Vogošća – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m robot kozmetičke promjene |
|||
Red 13:
'''Vogošća''' je opština u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]], jedna od deset opština [[Sarajevska županija|Sarajevskog kantona]]. Prije [[rat u BiH|rata u Bosni i Hercegovini]] pripadala je Gradu [[Sarajevo]].
== Zemljopis ==
Opština Vogošća je sastavni dio gradskog područja Sarajevo u širem smislu te riječi, a opštine Centar, Stari Grad, Novo Sarajevo, Novi Grad i Ilidža u užem smislu te riječi. Područje ove opštine je sjeverozapadno od Sarajeva a udaljeno je od njegovog centra svega 5-6 km. Nalazi se između opština Centar, Novo Sarajevo i Ilijaš. Sjedište komune je u naselju zvanom Jošanica, po istoimenom potoku koji preseca naselje, a koje je kao takvo nastalo poslije II svjetskog rata. Danas ovo naselje ima karakter predgrađa Sarajeva, predstavlja industrijsko, radničko i prigradsko naselje. Dok sarajevske opštine Centar, Stari grad, Novo Sarajevo i Novi Grad predstavljaju najvećim dijelom jedinstvenu gradsku aglomeraciju, dotle opštine Ilidža i Vogošća predstavljaju izdvojena naselja, koja na više načina srastaju u jedinstvenu cijelinu sa gradom.
Opština Vogošća ima povoljan geografski položaj, a naročito njen uže područje Jošanica (nas. Vogošća). Kroz ovu općinu prolaze važne saobraćajnice koje povezuju Sarajevo preko Visokog sa Kaknjom i dalje dolinom rijeke Bosne sa Zenicom (72 km) , kao i Sarajevo preko Vogošće, Semizovca, Srednjeg, Olova i Kladnja sa Tuzlom kao najvećih potrošačkih centara u zemlji. Naselje (Jošanica) Vogošća, nalazi se na prirodnoj liniji lakog kretanja koja predstavlja najkraću vezu između sjeveroistočne Bosne i sarajevske kotline. Ova veza ide dijelovima dolina:
Ova opština danas obuhvata 18 naseljenih mjesta i to: 1 gradskog (prigradskog) tipa (Jošanica ili nas.Vogošća), 1 drumsko-željezničkog tipa Semizovac i 16 seoskih naselja (Blagovac, Budišići, Gora, Grahovište, Hotonj, Kamenica, Kobilja Glava, Krivoglavci, Kremeš, Nebočaj,Svrake, Perca, Tihovići, Uglješići,Ugosko (Ugorsko) i Vrapče)
Naselje (Jošanica) Vogošća je danas moderno radničko naselje u okviru gradskog područja Sarajeva. Osnov za razvoj ovog naselja je bilo preduzeće "Tito" Sarajevo, odnosno "PRETIS", a kasnije UNIS i njegove fabrike namjenske proizvodnje, fabrika valjčanih ležajeva UTL i naravno, fabrika automobila TAS.
Red 23:
Imenom Vogošća danas se zove naselje koje se nalazi u donjem toku rijeke Vogošće. U stvari, tu razlikujemo naselje Jošanicu, koje se nalazi oko ušća Jošaničkog potoka u rijeku Vogošću, i naselja Vogošću malo sjeveroistočnije od Jošanice (danas Vogošća-centar). Ali zvanično čitav ovaj kraj, gdje je nekada, prije izgradnje naselja u Vogošći, bilo 9 seoskih kuća i zvao se Jošanica i bliža okolici nekadašnjeg Turbeta danas se naziva Vogošćom. Tačnije rečeno: pravom Jošanicom se nazivao kraj gdje su danas Radića kuće u Gornjoj Jošanici, a kraj gdje je današnje novo naselje u Vogošći spadao je pod Donju Vogošću. I danas neki ljudi kažu Jošanica umjesto Vogošća. Zapravo, prvobitno ovaj kraj se zvao Vogošća, mada i danas ima ljudi koji kažu Vogošta umjesto Vogošća. Danas se često može čuti i naziv "Vogošće" što je nepravilno. Naziv Vogošće je prilično star; pominje se u pisanim izvorima još u XV vijeku, a nastao je vjerovatno onako kao i mnoga druga imena većih mjesta i pojedinih predjela od kakvog starog ličnog imena koja se završavalo na "gost" ili slično. Treba istaći da je bilo pojava da od naziva jednog mjesta postane predeono ime cijelog jednog predijela. Takav je slučaj sa Vogošćom. Nekad se imenom Vogošća smatralo samo jedno manje selo oko srednjeg toka rijeke Skakavca ili Vogošće u kome je, vjerojatno živio neki istaknutiji i imućniji čovijek kome je to selo pripadalo.
=== Prirodna sredina ===
U Bosni se izdvaja njen središnji dio oko rijeke Bosne i njenih pritoka koji je uobičajeno da se naziva Centralnom (Srednjom) Bosnom. Kičmu ili osovinu srednje Bosne čini sarajevsko-zenički basen, koji ustvari predstavlja kotlinu nastalu spuštanjem zemlje u doba mlađeg oligocena i miocena.
Red 37:
Ova opštína prilično je bogata vodama. Pravcem jugoistok sjeverozapad protiče rijeka Bosna. Ona, niže Reljeva, ulazi na ovu teritoriuj, a ispod Semizovca je napušta i tako kroz ovu opštinu teče dužinom od 7,5 km. Od Kadijinog vira, ispod Semizovca do "Donje Vogošte", nešto oko 1 km, čini granicu prema opštini Ilijaš. Rijeka Bosna prima dvije pritoke sa terena ove opštine sa svoje desne strane: Vogošću i Ljubinu.
Vogošća nastaje desetak kilometara od istoimenog naselja pod imenom Perački potok ili Skakavac. Zapravo Skakavac nastaje od Babinog potoka i Sušice koji dolaze ispod planine Ozren, kao i još od nekih potoka. Jedan manji potok, iznad sela Peraca pravi vodopad Skakavac visok 98 metara. Ranije, prije II svjetskog rata
Vogošća prima, sa lijeve strane, nekoliko potočića, a sa desne strane, Jošanički potok i jedan malo veći potok koji protječe kroz selo Vrapče. Rijeka Vogošća se ulijeva u Bosnu niže gradskog naselja Vogošće. To mjesto sa okolinom ranije nazivalo Priboj, jer kako je narod govorio, Vogošća pribija Bosnu. Pri samom ušću Vogošće iznad nje je most preko koga vodi željeznička pruga Sarajevo-Zenica. Tu u blizini nekada se nalazio jedan viseći most preko rijeke Bosne koji je prije izgradnje velikog betonskog mosta, nešto dalje nizvodno, povezivao Vogošću i Krivoglavce. Dužina rijeke Vogošće je oko 12,5 km.
Jošanica ili Jošanički potok izvire ispod Motke. Zapravo Jošanica nastaje od Jošaničkog i Nezučkog potoka koji se spajaju ispod Grabljive Njive. Sa lijeve strane prima dva malo veća potoka, jedan od njih, Šavonjski (Kuzmanov) potok, je nešto veči i teče iz Šavonje. Inače Jošanički potok, kao što mu samo ime kaže, je mala rijeka koja ima znatno više vode zimi nego ljeti. Ovaj potok se ulijeva u rijeku Vogošću niže naselja u Vogošći. Dužina toka mu je 11,5 km. Korito ove rijeke je regulisano cijelim tokom kroz naselje Vogošću.
