Kapadokijski oci – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Addbot (razgovor | doprinos)
m Bot: Migrating 14 interwiki links, now provided by Wikidata on d:q1990922 (translate me)
Kolega2357 (razgovor | doprinos)
m robot kozmetičke promjene
Red 1:
'''Kapadokijski oci''' su značajne ličnosti u istoriji [[Hrišćanstvo|hrišćanskih]] [[Crkveni oci|crkvenih otaca]], za čiju [[Teologija|teologiju]] mnogi u [[Katolička crkva|katoličkoj]] i [[Pravoslavna crkva|pravoslavnoj crkvi]] smatraju da je superiorna u odnosu na [[Antička filozofija|antičku filozofiju]]. U "kapadokijske oce" ubrajaju se [[Vasilije Veliki]], [[Grigorije Niski]] i [[Grigorije Nazijanski]], [[carigradski patrijarh]]. Oni su nastojali da pokažu kako hrišćani mogu na ravnoj nozi raspravljati sa obrazovanim paganima u [[Antička grčka|grčkom]] svetu te da hrišćanska vera, premda usmerena protiv mnogih ideja [[Platon]]a, [[Aristotel]]a i drugih grčkih [[Filozofija|filozofa]], predstavlja gotovo naučni pokret u čijem se središtu nalazi zacelivanje ljudske [[Duša|duše]] i njegovo sjedinjenje s [[bog]]om, a što se najbolje ogleda u konceptu [[Monaštvo|monaštva]]. Ova tri "kapadokijska oca" značajno su doprinela definisanju [[Sveto trojstvo|Svetog trojstva]] na [[Drugi vaseljenski sabor|drugom vaseljenskom saboru]] [[381]]. godine i [[Nikejski simbol vere|nikejskog simbola vere]] koji je na tom saboru formulisan.
 
=== Vasilije Veliki ===
Vasilije iz Cezareje ([[330]]–[[379]]), nazvan Veliki, prvi je u redu velikih pisaca i učitelja koje zovu crkvenim ocima, pa se i ta književnost zove [[Grčka patristika|patristička]]. Rodio se kao sin uglednog [[Retorika|retora]], [[Paganstvo|paganina]], a hrišćaninom ga je učinila majka. U [[Akademija|Akademiji]] u [[Atina|Atini]] upoznao je Grigorija iz Nazijanza sa kojim je zatim neko vreme živeo u pustinji, a onda je postao [[arhiepiskop]] u rodnoj [[Cezareja|Cezareji Kapadokijskoj]]. Ostavio je dva krupna [[Dogmatika|dogmatska]] spisa: ''Protiv [[Evnomije|Evnomija]]'' i ''O [[Sveti duh|svetom duhu]]'', gde precizira učenje o Svetom trojstvu, ali rešava i neka [[Gnoseologija|gnoseološka]] pitanja u teološkom smislu. Takođe je napisao preradu Liturgije i monaška ''Pravila'', [[homilija]]rno tumačenje ''[[Sveto pismo|Svetog pisma]]'' (''Šestodnev'' i dr.) te veliki broj pisama. Sačuvan je i njegov govor upućen mladima o tome koje koristi mogu imati od proučavanja [[Grčka književnost|starogrčke književnosti]]: tu je svoje prihvatanje antičke grčke književnosti obrazložio tvrdnjom da je ona korisna gde god podupire i razvija [[moral]]ne vrednosti. Vasilijev [[grčki jezik]] je pod uticajem [[Druga sofistika|druge sofistike]], sa obilnom primenom retorskih stilskih sredstava.
 
=== Grigorije iz Nazijanza ===
Vasilijev prijatelj Grigorije iz Nazijanza (oko [[338]]–[[390]]) je nakon života u pustinji postao [[episkop]] [[Nazijanz]]a u [[Kapadokija|Kapadokiji]] a zatim kratko vreme bio i arhiepiskop [[Carigrad]]a. Kao crkveni radnik bio je manji od svog prijatelja, ali ga kao književnik nadmašuje. Bio je izvrstan govornik, izraz mu je snažan i slikovit. Pisao je crkvene govore (homilije), pisma i pesme. Vizantinci su ga nazivali "hrišćanskim [[Demosten]]om". Pesnička inspiracija Grigorijeva služila je i kasnijim crkvenim pesnicima kao izvor za vlastita nadahnuća (npr. [[Jovan Damaskin|Jovanu Damaskinu]], [[Kozma Majumski|Kozmi Majumskom]] i drugima). Svu svoju teologiju izrazio je kroz čista književna ostvarenja, traktate nije pisao (''Besede o Logosu'', ''Pesma o sebi''). U govoru ''O bekstvu'' (od episkopske dužnosti) daje idealnu sliku duhovničke službe.
 
=== Grigorije iz Nise ===
Mlađi brat Vasilija Velikog, Grigorije iz Nise ([[335]]–oko [[394]]), episkop u [[Mala Azija|maloazijskom]] gradu [[Nisa|Nisi]], plodniji je kao pisac i najveći filozof među Kapadokijcima. Njegova ''Velika katiheza'' jeste, posle [[Origen]]ovog dela ''O načelima'', jedna od prvih teoloških sistematizacija, a u spisima ''Protiv [[Evnomije|Evnomija]]'', ''Protiv [[Apolinarije|Apolinarija]]'' i ''Protiv duhoboraca'', zatim u epistolarnom spisu ''Avlaviju – o tome da nema tri boga'', i najzad ''Protiv sudbine'' i [[dijalog]]u ''O duši i [[Uskrsnuće|vaskrsenju]]'', razvija jedan krupan teološki sistem, oplođen pored [[Neoplatonizam|neoplatonizma]] i autentičnim [[Platon]]ovim idejama. U delu Grigorija Niskog oseća se književnoistorijski kontinuitet jedne tradicije koja polazi od Origena. Kao i u delima [[Atanasije|Atanasija]], Vasilija i Grigorija iz Nazijanza, u spisima Grigorija Niskog raspoznaje se i jedan drugi tip teološke književnosti, literatura obuzeta moralnim i [[Psihologija|psihološkim]] problemima [[Asketizam|asketskog]] preobražaja ljudskog bića. Grigorije Niski, zajedno sa Grigorijem iz Nazijanza, unosi u teologiju i neke pojmove koji će bitno uticati na razvoj koncepcija istočne monaške [[Mistika|mistike]], kao što je pojam "oboženja" i sl.
{{Commonscat|Gregory of Nazianzus}}