva i Vogošće saobraćaju autobusi gradskog saobraćajnog preduzeća, čuvena linija 21 (linija 22 ide do Semizovca. Od 1984, odnosno XIV zimskih olimpijskih igara U Sarajevu do 1992 godine između Vogošće i Sarajeva saobraćale su dvije trolejbuske linije. Jedna do Principovog mosta (Latinske ćuprije) a druga do Dobrinje. Interesantno je napomenuti da su tvornice u Vogošći svakodnevo koristile autobuse GRAS-a i Centrotrans-a Sarajevo radi dovoza i odvoza svojih radnika do okolnih naselja i sela, na teritorije svih sarajevskih, pa čak i visočke, ilijaške, olovske i dr. općina.
Pored razvijene infrastrukture, lokalnog i međugradskog prometa Vogošća ima razvijenu [[telekomunikacije|telekomunikacijsku]] i PTT mrežu s vlastitom centralom od 12000 brojeva, te vlastiti RTV Servis s predajnikom.
Područje ima razvijenu infrastrukturu, elektroenergetske medije, ugalj, prirodni plin, prirodne resurse plodne doline rijeke Bosne itd.
Red 236:
* Čizmić Ahmed Zuja, legendarni golman
* Ešref Tičić Ešo, fudbalska legenda
* Guzina Momo, privrednik, fudbaler FK "TEMPO" I FK "PRETIS"
* braća, Omer i Hasan Čerimagić, legendarni fudbaleri FK UNIS
* Nargilić Nurif Amba, legendarni centarfor FK UNIS
* Miličić Željko Cima, košarkaš KK UNIS i trener KK "Bosna" Sarajevo
* Čače Franjo, sportska legenda i učitelj brojnih generacija fudbalera
* Štitkovac Jasmin , atletičar, trkač na 1500, 3000 i 5000 m i polu maratona
* Kadrić Denis, šahista, omladinski prvak BiH
Red 246:
* Kevelj Meho Keva, urbana legenda
 
== Spomenici i znamenitosti ==
I pored relativno bogate i zanimljive prošlosti u Vogošći, nema mnogo kulturno-istorijskih spomenika. Na jednom uzvišenju kod Beglerovića kuće u ul. Izeta Delića, u naselju Vogošća, 1969 godine, podignuta je jedna grandiozna, ne baš lijepa, spomen-kosturnica, rad arhitekte, Ruben Ugljena i vajara, Petra Krstića, u znak sjećanja na pale borce naroda ovog kraja u antifašističkoj borbi tokom II svjetskog rata. Spomenik predstavlja petokraku zvezdu koja se rađa u kamenu, vjerojatno ovdje petokraka simbolizuje "slobodu". Na spomeniku stoje u bareljefu stihovi velikog Njegoša: "AL' TIRJANSTVU STATI NOGOM ZA VRAT, DOVESTI GA U POZNANIJU PRAVA TO JE LJUDSKA DUŽNOST NAJSVETIJA". Pored ovih stihova postoje uklesane i ljudske figure, zatvorska, prozorska zeljezna mreža, jedan točak i nekoliko petouglova.
U centru naselja bila je još jedna rogobatna, bronzana, spomen fontana podignuta u parku, na desnoj obali Jošaničkog potoka, preko puta zgrade Skupštine opštine Vogošća, u čast puštanja u upotrebu novog gradskog vodovoda. Danas ta fontana više ne postoji.
Red 252:
Na groblju Rosulje (Klupe) radnici PRETIS-a i građani Vogošće podigli su jednu spomen kosturnicu u znak sjećanja na 57 izginulih sugrađana, radnika PRETIS-ovog pogona Pirotehnike, u velikoj eksploziji februara 1953. To je najveća tragedija Vogošće u njenoj poratnoj istoriji.
 
== Obrazovanje ==
Prva osnovna škola na teritoriji ove opštine otvorena je u Semizovcu. Austro-ugarska je izgradila jednu zgradu u Semizovcu u kojoj je bila smještena u toku I svjetskog rata ambulanta, ali kraće vrijeme, a od 1917 godine pomenuta šloka. Prvi učitelj u toj školi bio je Simo Knežević. Do tada su po neki Semizovčanin i stanovnik okolnih sela išli u Ilijaš u školu. Oko 1922 došao je u Semizovac učitelj Pudarić Jovo.
Godine 1884 osnovala je Austro-ugarska pravoslavnu bogosloviju u Reljevu a kasnije je tu proradila osnovna škola.
