Verzija na datum 17 mart 2014 u 16:43 uredi Kolega2357 (razgovor \| doprinos) 20.730.146 izmena m Fix ← Starija izmjena		Verzija na datum 24 juni 2014 u 11:56 uredi poništi Kolega2357 (razgovor \| doprinos) 20.730.146 izmena m robot kozmetičke promjene Novija izmjena →
Red 17: Manje više slijedbenici patarena regrutirali su se iz krugova gradskih obrtnika koji su bili motivirani za akciju iz osobne pobožnosti. Sukob između patarena i njihovih pristaša s jedne strane te grupa okupljenih oko [[Milano\|Milanskog]] [[Nadbiskupija\|nadbiskupa]] s druge strane, na kraju je doveo do pravog građanskog rata sredinom [[1070e\|1070-ih]], i Velike saksonske pobune po [[Njemačka\|Njemačkim]] zemljama [[Sveto Rimsko Carstvo\|Svetog rimskog carstva]]. Ovaj sukob je vrlo detaljno opisao onovremeni [[kronika\|kroničar]] [[Arnulf iz Milana]]. == Historija pokreta == '''Pataria''' <ref name=tre/>kako su slijedbenici zvali svoj pokret, nastala je djelomično kao rezultat crkvenih reformi i vjerskih pokreta kao što je bio [[Mir Božji]], a djelomično i zbog socijalne situacije u [[Milano\|Milanu]]. Na patarene su imali utjecaj i [[Francuska\|južnofrancuski]] vjerski pokreti, Mir Božji i [[Katari]]. Kasnija velika popularnost Katara u Milanu tokom [[12. vijek]]a bila je plod patarije. Glavni ciljevi patarenske pobune bili su svrgavanje bogatih nevjerničkih [[Aristokracija\|aristokratskih]] zemljoposjednika i vrlo korupiranog [[Kler\|klera]], [[Simonija\|simonijom]] i nikolizmom. Oni su osporavali prava vrhovnog klera iz [[Milano\|Milana]] i davali snažnu potporu gregorijanskoj reformi pape [[Grgur VII.\|Grgura VII.]]. Njima su se pridružili redovnici siromašnih redova i niži svećenici koji su tražili da se u višim crkvenim redovima prekine s praksom [[Simonija\|simonije]], svećenićkih brakova i života s konkubinama. Osobito su napadali moral višeg svećenstva, i zahtjevali da se živi strogom samostanskom disciplinom. Veliki kontrast između siromaštva redovnika i velikog bogatstva crkvenih velikodostojnika bila je centralna točka sukoba. Nadbiskup Milana Guido Velate bio je osobita meta patarenskih napada. Naime nakon smrti [[1045]] biskupa ratnika Ariberta, Milanska vjerska općina tražila je od cara [[Sveto Rimsko Carstvo\|Svetog Rimskog Carstva]] [[Henrik III., car Svetog Rimskog Carstva\|Henrika III.]], koji je imao pravo na izbor biskupa, da bira između četiri kandidata za koje su oni držali da su ''retti ed onesti'' (dolični i pošteni): [[Aleksandar II., papa\|Anselma da Baggia]], Arialda da Carimatea, Landolfa Cotta, i Atonea. Carev izbor međutim bio je Guido Velate, poznat po svojoj potpori praksi svećeničkih brakova i konkubinata, koja je inače bila opće prihvaćena u zabačenijim seoskim sredinama, a koju su tada zvali "nikolizam", po jednom pasusu iz [[Otkrivenje\|Knjiga Otkrivenja]] (2:6, 14-15). Kako Guido, nije ispunio zahtjeve u borbi protiv [[Simonija\|simonije]] bio je prisiljen dati ostavku. Patareni su protestirali iz početka vrlo mirno, uglavnom su odbijali da prihvate bilo što iz ruku svećenika koji bi imali neslužbene supruge ili priležnice. Zbog tog su neke crkve bile prazne, dok su s druge strane neke bile pretrpane vjernicima. Na čelo patarenskog pokreta uspeli su se četvoro odbačenih "doličnih i poštenih" kandidata za nadbiskupa. Da smiri situaciju car je postavio [[Aleksandar II., papa\|Anselma da Baggia]] za [[Biskup\|biskupa]] [[Lucca\|Lucce]], tako ga je udaljio daleko od Milana, a [[nadbiskup]] je [[Ekskomunikacija\|ekskomunicirao]] tvrdoglave Arialda da Carimata i Landolfa Cotta. Nakon [[pontifikat]]a pape [[Benedikt IX.\|Benedikta IX.]], njegovi sljedbenici su počeli čak vrlo ishitreno shvaćati nužnost i hitnost reformi, tako je i [[papa]] [[Lav IX.]] osudio praksu [[Simonija\|simonije]] i držanje konkubina među svećenicima. Kada je Landolfo Cotta pokušao predstaviti položaj milanskih patarena papi [[Stjepan IX.\|Stjepanu IX.]], njega su presreli [[nadbiskupija\|nadbiskupovi]] batinaši i odveli ga u [[Piacenza\|Piacenzu]] i skoro ga ubili. Taj put nisu uspjeli, ali im je drugi napad [[1061]] godine bio uspješan. Zbog toga je [[1060]] [[papa]] [[Nikola II.]] poslao delegaciju u [[Milano]] pod ravnanjem Petra Damianija i [[Aleksandar II., papa\|Anselma da Baggia]], oni su uspjeli vratiti mir u grad. Red 30: [[Okcitanski jezik\|Okcitanska]] riječ ''patarik'' kasnije je postala sinonim za [[Katari\|Katara]]. Žena [[Trubadur\|trubadura]] Raimona Jordana bila je patarenka. Bilo je i glasina, koje su potekle od kršćanskih zatvorenika iz [[Aleksandrija\|Aleksandrije]], da su patareni napravili savez sa [[Islam\|muslimanima]] protiv [[Križari\|križara]] . == Bibliografija == * J. Goetz: "Kritische Beiträge zur Geschichte der Pataria" in ''AKultG'' 12/1916, 17-55, 164-194. {{de icon}} * K. Jordan: "Pataria" in ''Religion in Geschichte und Gegenwart''. V, 3.A., 150f. {{de icon}} * William Chester Jordan: ''Europe in the High Middle Ages''. Penguin Books, 2003. {{en icon}} * Eugen Roll: ''Ketzer zwischen Orient und Okzident: Patarener, Paulikianer, Bogomilen''. Mellinger: Stuttgart, 1978. ISBN 3-88069-190-8 {{de icon}} == Izvori == {{izvori}} == Vanjske veze == * [http://www.treccani.it/enciclopedia/pataria/ ''Pataria'' na portalu Treccani Enciclopedia Italiana] {{it icon}} [[Kategorija:Gnosticizam]] [[Kategorija:Historija Italije]]

Patareni – razlika između verzija