Otvori glavni meni

Izmjene

Uklonjeno 14 bajtova, prije 5 godina
m/м
robot kozmetičke promjene
== Emigracija i ruski radnički pokret ==
 
Pušten u siječnju [[1900]]., Lenjin je emigrirao u [[Švicarska|Švicarsku]]. Tamo je izdavao tjednik «Iskra» zajedno s [[Georgij Plehanov|Georgijem Plehanovom]] i [[Julij Martov|Julijem Martovom]]. Osnivače ruske socijademokracije, marksističke ortodokse [[Georgij Plehanov|Georgija Plehanova]] i [[Pavel Akselrod|Pavela Akselroda]], Lenjin je sreo još [[1895]]. u Ženevi: po dostupnim podatcima, iako se slagao s njima u glavnim teorijskim i strateškim pitanjima (tada je bila aktualna borba s revizionizmom [[Eduard Bernstein|Eduarda Bernsteina]], njemačkoga socijaldemkrata i izvršitelja [[Friedrich Engels|Engelsove]] oporuke, koji je savjetovao socijalistima orijentaciju na sindikalnu borbu i poboljšanje općih životnih uvjeta radničke klase kroz postepene društvene reforme, te stvaranje širokog saveza radničke klase s građanskom liberalnom demokracijom, svi su se vodeći predstavnici tadašnje socijademokracije, koja je [[Karl Marxs|Marxovu]] kritiku političke ekonomije, kao i općenito društveno-povijesnu filozofiju, smatrala teorijskim temeljem svog djelovanja ([[Karl Kautsky]], [[Rosa Luxemburg]], [[Georgij Plehanov]], [[Antonio Labriola]], [[August Bebel]], [[Clara Zetkin]], ...) okomili na Bernsteinovu revizionističku tezu koja je postala izvorom buduće umjerene zapadnoeuropske socijaldemokracije što se odmakla od Marxove teorije), teško je, preko volje, prihvatio zacrtanu strategiju suradnje s liberalnim strankama. «Iskru» je uređivao zajedno s veteranima ruskoga socijaldemokratskog pokreta ([[Georgij Plehanov|Plehanov]], [[Pavel Akselrod|Akselrod]], [[Vjera Zasulič]]) i mlađim kolegama, od kojih je najznačajniji bio [[Julij Martov]] (Cederbaum), budući vođa [[menjševici|menjševika]] i po mnogim svjedočanstvima, možda jedini prijatelj kojega je Lenjin ikada imao. Novine su krijumčarene u zemlju, no, njihov utjecaj nije bio velik: najveći društveni lom prije [[1. svjetski rat|1. svjetskoga rata]], [[ruska revolucija 1905.]], zatekao je emigrantske ideologe nespremnima.
[[Datoteka:Lenin-1895-mugshot.jpg|thumb|left|Zatvorska slika Vladimira Lenjina iz 1895.]]
 
