Amijan Marcelin – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m robot kozmetičke promjene |
|||
Red 1:
'''Amijan Marcelin''' (lat: Ammianus Marcellinus, rođ. između 325.-335. god.-umro oko 400. god.) bio je rimski oficir helenskog porekla i istoričar. Njegova '''''Istorija''''' (Res Gestae= bukvalno ''Istorijski podvizi'' ), napisana na [[latinski jezik|latinskom jeziku]], iako samo delimično sačuvana, predstavlja najznamenitije delo rimske istoriografije posle [[Tacit
== Antiohijski aristokrata ==
O životu Amijana Marcelina znamo gotovo isključivo zahvaljujući autobiografskim podacima iz njegove istorije. Rodio se najverovatniji u sirijskoj metropoli [[Antiohija|Antiohiji]], negde između [[325]]. i [[335]]. godine. Može se samo pretpostaviti da je bio iz porodice koja je pripadala gradskoj aristokratiji - kurijalima (curiales), čije interese rečito zastupa u nekoliko slučajeva. Zahvaljujući društvenom položaju i porodičnom bogatstvu, Amijan se verovatno školovao u rodnom gradu koji je u to vreme bio čuven po svojim retorskim školama i tradicijama antičke paganske učenosti. Kasnije je izgleda bio korespodent sa učiteljem besedništva [[Libanije
== Carski gardista ==
Kao mladić Amijan je postao član elitnog gardijskog odreda [[Protektori|protektora]] (protectores domestici), iz koga su regrutovani budući oficiri, pa i carevi ([[Dioklecijan]] i [[Jovijan]]). U sastavu jedinice Amijan je [[353]]. god bio u pratnji [[Ursicin (rimski vojskovođa)|Ursicina]], zapovednika rimske konjice
== Istoričar ==
Šta se dalje dešavalo sa Amijanom, znamo samo u crticama. Izgleda da je u Antiohiji počeo da prikuplja materijal iz različitih oblasti ljudskog znanja i dopunjava beleške koje je možda vodio tokom svoje vojne službe. Posetio je [[Egipat]] gde se divio kulturnom središtu [[Aleksandrija|Aleksandrije]], ali i drevnim spomenicima Tebe. Nešto posle velikog podvodnog zemljotresa 21. jula [[366]]. godine obišao je i [[Peloponez]]. Vratio se zatim u Antiohiju i [[371]]. bio prisutan na suđenjima lokalnoj aristokratiji, kojoj je i sam pripadao, a koja je optužena za bavljenje magijskim obredima. Moguće je da se i sam istoričar našao na širem spisku osumnjičenih. Najzad, nešto posle [[378]]. otputovao je u Rim, prestonicu Carstva kojoj se, kao paganin i rimski tradicionalista, neizmerno divio. U Večni grad, u kome je želeo da završi i prezentuje svoju '''''Istoriju''''', stigao je preko [[Trakija|Trakije]] gde je posetio jednu od pozornica fatalne [[Bitka kod Hadrijanopolja|bitke kod Hadrijanopolja]]. Iako je kao bivši gardista uživao položaj člana konjaničkog staleža (perfectissiumus), koji je na rimskoj društvenoj lestvici bio odmah ispod senatorskog, Amijan nije naišao na otvorenu dobrodošlicu među rimskim patronima umetnika i učenjaka. Sa gorčinom i sarkazmom istoričar beleži da kada je [[383]]. u [[Rim
== '''''Istorija''''' ==
Po sopstvenim rečima Amijan je sastavio istoriju [[Rimsko carstvo|Rimskog carstva]] od [[Nerva|Nerve]] (96.-98) do velikog rimskog poraza u bici kod Hadrijanopolja [[378]]. godine. Istorija je međutim sačuvana samo delimično, tačnije sačuvan je njen drugi deo: od početne 31 knjige do nas su stigle knjige od 14. do 31. koje opisuju period od [[353]]. do [[378]]. godine. Pri izboru vladavine Nerve za početak svog dela, Amijan je izgleda želeo da se nadoveže na Tacitove '''''Istorije''''' (68--98.). Tacit mu je bio uzor i po drugim merilima, ali se osećaju uticaji i [[Ciceron
Iako Grk, Amijan je pisao svoju istoriju na latinskom, jeziku koji je dobro upoznao tokom retorskog školovanja u Antiohiji, kao i tokom službe u gardi pošto je latinski sve do početka 7. veka ostao zvanični jezik rimsko-vizantijske vojske. Izbor latinskog za jezik na kojem je pisao možda je bio diktiran Amijanovoj okrenutosti rimskoj veličini i tradicionalizmu. Amijanov latinski nije raskošan kao jezik klasične književnosti [[Oktavijan Avgust|Avgustovog]] doba ali verovatno odražava govor period u kome je autor živeo. Što se izvora tiče, Amijan je, kao što je već spomenuto, tokom svoje vojne službe mogao voditi neku vrstu kratkog dnevnika. Docnije je, kao neobično savestan i temeljan istoričar, izgleda koristio raznoliku dokumentarnu građu, autentična carska pisma, pa čak i javne natpise. Dosta beleški napravio je zapisujući sećanja svedoka događaja od visokih dvorana, poput Julijanovog vernog komornika evnuha Euterija koga je sreo u Rimu, do anonimnih učesnika u velikim događajima, poput Valensovog gardiste koji je bio uz cara na samrti. Najzad, Amijan je dosta putovao, obilazio poprišta različitih događaja i možda o ponečemu diskutovao sa svojim savremenicima i poznanicima kao što su bili [[Libanije]] i [[Aurelije Viktor]]. Koristio je i neke danas izgubljene narativne izvore npr zbirku carskih biografija nastalu sredinom 4. veka koja se u nauci naziva Kaisergeschichte.
Amijanova '''''Istorija''''' donela je svom autoru slavu već za života. Međutim, izgleda da je već u 5. veku dobar deo uvodnih knjiga izgubljen, verovatno zbog svog kompilatornog karaktera. Početkom 6. veka pesnik i gramatičar [[Priscijan]] spominje poimence Amijana kao svoj izvor, a nešto kasnije ga je stilski i tematski sledio [[Kasiodor]]. Nakon toga, Amijanovo delo palo je u zaborav, ali je sačuvano zahvaljujući trudu i interesovanju srednjovekovnih kaluđera. Od ukupno 16 sačuvanih rukopisa, dva najstarija su nastala u 9. veku u nemačkim benediktinskim manastirima Hersfeld i Fulda, a ostali potiču iz 14. i 15. veka. Naučnoj, pa i široj javnosti, Amijana je otkrio humanista [[Pođo Bračolini]] (1380.-1459.),"pronalazač" nekoliko [[Ciceron
== Literatura ==
* ''Amijan Marcelin, Istorija, Predgovor, prevod i komentari Milena Milin'', Beograd 1998.
{{Commonscat|Ammianus Marcellinus}}
|