Red 46:
Klimatski uslovi u ovoj opštini su relativno povoljni, obzirom da se teritorija ove komune većinom nalazi na brdovitom terenu, a koji je uz to još okružen sa svih strana visokim brdima i planinama. Klima je ovdje umjereno kontinentalna. Naravno da postoje znatne klimatske razlike između pojedinih dijelova predijela. Ljeta su dosta topla i prilično kratka, a zime umjereno hladne. Postoje velike razlike između dnevne i noćne temperature. Promjene temperatura su nagle, naročito ljeti. Često puta, za vrijeme zimskog perioda, zbog konfiguracije terena dolazi do pojave inverzije u temperaturi vazdušnih slojeva. Hladan, gust i težak vazduh akumulira se u toku noći istiskujući nešto toplije slojeve vazduha koji se zadržava na većoj nadmorskoj visini ( po obroncima vogošćanske doline), zbog čega dolazi do pojave inverzije tj. obrnutog položaja temperature. U vogošćanskom kraju preovladavaju dva vjetra: sjeverac i jug. Period oktobar-mart izuzev januara je dio godine u kome najčešće duva jug. U Vogošći duvaju lokalni vjetrovi koji su različito uzrokovani a najčešći su oni koji nastaju udaranjem vazdušnih struja u obronke okolnih brda. Vjetar sjevernog pravca se javlja tijekom cijele godine a najčešće zimi, zatim u proljeće i jesen a najmanje u ljeto.
== Stanovništvo ==
Na teritoriji današnje opštine Vogošća do početka Drugog svjetskog rata, odnosno 1941 godine živjelo je 5.374 stanovnika. Većina tih stanovnika, koja je doseljena na ovaj teritorij od početka XX vijeka do 1941, vodi porijeklo iz Hercegovine i Crne Gore, a oni koji su se doselili posle 1945 su iz svih krajeva bivše SFRJ. Izrazit je nagli porast stanovništva u nekoliko perioda poslije II svjetskog rata, prvi od 1949 do 1954 godine, drugi od 1955 do 1961 uslovljen izgradnjom preduzeća "Tito" odnosno "PRETIS-a", treći nagli prirast stanovništva od 1968 do 1992 odnosno osnivanjem holdinga UNIS i otvaranjem fabrike valjčanih ležajeva "UTL" i Tvornice automobila, TAS, Sarajevo odnosno jačanjem i razvojem vojne, metaloprerađivačke i automobilske industrije, kao i otvaranjem jednog pogona sarajevskog "UNIONINVEST-a" u blizini Semizovcu i četvrti nagli prirast stanovnišzva uslovljen je dejtonskim sporazumom i dolaskom brojnog bošnjačko-muslimanskog izbjegličkog stanovništva sa teritorija opština Srebrenica, Žepa, Rogatica, Višegrad, Foča i dr. mjesta istočne Bosne, dok je istovremeno primećen egzodus srpskog življa ka teritoriji Višegrada, Pala i Srbije.
Nacionalni sastav po popisu stanovništva iz 1953 godine
Srbi
Hrvati
Muslimani*
Ostali
Ukupno:
* Muslimanska nacija 1953 godine u FNRJ nije bila priznata pa su se pripadnici te nacije izjašnjavali ili kao Srbi ili kao Hrvati ili kao Jugosloveni.
Red 62:
Nacionalni sastav po popisu stanovništva iz 1961 godine
Srbi
Hrvati
Muslimani
Jugosloveni
Crnogorci
Slovenci
Makedonci
Albanci
Mađari
Turci
Česi
Rumuni
Ostali
Ukupno:
{|
Red 98:
| 303 (2,12%)
|}
Ukupno:
Po službenom popisu stanovništva iz [[1991.]] godine,
{|
Red 125:
Naseljena mjesta su: Blagovac, Budišići, Donja Vogošća, Garež, Gora, Grahovište, Hotonj, Kamenica, Kobilja Glava, Kremeš, Krivoglavci, Ljubina - Poturovići, Nebočaj, Perca, Semizovac, Svrake, Tihovići, Uglješići, Ugorsko, Vogošća i Vrapče.
== Uprava ==
==Historija==
=== Prahistorijski period ===
Povoljan geografski položaj, obilje vode, plodnost zemljišta, mnogo šuma i povoljni klimatski uslovi stvorili su sve mogućnosti za život čovjeka u današnjoj sarajevskoj okolini. Arheološka istraživanja su pokazala da najstariji tragovi ljudskog bitisanja u ovim krajevima sežu do novog kamenog doba. Na te prahistorijske naseobine upućuju nazivi kao: Gradina, Gradac i dr. Gradac je vis i zaselak iznad naselja u Vogošći, a Gradina je vis iznad Nebočaja i Divljače. Jedno mjesto iznad Svraka kod Semizovca se također zove Gradina. Na gradini iznad Svraka vršeno je, 1933 godine, iskopavanje i tu je pronađeno mnoštvo keramičkog posuđa i dr. predmeta poput dvopetljaste fibule, nožnog koluta, narukvica od bronzanog lima, malo dugme sa ušicom, rimska fibula kao i koplje sa istaknutim rebrom (povorom) u sredini. Ovaj eksponat se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Ova gradina postojala je pri koncu bronzanog doba i preživjela je stariji i mlađi odsijek halštatskog doba. Na oranicama u dolini jošaničkog potoka pronađena je jedna kremena strelica iz neolita.
Red 142:
Godine 1435 Turci osvajaju cijelo sarajevsko područje a nešto kasnije osnivaju i današnje Sarajevo.
Sa dolaskom Turaka u BiH
Ne zna se pouzdano kakav je bio sastav stanovništva ovog kraja prije dolaska Turaka. Do njihovog dolaska ovdje su živjeli pravoslavni stanovnici od kojih su neki kasnije prešli na islam. Prema predanju u današnjem pravoslavnom selu Krivoglavci ranije su živeli i muslimani a danas tu žive isključivo pravoslavni Srbi.
U drugoj polovini XVIII vijeka dolazi do znatnog pomijeranja stanovništva. Dok je na jednoj strani bilo zapaženo jače doseljavanje, na drugoj strani starijeg (domorodačkog) stanovništva je nestajalo zbog čestih epidemija bolesti.
Red 152:
Godine 1455 pominje se i mezra "Svraka" (današnje "Svrake"). Svaraka je te godine bila pusta, a pripadala je Skenderevom timaru. Pusta mezra "Svraka" postala je, prije 1485, kao selo i tada je upisana kao has sandžakbega Bosanskog sandžaka, s napomenom da zemlju toga sela obrađuje stanovništvo izvana tj. seljaci koji stanuju van tog sela, što znači da je "Svraka" tada još uvijek bila mezra. Na to upućuje i činjenica što u tom selu još ni tada nije bila upisana ni jedna kuća, nego samo sandžakbegov prihod od 3030 akči.
Selo Vogošća spominje se na više mjesta i u sidžilu sarajevskog mule iz 1565/66. U popisu priložnika ulja za staru sarajevsku pravoslavnu crkvu 1682 spominje se između ostalih i Lazo s Vogošća, Dabo iz Vogošće i Milenko iz Vogošće. Po ovome sa da zaključiti da su ovi ljudi bili iz bogatijih porodica, jer su se umiješali u sarajvske trgovce i druge bogataše.
