Prvi rat za Nagorno-Karabah – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Bot: Interwiki za izabrane članke za sr:Рат за Нагорно-Карабах |
m robot kozmetičke promjene |
||
Red 1:
{{Rat
|rat
|slika
|opis_slike
|vreme
|mesto
|rezultat
|teritorija
|strana1
|strana2
|komandant1
|komandant2
|jačina1
|jačina2
|gubici1
|gubici2
}}
{{Sukobi u bivšem Sovjetskom Savezu}}
'''Rat za Nagorno-Karabah''' je trajao od februara [[1988]]. do maja [[1994]]. između [[Azerbejdžan|Republike Azerbejdžan]] i većinskih [[Jermeni|Jermena]] iz [[Nagorno-Karabah
Na referendumu koji je održan u Nagorno-Karabahu većina glasača je glasala za pripajanje Jermeniji, dok su referendum bojkotovali Azeri Nagorno-Karabaha. Kako se raspad [[Sovjetski Savez|Sovjetskog Saveza]] približavao, počeli su sve nasilniji sukobi između Jermena i Azera, što je dovelo do etničkog čišćenja sa obe strane<ref name=CASE-STUDY-IN-ETHNIC-STRIFE>{{cite journal
Red 249:
| isbn = 0-333-73973-6 }}</ref> Jedina kopnena veza koju je Jermenija imala sa Karabahom bila je kroz uzak planinski koridor do kog se jedino moglo doći helikopterom. Jedini [[aerodrom]] u regionu bio je u malom gradu [[Kodžali]]ju, koji se nalazio sedam kilometera od [[Stepanakert]]a sa približno 6.000 do 10.000 stanovnika. Kodžali je takođe služio kao artiljerijska baza i od [[23. februara]] iz njega su bombardovane jermenske i ruske trupe u prestonici.<ref name="Kaufman"/> Krajem februara Kodžali je većinom bio odsečen. Dana [[26. februara]], jermenske snage uz pomoć oklopnih jedinica pokrenule ofanzivu za zauzimanje Kodžalija.
Tvrdnje azerbejdžanske strane da su jermenske snage nakon zauzimanja Kodžalija ubile nekoliko stotina civila koji su bežali iz grada potvrdili su i drugi izvori poput [[Hjuman rajts voč
Ukupan broj žrtava nije tačno utvrđen, ali konzervativni izvori smatraju da broj žrtava iznosi 485 stradalih.<ref name="dewaal"/> Zvaničan broj poginulih sudeći po azerbejdžanskim zvaničnicima tokom događaja od 25. do 26. februara je 613 civila uključujući 106 žena i 83 dece.<ref>{{cite web|url=http://www.unhchr.ch/Huridocda/Huridoca.nsf/0/7c3561e40d2d3d07c1256bae00447b7f?Opendocument |title=-{Letter from the Charge d'affaires a.i. of the Permanent Mission of Azerbaijan to the United Nations Office}- |publisher=-{Unhchr.ch}- |date= |accessdate = 10. 11. 2011.}}</ref> Dana [[3. mart]]a [[1992]]. novine „Boston gloub“ su izvestile da je 1000 ljudi ubijeno tokom četiri godine konflikta. Citirali su gradonačelnika Kodžalija Memedova koji je izjavio da se 200 ljudi vodi kao nestalo, da je 300 bilo zarobljeno i da je 200 povređeno tokom borbi.<ref name=ARMENIANS-KILLED-1000-AZERIS-CHARGE>{{cite news
Red 296:
Turska nikad nije poslala trupe u Azerbejdžan, ali je poslala vojne savetnike. U maju 1992. vojni komandat plaćeničkih snaga Jevgenij Šapošnikov uputio je upozorenje zapadnim nacijama posebno [[Sjedinjene Američke Države|Sjedinjenim Državama]] da se ne mešaju u konflikt govoreći da će to dovesti do [[Treći svetski rat|trećeg svetskog rata]].<ref name="Croissant"/>
[[Čečenija|Čečenski]] kontigent pod vođstvom [[Šamil Basajev|Šamila Basajeva]] bila je jedna od jedinica koja je učestvovala u konfliktu. Sudeći po Azerbejdžanskom pukovniku [[Azer Rustamov|Azeru Rustamovu]] stotine čečesnkih dobrovoljaca pružilo je neprocenjivu pomoć u borbama pod vođstvom [[Šamil Basajev|Šamila Basajeva]] i [[Samala Radujev
== Eskalacija ==
Red 362:
== Vazdušni rat ==
Tokom vazušnog rata u Karabahu pretežno su bili korišćeni borbeni [[avioni]] i [[helikopter
Jermensko vazduhoplovstvo sastojalo se od samo dva aviona [[Suhoj Su-25]] za blisku podršku od kojih je jedan stradao od prijateljske vatre. Takođe su imali nekoliko letelica tipa [[Suhoj Su-17|Su-22]] i [[Suhoj Su-17]], ali ovi avioni nisu korišćeni tokom rata.<ref name="Topguns">
Red 402:
=== Primirje 1994. ===
[[Datoteka:Nagorno karabakh republic.png|Granice Republike Nagorno-Karabah posle primirja.|thumb|250px]]
Nakon šest godina intenzivnih borbi obe strane bile su spremne za primirje. Azerbejdžan, nakon što je iscrpeo skoro sve svoje vojne resurse, uzdao se u primirje koje bi trebalo potpisati posredovanjem [[Organizacija za evropsku bezbednost i saradnju|
Dana [[16. maj]]a lideri Jermenije, Azerbejdžana, Nagorno-Karabaha i Rusije sastali su se u Moskvi kako bi potpisali primirje, koje je bilo poziv za prekid neprijateljstva. U Azerbejdžanu su mnogi pozdravili primirje, dok su neki bili protiv toga da vojnici mirovne misije koji bi bili privremeno tu smešteni budu iz Rusije. Sporadične borbe nastavile su se u regionu, ali je sa svih strana stiglo saopštenje da će poštovati primirje.<ref>{{cite book
Red 498:
{{Link FA|en}}
{{Link FA|eo}}
{{Link GA|fr}}▼
{{Link FA|sr}}
▲{{Link GA|fr}}
|