== Oblikovanje Lenjinovih teorijskih postavki ==
 
Među marksistima dugo su trajali sporovi o naravi [[lenjinizam|lenjinizma]]. Po sovjetskoj je službenoj doktrini to bio marksizam par excellence, reformuliran u uvjetima imperijalističkoga stadija kapitalističkog razvoja. Lenjinovi su protivnici pak naglašavali rusku tradiciju – prema tim je stavovima Lenjin u ruhu marksizma oživio rusku voluntarističko-terorističku tradiciju epitomiziranu u Tkačevu. Uzmu li se Marxovi tekstovi, djela najistaknutijih marksističkih ortodoksa iz doba [[II. Internacionala|II. Internacionale]] te sporovi između Lenjina i ideoloških protivnika, razvidno je sljedeće: Lenjinova inačica marksizma dobrim je dijelom utemeljena u Marxovoj misli i (ako ne u cijelosti, posve sigurno u dijelovima) tvori jednu od legitimnih varijanti marksizma. Ona nije jedina ni jedino nužna; «kreativna» je u velikoj mjeri, i to ponajviše u točkama u kojima se revolucionarni aktivist Lenjinova kova nije mogao zadovoljiti općenitom i u detaljima nedovoljno preciziranom obradom praktičkih pitanja u djelu osnivača. Budući da Marxovi tekstovi ne daju odgovore na mnoga konkretna pitanja revolucionarne borbe- Lenjin je inovirao doktrinu uzimajući elemente iz ruske predmarksističke revolucionarne tradicije. No, nije time prihvatio nijednu glavnu ideju [[Herzen]]a, [[Černjiševski|Černjiševskog]], [[Nječajev]]a, [[Mihajlovski|Mihajlovskog]] ili [[Bakunjin]]a: domorodna ruska buntovnička tradicija upregnuta je u marksistički svjetonazor u kojem nije bilo idealizacije seljaštva, želje da se sačuva patrijarhalna seoska općina, izvedu društvene promjene preko akata individualnoga terora ili «preskoči» kapitalizam (za koji je sam Lenjin ionako tvrdio da je već uvukao [[Rusko Carstvo]] u svoj društveno-ekonomski sustav). Većina se povjesničara marksizma ([[Leszek Kolakowski]], [[John Plamenatz]], [[Robert Tucker]], ...) slaže u tvrdnji da je Lenjin u razdoblju od 1901. do 1903. oblikovao vlastitu inačicu marksizma, koja se u trima točkama razlikuje od glavne teorijske struje u doba II. Internacionale i koja se pokazala izuzetno uspješnom u borbi za vlast.
 
Prvi je značajniji otklon od standardne marksističke teorije onoga doba Lenjinova teorija partije. U knjizi «Što da se radi?» (Čto delat', 1902.) Lenjin je napao doktrinu «ekonomizma» - rusku varijantu britanskoga sindikalizma koja je radnički pokret poistovjetila s pokretom radnika. Naravno, takva formulacija nije ostavljala prostora za avangardnu ulogu partije (komunističke - onda se još zvala socijaldemokratska), niti za svjesnu preobliku društva prema revolucionarnom obrascu Marxove i Engelsove teorije. Lenjin je dobro uočio da radnička klasa ne mari za grandiozne ideje socijalističkih vizionara, nego je orijentirana prije svega na poboljšanje životnih uvjeta. Ili, po frazeologiji onoga vremena: «radnička klasa može proizvoditi samo buržoasku svijest». Sam je Lenjin u više navrata tako ustrojenu avangardu partijskih aktivista usporedio s [[isusovci]]ma («Mi smo [[mladoturci]] komunističke revolucije s nečim jezuitskim u sebi...»), najagilnijim redom katoličkoga [[prozelitizam|prozelitizma]]. Povijesne okolnosti koje su dovele do tih formulacija sljedeće su: na II. kongresu Partije 1903. došlo je do raskola na radikalnu ljevicu ili [[boljševici|boljševike]], te na demokratskiji orijentiranu srednju struju ili [[menjševici|menjševike]]. Glavna je točka prijepora bila upravo uloga Partije i njen ustroj. Dok su menjševici željeli masovniju, demokratsku, ideološki heterogeniju i šire zasnovanu socijaldemokratsku stranku, nalik već postojećima u [[Zapadna Europa|zapadnoj Europi]] - Lenjin je zamislio socijalističku partiju kao organizaciju profesionalnih revolucionara: ideološki monolitnoga posjednika «ispravne» doktrine i teorijske svijesti. Po njemu, budući da je vlasnik i nositelj autentične proleterske svijesti, partija je faktički neovisna o mijenama raspoloženje i idejnim previranjima u stvarnom proletarijatu. Tako zasnovana partija je, po Lenjinovom mišljenju, najbolji i adekvatni tumač autentičnih interesa proletarijata - što god empirijski proletarijat o tom mislio. Štoviše: lenjinistička partija ne samo da «ispravno» tumači prave interese proletarijata nego ih, tako reći, stvara i implantira u konfliktnu društvenu zbilju.
Nakon raskola na II. kongresu boljševici na čelu s Lenjinom, iako su imali neznatnu većinu (otud im i popularno ime: boljše-više) pri završnici kongresa, nisu uspjeli ovladati Partijom. Naime, redakcija centralnoga organa, koju je ustanovio kongres, imala je veće ovlasti od Centralnog komiteta. Na Lenjinov zahtjev iz redakcije su maknuti «poraženi» Akselrod, Potresov i Zasuličeva, pa su preostali Lenjin, Martov i Plehanov. No, Plehanov je odbacio boljševički koncept i tražio rekonstituiranje redakcije na proporcionalnomu načelu. Budući da nije mogao kontrolirati «Iskru», Lenjin je napustio redakciju, a sam je list nastavio izlaziti kao menjševičko glasilo. Svađe među ruskim socijaldemokratima, toliko važne za povijest, prolazile su u zemlji praktički nezabilježene. Tako se nastavilo do 1905., kada je poraz u [[rusko-japanski rat|rusko-japanskom ratu]] doveo do prve ruske revolucije - pojave koja je zatekla obje socijalističke frakcije.
 