Pojedina mjesta, između ostalih, i iz ovih krajeva pominju se i 1711. Jošanica (kao timar Ibrahimov i Hasanov) donosila je 4000 akči, Litovik (Ljetovik, timar Omerov) donosio je prihod od 3000 akči, Gornja Ljubina (timar Hasanov) donosila je prihod od 1000 akči. Gora je donosila prihod od 6100
=== Novije doba ===
==== Austrougarska vladavina ====
Red 164:
Od 1 decembra 1918, tj. od proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa do njezinog sloma aprila 1941 u Vogošći se nije ništa izgradilo, izuzev pred rat što se počelo sa izgradnjom jedne fabrike na mjestu današnjeg PRETIS-a.
Prije II svjetskog rata na mjestu današnjeg naselja Vogošća (Jošanica) i u njezinoj bližoj okolini nalazilo se više skupina kuća, ili kako je to bilo uobičajeno reći, zaselaka, čiji su se stanovnici bavili zemljoradnjom i stočarstvom. Predratna Vogošća i cijela njena okolina bila je poznata kao izletište još u austro-ugarsko doba. Sjećam se da mi je 1981 godine u Klagenfurtu (Celovecu) jedna stara gospođa, neka Marija Štajnhage, rođena Sarajka koja je napustila Sarajevo 1913 godine, pričala da su je roditelji kao malu djevojčicu iz Sarajeva, kočijom vozili u Vogošće, kod nekih Ribića, na izlet. Mnogi sarajevski trgovci i begovi su imali svoje ljetnikovce uz živopisnu rijeku Vogošću. do nedavno je u naselju Vogošća na desnoj obali rijeke Vogošća postojao ljetnikovac čuvene sarajevske porodice Landžo. Postojalo je na ovom terenu i nekoliko vodenica koje su bile u stanju da samelju dovoljno žita za potrebe stanovništva iz okolnih zaselaka. Čuveni mlinovi su bili Bešlijin mlin, u Uglješićima, i mlinovi Ljube Blagovčanina i Miloša Šućura u Vogošći.
Manji broj ljudi iz vogošćanskog kraja bio je zaposlen u Sarajevu, kao fizički, nekvalifikovani i priučeni radnici, uglavnom u Željezničkoj radioni (bivši "Vaso Miskin Crni", sadašnji Energoinvest). Tako su tamo bili zaposleni: Marko i Mitar Blagovčanin, Mićo Sikiraš, Jovo Jovanović, Salko Alić, Nikola Jevtić, Jovo Radić i dr. Ovi radnici su išli pješke do željezničke stanice u Reljevu a odatle vozom u Sarajevo. Moglo bi se reći da je Vogošća malo živnula tek 1937 godine kada je započeta izgradnja ceste od Vogošće (od raskršća na Priboju) do Sarajeva. Nova cesta završena je 1938 godine. Negdje u proljeće te godine stigla je grupa oficira bivše jugoslovenske vojske u Vogošću. Počela je obilaziti njive, ledine i voćnjake i razgledati okolinu cijele Vogošće. Kasnije se doznalo da su oni došli da pronađu pogodno mjesto za izgradnju nekih objekata vojne industrije. Malo zatim počelo je otkupljivanje, odnosno eksproprisanje, zemlje od seljaka. Tu su se nalazili zaseoci kojih danas više nema: Kula (Šućuri), Rijeka, Dubokovići i Hanići. Zemljište koje je došlo u obzir za otkup bilo je: Elesije, Bara, Kamenjača, Palamiđe, Podgajnica, Torine, Krčevina, Bašta i dr. Ustvari češke firme su se nagodile sa nekim tadašnjim jugoslovenskim vlastodršcima da izgrade jednu vojnu fabriku u Vogošću.
==== Drugi svjetski rat ====
I Vogošća je kao što su to i mnoga druga mjesta u Bosni i Hercegovina uzela učešća u antifašističkoj borbi tokom II svjetskog rata. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u ovom kraju se osjećao uticaj mnogih političkih stranaka : Zemljoradnička, Spahina, Jereza, Ječesa i dr. KPJ-u je, kao što je poznato, Obznanom kralja Aleksandra Karađorđevića iz 1928 bila u dubokoj ilegali. 25 marta kada je vlada Cvetković-Maček potpisala Trojni pakt u Beču, kada je načinjena jedna od najsramnijih izdaja u istoriji naših naroda i Vogošćani su se pridružili masama Jugoslovena i protestovali protiv tog sramnog pakta. Dva dana kasnije, 27 marta 1941, narod je na demonstracijama u Beogradu srušio vladu Dragiše Cvetkovića, predstavnika Velikosrba i Vlatka Mačeka predstavika Velehrvata, i poništio trojni pakt. Kao organizatori demonstracija u Sarajevu istakli su se Trifko Đokić i Radovan Šućur, a Todor, Vojno i Vlado Šućur, Vlado i Milan Đokić, Jovo Todorović i Trifko Kovačević su kao radnici VTZ-a Sarajevo bili u povorci, a kasnije im se pridružio i Rade Todorović. Također su te večeri i u Semizovcu organizovane protestne demonstracije preko sokolske organizacije. Učesnici ove povorke nosili su baklje uzvikujući "Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob!"
