Geologija – razlika između verzija

Spoznaje o vrlo složenoj problematici postanka i razvitka [[Zemlja|Zemlje]] javljale su se postupno, a neke datiraju još iz antičkih vremena. No, tek u [[15. vijek]]u dolazi do pokušaja sistematizacije znanja o Zemlji, a postupno se javljaju i novi pojmovi kao temelj geologije u nastajanju.

 

 

Širi interes za geološke probleme izazvale su rasprave između tzv. neptunista i plutonista. ''Neptunisti'', na čelu s A. G. Wernerom su oživili staru ideju [[Tales]]a iz Mileta (7./6. v. pne.), pripisivajući postanak stijena litosfere - vodi. Zbog toga su i dobili naziv prema antičkom bogu oceana Neptunu.

Pojam geosinklinale kao labilnog sedimentacijskog prostora, nastalog lomljenjem i savijanjem [[zemljina kora|Zemljine kore]] dobiva na značenju [[1900]]. kada ga je istakao E. Haug pri postanku ulančanih gorskih sustava. Ta je hipoteza, kao previše komplicirana te manjkava dokazima i mogućnostima predviđanja, bila osuđena na propast. Geosinklinala ostaje u središtu interesa geologa sve sredine 1960-ih, kada se pokazalo da je pogrešna pa je zamijenjena puno elegantnijom teorijom [[tektonika ploča|tektonike ploča]]. Ta smjena geoloških paradigmi i prihvaćanje koncepta tektonike ploča smatra se jednim od najvećih napredaka u povijesti geologije. Napokon su geolozi dobili jednostavnu i sveobuhvatnu teoriju kojom mogu objasniti gotovo sve geološke procese - od rasporeda [[potres]]a i [[vulkan]]a, preko izdizanja planina sve do [[metamorfni facijes|metamorfnih facijesa]] i tipova magmatizma. Najzaslužniji za razvoj teorije tektonike ploča bili su [[Alfred Wegener]], njemački geofizičar koji je popularizirao hipotezu o [[pomicanje kontinenata|pomicanju kontinenata]], te [[Harry Hess]], američki marinski geolog koji je uočio proces tzv. [[širenje morskog dna|širenja morskog dna]]. Međutim, ne treba zaboraviti da su razvoju ove teorije doprinjeli mnogi znanstvenici, posebno grupa geofizičara sa sveučilišta Columbia, koja je spojila ova dva koncepta u jedinstvenu teoriju kakvu danas poznajemo.

 

 

[[Andrija Mohorovičić]] ({{oddo|1857|1936}}) na osnovi potresa sa žarištem u Pokuplju (25 km južno od [[Zagreb]]a) dokazao je [[1909]]. da u dubini od 54 km postoji jak diskontinuitet u širenju potresnih valova, koji je po njemu dobio naziv [[Mohorovičićev diskontinuitet]].