Vogošća je dobila osnovnu školu tek 1930. Prije izgradnje ove škole, pojedini Vogošćani su slali djecu u Reljevo ili Semizovac u školu. Zato i nije čudo da je u vogošćanskom kraju, koje je na domak Sarajeva, vladala nepismenost.
Potrebno je istači da je pred I svjetski rat počela da se održava jedna vrsta analfabetskog tečaja u Vogošći; Nedjeljom je dolazio učitelj iz Semizovca i Reljeva i po dva-tri sata držao nastavu. Nastava se održavala u jednoj zgradi Efendića koja se nalazila blizu sadašnjeg groblja na Klupama. To je trajalo nešto više od godinu dana. Zabranila ju je Austrija jer joj nije bilo u interesu da se narod prosvećuje. Ovo je naročito važilo za srpski živalj.
Maksim Cerovina iz Vogošće poklonio je 2 dunuma (2000 m2) zemlje za osnovnu školu i za školsku baštu u Vogošći. Tako je sagrađena mala, veoma lijepa seoska osnovna škola, koja se sastojala od jedne povelike učionice i učiteljskog stana. Škola je imala veliko dvorište i školski vrt a sve skupa ograđeno. Prvi učitelj u toj školi bio je Dragoljub Popović a zatim je došla učiteljica Natalija Ceković, a iza nje Svetozar Bričić, koji je u Vogošći ostao sve do pred okupaciju naše zemlje od nacista. Kao upravitelj škole bio je pozvan na vojnu vježbu. u ratu je zarobljen i deportovan u logor u Njemačkoj gdje je ostao do kraja rata. Poslije oslobođenja vratio se u Sarajevo. Pred II svjetski rat (1935-38) u Vogošći je službovala Zagorka (Branka) Dragović rođena 1906 godine u okolini Brčkog. malo je ljudi u kojima je bilo objedinjeno toliko ljudskih vrlina kao u ovoj učiteljici. Neke stare Vogošćanke su govorile da je "ime Zagorke Dragović grehota sjedeći spomenuti". Svi njeni bivši učenici i svi oni koji su je poznavali kažu da je biča prava narodna učiteljica. Ona je bila i narodni prosvetitelj i borac za ženska prava. Preko heklanja miljea i čipki ona je u stvari pridobijala mnoge žene za revolucionarni rad. o potvrđujuju primjeri pojedinih žena partizanskih saradnica iz ovog kraja, kao što je Jefa Šućur, prvoborac ovog kraja. Premještena je u okolinu Lajkovca a odatle u selo Zeoke kod Lazarevca gdje se početkom rata pridružila partizanskom pokretu. Oktobra 1941 godine su je žene četnika draže Mihailovića uhvatile u Kamenici, zaseoku Venčana u Šumadiji i predale Ljotićevcima. Iako su je tukli i mučili ona nije progovorila i skončala je u nacističkom logoru na Banjici. Ona je bila prva partizanka Šumadije koja je 1941 dotjerana u taj logor smrti. Do oslobođenja naše zemlje Vogošća nije imala čovjeka iz svoje sredine koji je u potpunosti završio srednju školu. Prije I svjetskog rata ova komuna nije imala ni jednu osnovnu školu a danas ih ima 7, odnosno 2 sa isturenim odjeljenjima. Danas u samom naselju Vogošća postoje 2 osnovne škole. Stara osnovna škola, koja je nosila naziv po legendarnom revolucionaru, novinaru, pjesniku i slikaru, Moši Pijadi, danas preimenovana u OŠ "Mirsad Prnjavorac", je već legendarna osnovna škola koja se afirmisala širom Bosne i Hercegovine kako u pogledu nastave tako isto po vanrazrednim aktivnostima. Spomenut ćemo samo muzičku sekciju ove škole, koja je pod dirigentskom palicom i režijom, legendarnog, nastavnika muzike, Marka Baroševića, izvodila dječiju operu "Mačkina kuća" sa Ljiljanom Lugomir i Ljiljanom Moldovan, učenicama ove šlkole, u glavnoj ulozi i horom i orkestrom ove škole, širom sarajevskog sreza. Interesanzno je da su i kulise za ovu operu izrađene u školskoj radionici ove škole. Školska zgrada je velika. Građena je iz dva puta. Prvi trakt izgrađen je 1952 i odmah se počelo sa nastavom u njoj. Školske 1959/60 dograđen je i drugi trakt škole, tako da je škola raspolagala sa 16 učionica, raznim kabinetima, učeničkom radionicom kao i skromnom bioskopskom salom ili 822 m2 učeničkog prostora. Poteškoća je bila u tome što škola nije raspolagala fiskulturnom salom nego se nastava fizičkog vaspitanja održavala vani na školskom igralištu (sagrađenom 1963 godine) ili u neadekvatnoj za te namjene biskopskoj sali. Škola je također raspolagala školskim vrtom i botaničkom baštom. 1961 godine ova škola je postala matična škola za škole na Kobiljoj Glavi, Budišićima i Vogošći (centar). Iako je ova škola radila u tri smjene , jer je imala od 1300 do 1500 đaka uvedena je i četvrta smjena, večernja smjena za obrazovanje odraslih. Tu su radila tri odjeljenja viših razreda osnovne škole, jedno odjeljenje Srednje tehničke škole i jedno odjeljenje Majstorske škole. Krajem 60-tih početkom 70-tih godina u naselju Vogošća otvorena je još jedna moderna osnovna škola sa fiskulturnom salom, OŠ "Igmanski marš", 1997 godine preimenovana u OŠ "Zahid Baručija". U naselju Hotonj je također otvorena nova osnovna škola koja nosi naziv "Izet Šabić".