U ranu nedeljnu zoru, 6 aprila 1941 godine, Njemačka je mučki, iznenada, bez objave rata napala Jugoslaviju. Između ostalih gradova tog dana su bombardovali i Sarajevo, kao i Rajlovac, a u slijedeću nedjelju 13 aprila, to isto su uradili i Italijani, njemački saveznici. U danima aprilskog rata došla je do izražaja sva nacionalna i vjerska netrpeljivost koja je raspirivana tokom cijelog postojanja kraljevine Jugoslavije. Izdaja se osjećala na svakom koraku, kako u vojnoj tako i u civilnoj upravi. Vlada generala Simovića, nesposobna i nevoljna da organizuje otpor, za samo 11 dana tzv. "aprilskog rata", 17 aprila 1941 na Palama, potpisuje bezuvjetnu kapitulaciju. Zemlja je rasparčana od strane fašističkih okupatora i domaćih izdajnika. Bosna i Hercegovina ulazi u sastav ustaške "Nezavisne Države Hrvatske". Čim je formirana NDH na čelu sa ustaškim zlikovcem dr. Antom Pavelićem, počeli su progoni, mučenja, zlostavljanja i ubijanja na zvjerski način, prvenstveno Jevreja, Roma, Srba i svih naprednih rodoljuba. Za ove progone u Sarajevu i okolini bio je odgovoran zloglasni ustaški koljač i krvnik, Maks Luburić, ( ubijen 50-tih godina prošlog vijeka od strane UDB-e dok se skrivao u Španiji) njemu podčinjen bio je i novoformirani ustaški tabor u Semizovcu, sa Bećirom Lokmićem na čelu, koji se kraće vrijeme zadržao na tom položaju. Zapravo još između dva svjetska rata a naročito pojavom fašizma i nacizma u Evropi, u Semizovcu su se, zahvaljujući napred spomenutoj strukturi stanovništva, stvarale tajne fašističke organizacije, a njihovi članovi su javno nosili crne košulje. Organizator ovoga bila je porodica Hakl. U osnivanju ustaškog tabora u Semizovcu
Ni u Vogošći, ni na Kobiljoj Glavi nije formiran ustaški tabor, iako je bilo pokušaja da se to uradi. To su uporno sprečavali pojedini ugledni Muslimani iz ovih krajeva: Meho Beglerović, Atif Brkanić, Ćamil Hasanović i drugi. Dr Safet Zečević veoma je mnogo uticao da se ne dozvoli osnivanje ustaškog tabora i da se stanovništvo ne regrutuje u ustaške jedinice. Njega je podržavao i negdašnji aga Božića, Mujaga Bektašija. U Vogošći je jedino postojala žandarmerijska stanica. Komandir stanice, jedno vrijeme, je bio Alija Mahmutović a kasnije Šaćir Demirović. I jedan i drugi pokazali su se kao pošteni i čestiti ljudi, koji su štitili nevini narod od progona. Tih prvih mjeseci ratne okupacije bili su na redu za progon i pogrom uglavnom Srbi i komunisti, a kasnije je okupator pomoću četnika Draže Mihailovića počeo i istrebljenje Muslimana i Hrvata, pa su neka muslimanska i hrvatska sela duž pruge Sarajevo-Visoko počela da formiraju seoske milicije radi zaštite. Jula 1941 Pokrajinski komitet KP BiH izdaje proglas u kome poziva narod BiH na ustanak. Jedna partizanska grupa, obrazovana nešto kasnije na teritoriji Paljeva i Vlakova imala je namjeru da u noći između 28 i 29 jula napadne žandarmerijsko-ustašku stanicu u Podlugovima ali se neočekivano sukobila sa njemačko-ustaškom stražom na gradilištu bivšeg "Jugočelika" kod Ilijaša. Ovo je, prema pisanju Vase Radića, bio prvi oružani sukob partizana u cijeloj sarajevskoj okolini. Pred sam početak ustanka u Vogošću su po partijskom zadatku dolazili poznati revolucionari: Hasan Brkić Aco, Rato Dugonjić i Vojo Ljujić. Od jedne male grupe partizana formiran je Semizovački odred, što je bio nukleus kasnijih slavnih partizanskih odreda Zvijezda i Romanijskog odreda. Najzaslužniji ljudi za organizovanje oružane borbe u ovom kraju bili su Radovan Šućur, Trifko Đokić i Spasoje Blagovčani. Sva trojica su do dejtonskog mirovnog ugovora imali svoje ulice u naselju Vogošća ali je nova bošnjačka vlast odmah po dolasku 1996 godine izvršila promenu naziva ulica, pa tako sada ul. Trifka Đokića nosi naziv "Vogošćanskih odreda", a ul. Radovana Šućura sada se zove ul. Ferida Merzuka, dok je bivša ul. Moša Pijade ili Paljevska, nazvana Jošanička. Vjerovatno bi isto to učinila i srpska vlast da je ostala u Vogošći. Međutim, čudno je da je to učinila bošnjačka vlast obzirom da su bosanski komunisti toliko toga dobrog učinili za afirmaciju Bošnjačke (muslimanske) nacije u bivšoj SFRJ. Značajan doprinos antifašističkoj borbi u ovom kraju pružila je Crnovrška partizanska četa a naročito se istakla na napadu na Srednje u septembru 1941. Kasnije je ova četa formacijski prevedena u Crnovrški bataljon, koji je brojao 200 boraca i koji se proslavio u mnogim bitkama, naročito na bici "na Vučevu" tokom čuvene V neprijateljske ofanzive ili Bitke na Sutjesci. Među poznatijim borcima i saradnicima ovog slavnog bataljona bili su Vojo Ljujić, Hasan Brkić-Aco, Tomo Mendeš (iz okolice Prozora), Slobodan (Šefkije) Bubić-Cakan (semizovački đak i ilegalac), Zdravko Lazarević, Radojka Kojić (Andrić), Trifko Đokić, Radovan Šućur, Božić Sretko, Božić Jefto, Blagovčanin Dimitrije, Blagovčanin Gavro, Blagovčanin janko, Blagovčanin boško, Blagovčanin Branko, Blagovčanin lazar, Blagovčanin momčilo, Blagovčanin Miloš, Blagovčanin Milutin, Blagovčanin Nikola, Blagovčanin sekula, Blagovčanin Spasoje, Blagovčanin stanko, Blagovčanin rajko, Đokić Ana, Đokić Mirko, Đokić Milorad, Đokić Simo, Đokić savo, Đokić Staka, Đokić Miloš, Đokić savo, Hrga Ivan, Janković Rajko, Jovandić Spasoje, Lazarević Milan, Lazarević Miroslav, Lazić Milututin, Lukić Nikola, Lučić Neđo, Nikolić Panto, Njegovanović Pero, Todorović Danilo, Todorović Jovo, Todorović Milan, Todorović Sekula, Todorović Rade, Terzić Mirko, Šadilo Suljo( rođ. na Palama), Šućur Vojno, Šućur Đorđe, Šućur Jevto, Šućur Jefa,Šućur Lazar, Šućur Mitar, Šućur nedeljko, Šućur Todor, Vuković Vojno, Vuković Bandić Rosa,Vidić Milan, Vlačo Bogdan, Zonjić Stevan. Tokom antifašističkog rata 1941-45 ova okolina je dala preko 60 boraca i ilegalaca, a od toga je nešto više od polovine poginulo. Bilo je preko 80 žrtava fašističkog terora. Nakon kraćeg vremena po okupaciji naših krajeva Nijemci su iz Donje Vogošće otjerali porodicu Jevreja Gaon Jakova (5 članova) u koncentracioni logor odakle se više nikada nisu vratili. Ustaše su odmah po dolasku na vlast ubile Miću Bajića, odveli u logor Jasenovac Niku Antića i Radoslava Lukića, a u ljeto 1941 ubili su i Ljubu Maunagu. Ustaše su 1942 uhapsili Aleksu Veljića, Kostu Loncu i Cviju Stanisavljevića iz Nebočaja i poslije strašnog mučenja u "Luburića vili", iz Sarajeva ih transportovali u ustaški logor Jasenovac i tamo zvjerski pobili. Uroša Šućura su odveli žandarmi (1942) i predali Nijemcima koji su ga streljali. Avdo Ćebo, željezničar iz Semizovca, ubijen je od strane četnika 1942 negdje iznad Gornje Jošanice. Zaim Čomaga, zemljoradnik iz Ugorskog, poginuo je 1943 u Hotonju. Njega su zaklali četnici koji su u zasjedi čekali Vladu Đokića, zemljoradnika iz Vogošće, koji je po četničkom prijekom sudu trebao biti likvidiran. Njegovo ime su stavili na spisak za likvidaciju pod oznakom "Z" što je značilo: "zaklati". Pošto Vlado nije naišao glavom je platio Zaim. To je učinio zloglasni četnok Sekula Marić iz Donje Vogošće zv. Tančo. Tanča su 1945 godine narodne vlasti osudile kao zločinca i streljale. Također 1943 četnici su ubili Miladu Antića u Svrakama. Godine 1944 poginuo je Ibro Brkanić, zemljoradnik sa Kobilje Glave. Njega je ubila četnička patrola dok se vraćao sa pijace u Visokom. Iste noći žandarmi iz Vogošće i seoska milicija
==== Doba SFRJ ====
Red 177:
Čim je Vogošća oslobođena život je krenuo novim pravcem ali ipak puls tog života je još uvijek bio nejak. U Vogošći je još od 1943 postojao Opštinski narodnooslobodilački odbor koji je u prvim poratnim danima bio smješten u popovu kuću u Vogošći, a koja je za vrijeme okupacije služila kao žandarmerijska stanica. Ovaj ONO je rješavao i odgovarao na mnogobrojne molbe, vršio otkup stoke i žita, vršio pripreme za sjetvu, obavljao administrativne poslove, radio na socijalnoj zaštiti i obavljao druge slične poslove.