Većina boljševika i menjševika nije imala važnu, a kamoli presudnu ulogu u samoj revoluciji koja je počela u siječnju velikim prosvjednim maršem na carsku [[Zimska palača|Zimsku palaču]] što ga je predvodio pravoslavni pop [[Georgij Gapon]]. Cilj je bio predavanje peticije o demokratizaciji zemlje caru [[Nikolaj II.|Nikolaju II.]] Carske su postrojbe otvorile vatru na nenaoružanu masu, te ubile i ranile stotine ljudi. Uslijedili su štrajkovi, opći prosvjedi i neredi koji su paralizirali zemlju i doveli do kaosa. Prisiljen na ustupke, car je, među inim, pomilovao političke emigrante. Lenjin se vratio u zemlju u studenome 1905. i pozvao na opći ustanak. Neovisno od toga, opći je štrajk počeo 20. prosinca, razvio se u pravu revoluciju - i bio slomljen do konca godine. Prva je revolucija završila porazom. No, revolucionarni je val, unatoč slomu, rezultirao radikalizacijom socijaldemokrata i buđenjem nade u rušenje omrznutoga režima; jedna od značajki prve revolucije bijaše i pojava radničkih vijeća («sovjeta») po kojima je kasnije, ironijom povijesti, prva komunistička država na svijetu dobila ime.
 
U poslijerevolucionarnome ozračju ruski su socijaldemokrati održali kongres ujedinjenja u [[Stockholm]]u, u travnju 1906. Na kongresu delegati su predstavljali oko 13 000 boljševika, oko 18 000 menjševika (boljševici su u međuvremenu postali numerička manjina); također, u partiju se vratio Bund koji je predstavljao oko 33 000 židovskih radnika, a ušle su i [[poljska socijaldemokratska stranka]] s 26 000 članova i [[litvanska socijaldemokratska stranka|litvanska]] s 14 000. Obje su glavne frakcije uspostavile formalno jedinstvo, no, raskol je bio predubok: ideološke su se svađe nastavile do 1912. kada su se boljševici i menjševici konačno razišli. To je vrijeme Lenjin proveo uglavnom pišući, vodeći polemike i radeći na konspirativno-vojnom ustroju partije. Živio je u [[Engleska|Engleskoj]], [[Njemačka|Njemačkoj]], [[Švedska|Švedskoj]], [[Finska|Finskoj]], [[Švicarska|Švicarskoj]], [[Francuska|Francuskoj]] - do početka 1. svjetskoga rata Lenjin je više puta mijenjao boravište: uoči rata bio je u [[Krakow]]u (tada u sastavu [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]]) da bio bliže Rusiji i pridonosio boljševičkomu glasilu «Pravdi», što su ga osnovali pripadnici Lenjinove stranke u St. Petersburgu 1912. (list se tiskao i prodavao slobodno). Preko veza u austrijskome socijalističkom pokretu i zahvaljujući kombinatorikama austro-ugarske vlade, Lenjin je po izbijanju rata uspio emigrirati u Švicarsku.
Izbijanje 1. svjetskoga rata dovelo je do kraha mnogih iluzija o anacionalnosti proletarijata, što bijaše jednom od stožernih Marxovih ideja i socijaldemokratskih dogmi. Zbilja je pokazala ne samo da radnici imalu domovinu, nego da je štoviše radništvo industrijaliziranih zemalja najučinkovitija bojna skupina u vojskama zaraćenih zemalja. No, Lenjin je odbio svrstati se u nacionalni tabor, kao što je učinila većina socijalista (npr. Plehanov). Vodio je politiku tzv. «revolucionarnoga defetizma» ili čekanja povoljne situacije da se ratni zanos istroši u ratnome zamoru, što bi po njemu moglo biti uzročnikom socijalnih revolucija. Prekinuo je veze s vođama Druge internacionale i pokušao okupiti socijaliste-internacionaliste na konferencijama u švicarskim gradovima [[Zimmerwald]]u 1915. i [[Kienthal]]u 1916. Tijekom rata Lenjin je napisao i jedan od svojih najvažnijih tekstova, «Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma», 1917. U toj studiji, temeljenoj na velikom djelu njemačkoga ekonomista i političara [[Rudolf Hilferding|Rudolfa Hilferdinga]], Lenjin ističe ulogu monopolizacije i globalizacije financijskoga kapitala i postavlja strategiju revolucionarne borbe u za marksiste novonastalim okolnostima: umjesto standardnoga oslona na proletarijat razvijenih zemalja, ruski je marksist ukazao to da je komunistička revolucija vjerojatnija u dijelom proleterariziranima zemljama u kojima je eksploatacija izuzetno žestoka, te da se revolucija mora temeljiti na vezi proletarijata i seljaštva i iskoristiti eksplozivnu smjesu niza suprotnosti, od nacionalnih do socijalnih: sam je proletarijat, poglavito zapadnih industrijaliziranih zemalja, iako i dalje (bar u teoriji) glavna nada marksističkih pravovjernika, u Lenjinovoj vizuri bio nesposoban i za početak revolucije, i za njenu pobjedu.
 
