Legure aluminija su se kao konstruktivni materijal u [[zrakoplovstvo|zrakoplovstvu]] počele koristiti već krajem [[19. vijek|19. stoljeća]] poznate pod imenom [[David Schwarz|Schwarzov]] aluminij. Zbog male čvrstoće čisti aluminij se ne može koristiti pri izradi nosećih elemenata konstrukcije. Zato ga treba legirati, odnosno dodavati razne druge [[metali|metale]] koji će poboljšati mehaničke osobine osnovnog elementa, tj. aluminija. Kao elementi za legiranje uglavnom se dodaju: bakar, [[cink]], [[silicij]], magnezij, [[nikl|nikal]], [[hrom|krom]], [[željezo]] itd. Najčešći elementi kojima se legira aluminij su bakar i magnezij. Kao čisti element aluminij se može upotrijebiti za cjevovode instrumenata (danas se koriste [[polivinil klorid|polivinil]] crijeva) i razne kapotaže (pokrovi otvora na [[krilo zrakoplova|oplati]] zrakoplova za servisiranje). Poslije termičke obrade konačne osobine legure ne dobivamo odmah već nakon nekoliko dana, u zavisnosti od tipa legure. Čvrstoća na lom raste s vremenom i s temperaturom žarenja („starenje“). Iz duraluminija se mogu izrađivati cijevi, šipke, limovi, trake itd. Čvrstoća na lom poslije „starenja“, u zavisnosti od tipa legure i načina termičke obrade, dostiže veličinu do 50 [[kilopond|kp]]/mm<sup>2</sup>. Po osobinama obradivosti, ove su legure vrlo zahvalan materijal. Mogu se lijevati, tiskati, kaliti, strojno obrađivati, zavarivati, valjati ili izvlačiti. Upotrebljavaju se za izradu kompletnih [[krilo zrakoplova|ramenjača]], prešanih profila, [[krilo zrakoplova|rebara]], okvira, oplate, cijevi i [[zakovica]].
== Vanjske poveznice ==
* [http://www.britannica.com/EBchecked/topic/174106/duralumin Duraluminij na Encyclopaedia Britannica]