Međutim, počevši od 1947, a naročito 1948, u Vogošći počinje novo doba. Naime, tada se počelo sa izgradnjom preduzeća "Tito" sarajevo (PRETIS-a), i novog industrijskog naselja u Vogošći. Uprkos niza poteškoća počev od grandioznosti objekta, slabe infrastrukture, nedostatka kvalifikovane radne snage i pritiskom rezolucije i blokade Informbiroa ovaj projekat je završen za dvije godine. Zbog blokade Informbiroa i nemogućnosti uvoza opreme iz Istočnog bloka, zemlja je morala investirati u sopstveni razvoj nekih preduzeća poput fabrike transformatora, raznih mašina, električnih uređaja i dr. Zapravo Centralna uprava vojne industrije Ministarstva narodne odbrane naložila je VTZ-u (Vojno tehnički zavod) "Tito" Sarajevo da počne prve pripremne radnje za izgradnju ove fabrike u Vogošći. Odmah 1947 na gradilište u Vogočći prebačen je potreban kadar za rad i rukovođenje, danas se to popularno zove logistika. Među prvima, 15 maja 1947 iz VTZ "Tito" kao službenik u Vogošće je stigao Bećir Begić. I tako je počelo postepeno preseljavanje VTZ Sarajevo u PRETIS. Preduzeće "Tito", Sarajevo, (PRETIS) zvanično je otvoreno i pušteno u rad 22 decembra 1949 godine, na dan tadašnje JNA. I dok su u jednom dijelu Vogošće rasli industrijski pogoni, po nekadašnjim njivama i livadama počeli su da hodaju grupe inženjera, tehničara, geometara i dr. U rukama su nosili skice a u glavama slike novog modernog naselja. Počeci izgradnje naselja u Vogošći datiraju iz 1947 godine ali do punog razvoja naselja dolazi tek u periodu 1948-1955.
Od tog vremena pa sve do otvaranja UNIS-ove fabrike valjčastih ležaja "UTL" i Fabrike automobila "Volkswagen" TAS, Sarajevo, razvoj Vogošće nije bio tako dinamičan. Zemljište odnosno njive na kojima je sagrađeno današnje naselje zvale su se: Zadrijenj, Bara, Lug, Lušići, Bašča, Polje, Podnica, Kavnik, Tunjevac, Zagon, Otok, Lučica, Kazančeva njiva itd. Ovo zemljište bilo je u vlasništvu porodica iz okolnih zaselaka, a mahom porodice Jovanović, koji su donedavno živjeli u ul. Toma Mendeša u Vogošći. Radove na izgradnji fabrike i naselja u Vogošću izvodilo je GP "Vranica". Istine radi treba reći da je za izgradnju prvih stambenih zgrada korišten i radna snaga njemačkih zarobljenika ali isto tako, na uređenju naselja radili su i volonteri koji su bili organizovani u tzv. Narodni front a sve pod devizom "Dok traje obnova, nema odmora." Pored gore pomenutog GP "Vranica" na izgradnji preduzeća "Tito" radili su i isporučivali opremu: "Rade Končar" Zagreb, "Boba Miletić" Čačak, "Stolarija" Ilijaš i dr. Svaka godina
Treba takođe napomenuti da su Vogošćani početkom 70-tih godina i otvaranjem tvornice automobila TAS, za svoje komšije dobili i strane odnosno njemačke državljane. Bili su to stručnjaci i tehničko osoblje VW, Wolfsburg, na stalnom radu u TAS-u. Za njih je UNIS na jednom dijelu Vogošćanske teritorije, ul. Tome Mendeša, sagradio zasebno moderno naselje sa ljupkim jednospratnim kućama i vrtovima. I dok su VW stručnjaci živjeli u zasebnim kućama, dotle je UTL za švedske stručnjake iz SKF-a, Goeteborg, iznajmljivao stanove u gradu Sarajevu.
Na razvoj PRETIS-a i namjenske industrije veliki uticaj je imao pokret nesvrstanosti i njihova prva konferencija održana u jesen 196 u Beogradu1, Naročito se to odrazilo na izvoz namjenskih proizvoda u nesvrstane zemlje ( Egipat, Libiju, Iran, Maleziju i neke afričke zemlje) tokom 70-tih godina kada je predsjednik Vlade SFRJ bio čuveni revolucionar i politički radnik, Džemal Bijedić, a direktor UNIS-a bio general Abaz Deronja. Tih godina su renovirani i osavremljeni svi PRETIS-ovi pogoni namjenske industrije.
Red 189:
Zahvaljujući, ponajviše, gore pomenutim izrodima iz redova srpskog naroda, a bojeći se osvete za počinjene zločine od strane drugih, kao i snažnoj antimuslimanskoj propagandi i svakodnevnim potstrekivanjem na odlazak upravo onih čija savjest nije bila čista i koji zbog učinjenih zločina nisu smjeli čekati novu vlast, dezorijentisano i uplašeno srpsko stanovništvo Vogošće, prepušteno samo sebi, je u januaru 1996 masovno napustilo teritorij ove opštine odlazeći u neizvjesnost izbjeglištva, ostavljajući svoje kuće i stanove, svoje komšije i grobove svojih najdražih, noseći sobom samo svoje uspomene. Većina ovog stanovništva nastanila se na Palama, u Višegradu, Bijeljini, Trebinju ili je prešlo Drinu i otislo se u Srbiju i širom planete Zemlje.
== Privreda ==
U privrednoj strukturi šire regije [[rudarstvo]] i industrija predstavljaju dominirajuće oblasti u privređivanju.
Za opštínu Vogošću se može reći da je to značajni industrijski centar i da spada u red industrijski razvijenih krajeva, jer je industrija dominirajuća privredna grana. Do 1992 godine oko 90% od ukupnog BDP otpadalo je na industriju, a ostatak na sve ostale grane privrede. Oko 80% od ukupnog broja zaposlene radne snage u privredi ove opštine je bilo zaposleno u industriji.Izgradnja i dalji porast industrijskih kapaciteta PRETIS-a uslovilo je jači priliv radne snage iz obližnjih naselja i njihov prelazak iz poljoprivrednog u industrijski sektor. Međutim, od metaka i granata u mirnodopskom dobu, a po Staljinovoj smrti i ukidanju INFORMBIRO-a, dakle eliminacijom pretnje od agresije zemalja tzv. Istočnog bloka i dolaskom Nikite Hruščova u Beograd i ponovnom normalizacije odnosa sa SSSR-om, polovinom 50-tih godina kao osnovni problem nametnulo se postepeno smanjivanje namjenske proizvodnje i nedovoljna iskorištenost proizvodnih kapaciteta, kao i višak radne snage. Problem je sa uspjehom riješen prelaskom na proizvodnju artikala široke potrošnje. U PRETIS-u se počelo proizvoditi aluminijumsko posuđe, širom bivše Jugoslavije i danas je, po svom kvalitetu i brendu, poznat "PRETIS-ov" lonac, butan boce, razni bicikli i motockili, aluminijumska ambalaža, kotrljajući ležajevi, gvozdene i limene konstrukcije i sl. proizvodi. Širom zemlje su bile poznate vespe Prima-3 i Prima-5 (jednu takvu vespu vozila je i svjetski poznata srpska glumica Beba Lončar u tada popularnom domaćem filmu "Ljubav i moda") Vogošćanski motori "NSU" i "Maksi" takođe su bili na daleko poznati. Od sredine 1965 počela je proizvodnja i montaža automobila NSU-princ (PRETIS-1000.) PRETIS je godišnje sklapao 5000 kom ovih popularnih vozila.
