Aleksandra Zec – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Kolega2357 (razgovor | doprinos)
m robot kozmetičke promjene
Red 9:
| mjesto_smrti = [[Zagreb]] {{flag|Hrvatska}}
}}
'''Aleksandra Zec''' ([[Zagreb]], [[1979]]. – [[Zagreb]], [[7. decembar]] [[1991]].) je bila učenica [[zagreb]]ačke osnovne škole sa [[Trešnjevka|Trešnjevke]] koju su na [[Sljeme|Sljemenu]]nu zajedno s majkom Marijom ubila<ref name=jl>[http://www.jutarnji.hr/hladnokrvno-ubojstvo/7348/ Davor Butković: Hladnokrvno ubojstvo, Jutarnji list, objavljeno: 24.04.2004 (pristupljeno 11.05. 2011.)]</ref> petorica pripadnika ondašnjeg rezervnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova RH.
 
== Biografija ==
 
=== Ubojstvo ===
Aleksandra Zec bila je kći zagrebačkog mesara Mihajla Zeca, i vjerojatno sasvim obična dvanaestogodišnjakinja, koja po ničem ne bi zaslužala da se o njoj piše, da je nisu svirepo ubili. Uveče oko 23:00 h [[7. decembar|7. decembra]] [[1991]]. u njen dom u Poljaničkoj ulici 22. na [[zagreb]]ačkoj Trešnjevci, banuli su Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Suzana Živanović (pripadnici [[Tomislav Merčep|Merčepove]] jedinice) sa namjerom da uhapse Mihajla Zeca, zbog njegovih navodnih veza sa pobunjenim [[Republika Srpska Krajina|krajinskim]] [[Srbi]]ma.
 
Red 20:
Kasnija istraga otkrila je da je Siniša Rimac, koji je prije toga ubio njena oca, tražio je da se Aleksandru ne ubije, ali da su svi drugi bili protiv, jer ih je ona vidjela. Nju je hladnokrvno (vezanih nogu i ruku) ubio Munib Suljić automatskom puškom [[Heckler & Koch]] pucavši joj u zatiljak.<ref name=jl/> Njezina sestra Gordana i brat Dušan, uspjeli su preživjeti, jer su se posakrivali po kući i tako promakli ubojicama.
 
=== Istraga o ubojstvu ===
Samo nekoliko dana nakon tog zločina, uhapsila ih je policija, oni su odmah, u razgovorima s istražiteljima, priznali likvidacije te su ih vrlo detaljno opisali. Međutim, ta priznanja dali su bez prisustva svojih advokata, pa je to uzeto kao velika proceduralna pogreška, a kako nije bilo svjedoka tih egzekukucija pušteni na slobodu [[1992]].<ref name=jl/>
 
Nakon puštanja na slobodu, Suljić i Hodak nastavili su puniti novine skandalima vezanim uz kriminal, dok je Siniša Rimac postao jedan od tjelohranitelja pokojnog [[Gojko Šušak|Gojka Šuška]] i dogurao do čina [[major|bojnikbojnika]]a (ili čak [[pukovnik]]a [[Hrvatska vojska|Hrvatske vojske]].<ref name=jl/> O Mikoli se dugo ništa nije čulo, jer je otišao u [[Hercegovina|Hercegovinu]], dok je Suzana Živković potpuno nestala.
 
Siniša Rimac je [[30. maj]]a [[1995]]. primio orden Nikole Šubića Zrinskog, visoko priznanje za ''junački čin u ratu'' iz ruku tadašnjeg predsjednika [[Franjo Tuđman|Franje Tuđmana]]. U dijelu javnosti to je shvaćeno kao afirmacija tog nedjela i poželjni način ponašanja.<ref name=ix/>
Red 29:
Prema tjedniku [[Nacional]] ključnu političku zaštitu ubojicama pružio je sam predsjednik [[Franjo Tuđman|Tuđman]]. Navodno je [[1992]]. godine [[Stjepan Mesić]] došao k [[Franjo Tuđman|Tuđmanu]] s molbom da taj slučaj bude što prije riješen, no Tuđman mu je odgovorio ''Pusti, možda će mi ti dečki još trebati''.<ref name=nac>[http://www.index.hr/vijesti/clanak/tudjman-stitio-ubojice-mihajla-marije-i-aleksandre-zec/198931.aspx ''Tuđman štitio ubojice Mihajla, Marije i Aleksandre Zec?'' - Vijesti.net - Index.hr (pristupljeno 11.05. 2011.)]</ref>
 
