Sonet – razlika između verzija

'''Sonet''' je pjesnička forma talijanskog porijekla, sastavljena od četrnaest [[stih]]ova ([[jedanaesterac (književnost)|jedanaesteračkih]], [[dvanaesterac (stih)|dvanaesteračkih]], [[osmerac (stih)|osmeračkih]] ili drugačijih) koji su u osnovnom obliku podijeljeni u dva [[katren]]a i dvije [[tercina|tercine]] ili terceta.

 

 

Osim vanjske forme, sonet ima i svoju unutarnju formu. [[teorija književnosti|Književni teoretičari]] su dugo raspravljali o tome iziskuje li takva forma sama po sebi unutarnji smisao i raspored, odnosno koliko je vanjska forma ovisna o unutarnjoj, te u kojoj mjeri sonetna [[struktura]] strofe i sonetno rimovanje sugeriraju određen raspored građe i njezinu [[sintaksa|sintaktičku]] raščlanjenost. [[Vladimir Nazor]] u svojim objašnjenjima govori o "duši i sadržaju" soneta. On spominje ''“ne samo vanjsko nego i unutarnje suzvučje rima”''. Bilo je i oprečnih mišljenja, ali je veliki broj teoretičara ipak prihvatio mišljenje Vladimira Nazora, uz poneka odstupanja. Opći je stav da pravi sonet mora imati točno određen vanjski i unutrašnji red; da sonetna struktura uključuje neku polaznu točku ili uvod, te razvoj, [[kulminacija|kulminaciju]] i rasplet. Postoje i tvrdnje da sonet mora imati unutrašnju dramsku ili [[dijalektika|dijalektičku]] organizaciju:

 

Dvočlana struktura soneta podrazumijeva da je između katrena i tercina uspostavljen odnos očekivanja i ostvarenja, napetosti i opuštanja, pretpostavke ili zaključka. Ako se dijalektička struktura soneta vizualno pokazuje u rasporedu strofa, onda se to [[akustika|akustički]] jasno pokazuje kroz raspored rima. Drugi opet tvrde da u sonetu moraju biti pauze ([[točka]] na kraju svake strofe); da se nijedna značajnija [[riječ]] ne smije dva puta upotrijebiti; da posljednji stih mora biti ključ za cijelu pjesmu; da posljednja tercina mora sadržavati smisaonu bit soneta, a ostale su strofe samo priprema; da zaključni stihovi moraju iznenaditi čitaoca itd. Tu su, nasuprot ovima, i neka manje rigorozna mišljenja po kojima unutarnji red mora postojati, ali on je slobodan i raznolik, a ne strogo određen. Neki pak misle da smisaoni slijed nije uopće važan za ovaj oblik.

 

<poem style="margin-left: 2em">

Alternirajuća struktura okteta i dva rasporeda sesteta

ABAB/ABAB/CDC/DCD

ABBA/ABBA/CDE/CDE

 

Obgrljena rima okteta i dva rasporeda sesteta

ABBA/ABBA/CCD/EED

ABBA/ABBA/CCD/EDE

 

Tri katrena s alternirajućom rimom i jedan par rima

ABAB/CDCD/EFEF/GG

U [[engleska književnost|englesku književnost]] sonete uvodi [[Thomas Wyatt]] početkom 16. stoljeća. Njegovi soneti i soneti njegovih suvremenika uglavnom su bili prijevodi [[Francesco Petrarca|Petrarkinih]] i [[Pierre de Ronsard|Ronsardovih]] soneta. [[Henry Howard]] odredio je [[ritam]] i strukturu podjele na tri katrena i jedan [[dvostih]], koji su danas poznati kao ''engleski sonet''. Najpoznatiji pisac engleskih soneta je [[William Shakespeare]] koji je napisao 154 soneta, te se po njemu ''engleski'' ili ''elizabetanski'' naziva još i ''Shakespeareov sonet''.

 

Početna [[slovo|slova]] soneta čitana odozgo prema dolje mogu kazivati neku poruku ili [[ime]] osobe kojoj je posvećen. Primjer soneta s [[akrostih]]om i tipičnom rimom i ritmom za engleski sonet jest sonet [[Josip Vidović|Josipa Vidovića]] posvećenog [[Magdalena Tomić|Magdaleni Tomić]], u kojemu početna slova stihova čitana odozgo prema dolje kazuju ''Volim Magdalenu''.

 

</poem>

 

Prvi su soneti po sadržaju bili isključivo ljubavni. Već se u 13. stoljeću tematski raspon tematike soneta proširuje, pa se njime mogu izražavati misli i osjećaji (politički, rodoljubni, [[satira|satirički]], polemički, religiozni, filozofski itd.), a sonetnu formu dobivaju i [[epitaf]]i (nadgrobnice) i pohvale. Neki su ga autori koristili i kao poseban oblik dopisivanja.

[[Arthur Rimbaud]] u svom slavnom sonetu ''Vokali'' iskazuje uvjerenje da je otkrio tajnu značenja [[vokal]]a u jeziku. [[Charles Baudelaire]] pisao je sonete jer je smatrao da u ovu formu uistinu sve maze stati ([[parodija]], uglađenost, tlapnja, filozofska meditacija...). No zbog Petrarkinih soneta iz ''Kanconijera'' i utjecaja [[petrarkizam|petrarkista]] kao struje ljubavne poezije, sonet je ostao trajno vezan uz ljubavnu tematiku.

 

== Sonetne književne forme ==

Soneti se mogu slagati u nizove i tada je riječ o sonetnom vijencu, koji se na talijanskom naziva još i ''corona di sonetti'' (hrv. ''krunica soneta''). Sastoji se od petnaest soneta, a posljednji se zove ''magistrale'' ili ''majstorski sonet''. Majstorski se sonet sastoji od početnih stihova preostalih četrnaest soneta.

 

Rime kod majstorskog soneta mogu, umjesto odozgo, započinjati odozdo, i to tako što prvi od četrnaest soneta počinje posljednjim stihom majstorskog soneta, a završava pretposljednjim; drugi sonet započinje pretposljednjim stihom majstorskog soneta, a završava se trećim od kraja, itd. Stoga je važno da rima u majstorskom sonetu, u oba navedena slučaja bude alternirajuća, jer bi se inače u oktetima i sestetima soneta u vijencu pojavile iste rime, što bi proturječilo osnovnom zakonu soneta, da su u ova dva dijela zastupljene različite rime.

 

{{Predložak:Izvor poglavlje}}

Sonetna glosa vrlo je kompleksna, strogo definirana i zatvorena forma. Posebnom u odnosu na sonet čini je njezina specifična ciklička [[kompozicija (književnost)|kompozicija]]. Ona "glosira" jednu moto-pjesmu najčešće kroz broj stihova od jedan do četiri, ali ponekad i vise, i to u odgovarajućem broju strofa od četiri do deset stihova duljine. Posljednji je stih svake strofe jedan od stihova mota. Kao moto u većini slučajeva prerađuje se neka poznata pjesma.

 

 

:Dvije stijene. Tri brida, okomita, vitka,<br />