Skulptura – razlika između verzija

'''Kipar''' je umjetnik koji se bavi kiparstvom. Njegov zadatak je da oblikuje (modelira) materijal s kojime radi, kao što su [[Glina (tlo)|glina]], [[kamen]] i sl. Kiparstvo je umjetnost trodimenzionalnosti, stoga se naziva i ''prostorno-plastičko oblikovanje''.

 

 

Uz to, kiparstvo se služi nebrojenim materijalima, ali su sva klasična kiparska djela oblikovana u drvu, kamenu, mramoru ili bronci. Svakom materijalu odgovara neka [[kiparske tehnike|kiparska tehnika]].

 

 

Dva su osnovna načina kako nastaju kiparski oblici: [[modeliranj]]em i [[klesanje]]m (tesanjem).

Aristotel: ''"… kao da je oblik bio zarobljen, utopljen u masu, a kipar ga je oslobodio odstranjujući suvišnu, vanjsku oblogu …"''

 

 

Kiparska ili skulpturalna djela dijele se na:

 

Kip je cjelovit volumen, obrađen sa svih strana koji se promatra iz svih 360 stupnjeva; a reljef je volumen koji je obrađen samo s prednje strane, pa ga se promatra samo iz jednog motrišta, kao sliku.

Reljef može biti plitak, dubok (tj. nizak ili visok) i udubljen (uleknuti). On je na pola puta između slikarstva i kiparstva. Neki kažu da su to kipovi pritisnuti na plohu, dok drugi govore kako su to zapravo slike koje izlaze u prostor.

 

 

Početke kiparstva nalazimo u [[paleolitik]]u, ali velik napredak od običnog modeliranja do klesanja dogodio se u 3. tisućljeću prije Krista u [[Mezopotamija|Mezopotamiji]] i [[Umjetnost drevnog Egipta|Egiptu]].

[[Datoteka:Zdenac života (Meštrović) 1.jpg|mini|<center>[[Zdenac života]]<center>]]

 

 

Osnovni [[likovni elementi]] u kiparstvu su [[volumen]] (oblik) i [[prostor]], obzirom da kipar pri oblikovanju skulpture automatski oblikuje i prostor. Drugi likovni elementi koje kipar može koristiti i različito kombinirati su [[crta]], [[ploha (likovna umjetnost)]], [[boja]] i [[površina]].

'''Boja''' skulpture najčešće je prirodna boja samog materijala, npr. Bjelina mramora, smeđe-zeleni tonovi bronce i dr. Osim toga, boja može biti i nanesena nakon oblikovanja volumena, bilo da naglasi pojedine dijelove skulpture (da ih raščlani) ili da ih ujedini jedinstvenom bojom.

 

 

Kiparstvo je prije, sve do sredine 19. stoljeća, bilo više vezano za arhitekturu nego što je postojalo kao slobodna skulptura. Kiparstvo je služilo da pobliže odredi namjenu i značenje građevine. (Npr. [[knjižnica]] će imati iznad vrata sovu koja na glavi nosi [[globus]] – simbol i zaštitnica mudrosti, a na [[sud]]nici će biti ''božica pravde'' s vagom i zavezanim očima). Tako su na antičkim hramovima kipovi na [[zabat]]ima prikazivali one bogove i božice kojima su bili posvećeni, kao što na [[portal]]ima kršćanskih crkvi prikazuju svece i svetice.

2. Podređenost kiparstva arhitekturi nalazimo u [[Romanika|romanici]]. Ovdje je skulptura podređena jer se zbog arhitektonskog okvira (npr. lunete iznad portala katedrale) neprirodno mijenjaju njeni omjeri i proporcije, nastaju deformacije, izobličenja likova. Tako će prikaz "[[Posljednja večera|Posljednje večere]]" imati ogromnog [[Krist]]a u sredini i sve manje i manje [[apostol]]e oko njega, iako se nalaze za istim stolom. ''"Zakonom kadra"'' se naziva to kada arhitektonski okvir nameće kompoziciju koju skulptura mora pratiti. Npr. istanjeni likovi koji podsjećaju na stupove na gotičkim katedralama.

 

 

3. Podređenost arhitekture skulpturi se javlja u [[Barok]]u (17. i 18. st.). Skupine nadnaravno velikih kipova izlaze izvan obrisa arhitekture i svjedoče o zamahu što ga čovjek svojim naporima postiže u društvu i životu (npr. ''[[Fontana di Trevi]]'' u [[Rim]]u, P. Bracci, 1762.). Tako postoje i građevine koje su se srodile s kiparskom formom, i ne možemo reći pripadaju li skulpturi ili arhitekturi. Takvi su "[[Slavoluk|trijumfalni slavoluci]]" – arhitektura koja ima funkciju kipa, ili ''[[Eiffelov toranj]]'', ili ''[[Kip slobode]]'' koji je kip u kojeg se smjestila arhitektura, ili [[Ivan Meštrović|Meštrovićev]] ''[[Zdenac života]]'' koji je skulptura [[fontana]] (obrnuto od skulpture koja je obično bila ukras za fontanu, ovdje je fontana dodana skulpturi).