=== Reakcije javnosti na ubojstvo Aleksandre i njezine obitelji ===
Slučaj male Aleksanre i njezine porodice, medijski nazvan '''Slučaj Zec''' ipak je izazvao dosta prašine i mučnine, nakon što su o njemu izvjestile brojne nevladine organizacije i počele pisati brojne novine i nakon što se o njemu u više navrata pričalo na televiziji.
Po navodima novinara Davora Butkovića, [[Vladimir Šeks]], koji je u vrijeme suđenja ubojicama obitelji Zec bio državni tužioc [[Hrvatska|RH]], priznao mu je da se stidi zbog slučaja Zec, te da je osjećao grižnju savjesti zato što ubojice nisu bile kažnjene.<ref name=jl/>
 
Munib Suljić, Igor Mikola i Siniša Rimac ipak su [[2005]]. osuđeni, ali ne za ubojsto Aleksandre Zec, već zbog ubojstva nepoznatog muškarca zvanog Saša, zapravo Aleksandra Antića u [[Ubojstva u Pakračkoj Poljani|Pakračkoj poljani]]. Najdužu kaznu od 10 godina, dobio je Suljić koji je prvi zapucao, Rimac je osuđen na osam godina dok je Mikola kao pomagač u ubojstvu osuđen na pet godina zatvora (njemu je pribrojano i protupravno lišavanje slobode i iznuda nad Milošem Ivoševićem, Radom Pajićem i Markom Grujićem). Nakon izricanja presude u zatvor je odveden samo Rimac jer se Suljić i Mikola, koji su se branili sa slobode, nisu pojavili na izricanju presude.<ref>[http://www.index.hr/vijesti/clanak/optuzenici-krivi-za-slucaj-pakracka-poljana/282856.aspx Optuženici krivi za slučaj Pakračka poljana, Index.hr, Nacional, objavljeno: 15.9.2005. (pristupljeno 11.05. 2011.)]</ref> Igor Mikola je svega godinu dana prije toga, izručen Hrvatskoj nakon izdržavanja 27-mjesečne zatvorske kazne koju je odslužio u [[Zenica|zeničkom]] zatvoru, zbog pokušaja iznude nad Mladenom Žuljem, vlasnikom benzinske crpke u [[Grude|Grudama]].<ref>[http://www.nacional.hr/clanak/15929/igor-mikola-izrucen-hrvatskoj Igor Mikola izručen Hrvatskoj, Nacional, objavljeno: 28.04.2004 (pristupljeno 11.05. 2011.)]</ref> Nikola Hodak je u junu [[2005]]. godine nepravomoćno osuđen na godinu dana zatvora zbog zbog pokušaja iznude.<ref>[http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/mesic-odbio-pomilovati-sobjeslavskog-i-grandica.html Mesić odbio pomilovati Sobjeslavskog i Grandića, DNEVNIK.hr, objavljeno: 19.12.2006. (pristupljeno 11.05. 2011.)]</ref>
 
Siniša Rimac osuđen je [[2005]]. na 8 godina zatvora, ali zbog ubojstva jednog [[Srbi]]na u [[Ubojstva u Pakračkoj Poljani|Pakračkoj Poljani]] [[1991]].<ref>
Red 40:
Munib Suljić umro je u zatvorskoj bolnici na svetošimunskoj cesti u [[Zagreb]]u [[25. august]]a [[2006]]. za izdržavanja 12 godišnje kazne za ubojstvo nepoznatog civiila zvanog Saša.<ref>[http://www.nacional.hr/clanak/27318/umro-munib-suljic Umro Munib Suljić, Nacional, objavljeno: 28.08.2006 (pristupljeno 11.05. 2011.)]</ref> nakon što se sam predao u [[Haški tribunal|Hagu]] [[1. jun]]a [[2006]].
 
