Salijski Franci – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Legobot (razgovor | doprinos)
m Bot: migracija 21 međuwiki veza sada dostupnih na stranici d:q939852 na Wikidati
Kolega2357 (razgovor | doprinos)
m robot kozmetičke promjene
Red 5:
[[Datoteka:Toxandria 919-1125.jpg|thumb|300px|'''Toksandrija''', oblast koju su Salijski Franci naselili u skladu sa rimskim planovima [[358]]. godine.]]
 
Početkom 5. veka, sudeći po ''Spisku dostojanstava'' (''Notitia Dignitatum''), različita franačka plemena su služila u rimskoj vojsci, a Salijevci su bili raspoređeni u Galiji i [[Hispanija|Hispaniji]]. Sve do sredine 5. veka Salijevci su bili lojalni rimskim vlastima, ali kada je rimska vlast počela da se urušava pod teretom upada drugih varvarskih plemena, Salijevci su 450. opljačkali [[Aras]]. Po [[Grgur Turski|Grguru Turskom]], istoričaru iz 6. veka, ovu poharu je izveo salijski poglavar [[Hlodion]], [[Meroveh|Merovehov]]ov predak. On je takođe zauzeo i [[Kambre]] i krajeve oko reke [[Soma|Some]]. Iako je Hlodion zadržao vlast nad ovim krajevima, [[Zapadno rimsko carstvo|zapadnorimski]] [[Magister militum|vrhovni zapovednik vojske]] [[Aecije]] ga je kaznio za pljačkanje Arasa tako što je upao na venčanje jednog od franačkih ratnika, razjurio Hlodionovu družinu i odveo sa sobom sluge natovarene svadbenim darovima. Nešto kasnije, [[episkop]] [[Klermon Feran|Klermon Ferana]]a [[Sidonije Apolinar]] je opisao ovu epizodu u panegiriku upućenom caru [[Majorijan|Majorijanu]]u. Panegiorik sadrži i najraniji fizički opis Franaka uopšte. Sidonije veli da Salijevci kosu na potiljku šišaju kratko, dok na ostatku glave puštaju kosu i češljaju je unapred. Lica su brijali i nosili samo raščešljane brkove. Nosili su usku odeću koja im je dopitrala do kolena i koju su povezivali oko struka pojasevima. Glavno oružje im je bila sekira korišćena za bacanje (kasnije poznata kao franciska) nakon čega bi se trkom ustremili na neprijatelja napadajući kopljem i štitom. Sidonije na kraju dodaje da su Salijevci odmalena negovali ratobornost. Nakon incidenta iz [[450]], Aecije je obnovio prijateljske veze sa Salijskim Francima koji su bili prisutni u rimskoj vojsci u čuvenoj bici protiv [[Atila|Atilinine]] varvarske vojske na [[Bitka na Katalaunskim poljima|Katalaunskim poljima]] [[451]]. godine.
 
Dalji napredak Salijevaca u dominantnu grupu među Francima povezano je sa usponom njihovog kralja [[Hilderih I|Hilderiha]] i njegovog sina [[Hlodoveh I|Hlodoveha]]. Pismo koje je krajem 5. veka Hlodovehu uputio arhiepiskop Remsa Remigije, spominje da je Hilderih upravljao rimskom provincijom ''Drugom Belgikom'' (''Belgica Secunda''). ''Žitije svete Ženoveve'', koje je zapisano početkom 6. veka, beleži da je Hilderih deset godina redovno opsedao [[Pariz]]. Sam kralj je bio i ostao paganin, ali je iskazivao veliko poštovanje prema svetiteljki. Po kasnijoj tradiciji, koju je prvi zapisao Grgur Turski, Hilderihovi Franci su pomagali rimskom vojskovođi [[Egidije|Egidiju]] u borbi sa [[Vizigoti|Vizigotima]]ma koji su [[463]]. poraženi kod Orleana u pokušaju da pređu [[Loara|Loaru]]. Najzad, u [[Turne|Turneu]]u (današnja [[Belgija]]) je [[1653]]. pronađen raskošno opremljen grob u kome je pronađen i pečatni prsten sa natpisom ''CHILDERICI REGIS''. Pronalazak pečata je uticao da se grobnica identifikuje kao Hilderihovo mesto ukopa. Sam pečatni prsten ukazuje da je Hilderih vladao teritorijom na kojoj je još uvek postojala administracija, a portret prikazuje franačkog kralja u rimskom oklopu i sa kopljem kao insignijom vlasti. Hilderih je mogao biti istovremeno i salijski kralj i zapadnorimski provincijski namesnik.
 
