Barokna muzika – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
sa hr/sr
Kolega2357 (razgovor | doprinos)
m robot kozmetičke promjene
Red 6:
Početak barokne muzike označava stvaralaštvo [[Claudio Monteverdi|Claudija Monteverdija]]. Jedna od uobičajenih podpodjela ovog razdoblja je:
 
* '''Rani barok''' (približno {{oddo|1600|1650}}), pod italijanskom dominacijom;
* '''Vrhunac baroka''' (približno {{oddo|1650|1710}}), kada su dominirali francuski utjecaji;
* '''Kasni barok''' (približno {{oddo|1710|1750}}), sa tendencijom razvoja regionalnih stilova.
 
U generalnoj kulturi, za barokom je nastupila epoha [[rokoko]]a; u muzici od [[1730-ih]] počinje dominirati tzv. [[Osjećajni stil u muzici|osjećajni stil]]. Često se za kraj epohe barokne muzike uzima godina smrti [[Johann Sebastian Bach|Johanna Sebastiana Bacha]], tj. [[1750]]. godine. Od [[1780-ih]] počinje muzičko-historijski period [[Bečki klasičari|bečkih klasičara]].
 
== Kompozitori ==
{{Dvostruka slika|right|Claudio Monteverdi.jpg|162|4036910p.jpg|140|<center>[[Claudio Monteverdi|C. Monteverdi]] ({{oddo|1567|1643}}),<br />jedan od ranijih predstavnika|<center>[[Johann Adolph Hasse|J. A. Hasse]] ({{oddo|1699|1783}}),<br />kasni predstavnik}}
{|
|valign=top|
Red 59:
Mnogi [[muzički instrumenti]] koji su danas u upotrebi nastali su u doba baroka. Barokne forme ovih instrumenata se po zvuku razlikuju od svojih nasljednika. U to doba je ideal bio da instrumenti podsjećaju na ljudski glas. Gudački instrumenti (recimo [[barokna violina]]), ali i [[drveni puhački instrumenti]] su zvučali tiše i manje zvonko, ali sa mekšom [[Boja tona|bojom tona]].
 
U doba baroka je nestala velika raznovrsnost muzičkih instrumenata koja je postojala u renesansi. [[Blok flauta]] se koristi kao solo instrument i istiskuje [[Poprečna flauta|poprečnu flautu]]. Trščani renesansni instrumenti su potpuno nestali. Od [[šalmaj]]a se razvio tiši instrument, današnja [[oboa]]. [[Dulcijan]] i [[ranket]], koji su još korišteni u doba ranog baroka, zamijenio je [[fagot]]. Među [[Limeni puhački instrumenti|limenim puhačkim instrumentima]], pojavili su se [[trombon]] i [[rog (muzika)|rog]]. Rog je kasnije potisnula [[barokna truba]] i violina. Kod gudača, nestale su [[Lira|lire]], [[Rebek|rebeci]] i instrumenti „da gamba“, a zamijenila ih je porodica violinskih instrumenata. [[Harfa]] i [[lauta]] su zadržane, ali su unapređenje. U Italiji se od [[Mandora|mandore]] razvila [[mandolina]]. Od udaraljki iz doba renesanse zadržali su se jedino [[timpan]]i. [[Cimbalo|Cimbala]] su se pojavila u [[Saksonija|Saksoniji]] i [[Italija|Italiji]] (pod imenom ''Salterio''), i dijelom proširili po Evropi. Za francusku baroknu muziku je karakteristična upotreba nekih starih instrumenata, poput [[orguljice|orguljica]] ili [[Gajde|gajdi]].
 
U baroku se standardiziraju [[Orkestar|orkestri]], zasnovani na gudačkim instrumentima pojačanim [[Duvački instrumenti|duvačima]], i time istiskuju proizvoljne muzičke sastave karakteristične za renesansu. Prvi značajni barokni orkestri formirali su se u [[Drezden]]u i [[Varšava|Varšavi]].
Red 81:
Za vrijeme nepovoljnih prilika tokom 17. i 18. vijeka čitav niz kompozitora djeluje izvan Hrvatske (Riječanin [[Vinko Jelić]] u Alzasu, Porečani Francesco i Gabriel Usper, Hvaranin [[Damjan Nembri]] u Veneciji, [[Ivan Šibenčanin]] u Cividaleu, Torinu i Londonu), a njihov opus kvalitetom gotovo nadmašuje stvaralaštvo u Hrvatskoj. Među tim "emigrantima" istaknuo se graditelj orgulja [[Petar Nakić]], utemeljitelj slavne mletačko-dalmatinske orguljarske škole.
 
Od sredine 17. vijeka situacija se mijenja, svjetovno muziciranje posustaje, a crkva preuzima vodeću ulogu u konstituiranju muzičkog života. Tri su reda bila zaslužna za razvoj hrvatske barokne muzike: [[isusovci]], [[pavlini]] i [[franjevci]]. Isusovci su uveli dotad nezabilježenu monumentalnost (orkestar) u liturgiju, a brinuli su se i oko unificiranja gregorijanskih napjeva (»Ritual rimski«, Rim, 1640. Bartola Kašića) te unošenja narodnih napjeva u bogoslužje, očišćenih od "poganih" tekstova ([[Nikola Krajačević]], [[Juraj Habdelić]], [[Juraj Mulih]]). Franjevci i pavlini njegovali su duhovne popijevke, uglavnom jednoglasne i bez pratnje orgulja (rkp. [[kantual]]i [[Frane Divnić|Frane Divnića]]a, [[Bone Razmilović]]a, [[Filip Vlahović-Kapušvarac|Filipa Vlahovića-Kapušvarca]], [[Franjo Vukovarac|Franje Vukovarca]], [[Petar Knežević|Petra Kneževića]], , Pavlinski zbornik 1644; Cithara octochorda, 3 izd. 1701., 1723., 1757.).
 
I makar da su crkveni pisci već u 17. vijeku pisali o muzici - [[Juraj Križanić]], ''Asserta musicalia'', Rim, 1656; ''Nova inventa musica'', poglavlje ''de Musica'' u »Razgovori ob vladatelystvu« i dr., te [[Ivan Paštrić]] (više rkp. pohranjenih u Biblioteci Vaticani) - istom sredinom 18. vijeka dolazi do organizirane brige crkve oko muzičkog školstva. Jezikom muzičke teorije sve više postaje hrvatski, o čemu svjedoče rukopisne skripte s predavanja, pohranjene u samostanskim knjižnicama, te liturgijske drame (pasije [[Kristofor Peršić|Kristofora Peršića]] i [[Tomo Zakarije Pervizović|Tome Zakarije Pervizovića]]). Na zagrebačkom Kaptolu poučavalo se muziku na i latinskome ([[Mihajlo Šilobold-Bolšić]], ''Fundamentum cantus gregoriani'', Zagreb, 1760.).