Tokom [[1980-tih]] godina općina Vogošća je zabilježila najstabilniji i najdinamičniji razvoj i bila prepoznatljiva po vrlo visokom nivou razvijenosti u području [[industrija|industrije]]. Vogošća je bila druga općina u bivšoj Jugoslaviji po razvijenosti tj. nivou nacionalnog dohotka po glavi stanovnika, odmah iza slovenačkog (Titovog) Velenja. Takvom stanju u najvećoj mjeri doprinjeo je razvoj [[automobilska industrija|automobilske industrije]] i industrije valjčanih ležaja.
Za vrijeme stare Jugoslavije stanovnici ovog kraja bavili su se isključivo zemljoradnjom i stočarstvom. To je bila tzv. ekstezivna poljoprivredna proizvodnja. Glavni poljoprivredni proizvodi bili su mlijeko i mliječni proizvodi sa kojima se pomalo trgovalo. Gajile su se sve vrste žitarica, zatim voće, uglavnom šljive, jabuke i kruške, dok se povrće, zbog nedostatka fizičke radne snage, konfiguracije terena i zaostalosti stanovništva slabije uzgajalo, mada je zemljište veoma pogodno za uzgoj krompira, mrkve, pasulja i crvenog luka. Višak poljoprivrednih proizvoda se nosio u Sarajevo na pijacu, što konjima, što na leđima, zavisino
Trgovina je odmah poslije II svjetskog rata bila veoma slabo razvijena. Roba se zbog stalnih oskudica kupovala u jednoj prodavnici "NA-ME" (Nardodnog magazina, kasnije prodavnica Ozren) ne za novac, nego za tzv. "tačkice". Dugo godina se i hljeb na tržnici dobijao na tzv. "bonove".
Kasnije je oformljeno trgovačko preduzeće "Jošanica" sa svojih 13 prodavnica mješovite robe, što je uz već pomenuti narodni magazin "Ozren", prodavnicu "Bezistan" (UNIMA), prodavnicu obuće "Borovo" ("Jugoplastika"), knjižaru "Veselin Masleša" (inače preduzeće predratnog sarajevskog trgovca Šaloma Albaharija), dvije prodavnice ZZ "Sarajevsko polje", dvije trafike i jedan kiosk za prodaju novina predstavljalo okosnicu trgovine na ovom teritoriju. Kasnije su svu trgovinu u Vogošći preuzele dvije trgovačke firme, zagrebački "Konzum" i ilidžanska "Dobrinja". U "Konzum" je integrisano trgovačko preduzeće "Jošanica" a "Dobrinja" je preuzela prodavnice ZZ "Sarajevsko polje". Prvu samoposluga u Vogošću otvorilo je trgovačko preduzeće "Konzum" sredinom 60-tih godina prošlog vijeka. Trgovinska dijelatnost se uglavnom bazirala ne prometu roba na malo i to u prvom redu prehrambenim artiklima, kolonijalnom robom, tekstilom, namještajem i drugim potrepštinama široke potrošnje. Vjerojatno se ,stariji građani Vogošće, još uvijek sjećaju fasunga ili fasungi (mjesečnih slijedovanja) kod Žare ( Žarko Ružić, šef Konzumove samoposluge ) koje je u velikim pletenim korpama, na adresu kupca, isporučivao na svojim kolicima Janez Kos ili na leđima amal Ibro, zvani Tarzo. I pored toga što je postojeća trgovinska mreža sa svojim prodavnicama raspoređena tako da dobrom organizacijom rada može u potpunosti zadovoljiti potrebe stanovništva, ipak su građani Vogošće i okoline negodovali i govorili da se i za obično dugme mora ići u Sarajevo. Naravno, ova orijentacija prema Sarajevu je i razumljiva obzirom na širu trgovačku mrežu i veći i kvalitetniji izbor roba. I u vogošćanskoj tržnici bilo je smješteno nekoliko prodavnica prehrambenim artiklima uglavnom mesnice, pekare, mljekare i bakalnice,
Što se modernog ugostiteljstva tiče treba ga posmatrati sa aspekta njegove funkcije u ishrani, smještaju, razonodi i rekreaciji građana i radnika obližnjih tvornica. Ono datira uglavnom od 1951 od kada je počelo proširenje industrije i ubrzana izgradnja naselja u Vogošći. Ovakav razvoj imao je za posljedicu angažovanje radne snage u većem broju, pa se u većoj mjeri postavio i problem ishrane i smještaja radne snage dovedene uglavnom sa sela. Za formiranje ugostiteljske mreže u to doba je bio glavni problem nedostatak prostorija. Zbog toga se pristupilo formiranju radničkog restorana i kuhinje za ishranu radnika i njihovih porodica. To su bili začeci formiranja ugostiteljstva na ovom području. Poslije otvaranja hotela "Biokovo", jednog od najljepših hotela u ovoj okolici stanje se nešto popravilo. Ali treba napomenuti da ovaj hotel nije bio u potpunosti iskorišten. Posjeta mu je bila veoma slaba i već 1956 bio je na gubitku 6 miliona ondašnjih dinara. Zato je nekoliko godina kasnije pomenuti hotel zatvoren kao hotelska ustanova i prešao je u ruke društvene ishrane. Jedan broj službenika i radnika PRETIS-a, zbog oskudice u stambenom prostoru stanuje u hotelu. Na području ove općine dugo vremena bitisalo je ugostiteljsko preduzeće "Brioni"
I pored živopisne okoline i obilja prirodnih ljepota ova komuna ima veoma slabo razvijen turizam. Glavna turistička atrakcija, vodopad Skakavac, kao nacionalni park, nije pod ingerencijom ove opštine nego pod ingerencijom Federacije BiH. Možda bi se ipak moglo učiniti nešto više na razvoju turizma u ovoj općíni kada
Općina posjeduje relativno dobre komunikacijske i saobraćajne veze, magistralni put Bosanski Brod–Sarajevo-Metković, magistralnu željezničku prugu Vinkovci (Hrvatska)–Sarajevo–Ploče (Jadransko more). A sve je počelo 1878 godine kada je Austro-Ugarska počela izgradnju uskotračne pruge Bosanski Brod-Sarajevo dolinom rijeke Bosne, koja je građena u nekoliko etapa ( 1878-1882) Dionica pruge Sarajevo-Zenica završena je 1882 godine. Za potrebe novootvorenog rudnika mangana u Čevljanovićima izgrađen je krak ove pruge (1885) od Semizovca do Ivančića, kojim se prevozilo i drvo eksploatisano u okolini Srednjeg i Olova. Godine 1962 postojeća pruga Semizovac-Ivančići je izbačena iz upotrebe zbog nerentabilnosti. 