Lenjin je velik dio vremena do ruske revolucije u veljači 1917. proveo u ideološkim nadmetanjima, a katkad i suradnji u pojedinim pitanjima sa strarim političkim poznanicima, menjševicima. U samoj su carskoj Rusiji niz poraza u ratu, veliki gubitci u ljudstvu, gospodarska kriza i osiromašenje, pad autoriteta vladajućih klasa i opći kolaps sustava doveli do masovnih štrajkova (9. ožujka preko 200.000 štrajkaša u Petrogradu) i stvaranja radničkih vijeća («sovjeta») u ožujku 1917. (ili u veljači po starom, julijanskom kalendaru). Car Nikolaj II. abdicirao je 15. ožujka i obrazovana je demokratska vlada kneza [[Georgij Ljvov|Georgija Ljvova]] pod glavnim utjecajem liberalne stranke, kadeta (konstitucionalni demokrati). U zemlji su vladali nestabilnost, politička radikalizacija i previranje jer su različite društvene, nacionalne i političke struje konačno došle do slobode izražaja.
 
Lenjin je došao u Petrograd u specijalnom, zapečaćenom vlaku. Naime, njemačke su vlasti željele izbaciti Rusiju iz rata, a bilo im je dobro poznato da se Lenjin, kao i njegovi pristaše, bori za izlazak iz rata. Tu su njemačke imperijalne vlasti imale svoju računicu u okončanju rata na istoku, e da bi prebacili snage na zapadno bojište. Lenjin je znao za njihove kalkulacije i iskoristio ih: uspio je isposlovati da zajedno s nekoliko desetina pristaša (među njima su bili i budući boljševički prvaci Zinovjev i Radek) dobije prolaz ekstrateritorijalnoga vlaka, posebne kompozicije koja se, pošavši iz Švicarske, smjela u Njemačkoj zaustaviti samo zbog opskrbe namirnicama- vlak su pratila dva njemačka časnika i nekoliko vojnika. Stigli su na Finski kolodvor u Petrogradu za manje od dva dana. Kao što je napisao austrijski romanopiac i biograf [[Stefan Zweig]]: «Milijuni ubilačke tanadi ispaljeni su u svjetskom ratu... Ali nijedan metak nije bio dalekometniji i nije odlučnije djelovao na sudbinu novije povijesti nego taj vlak koji je nabijen najodlučnijim revolucionarima stoljeća, u tom času jurnuo od švicarske granice preko čitave Njemačke da bi stigao u Petrograd i ondje razbio poredak vremena».
Lenjin je 17. IV., dan nakon dolaska u zemlju, pred vodećim partijskim dužnosnicima pročitao referat poznat pod nazivom «[[Travanjske teze]]». Osnovne teme toga slavnoga političkoga programa sljedeće su: odbijanje potpore privremenoj vladi, traženje da Rusija izađe iz rata, projekt vlasti sovjeta i uništenja parlamentarizma, ukinuće vojske i policije, obnova Internacionale, promjena naziva Socijaldemokratske partije u komunističku, konfiskacija zemlje veleposjednika. Osim razvidno utopijskih dijelova, taj je program u glavnini pogodio želju većine naroda - poglavito u dvije točke: izlazak iz rata i podjela zemlje. Većina se menjševika (a i boljševika) protivila većini teza koje je intepretirala kao Lenjinov radikalizam, voluntarizam i avanturizam. No, u srpnju je Lenjin povukao poziv za sovjetskom vlašću: u sovjetima su menjševici i eseri imali premoć, pa bi vlast sovjeta bila, esencijalno, neboljševička. Kasnije su komunisti tvrdili da su u sovjetima imali «dubinsku većinu» - što je, orwellovskim jezikom, priznanje da su bili u manjini. U srpnju dolazi, pod krinkom demonstracija, do prvoga neuspjeloga boljševičkoga puča. Pod prijetnjom uhićenja, Lenjin bježi iz Petrograda i skriva se na selu, emigrira u [[Finska|Finsku]], vodi Partiju iz ilegale i piše jedan od svojih najpoznatijih tekstova: «Državu i revoluciju», utopijski anarhoidni spis u kojem ocrtava državu budućnosti kojom neposredno upravljaju mase i naoružani narod- u snažnoj suprotnosti sa svim što je napisao o toj temi i prije i poslije (sam je Lenjin ubrzo odbacio «Državu i revoluciju» kao osobno anarho-sindikalističko zastranjenje). Vlada liberala [[Aleksandar Kerenski|Aleksandra Kerenskoga]], nesposobna da donese odluku o izlasku iz rata i izložena pritiscima lijevih i desnih, carističkih radikala, tonula je u kaos zajedno s cijelom zemljom, čemu je doprinio i neuspio puč carističkoga generala Kornjilova. U listopadu 1917. Lenjin je procijenio da je dozrelo vrijeme za odlučujući udar: boljševici su imali većinu u sovjetima (poglavito u najvažnijem, Petrogradskom), njihov utjecaj u mornarici i vojsci je rastao tako da su imali efektivnu kontrolu nad značajnim dijelom oružane sile; nasuprot tomu, liberalna, menjševička i eserska opcija su slabjele u vrtlogu dezorijenacije i neodlučnosti. Pod Lenjinovim vodstvom boljševici 25. listopada po starom, [[julijanski kalendar|julijanskom kalendaru]] ([[7. studenoga]] po novom, [[gregorijanski kalendar|gregorijanskom]]) izvode puč u Petrogradu i preuzimaju vlast uz minimalne žrtve. Nešto snažniji otpor nije spriječio da i Moskva dođe pod komunističku kontrolu 15. studenoga. Relativno lak način preuzimanja vlasti kao da je potvrdio Lenjinova predviđanja o tom kako se «vlast kotrlja ulicama, samo ju treba uzeti».
 
