Privatizacija – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m robot kozmetičke promjene |
|||
Red 22:
Zanimljiva je novija struja, čiji je glavni predstavnik [[Džozef Štiglic]], nobelovac. Štiglic ne negira značaj svojine, pa ni privatne, za ekonomske performanse, ali još veću važnost pridaje tržištu i njegovim blagotvornim efektima, posebno hvaleći kineski sistem, čime indirektno umanjuje standardno shvaćen uticaj privatne svojine.
== Korišćeni modeli privatizacije ==
=== Prodaja ===
Najpoznatiji i najstariji metod privatizacije je prodaja državnog preduzeća privatnim licima. Ta tehnika korišćena je i koristi se i dalje u razvijenom delu sveta, kao i u zemljama u razvoju. Napoznatiji
Ponekad se odstupa od metoda prodaje po punoj ceni, jer vlade, kao britanska svojevremeno, teže širenju akcionarstva i jačanju srednjeg sloja, pa organizuju javni upis akcija sa nižim cenama od tržišnih ukoliko ih kupuju građani. Ideja je da se kupci-građani podstaknu na upis popustima koji obezbeđuju kapitalne dobitke.
Red 44:
Nužda za privatizacijom velikog broja preduzeća u zemljama u tranziciji pokrenula je oko 1990. godine potragu za inovativnim pristupom. I pronađena je vaučerska privatizacija. Ideja je jednostavna: građanima se besplatno podeli specijalan privatizacioni novac (vaučeri), kojima oni kupuju akcije preduzeća. Vaučeri su davani građanima, u raznim zemljama, i u jednakom i u nejednakom iznosu, a prema godinama starosti ili radnog staža i nekim drugim karakteristikama. Vaučerska privatizacija je organizovana i centralizovano, za veći broj preduzeća odjednom (češki sistem), i decentralizovano, za svako preduzeće pojedinačno (ruski sistem).
Najpoznatije vaučerske privatizacije su [[
Vaučerska privatizacija predstavlja teorijski elegantan i relativno brz metod privatizacije, vrlo povoljan po politički rejting vlade koja je izvodi. Iako ne donosi državi prihode, dokazivalo se da se taj gubitak kompenzuje brzinom i pravednošću. Vaučerska privatizacija je transparentnija od drugih modela i njome se izbegavaju problemi procene vrednosti kod ostalih vidova privatizacije.
Red 50:
Jedan od korišćenih argumenata u korist vaučerske privatizacije je da građanstvo jedne države ne poseduje dovoljnu količinu novca da otkupi vredne proizvodne fondove, pa da je zato potrebno poklanjanje državnih preduzeća. Ovaj argument važi samo onda kada se isključi uloga stranih investitora iz privatizacije, na primer zato što je namera da se privreda zadrži u domaćem vlasništvu (kao u Sloveniji). Taj je argument svakako netačan sa ekonomske tačke gledišta, a praksa zemalja koje su se oslanjale na vaučersku privatizaciju (Češka, Rusija) pokazala je kasnije da im nimalo ne smeta ulazak stranog kapitala.
Brzo izvedena vaučerska privatizacija može imati jednu prednost u odnosu na model prodaje: brza privatizacija sprečava formiranje antiprivatizacione koalicije, koja bi mogla nastati tokom vremena i blokirati privatizaciju. Ovaj argument je imao svoju težinu početkom 1990-tih godina, ali kasnije,
Teškoća sa vaučerskom privatizacijom je ta što ne odezbeđuje dobro upravljanje preduzećima. Naime, široko raspršeno vlasništvo, kao posledica jednake 'kupovne snage' svakog građanina, neminovno čini da nad jednim preduzećem niko nema kontrolu i da su rezultati automatski lošiji od mogućih. Lek se može potražiti u formiranju investicionih fondova, kojima bi građani prepuštali svoje vaučere i za uzvrat dobijali akcije samih investicionih fondova (češki slučaj). Fondovi bi tako mogli kumulirati vaučere i postati znatni ili dominantni vlasnici pojedinih preduzeća. Međutim, rešenje problema upravljanja preduzećima donelo je novi problem – problem upravljanja fondovima. Vlasništvo nad fondovima bilo bi raspršeno, pa je menadžment fondova bio nekontrolisan od strane vlasnika, što je vodilo u neefikasnost poslovanja kako fonda, tako i preduzeća u njegovom portfelju.
Red 86:
Neobaveznost privatizacije učinila je da je proces privatizacije prepušten vrlo složenoj igri motiva i podsticaja zaposlenih i menadžera.
U Srbiji je do 2000. godine privatizovan mali deo društvenog i državnog kapitala. Do
=== Model iz 2001. godine ===
Red 104:
'''Konkurentski metodi prodaje'''. Zakon je predvideo dva metoda prodaje, oba konkurentska: aukciju, odnosno licitaciju za manja i slabija preduzeća i tender za veća i bolja, namenjena prvenstveno stranim investitorima. Uvek se prodaje 70% neprivatizovanog kapitala (ostatak od 30% se, kako je navedeno, poklanja zaposlenima i građanima). Među metodima prodaje ne nalazi se direktna pogodba između države i kupca, pošto je ona previše rizična pošto omogućuje korupciju. Kod tih loših preduzeća izvešće se ili uređeno restrukturiranje ili stečaj. Upotrebom isključivo konkurentskih metoda prodaje trebalo je obezbediti maksimalnu transparentnost procesa, tj. onemogućiti korupciju i druge mahinacije ishodom privatizacije.
Najvažnija novost tiče se prava Agencije da pokrene postupak prodaje društvenog kapitala u svakom preduzeću, čime je ukinuta dobrovoljnost privatizacije u Srbiji i obezbeđeno da privatizacija
'''Restitucija'''. Zakonom o privatizaciji predviđeno je da se od svake prodaje 5% prihoda izdvoji za buduće naknade za nacionalizovanu imovinu. Time je potraživanje bivših vlasnika implicitno priznato, ali sam zakon o privatizaciji nije prejudicirao rešenja iz zakona o denacionalizaciji.
Red 110:
'''Rezultati privatizacije u periodu 2001-2004'''. ''Broj preduzeća''. U periodu 2001-2004. privatizovano je 1382 preduzeća, što je dva po jednom radnom danu. Ovo je primerna brzina, ali nedovoljna za veliki broj preduzeća koja čekaju redu za privatizaciju, pa kraj procesa još nije blizu. ''Prihod od privatizacije''. Ukupan prihod od prodaje kaptala u 1.382 preduzeća izneo je za ove tri godine samo 1,5 milijardi evra.
'''Restrukturiranje'''. Za preduzeća za koja ne bi bilo realnih izgleda da nađu kupca u sadašnjem stanju predviđen je
== Literatura ==
* William L. Megginson and Jeffry M. Netter - From State To Market: A Survey Of Empirical Studies On Privatization, Journal of Economic Literature June 2001
* Nancy Birdsall and John Nelllis - Winners and Losers: Assessing the Distributional Impact of Privatization, Center for Global Development Working Paper No 6., May 2002
* Boško Mijatović - Privatizacija realnog sektora, u ''Četiri godine tranzicije u Srbiji'', CLDS, 2005
* http://www.clds.org.yu/pdf-s/4_godine_tranzicije.pdf
[[Kategorija:Ekonomija javnog sektora]]
|