Ardenska ofanziva – razlika između verzija

Cilj ofenzive bio je da se savezničke postrojbe što dalje odbace od njemačke granice te da se odsjeku savezničke postrojbe sjeverno od linije Bostogne – [[Bruxelles]] – [[Antwerpen]] i unište. Još je važnije bilo onemogućiti da Antwerpen i dalje bude saveznička luka za dovoz [[čovjek|ljudi]] i robe. To je u stvari bio radikalan cilj ofenzive, tj. ''veliki cilj''. Zadatak grupe armija ''B'' bio je da s trima armijama probije savezničku frontu, pošto se prethodno cjelokupnim vatrenim sredstvima neutraliziraju savezničke snage u zoni proboja.

U sumrak 17. prosinca tenkovi 6. [[SS]] oklopne armije već su ušli 40 kilometara u [[belgija|Belgiju]], te se jedna borbena grupa nalazila 16 kilometara od komadnog mjesta američke 1. armije u Spau i u blizini dvaju velikih skladišta benzina. Tokom dana naišli su na postrojbe američke 7. oklopne divizije koja je iz okoline Aachena žurila prema St. Vithu, i tada se SS-ovcima predalo 160 Amerikanaca koji su pobijeni. Ostatak američke 7. oklopne divizije stigao je u toku popodneva i večeri u St. Vith. Otad je taj grad postao uporište na koje su Nijemci uzalud jurišali. I na drugim sektorima fronte otpor Amerikanaca sve je više rastao. Liniju Monschau – Butgenbach Amerikanci su još uvijek držali čvrst u svojim rukama. Navečer 17. prosinca američke 101. i 82. zračno-desantna divizija koje su se kao rezerve nalazile kod Reisa, prebačene su na ardensku frontu da bi pomogle zaustaviti njemački proboj. Za Amerikance je situacija još uvijek bila krajnje kritična. Bradley nije imao rezervi iza Ardena i zato je bio primoran da [[18. prosinca]] odgodi saarsku ofenzivu Pattonove 3. armije. Patton je ustupio jednu diviziju za borbu u Ardenima, a potom još tri divizije te je napravio plan o protunapadu na južno krilo, a Eisenhower ga je odmah odobrio. Ali prije nego je dotle došlo situacija u Ardenima dosta se pogoršala za Amerikance.

Navečer 27. prosinca Hitler je naredio da se na bilo koji način uspješno okonča situacija oko Bastognea. Neprijatelja je trebalo uništiti koncentričnim napadima na njegova krila. U novoj procjeni situacije komanda ''Zapad'' je 28. prosinca došla do zaključka da je besmisleno nastaviti s napadom. Protivnik je dolaskom 22. divizije uspio formirati zatvorenu obrambenu frontu oko ''klina'' njemačkog napada, a na južnom krilu su saveznici već prelazili u napad. Ako se usprkos svemu tome još mislilo na ''ofenzivno vođenje rata'', onda je to bilo moguće samo ako bi se stavile na raspolaganje nove postrojbe. Iako je Hitler morao priznati da ardenska ofenziva nije dovela do ''odlučujućeg uspjeha'', naglasio je da je u svakom slučaju došlo do velikog popuštanja situacije jer je protivnik morao mijenjati cijeli svoj plan napada. Novi zadatak grupe armija ''B'' bio je da sa svojim divizijama veže za sebe što veći broj savezničkih snaga. Hitler se nadao da će poslije uspješne operacije u sjevernom Alzasu ardenska ofenziva moći nastaviti i završiti uspješno. Samo neprekidna ofenziva mogla je promijeniti rat na zapadu u korist Njemačke. Kad bi se jednom onesposobila polovica savezničke grupacije, preostali dio ne bi mogao pružiti otpor njemačkim divizijama, koji bi bilo četrdeset pet. Zato je na zapadu ostao ''apsolutni cilj'': da se ''ofenziva'' privede uspješnom kraju. ''To mora biti fanatičan cilj'', rekao je Hitler. Kad se fronta na zapadu stabilizira njemačka će armija na jugu i istoku također biti kadra održati frontu. Cilj borbe na zapadu bio je da se ne izgube ''inicijative'' i da se saveznici daljnjim manjim napadima natjeraju na rasipanje snaga. Hitler je ponovno podcijenio protivnika i njegov potencijal, a precijenio vlastite mogućnosti. S obzirom na odnos snaga, njegova odluka da se na zapadu prijeđe u napad bila je izvan svake sumnje nepravilna.