Drugi sveruski kongres sovjeta sazvan je 8. listopada 1917. Boljševici, koji su upravljali radom kongresa i određivali njegov tijek, ustanovili su Vijeće narodnih komesara kao vrhovno državno tijelo, a Lenjin je imanovan predsjednikom Vijeća-postavši tako poglavarom nove države u nastajanju. Prvi Lenjinovi potezi bili su prijedlozi o tromjesečnome primirju s [[Njemačka|Njemačkom]] i ukidanju privatnoga vlasništva nad zemljom. Oba su usvojena, i boljševici su počeli nacionalizaciju i pregovore s carskom Njemačkom. No, raspad ruske vojske, prodor Nijemaca, te okupljanje protukomunističkih snaga uvukli su ih u vrtlog građanskoga rata kojega su, nemalim dijelom, sami izazvali uzurpacijom vlasti. Lenjin je naumio sklopiti mir s Nijemcima pod svaku cijenu: trebao mu je manevarski prostor kako bi konsolidirao boljševičku vlast, dok su nacionalni i internacionalno-revolucionarni interesi morali biti, privremeno, stavljeni u drugi plan. Tomu se žestoko protivila većina u komunističkome vodstvu ([[Buharin]], [[Trocki]], [[Zinovjev]], ...), koji su u tome vidjeli kako izdaju ruskih nacionalnih, tako i međunarodnih proleterskih interesa. No, niz vojnih poraza je pokazao da je Lenjin bio u pravu: sovjetski je vođa na koncu uspio slomiti otpor većine u partiji i prisiliti ih na, za Ruse, ponižavajući [[mir u Brest-Litovsku]] [[3. ožujka]] [[1918]]., po kojem je Njemačkoj ustupljena kontrola nad Finskom, Poljskom, Ukrajinom, i baltičkim zemljama-Latvijom, Litvom i Estonijom. Njemačka je vojna sila stala, a Lenjin se usredotočio na učvršćenje boljševičke vlasti u Rusiji. Sam je Brest-Litovski sporazum postao bezvrijedan nakon poraza [[carska Njemačka|carske Njemačke]] u 1. svjetskom ratu, u studenome 1918.
 
U samoj se zemlji sukob zahuktavao. Lenjin je već u studenome 1917. sazvao izbore za Zakonodavnu skupštinu na kojima su boljševici dobili tek 25% glasova. To su bili u dotadašnjoj ruskoj povijesti jedini neposredni, opći i regularni izbori, i to u trenutku kada su boljševici bili na vrhuncu popularnosti koja još nije bila totalitaristički kontrolirana. No, budući da ta slika zbilje, a pogotovo posljedice koje bi morale slijediti da se poštovala demokratska praksa, nisu odgovarali komunistima, naoružani su mornari u boljševičkoj službi rastjerali skupštinu i tako okončali rusku parlamentarnu demokraciju. To je savršeno odgovaralo Lenjinovim idejama, formuliranima bar deseteljeće ranije, o tome kako partija bolje od naroda zna što su «pravi» narodni interesi -neovisno o tome kakav je stav naroda, i sviđalo mu se to ili ne. No, to ne znači da su boljševici imali politički artikuliranu većinu protiv sebe. Političke analize pokazuju da su, vjerojatno, tijekom 1917. i u sljedećim godinama, imali potporu aktivne i politički agresivne, relativno brojne manjine, te su tu podršku maksimalno iskoristili u slamanju otpora atomiziranih protivnika na cijelom spektru, od carističkih generala do ljevičarskih anarhista i umjerenijih socijalista. Također, Lenjinove predodžbe o naravi vlasti mijenjale su se tečajem rata i revolucije: od početne zamisli o savezu seljaštva i radništva, preko prebacivanja težišta na radništvo, obilježenoga aluzijama na podređivanje seljaštva industrijskomu radništvu («[[diktatura proletarijata]]»), do fokusa na Partiju kao jedinu pouzdanu političku silu neovisnu i od radnika i od seljaka. I na planu strategije internacionalne revolucionarne borbe praksa je donijela otrježnjenje: prvotno su glavne nade polagane u izbijanje komunističkih revolucija u zapadnoj Europi (poglavito Njemačkoj), no, slom je nekoliko pokušaja komunističkih pučeva ([[Mađarska]], Njemačka), te poraz u invaziji na Poljsku, prisilio boljševike da se usredotoče na situaciju u vlastitoj zemlji. Narav je vlasti bila jasna: u prosincu 1917. Lenjin je potpisao dekret o ustanovljenu [[Čeka|Čeke]] («Črezvičajnaja komissija»-Izvanredno povjerenstvo), političke policije izuzetno širokih ovlasti koja je postala glavnim instrumentom terora nad stvarnim i zamišljenim protivnicima. U deportacijama u konclogore, strijeljanjima talaca i odmazdama, rekvizicijama i sl. stradali su pripadnici svih slojeva ruskoga društva: aristokrati, inteligencija, radništvo, seljaštvo. Po različitim procjenama Čeka je pogubila od 100 000 - 250 000 ljudi.
 