Osnovna škola u Semizovcu smještena je u zgardi sagrađenoj 1963 godine. Ova škola ima 8 učionica, fiskulturnu salu, prostorije za kabinete i školsku kuhinju. istureno odjeljenje ove škole nalazilo se u Kamenici.
Jedina srednja škola na teritoriji ove komune do kraja 80-tih godina bila je Željeznička tehnička škola u Vogošći, gdje je danas fabrika lijekova "Farmavita", koja je obrazovala kadrove za potrebe JŽ, kasnije je prerasla u Željezničarski fakultet a potom, krajem 80-tih, ugašena. Svi potencijalni srednjoškolci morali su se, godinama, upisivati u srednje škole i gimnazije u Sarajevu ili Ilijašu, ali razvojem naselja i porastom broja stanovnika, 1979/80 godine otvoren je i Srednjškolski centar "Đuro Pucar Stari" u Vogošći prevashodno radi obrazovanje kadrova za potrebe UNIS-ovih fabrika u Vogošći (mašinske, informatičke i birotehničke struke). Ovaj SŠC radio je do 1992 godine, pa čak i u ratnim danima, sve dok ga kao takvog vlast kantona Sarajevo nije ugasila 1995 godine da bi već naredne 1996 godine umjesto njega otvorila Mješovitu srednju školu za obrazovanje mašinskih i ekonomskih tehničara, kao i zanatskih struka: metalostrugar, bravar, mašinbravar, zavarivač, instalater centralnog grijanja,alatničar, prodavac i sl.
Danas na području opštine Vogošća postoji pet osnovnih i jedna srednja mješovita škola.
 
== Kultura ==
 
Blizina velikog grada je za sve industrijske prigradske opštine uglavnom mač sa dvije oštrice. Građani tih opština imaju relativno blizu mogućnost za kulturna i sportska upražnjavanja ali se to na lokalu odražava veoma loše, pa je tako bilo i sa opštinom Vogošća. Naime, zbog relativno slabo razvijene trgovine na veliko kao i zbog činjenice da su sjedišta i žiro-računi oba trgovačkog preduzeća na malo, Konzum i Dobrinja, bili pri SDK-a Sarajevo, Vogošća nije bila u mogućnost korištenja finansijskih sredstava iz opšteg poreza na promet, a time i da adekvatno finansira zajedničku i opšta potrošnja na svojoj teritoriji. Sredstva donirana iz budžeta grada bila su nedovoljna za ovu namjenu. Za pretpostaviti je da bi opština Vogošća, jedna od najrazvijenijih industrijskih centara u bivšoj SFRJ, bila na daleko boljem privrednom, obrazovnom, zdravstvenom i kulturnom nivou da je bila dislocirana iz okoline Sarajeva, recimo, na nekih 40-50 km. Iz gore pomenutih razloga, građani ove opštine su na koncerte ozbiljne muzike, filmske, operske i pozorišne predstave i dr. kulturne manifestacije morali da odlaze u grad Sarajevo. Tek polovinom 70-tih godina kada je otvoren i registrovan Prodajno servisni centar "UNIS" Vogošća i kada je njegov žiro račun bio u SDK-a Vogošća, situacija se na tom planu znatno poboljšala. Prodaja volkswagenovih vozila od tada se vršila u Vogošć, pa je i opšti porez na promet ostajao na lokalu. Centar svih kulturno-zabavnih dešavanja u opštini Vogošća bio je Radnički dom koji je sagrađen 1956 godine. Upravo je čiča Janko (ilegalno ime Moša Pijade) i otvorio taj dom iste godine. U domu je bila smještena biblioteka "Jovan Kršić" sa preko 10000 knjiga i čitaonicom, pozorišna i kino sala sa 402 mjesta, Upravnica biblioteke, g-đa Šoć je često, u čitaonici ove biblioteke, organizovala tzv. "Večeri poezije" gdje su poznati bosansko-hercegovački i jugoslovenski pjesnici recitovali svoje pjesme prisutnim slušaocima. U sali Radničkog doma često su organizovane javne tribine, festivali narodne i zabavne muzike, nastupi KUD iz cijele bivše SFRJ, kao i pozorišne i filmske predstave. Sve do 1959 kino je premještano iz mjesta u mjesto. Prvobitno je bilo u jednoj baraci "PRETIS-a", pa u Zadružnom domu u Vogošći, onda u fiskulturnoj sali DTV "Partizan", zatim u hotelu "Biokovo" kao i u bivšem restoranu "Ozren". Postojala je i jedna pokretna kino-aparatura koja se slala u obližnja sela i naselja radi prikazivanja filmova. Treba napomenuti, takođe, da su u okviru društvenih aktivnosti u naselju Vogošća svojevremeno dijelovali i Klub radio amatera kao i jedan Aero-klub. Dugo vremena je egzistirao i jedan foto-klub u adaptiranim podrumskim prostorijama stambene zgrade u ul.Trifka Đokića 3 (danas ul. Vogošćanskih odreda). Ovaj klub je vodio poznati vogošćanski fotograf Cancarevski, sa nekim Milićem. Kad smo već kod foto-kluba, grehota bi bila ne spomenuti još jednog legendarnog, vogošćanskog fotografa, Omera Pehlića,inače Sarajlije, koji je svojim fotoaparatom zabilježio mnoge sportske, kulturne, političke, privredne i dr. trenutke iz bogatog i uzbudljivog života "PRETIS"-a i vogošćanskog naselja.
Jedan od članova poznate vogošćanske porodice Nargilić, Midhat zvani Mrkva je, zajedno sa nekoliko entuzijasta, obnovio rad zamrlog kulturno umjetničkog društva, danas UG KUD "Vogošća", i bio sve do raspada Jugoslavije 1992 njegov koreograf i igrač. Ovo kulturno umetničko društvo je okupljalo vogošćansku omladinu i izvodilo plesove i igre naroda bivše SFRJ širom zemlje i svjeta.
Danas se gro kulturno-zabavnih dešavanja u ovoj opštini organizuje iz JU KSC koji se nalazi u modernoj sportskoj dvorani "Vogošća" sagrađenoj polovinom 80-tih godina prošlog vijeka.
 
== Sport ==
Poslije I svjetskog rata nekoliko Vogošćana bilo je članom Sokolskog društva u Reljevu što se može smatrati pretačom sporta u Vogošći. U to vrijeme postojalo je i Sokolsko društvo u Semizovcu, a već 1923 osnovan je jedan od najstarijih fudbalskih klubova na teritoriji bivše Jugoslaviji, FK "Ozren" Semizovac, dok su Česi, koji su 1939 godine radili na izgradnji VTZ, osnovali prvi fudbalski tim u Vogošći. Treba napomenuti da se FK Ozren iz Semizovca do nedavno takmičio u Prvoj federalnoj ligi BiH, a trenutno je član Kantonalne lige kantona Sarajevo A liga.
Tek poslije II svetskog rata, izgradnjom fabrike "PRETIS" i podizanjem naselja Vogošća, počeo je i razvoj sporta u ovoj komuni. U podnožju brda Kremeš na samim obroncima naselja, danas ulica Vogošćanskih odreda, izgrađena je 1948 jedna fiskulturna hala za potrebe Društva za tjelesno vaspitanje (DTV) "Partizan" (pandan Sokolskim društvima iz stare Jugodlavije) i po jedno sportsko igralište za mali nogomet i rukomet i jedno odbojkaško igralište, oba prekrivena šljakom. Tu su se godinama, svakog ljeta, održavale tzv. Radničke sportske igre. Hala DTV Partizan se sastojala iz nekoliko prostorija, jedan sale sa gimnastičkim spravama i košarkaškim tablama korišten je za potrebe bokserskog sekcije, gimnastičke sekcije i odbojkaške sekcije a druga malo manja sala za potrebe stono tenisera. Jedno vreme, krajem 50-tih godina, a prije izgradnje hotela Biokovo i Radničkog doma u Vogošći, ova hala je služila za organizovanje igranki i kao kino dvorana za prikazivanje filmova. Besparica i loše rukovođenje, krajem 60-tih godina, je uticalo na opštinske vlasti da se ova hala iznajmi nekoj mesnoj industriji iz Beograda za skladište. Početkom 60-tih sagrađen je u naselju, na desnoj obali rijeke Vogošće, nedaleko osnovne škole "Moša Pijade" i Radničkog doma, jedan 33-ro metarski bazen na otvorenom. To je ljeti bilo popularno stjecište sarajevske omladine, obzirom da su se uveče na njemu održavale igranke sa živom muzikom, a u zimskom periodu tu je bio smještem disco-klub kojim je upravljao SSOJ Vogošće. Mnogi popularni muzičari i sportisti Sarajeva bili su gosti ovog bazena. Da spomenemo samo Gorana Bregovića, Željka Bebeka, Milića Vukašinovića, Josipa Bukala, Saračevića i dr.
