Adaptacija oka – razlika između verzija

Ljudsko [[oko]] može funkcionirati od jako tamnih do jako svijetlih razina [[svjetlost]]i. Njegove senzorne sposobnosti dosežu devet redova magnitude. To znači da je udaljenost između najsvjetlijeg i najtamnijeg svjetlosnog signala faktor od približno tisuću milijuna. Usprkos tome, u svakom trenutku, oko može percipirati samo razliku od jedne tisuće. Ono što onemogućuje veći raspon je to da oko adaptira svoj pojam o tome što je crno. Razina svjetlosti koja se interpretira kao „crno“ može se protezati preko šest redova magnitude - faktor od jednog milijuna.

Fuzioniranje [[signal]]a pomoću rasprostranjenih [[ganglijska stanica|ganglijskih stanica]], isto kao i horizontalnih i amakrinih stanica, dozvoljava kumulativni efekt. To znači da područje stimulacije varira inverzno s intenzitetom, jaki stimulus s više od 100 [[štapić]]a ili manje je ekvivalentan jednome koji je slab, a iznad 1 000 [[štapić]]a. Kod dovoljno svijetle svjetlosti, [[konvergencija]] je slaba, ali tokom adaptacije u tami, konvergencija signala štapića se pojačava. To se ne može pripisati strukturalnim promjenama, nego mogućem prestanku inhibicije koja zaustavlja konvergenciju podataka pri svjetlijoj svjetlosti. Ako je samo jedno oko otvoreno, zatvoreno oko mora se adaptirati posebno kod otvaranja kako bi se prilagodilo već otvorenom oku.

Senzitivnost prema svjetlu modulira se promjenama u intracelularnim [[kalcij]]evim [[ion]]ima i cikličkim [[gvanozin-monofosfat]]om. Inhibicija koju jedan [[neuron]] vrši na neki drugi jednako je bitna kao i aktivacija u [[sinapsa]]ma. Zajedno s bijeljenjem [[pigment]]a jednog štapića ili čunjića, fuzioniranje signala na ganglijskim stanicama je inhibirano, smanjujući konvergenciju. Alfa-adaptacija, to jest brza [[fluktuacija]] senzitivnosti, odvija se pod živčanom kontrolom.