Građanski se rat razmahao od 1918., i u tome su se kaotičnome sukobu izdvojile dvije snage: «Crveni» ili boljševici i «Bijeli», heterogenoga sastava u kojem su dominirali caristički ruski nacionalisti, no sudjelovali su i socijalistički antiboljševički revolucionari. «Crveni» su bili organizirani u «Crvenu armiju», ideologiziranu komunističku vojsku ustrojenu u siječnju 1918. godine. Razjedinjenost i relativno slaba podrška intervencionista iz redova sila pobjedničke [[Antanta|Antante]] dovele su do poraza «Bijelih» do 1920. Tijekom toga razdoblja, kao i neposredno poslije, došlo je do golemih razaranja i žrtava: masovna smrt od gladi, stradanje u bitkama i represalijama, teror i protuteror odnijeli su oko [http://users.erols.com/mwhite28/warstat1.htm#Russian 9 milijuna života]. Među poznatijim posebnim događajima ističu se pogubljenje cijele ruske carske obitelji u srpnju 1918. (motiv bijaše želja boljševika da obezglave «bijele» protivnike - smaknuće dinastije učinilo je borbu za ponovu uspostavu dinastije besmislenom) i atentat na Lenjina 30. kolovoza 1918. Lenjina je nastrijelila [[Dora Kaplan,]] pripadnica stranke Socijalista-revolucionara. Atentatorica je smaknuta praktički odmah sljedeći dan unutar zidina Kremlja; Lenjin, pogođen s dva metka u glavu, oporavio se nakon operacije, no, smatra se da je to ranjavanje ubrzalo njegovo tjelesno propadanje i doprinijelo pojavi paralize.
Nekoliko pojava je snažno obilježilo slom građanskoga društva i uspostavu sve snažnijega totalitarnoga komunističkoga sustava: ironijom sudbine, Lenjin, koji je na vlast došao obećavajući mir, izlazak iz rata i prestanak krvarenja, bio je uzrokom (ili - najvažnijim između više uzroka) daleko većega prolijevanja krvi i nerazmjerno snažnijih patnji - broj smrti u razdoblju njegove vlasti višestruko je premašio gubitke carske Rusije u 1. svjetskom ratu; boljševici su uveli tzv. «ratni komunizam», ili nasilni ideologizirani ekonomski sustav koji se svodio na terorističku rekviziciju žita i hrane, organizaciju socijalističke privrede kao potpuno centraliziranoga sustava bez tržišta i razmjene dobara - taj je «pokus» doveo do golemih gladi (od 3 do 5 milijuna mrtvih) i nasilja u eksploataciji seljaštva, te kolapsa društva koji bi vjerojatno otpuhao i boljševike s vlasti da Lenjin nije uspio u proljeću 1921. napraviti zaokret i uvesti tzv. «NEP» ili Novu ekonomsku politiku, koja je dopustila ograničenu razmjenu dobara i dovela do kakvog-takvog oporavka zemlje: predstavljala je i priznanje poraza «socijalističke privrede» što je u svom radikalnom obliku otjerala u smrt milijune ljudi; iz zemlje je pobjeglo i protjerano oko 2 milijuna ljudi, od autentičnih protivnika boljševičkoga režima do imaginarnih sumnjivaca; komunisti su okupirali neruske zemlje u kojima su na vlasti bile neboljševičke stranke i snage (Gruziju, Ukrajinu, ...) opravdavajući to potrebama «proleterske revolucije» - iako se njihova vlast u pogledu nacionalnoga pitanja nije, početkom 1920-ih, mogla reducirati na puki produžetak carskoga ugnjetavanja, nije sporno da je totalitarni karakter boljševičke vlasti derogirao pravo nacija na samoodređenje - u državi u kojoj nije bilo sloboda za pojedince ili političke stranke, iluzorno je bilo govoriti o istinskim nacionalnim slobodama; glavna značajka nove države bila je ideološka totalitarna vlast komunističke partije (boljševika) koja se predstavljala kao «diktatura proletarijata» - no, eksplozija što je razorila stari poredak stvorila je u mnogim pojedincima, napose u krugovima umjetničke avangarde, skoro milenaristički zanos koji se nerijetko iskazivao u fantazijama o izgradnji potuno novoga društva i agresivnoj promidžbi svih oblika kulture koji su imali neodređeno «avangardnu» i «revolucionarnu» auru.
Mjeri li se važnost povijesnih osoba dosegom, opsegom i dubinom njihova utjecaja u oblikovanju svijeta, Lenjin je, po mišljenju praktički svih povjesničara jedna od najvažnijih ličnosti 20. stoljeća, a po sudu mnogih, i najvažnija. Lenjin je bio osoba koja je formulirala i provela program pobjede ideologizirane društveno-političke opcije koja se, bez njega, svodila na praksu sindikalističkih i općecivilizacijskih reformi: prije njega, nijedan se lijevi političar radikalnog usmjerenja nije, usprkos deklarativnim iskazima, usudio išta poduzeti da bi preuzeo vlast, a kamoli provesti duboku društvenu preobrazbu na crti ostvarenja egalitarnoga društva - u ovom slučaju prema apokaliptički shvaćenomu [[marksizam|marksizmu]]. [[Voluntarizam]] [[anarhist]]a rezultirao je jedino ekscesima poput [[atentat]]a i kratkoživućih, prostorno veoma ograničenih komuna, dok su europski marksisti izgubili mesijanski žar i posvetili se povećanju boljitka radničke klase putem taktičkih socijalnih poteza. Jedino je Vladimir Iljič Lenjin zamislio i ostvario mehanizam za preuzimanje vlasti, snažno ideologiziranu i vojno ustrojenu partiju, te u presudnom povijesnom razdoblju društvenoga rastroja za vrijeme 1. svjetskoga rata imao hrabrosti i političkoga genija da se upusti u borbu za vlast - i pobijedi. Historija poznaje sastavnice bliske [[lenjinizam|lenjinizmu]]: [[križar]]ske vjerske vojne redove, [[teokrat]]ske državice u [[islam]]u i [[kršćanstvo|kršćanskome]] srednjem vijeku, no, ovdje se radilo, u cjelini gledano, o ključnoj povijesnoj novini: sekularna lijeva [[ideologija]] pobijedila je na velikom ozemlju i nastavila pobjednički hod na području eurazije i dijelu američke hemisfere. Nema razloga za vjerovanje da bi [[marksizam]], da se Lenjin nije pojavio na povijesnoj pozornici, postao išta više od ideologije europske socijaldemokracije nalik onoj koju je utjelovljavala [[II. Internacionala]].
 