1939 godine izgrađen je, također,i jedan krak ove pruge od Semizovca do Vogošće tj. današnje tvornice PRETIS, za potrebe izgradnje vojne fabrike. Porastom industrije na području Vogošće i izgradnjom omladinske pruge Šamac-Sarajevo 1947 godine, pojavila se potreba za normalizacijom ovog kraka pruge što je 1951 i učinjeno, ali je zadržana i uskokolosiječna mreža, koja je riješena putem upletenog kolosijeka. Ova pruga postoji i dan danas. Bilo je planova da se Vogošća zaobilaznom prugom preko Semizovca i Rajlovca poveže sa Sarajevom ali se od toga odustalo. Također je bilo ideja da se pruga izmjesti na lijevu stranu rijeke Vogošće, kako ne bi prolazila kroz sami centar naselja. Postojeća pruga na svom putu do Semizivca dva puta prelazi rijeku Vogošću i jedanput Jošanički potok. Kroz Vogošću prolazi i magistralni put koji povezuje Sarajevo sa Tuzlom, preko Semizovca, Srednjeg i Olova. Otprilike 1 km od naselja Vogošća ovaj put se spaja sa mostom na Bosni (kod sela Krivoglavci) koji ovaj magistralni put veže sa auto-putom Sarajevo-Zenica. Gore navedeni magistralni put za Tuzlu izgradila je JNA (jugoslovenska narodna armija) i pustila u saobraćaj 1964 godine. Gradnja je trajala punih 10 godina, od 1954. Iz Semizovca se krak ovog puta odvaja za Ilijaš i dalje za Brezu i Vareš odnosno lijevo za Visoko. Put Semizovac-Ilijaš asvaltiran je 1958 godine, a Ilijaš-Visoko 1964 godine. Negdje 1963/64 bile su otkupljene dvije prikolice starih sarajevskih tramvaja i adaptirane tako da ih može vući lokomotiva po spomenutom industrijskom kolosijeku Semizovac-tvornice u Vogošći. Služile su za dovoz i odvoz radnika PRETIS-a. Bio je to semizovački tramvaj koji je saobraćao svakodnevno do 1966 godine. Početkom 60-tih godina prošlog vijeka JNA sagradila je put od PRETIS-a do Tihovića s namjerom da ga dalje preko Ubara produži do Vučje Luke, odnosno nastavi na put Vučja Luka Sarajevo. Inače između Sarajeva i Vogošće saobraćaju autobusi gradskog saobraćajnog preduzeća, čuvena linija 21 (linija 22 ide do Semizovca. Od 1984, odnosno XIV zimskih olimpijskih igara U Sarajevu do 1992 godine između Vogošće i Sarajeva saobraćale su dvije trolejbuske linije. Jedna do Principovog mosta (Latinske ćuprije) a druga do Dobrinje. Interesantno je napomenuti da su tvornice u Vogošći svakodnevo koristile autobuse GRAS-a i Centrotrans-a Sarajevo radi dovoza i odvoza svojih radnika do okolnih naselja i sela, na teritorije svih sarajevskih, pa čak i visočke, ilijaške, olovske i dr. općina.
Pored razvijene infrastrukture, lokalnog i međugradskog prometa Vogošća ima razvijenu [[telekomunikacije|telekomunikacijsku]] i PTT mrežu s vlastitom centralom od 12000 brojeva, te vlastiti RTV Servis s predajnikom.
Područje ima razvijenu infrastrukturu, elektroenergetske medije, ugalj, prirodni plin, prirodne resurse plodne doline rijeke Bosne itd.
Red 236:
* Čizmić Ahmed Zuja, legendarni golman
* Ešref Tičić Ešo, fudbalska legenda
* Guzina Momo, privrednik, fudbaler FK "TEMPO" I FK "PRETIS"
* braća, Omer i Hasan Čerimagić, legendarni fudbaleri FK UNIS
* Nargilić Nurif Amba, legendarni centarfor FK UNIS
* Miličić Željko Cima, košarkaš KK UNIS i trener KK "Bosna" Sarajevo
* Čače Franjo, sportska legenda i učitelj brojnih generacija fudbalera
* Štitkovac Jasmin , atletičar, trkač na 1500, 3000 i 5000 m i polu maratona
* Kadrić Denis, šahista, omladinski prvak BiH
Red 246:
* Kevelj Meho Keva, urbana legenda
== Spomenici i znamenitosti ==
I pored relativno bogate i zanimljive prošlosti u Vogošći, nema mnogo kulturno-istorijskih spomenika. Na jednom uzvišenju kod Beglerovića kuće u ul. Izeta Delića, u naselju Vogošća, 1969 godine, podignuta je jedna grandiozna, ne baš lijepa, spomen-kosturnica, rad arhitekte, Ruben Ugljena i vajara, Petra Krstića, u znak sjećanja na pale borce naroda ovog kraja u antifašističkoj borbi tokom II svjetskog rata. Spomenik predstavlja petokraku zvezdu koja se rađa u kamenu, vjerojatno ovdje petokraka simbolizuje "slobodu". Na spomeniku stoje u bareljefu stihovi velikog Njegoša: "AL' TIRJANSTVU STATI NOGOM ZA VRAT, DOVESTI GA U POZNANIJU PRAVA TO JE LJUDSKA DUŽNOST NAJSVETIJA". Pored ovih stihova postoje uklesane i ljudske figure, zatvorska, prozorska zeljezna mreža, jedan točak i nekoliko petouglova.
U centru naselja bila je još jedna rogobatna, bronzana, spomen fontana podignuta u parku, na desnoj obali Jošaničkog potoka, preko puta zgrade Skupštine opštine Vogošća, u čast puštanja u upotrebu novog gradskog vodovoda. Danas ta fontana više ne postoji.
Red 252:
Na groblju Rosulje (Klupe) radnici PRETIS-a i građani Vogošće podigli su jednu spomen kosturnicu u znak sjećanja na 57 izginulih sugrađana, radnika PRETIS-ovog pogona Pirotehnike, u velikoj eksploziji februara 1953. To je najveća tragedija Vogošće u njenoj poratnoj istoriji.
== Obrazovanje ==
Prva osnovna škola na teritoriji ove opštine otvorena je u Semizovcu. Austro-ugarska je izgradila jednu zgradu u Semizovcu u kojoj je bila smještena u toku I svjetskog rata ambulanta, ali kraće vrijeme, a od 1917 godine pomenuta šloka. Prvi učitelj u toj školi bio je Simo Knežević. Do tada su po neki Semizovčanin i stanovnik okolnih sela išli u Ilijaš u školu. Oko 1922 došao je u Semizovac učitelj Pudarić Jovo.
Godine 1884 osnovala je Austro-ugarska pravoslavnu bogosloviju u Reljevu a kasnije je tu proradila osnovna škola.
Vogošća je dobila osnovnu školu tek 1930. Prije izgradnje ove škole, pojedini Vogošćani su slali djecu u Reljevo ili Semizovac u školu. Zato i nije čudo da je u vogošćanskom kraju, koje je na domak Sarajeva, vladala nepismenost.
Potrebno je istači da je pred I svjetski rat počela da se održava jedna vrsta analfabetskog tečaja u Vogošći; Nedjeljom je dolazio učitelj iz Semizovca i Reljeva i po dva-tri sata držao nastavu. Nastava se održavala u jednoj zgradi Efendića koja se nalazila blizu sadašnjeg groblja na Klupama. To je trajalo nešto više od godinu dana. Zabranila ju je Austrija jer joj nije bilo u interesu da se narod prosvećuje. Ovo je naročito važilo za srpski živalj.
