Demon – razlika između verzija

'''Demon''' ([[grčki jezik|grč.]] δαίμων, ''daimon'' - duh, više biće) je bestjelesno mitološko biće za kojega se u [[antička Grčka|staroj Grčkoj]] držalo da donosi inspiraciju i znanje kao posrednik između [[bog]]ova i [[čovjek]]a. Kasnije se, dolaskom [[hrišćanstvo|kršćanstva]], demon počeo držati za zlo biće koje želi odvesti čovjeka na krivi put, dalje od Boga. Demone su također zvali [[satana|vragovima]], ili palim [[anđeo|anđelima]]. Demonski zavodnici žena su se zvali ''incubi''; muškaraca ''succubi''. A potomke takvih incubi demona i žena se smatralo [[veštičarenje|vješticama]].

 

U drevnoj Grčkoj riječ daimon (δαίμων) označavala je duha općenito da bi se s vremenom počela koristiti u današnjem smislu u značenju "zlog duha".

 

U [[Knjiga Postanka|Knjizi postanka]] čitamo o anđelima koji opće s "ljudskim kćerima". Mitovi drevne Grčke i [[Antički Rim|Rima]] izvještavaju o bogovima koji se prikazuju ženama kao bikovi, ili labudovi ili zlatna kiša i u tom obliku ih oplođuju. U jednoj ranoj kršćanskoj tradiciji, filozofija ne proizlazi iz ljudskog genija nego od demonskih spletki, od palih anđela koji odaju nebeske tajne svojim ljudskim bračnim drugovima. Izvještaji sa sličnim elementima pojavljuju se u svim svjetskim kulturama. Usporedno s incubima pojavljuju se arapski djinn-i, grčki satiri, hinduistički bhut-i, samoanski hotua poro-i, keltski dusii i mnogi drugi. U jednoj epohi opsjednutoj demonima, bilo je lako demonizirati one kojih se bojimo ili ih mrzimo. Tako se govorilo da je Merlinov otac incubus. Isto se govorilo za Platona, [[Aleksandar Veliki|Aleksandra Velikog]], [[August]]a i Martina Luthera. Povremeno cijele narode - na primjer [[Huni|Hune]] ili stanovnike Cipra - njihovi neprijatelji optuže da njima gospodare demoni.

 

 

Vjera u demone je bila proširena u starom svijetu. O njima se mislilo više kao o prirodnim nego natprirodnim bićima. [[Hesiod]] ih često spominje. [[Sokrat]] je opisivao svoju filozofsku inspiraciju kao djelo osobnog, dobroćudnog demona. Njegova učiteljica, Diotima iz Mantineje, govori mu (u Platonovoj ''Gozbi'') da je "Sve demonsko posrednik između Boga i smrtnika. Bog nema izravni kontakt s čovjekom." I nastavlja: "samo kroz demonsko postoji doticaj i razgovor između čovjeka i bogova, ili u budnom stanju ili u snu."

 

On je čvrsto poricao da su demoni izvor zla, i prikazao je [[Eros]]a, čuvara seksualnih strasti kao demona, a ne boga, "koji nije ni smrtan ni besmrtan, ni dobar niti zao." Ali svi kasniji platonisti, uključujući neoplatoniste koji su snažno utjecali na kršćansku filozofiju, smatrali su da su neki demoni dobri a neki zli. Njihalo se ljuljalo. Aristotel, čuveni Platonov učenik, ozbiljno je razmatrao ideju da su snovi djelo demona. [[Plutarh]] i [[Porfirije]] smatrali su da demoni, koji nastanjuju gornji zrak, dolaze s Mjeseca.

 

Rani crkveni oci, unatoč tome što su upijali neoplatonizam iz kulture koja ih je okruživala, žudjeli su za time da se odvoje od "poganskih" sustava vjerovanja. Naučavali su da sve poganske religije štuju demone i ljude, i oboje pogrešno shvaćaju kao bogove. Kada se [[Pavle iz Tarsa|Sv. Pavao]] žalio (u Efežanima VI, 12) o zloći na visokim mjestima, on nije mislio na korumpiranost vlasti, nego na demone koji žive na visokim mjestima: Jer mi se ne borimo protiv krvi i mesa, nego protiv kneževina, protiv sila, protiv vladara svjetske tame, protiv duhovne zloće na visokim mjestima.

 

Oni mogu tvrditi da nose poruke između Boga i čovjeka, prerušavajući se u božje anđele, ali ovo držanje je zamka kojom nas pokušavaju namamiti u vlastitu propast. Oni mogu poprimiti svaki oblik, I znaju mnogo stvari - "demon" znači "znanje" na grčkom - posebice o materijalnom svijetu. Ma koliko bili inteligentni, nemaju milosti. Oni vrebaju "uhvaćene i prevarene duhove ljudi" pisao je [[Tertulijan]] "prebivaju u zraku, zvijezde su im susjedi, saobraćaju s oblacima."