Komunistički se [[totalitarizam]], kojega je Lenjin utemeljio, u najvećoj mjeri raspao koncem 20. stoljeća, tako da se može postaviti pitanje je li Lenjinova borba zapravo bila povijesni abortus, slijepa ulica historije? I je li [[kapitalizam]], bilo liberalno-tržišnoga oblika, bilo državno - socijalnoga, društveni model kojemu pripada budućnost? No takva pitanja nemaju empirijskoga smisla i spadaju u područje historiozofske spekulacije i metafizike povijesti. [[Lenjinizam]] je bio glavni globalni proces koji je doveo do polarizacije ideoloških sila; bez njega nisu zamislivi desni radikalizmi poput nacizma i susljedni svjetskopovijesni procesi kao [[Drugi svjetski rat|2. svjetski rat]], [[dekolonijalizacija]] i nastanak novih država u Europi i svijetu. Ironijom sudbine, upravo je Lenjin, koje se smatrao za pravovjernoga marksista, cijelim svojim životom negirao tvrdnju, implicite sadržanu u marksizmu, da povijesne zakonitosti, neovisno od želja pojedinaca, nužno dovode do nastanka i nestanka društvenih formacija: preobraženi svijet kojega je ostavio iza sebe i koji se nikakvim historijskim determinizmom ne može iščitati post festum iz [[paralelogram]]a sila devetnaestostoljetnih društvenih, ekonomskih i političkih odnosa - potvrđuje da je čovjek taj koji, u neodredivo velikoj mjeri, stvara povijest.
 
{{Redoslijed|
 
{{Lifetime|1870|1924|Lenjin, Vladimir Iljič}}
 
[[Kategorija:Revolucionari]]
[[Kategorija:Državnici]]