Fudbalski klub Vogošća, osnovan je 1948 godine kao FK "TEMPO" ali je vremeno mjenjao ime, preko "RADNIČKOG", pa "PRETIS-a", zatim FK "UNIS" do FK "Vogošća". Iz ovog kluba potekli su mnogi fudbalski asovi koji su svoje umjeće prezentovali širom bivše SFRJ, među kojima su najpoznatiji : Sretena Šiljkut, Blagoja Bratić, Milana Makić, Dujo Jovanović, Haris Škore, Dane Kuprešanin, Dragan Drobnjaković Droba, Senad Kreso, Bora Beatović, Nurif Nargilić Amba, Hasan i Omera Čerimagić, Ramiz i Zlatko Avdić, Ešref Tičić i dr. Prvobitno se igralo na jednom šljakom prekrivenom igralištu kod Landžine bašče, gdje je danas OŠ "Zahid Baručija", odnosno nekadašnja OŠ "Igmanski marš", potom je nekih 200 m dalje izgrađen fudbalsko igralište bez tribina, koje je početkom 80-tih godina prošlog vijeka, srušeno i na njegovu mjestu izgrađen novi moderni stadion "Vogošća", kapaciteta 5000 gledalaca, u čijem sklopu je sagrađena i moderna sportska hala. Ovaj kompleks je danas poznat kao JU KSC Vogošća.
Pored fudbalskog kluba Vogošća, koji je svoje zvjezdane trenutke, u bivšoj Jugoslaviji, doživio početkom 70-tih, pod nazivom FK UNIS, Vogošća, kada se takmičio u II ligi Zapad, egzistirali su još i rukometni klub "UNIS", šahovski klub "Metalac", muški i ženski odbojkaški klub, kuglaški klub, bokserski klub, lovačko društvo "Srndać", planinarsko društvo "Planinar" kao i odred izviđača "Zelena dolina". Kasnije, 1971, je na incijativu Save Planinčića i nekoliko košarkaških entuzijasta osnovan OKK UNIS u Vogošći. Na desetu godišnjicu pogibije slavnog jugoslovenskog košarkaša i reprezentativca, Radivoja Koraća, Žućka, u Podgori pored Semizovca, u Vogošći je osnovan i drugi košarški klub "Radivoj Korać". 1981 godine ova dva vogošćanska košarkaška kluba se fuzionišu u KK "Radivoj Korać", Vogošća, koji ovaj naziv nosi do 1983 godine, a od tada do 1992 kao KK "UNIS" Vogošća. Rad košarkaškog kluba je obnovljen 1997 godine pod nazivom KK "Vogošća". Potrebno je napomenuti da su košarkaški radnici u Vogošći godinama, sa uspjehom, organizovali međunarodni memorijalni turnir "Radivoj Korać" na kome su učestvovale veliki košarkaški klubovi poput KK "Bosna" Sarajevo, KK "Partizan" Beograd, "Stefanel" iz Italije (sve bivši šampioni Evrope u ovom sportu) i dr.
Red 281:
Krajem 50-tih i početkom 60-tih godina prošlog vijeka, negdje u vrijeme kada se u halama PRETIS-a montirao motocikl NSU "MAXI", nedeljom, su se u naselju Vogošća održavale čuvene moto-trke na kojima su veoma zapaženu ulogu imali i vogošćanski asovi, tadašnji šampioni Jugoslavije u moto-trkama, Franc Volmajer, Sulejman Nuhić i braća, Zijah i Kemal Bucalo.
 
== Vanjske poveznice ==
{{Stub-BH-op}}
* [http://www.vogosca.ba/ Zvanična stranica Općine Vogošća]