Maksim Cerovina iz Vogošće poklonio je 2 dunuma (2000 m2)
Osnovna škola u Semizovcu smještena je u zgardi sagrađenoj 1963 godine. Ova škola ima 8 učionica, fiskulturnu salu, prostorije za kabinete i školsku kuhinju. istureno odjeljenje ove škole nalazilo se u Kamenici.
Jedina srednja škola na teritoriji ove komune do kraja 80-tih godina bila je Željeznička tehnička škola u Vogošći, gdje je danas fabrika lijekova "Farmavita", koja je obrazovala kadrove za potrebe JŽ, kasnije je prerasla u Željezničarski fakultet a potom, krajem 80-tih, ugašena. Svi potencijalni srednjoškolci morali su se, godinama, upisivati u srednje škole i gimnazije u Sarajevu ili Ilijašu, ali razvojem naselja i porastom broja stanovnika, 1979/80 godine otvoren je i Srednjškolski centar "Đuro Pucar Stari" u Vogošći prevashodno radi obrazovanje kadrova za potrebe UNIS-ovih fabrika u Vogošći (mašinske, informatičke i birotehničke struke). Ovaj SŠC radio je do 1992 godine, pa čak i u ratnim danima, sve dok ga kao takvog vlast kantona Sarajevo nije ugasila 1995 godine da bi već naredne
Danas na području opštine Vogošća postoji pet osnovnih i jedna srednja mješovita škola.
== Kultura ==
Blizina velikog grada je za sve industrijske prigradske opštine uglavnom mač sa dvije oštrice. Građani tih opština imaju relativno blizu mogućnost za kulturna i sportska upražnjavanja ali se to na lokalu odražava veoma loše, pa je tako bilo i sa opštinom Vogošća.
Jedan od članova poznate vogošćanske porodice Nargilić, Midhat zvani Mrkva je, zajedno sa nekoliko entuzijasta, obnovio rad zamrlog kulturno umjetničkog društva, danas UG KUD "Vogošća", i bio sve do raspada Jugoslavije 1992 njegov koreograf i igrač. Ovo kulturno umetničko društvo je okupljalo vogošćansku omladinu i izvodilo plesove i igre naroda bivše SFRJ širom zemlje i svjeta.
Danas se gro kulturno-zabavnih dešavanja u ovoj opštini organizuje iz JU KSC koji se nalazi u modernoj sportskoj dvorani "Vogošća" sagrađenoj polovinom 80-tih godina prošlog vijeka.
== Sport ==
Poslije I svjetskog rata nekoliko Vogošćana bilo je članom Sokolskog društva u Reljevu što se može smatrati pretačom sporta u Vogošći. U to vrijeme postojalo je i Sokolsko društvo u Semizovcu, a već 1923 osnovan je jedan od najstarijih fudbalskih klubova na teritoriji bivše Jugoslaviji, FK "Ozren" Semizovac, dok su Česi, koji su 1939 godine radili na izgradnji VTZ, osnovali prvi fudbalski tim u Vogošći. Treba napomenuti da se FK Ozren iz Semizovca do nedavno takmičio u Prvoj federalnoj ligi BiH, a trenutno je član Kantonalne lige kantona Sarajevo A liga.
Tek poslije II svetskog rata, izgradnjom fabrike "PRETIS" i podizanjem naselja Vogošća, počeo je i razvoj sporta u ovoj komuni. U podnožju brda Kremeš na samim obroncima naselja, danas ulica Vogošćanskih odreda, izgrađena je 1948 jedna fiskulturna hala za potrebe Društva za tjelesno vaspitanje (DTV) "Partizan" (pandan Sokolskim društvima iz stare Jugodlavije) i po jedno sportsko igralište za mali nogomet i rukomet i jedno odbojkaško igralište, oba
Fudbalski klub Vogošća, osnovan je 1948 godine kao FK "TEMPO" ali je vremeno mjenjao ime, preko "RADNIČKOG", pa "PRETIS-a", zatim FK "UNIS" do FK "Vogošća". Iz ovog kluba potekli su mnogi fudbalski asovi koji su svoje umjeće prezentovali širom bivše SFRJ, među kojima su najpoznatiji : Sretena Šiljkut, Blagoja Bratić, Milana Makić, Dujo Jovanović, Haris Škore, Dane Kuprešanin, Dragan Drobnjaković Droba, Senad Kreso, Bora Beatović, Nurif Nargilić Amba, Hasan i Omera Čerimagić, Ramiz i Zlatko Avdić, Ešref Tičić i dr. Prvobitno se igralo na jednom šljakom prekrivenom igralištu kod Landžine bašče, gdje je danas OŠ "Zahid Baručija", odnosno nekadašnja OŠ "Igmanski marš", potom je nekih 200 m dalje izgrađen fudbalsko igralište bez tribina, koje je početkom 80-tih godina prošlog vijeka, srušeno i na njegovu mjestu izgrađen novi moderni stadion "Vogošća", kapaciteta 5000 gledalaca, u čijem sklopu je sagrađena i moderna sportska hala. Ovaj kompleks je danas poznat kao JU KSC Vogošća.
Pored fudbalskog kluba Vogošća, koji je svoje zvjezdane trenutke, u bivšoj Jugoslaviji, doživio početkom 70-tih, pod nazivom FK UNIS, Vogošća, kada se takmičio u II ligi Zapad, egzistirali su još i rukometni klub "UNIS", šahovski klub "Metalac", muški i ženski odbojkaški klub, kuglaški klub, bokserski klub, lovačko društvo "Srndać", planinarsko društvo "Planinar" kao i odred izviđača "Zelena dolina". Kasnije, 1971, je na incijativu Save Planinčića i nekoliko košarkaških entuzijasta osnovan OKK UNIS u Vogošći. Na desetu godišnjicu pogibije slavnog jugoslovenskog košarkaša i reprezentativca, Radivoja Koraća, Žućka, u Podgori pored Semizovca, u Vogošći je osnovan i drugi košarški klub "Radivoj Korać". 1981 godine ova dva vogošćanska košarkaška kluba se fuzionišu u KK "Radivoj Korać", Vogošća, koji ovaj naziv nosi do 1983 godine, a od tada do 1992 kao KK "UNIS" Vogošća. Rad košarkaškog kluba je obnovljen 1997 godine pod nazivom KK "Vogošća". Potrebno je napomenuti da su košarkaški radnici u Vogošći godinama, sa uspjehom, organizovali međunarodni memorijalni turnir "Radivoj Korać" na kome su učestvovale veliki košarkaški klubovi poput KK "Bosna" Sarajevo, KK "Partizan" Beograd, "Stefanel" iz Italije (sve bivši šampioni Evrope u ovom sportu) i dr.
Red 281:
Krajem 50-tih i početkom 60-tih godina prošlog vijeka, negdje u vrijeme kada se u halama PRETIS-a montirao motocikl NSU "MAXI", nedeljom, su se u naselju Vogošća održavale čuvene moto-trke na kojima su veoma zapaženu ulogu imali i vogošćanski asovi, tadašnji šampioni Jugoslavije u moto-trkama, Franc Volmajer, Sulejman Nuhić i braća, Zijah i Kemal Bucalo.
== Vanjske poveznice ==
{{Stub-BH-op}}
* [http://www.vogosca.ba/ Zvanična stranica Općine Vogošća]
|