[[Datoteka:CHILDERICI REGIS.jpg|thumb|left|'''Pečatni prsten kralja Hilderiha''' je pronađen u vladarskoj grobnici u Turneu. Originalni prsten je ukraden i pretopljen [[1831]], ali je sačuvan u vidu odlivaka.]]
 
Hilderiha je [[482]]. nasledio sin Hlodoveh koji je započeo seriju krupnijih osvajanja zahvaljujući savezništvu sa ostalim kraljevima Franaka. Uz pomoć kralja Kambrea Hlodoveh je savladao Egidijevog naslednika [[Sijagrije|Sijagrija]] [[486]]. i zauzeo [[Soason]] sa okolinom. Nakon pobede nad [[Alemani|Alamanima]] [[496]]. godine, kralj Salijevaca je, delimično i pod uticajem svoje supruge Hlotilde, [[Burgundi|burgundske]] princeze, pristao da se pokrsti. Za razliku od [[Goti|Gota]], Burgunda i [[Vandali|Vandala]], koji su bili [[Arijanstvo|arijanski]] hrišćani, Hlodoveh i njegovi ljudi su primili hrišćanstvo u [[Prvi Vaseljenski Sabor|nikejskom]] tj pravoslavnom obliku. Time su Salijski Franci postali prihvatljiviji za zajednički život za većinsko galo-romansko stanovništvo Galije. Hlodoveh je [[507]], ovoga puta uz pomoć [[Zigibert Hromi|Zigiberta Hromog]], kralja [[Ripuarski Franci|Ripuarskih Franaka]] sa [[Rajna|Rajne]], porazio [[Vizigoti|Vizigote]] u [[Bitka kod Vuijea|bici kod Vujiea]]. Nakon pokoravanja Galije južno od Loare, Hlodoveh se okrenuo protiv svojih dojučerašnjih saveznika, redom je podsticao neslogu među ostalim kraljevima Franaka i zatim ih je likvidirao bez obzira na rodbinske veze. Naredne [[508]]. godine Hlodoveh je u Turu primio poslanike [[Vizantija|istočnorimskog]] cara [[Anastasije I|Anastasija I]] koji su mu predali insignije počasnog konzula. Zatim je Hlodoveh priredio slavlje koje je podsećalo na rimske parade provincijskih vojskovođa. Nakon višestrukih proslava konzulata, Hlodoveh je utvrdio kraljevsku rezidenciju u [[Pariz|Parizu]]u gde je [[511]]. godine umro.
 
Hlodovehovi sinovi su podelili njegovo kraljevstvo izmeću sebe, a zatim su franačku vlast proširili i na [[Burgundi|Burgunde]] i [[Tirinzi|Tiringe]]. Međutim, partikularizam Salijevaca održao se praktično do 9. veka kroz postojanje [[Neustrija|Neustrije]], jedne od merovinških provincija, kasnije i kraljevina. Drugi raritet koji je upućivao na posebnost Salijevaca, bio je [[Salijski zakon]] (''Lex Salica''), zbirka salijskog običajnog prava zapisanog na latinskom jeziku koja predstavlja najvažniji izvor za poznavanje društva Hlodovehovog vremena.
 
== Literatura ==
 
* E. James, ''The Franks'', Oxford 1998.