 

U [[11. vijek|11. stoljeću]], utjecajni bizantski teolog, filozof i sumnjivi političar, [[Mihael Psellus]], opisao je demone ovim riječima:

 

Unatoč učestalim valovima racionalističkih perzijskih, židovskih, kršćanskih i muslimanskih nazora na svijet, unatoč revolucionarnom socijalnom, političkom i filozofskom vrenju, postojanje, velik dio karaktera, pa čak i ime demona nije se izmijenilo od Hesioda do križarskih ratova.

 

Opsjednutost demonima počela je dosizati vrhunac kada je, u svojoj čuvenoj Buli iz [[1484]]., papa [[Inocent VIII.]] objavio:

 

"Nijekati mogućnost, a kamoli postojanje čarobnjaštva i vještica je izravno kontradiktorno Božjoj riječi u raznim paragrafima i [[Stari Zavijet|Starog]] i [[Novi Zavijet|Novog Zavjeta]]."

 

Papa je zadužio Kramera i Sprengera da napišu preglednu analizu, koristeći svo akademsko oružje kasnog petnaestog stoljeća. Uz pomoć iscrpnih citata iz biblije, iz djela starih i novih učenjaka, oni su stvorili [[Malleus Maleficarum]] (''Malj za vještice''), ispravno opisan kao jedan od najužasnijih dokumenata ljudske povijesti. Thomas Ady, u ''Svijeći u mraku'', osudio ga je kao "skup zlobnih doktrina i izuma", "stravičnih laži i nemogućih stvari", koji služi da bi se prikrila "njihova besprimjerna okrutnost od ušiju svijeta." Ono na što se Malleus zapravo svodi je da ako si optužen za čarolije, onda si vještica. Mučenje je nepogrešivo sredstvo za demonstraciju ispravnosti optužbe. Optuženi nema nikakvih prava. Ne postoji mogućnost suočavanja s tužiteljima. Malo je pažnje poklonjeno mogućnosti da je optužba podignuta iz nečasnih motiva - recimo, zbog osvete ili ljubomore, ili pohlepe inkvizitora koji su u vlastitu korist rutinski konfiscirali imovinu optuženih. Ovaj tehnički priručnik za mučitelje također sadrži i metode kažnjavanja sračunate da oslobode demone iz tijela žrtve prije no što je proces "ispitivanja" ubije. S Malleusom u ruci, i zajamčenim papinim hrabrenjem, inkvizitori su se počeli pojavljivati po cijeloj Europi.

 

Inkvizitori su zapošljavali tragače za [[veštičarenje|vješticama]], takozvane "ubadače", koji su primali zgodnu premiju za svaku djevojku ili ženu koju bi predali na smaknuće. Nisu imali nikakva razloga da budu oprezni u svojim optužbama. Obično su tragali za "vražjim znakovima" - ogrebotinama ili madežima - koji, nakon uboda iglom niti bole niti krvare. Jednostavan trik šakom često je prikazivao iglu kako tobože duboko prodire u vještičino tijelo. Kada nije bilo "vidljivih znakova" bili su dostatni i "nevidljivi". Pod vješalima, jedan je "ubadač" priznao da je doveo do smrti dvijestotine dvadeset žena u Engleskoj i Škotskoj, za dobit od dvadeset šilinga po komadu".

 

U naše vrijeme, vještice i zlodusi se nalaze kao normalna pojava u dječjim pričama, istjerivanje demona se još uvijek provodi u rimokatoličkoj i drugim crkvama, a zastupnici nekog kulta još uvijek optužuju za čarobnjaštvo ritualne običaje drugih kultova. Još uvijek koristimo riječ "pandemonij" (doslovce, svi demoni).

Više od pola Amerikanaca izjavljuje u anketama da "vjeruje" u postojanje Đavla, a deset posto kaže da je komuniciralo s njim, kao što je to redovito govorio i [[Martin Luther]]. U "priručniku za duhovno ratovanje" iz [[1992]]. godine Rebecca Brown nas obavještava da pobačaj i izvanbračni seks "gotovo uvijek završe u demonskoj zarazi"; da su meditacija, joga i ratne vještine smišljene zato da bi nedužni kršćani bili zavedeni da služe demonima; i da rock muzika nije "nastala samo tako" nego da je to bio pažljivo zamišljen plan samog Sotone. Ponekad "su vaši voljeni demonski vezani i zaslijepljeni". [[Demonologija]] je još i danas dio i prateći element mnogih iskrenih religija.

 

== Vidi još ==

 

== Vanjske veze ==

{{commonscat|Demons}}

 

[[Kategorija:Demoni| ]]