Vladko Maček – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka izmjene |
m robot kozmetičke promjene |
||
Red 68:
|vjera=
}}
'''Vladimir Vladko Maček'''
Maček je predvodio [[Hrvatska seljačka stranka|Hrvatsku seljačku stranku]] nakon smrti [[Stjepan Radić|Stjepana Radića]]. Bio je jedan od hrvatskih političkih vođa u [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevini Jugoslaviji]].
Red 76:
Godine [[1903]]. stekao doktorat [[pravo|prava]] u [[Zagreb]]u. Do [[1905]]. bio je u sudskoj službi u Zagrebu, Petrinji, Samoboru i Ivancu, a potom odvjetnički pripravnik u Krapini. Godine 1908. otvorio je odvjetnički ured u Sv. Ivanu Zelini. Član [[Hrvatska pučka seljačka stranka|Hrvatske pučke seljačke stranke]] ([[HPSS]]) od osnutka, a od [[1906]]. član glavnoga stranačkog odbora. Kao časnik sudjelovao u I. svjetskom ratu, a nakon rata preselio se u Zagreb, gdje je bio blizak suradnik [[Stjepan Radić|Stjepana Radića]] Tijekom izdržavanja zatvorske kazne (1919.-20.) bio je izabran za potpredsjednika HPSS-a, a nakon izlaska iz zatvora 1920. za zastupnika u Narodnoj skupštini kao kandidat HPSS-1 u Bjelovarsko-križevačkoj županiji. Godine 1921. otvorio je odvjetnički ured u Zagrebu. Početkom 1925., nakon odluke Stjepana Radića o priključenju Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) Seljačkoj internacionali u Moskvi ([[1924]]) te primjene Obznane i vladine odluke o zabrani rada stranke, bio je uhićen zajedno s ostalim članovima stranačkoga vodstva. Premda u zatvoru, na izborima u veljači 1925. bio je izabran u skupštinu kao stranački zastupnik Srijemske županije. Nakon promjene političkog usmjerenja HRSS-a i preimenovanja u [[Hrvatska seljačka stranka|Hrvatsku seljačku stranku]] ([[Hrvatska seljačka stranka|HSS]]) te ulaska u zajedničku vladu, s radikalima, u srpnju [[1925]]. bio je pušten iz zatvora.
U veljači [[1927]]. bio je izabran za predsjednika Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti, a u rujnu ponovno za zastupnika u Narodnoj skupštini. Nakon smrti Stjepana Radića ([[1928]].) bio je postavljen za predsjednika HSS-a i ujedno supredsjednika, sa [[Svetozar Pribićević|Svetozarom Pribićevićem]], Seljačko-demokratske koalicije. U početku je prihvatio uvođenje diktature , misleći da ona može voditi rješenju hrvatskoga pitanja, no ubrzo je postao njezin kritičar. Premda je nakon uvođenja apsolutističkoga režima rad HSS-a formalno bio zabranjen, u stvarnosti je, ponajviše zahvaljujući njegovu nastojanju, započelo jačanje stranačke organizacije te povezivanje HSS-a s ostalim
Nakon puča [[27. ožujka]] [[1941]]. bio je imenovan za potpredsjednika u vladi generala [[Dušan Simović|Dušana Simovića]], ali je u travnju na svoje mjesto u vladi delegirao [[Juraj Krnjević|Jurja Krnjevića]] i vratio se u Zagreb. Odbio je mogućnost proglašenja hrvatske samostalnosti pod njemačkom zaštitom. Smatrajući da će pobjedom savezničkih snaga HSS preuzeti vlast u Hrvatskoj, zauzimao se za [[politika čekanja|politiku čekanja]] odbijajući suradnju i s [[NOVJ|partizanima]] i s [[Ustaše|ustašama]]. Kako bi ga spriječili u političkom djelovanju, vlasti [[NDH]] zatvorile su ga u listopadu 1941. u [[koncentracijski logor Jasenovac]], a od ožujka [[1942]]. bio je u kućnome pritvoru na imanju u Kupincu. U lipnju [[1945]]. otišao je u emigraciju, isprva u Francusku, a [[1947]]. u [[SAD]]. Ondje je bio jedan od suosnivača Međunarodne seljačke unije u kojoj su se nalazili prvaci predratnih seljačkih stranaka. U inozemstvu je uspio očuvati HSS. Zastupao je ideju da bi Jugoslaviju trebalo urediti u duhu sporazuma iz [[1939]]., a od [[1956]]. isticao je misao da bi jugoslavensku zajednicu valjalo preustrojiti na konfederalnom načelu. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u domovinu i [[15. svibnja]] [[1996]]. položeni na zagrebačkom groblju [[Mirogoj]].
| |||