==== Kontraverze oko istrage njezina ubojstva ====
I danas ostaje za nagađati zašto sudu za osuđujuću presudu nisu bila dovoljna svjedočenja svjedoka koji su vidjeli Sinišu Rimca kad je ubio Mihajla Zeca, niti svjedočenja onih pred kojima je Igor Mikola priznao ubojstvo. Nitko nikad nije objasnio niti što je manjkalo policijskim ekspertizama po kojima je dokazano da je oružje oduzeto od optuženih identično onim iz kojih su počinjena ubojstva, isto tako sud nije uzeo u obzir forenzičku ekspertizu kombija, kojom je nesumnjivo dokazano da su njime vožene otete Aleksandra i njena majka Marija.<ref name=ix/>
 
Istraga je utvrdila da su kombi vozili Igor Mikola i Snježana Živanović, a bilo je i svjedoka koji su potvrdili da je taj bio ispred kuće porodice Zec neposredno prije i za vrijeme ubojstva, jer je tad udario u parkirani automobil.<ref name=ix>[http://www.nacional.hr/clanak/10975/sanader-odlucio-obitelj-zec-obestetiti-kao-moralni-cin Sanader odlučio: obitelj Zec obeštetiti kao moralni čin; Nacional.hr (pristupljeno 11.05. 2011.)]</ref>
 
Ostalo je nejasno i nedovoljno istraženo, što se te noći zbivalo u policiji, jer su neki svjedoci ubojstva Mihajla Zeca nazvali policiju i rekli da su vidjeli kako otmičari trpaju ženu i dijete u kombi. O tome navodno postoje pismeni tragovi u knjizi dežurstva policijske stanice, policija je o tome informirala sve svoje patrole, ali se one nisu usudile zaustaviti ubojice na kontrolnoj točki ispod [[Sljeme]]na, jer su vidjeli da su to pripadnici [[Tomislav Merčep|Merčepovih]] eskadrona smrti.<ref name=ix/>
Red 49:
Po mišljenju dobrog dijela javnosti u Hrvatskoj, Ustavni sud RH zbog mizernih formalno-pravnih propusta, za koje velik dio uglednih pravnih stručnjaka tvrdi da su nategnuta i krajnje sumnjiva interpretacija zakonskih odredbi, zapravo radi farsu od pravde. Tako da Slučaj Zec nikad nije doživio sudsku katarzu, onakvu kakvu priželjkuju žrtve i stradali.<ref>[http://globus.jutarnji.hr/hrvatska/bozica-nepravde Željka Godeč: ''Božica (ne) pravde'', Globus objavljeno 18.01.2011. (pristupljeno 11.05. 2011.)]</ref>
 
==== Odšteta preživjelim članovima obitelji Zec ====
Preživjeli brat i sestra male Aleksandre, Gordana i Dušan Zec, koji od [[1991]]. žive u [[Banja Luka|Banjoj Luci]] kod bake, tužili su [[Hrvatska|Hrvatsku državu]] preko zastupnika Ante Nobila i Mara Mihočevića. Na kraju je [[Ivo Sanader|Sanaderova]] vlada u proljeće [[2004]]., pristala na nagodbu i isplatu jednokratne odštete od 1 500 000,00 kn, kao neku vrst moralnog čina.<ref name=ix />
 
==== Inicijative da se Aleksandri Zec podigne spomenik ====
Slučaj Aleksandre Zec još uvijek muči dio hrvatske javnosti, i postoje inicijative da se po njoj nazove jedna ulica, kao i one koje traže da joj se podigne spomenik što je javno iznio književnik [[Zoran Ferić]].<ref name=nacper>[http://www.nacional.hr/clanak/75966/spomenik-aleksandri-zec Zoran Ferić: Spomenik Aleksandri Zec, Nacional.hr (pristupljeno 11.05. 2011.)]</ref>
 
Red 59:
 
== Vanjske veze ==
* [http://www.jutarnji.hr/hladnokrvno-ubojstvo/7348/ Davor Butković: Hladnokrvno ubojstvo, Jutarnji list]
* [http://www.nacional.hr/clanak/10975/sanader-odlucio-obitelj-zec-obestetiti-kao-moralni-cin Sanader odlučio: obitelj Zec obeštetiti kao moralni čin; Nacional.hr]
* [http://www.index.hr/vijesti/clanak/potpredsjednica-vlade-kosor-primila-clanove-obitelji-zec/199678.aspx Potpredsjednica Vlade Kosor primila članove obitelji Zec - Vijesti.net - Index.hr]
 
{{Lifetime|1979|1991|Zec, Aleksandra}}
 
[[Kategorija:Biografije, Zagreb]]
[[Kategorija:Žrtve ubistva]]