Kibela – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 69:
 
Rimljanima su se Megalezije verovatno činile "grčkim"<ref>U doba pozne republike [[Ciceron]] opisuje megalezijske himne i obrede kao grčke. V. Takacs, u: Lane (ed), str. 373.</ref> ili frigijskim festivalom. U doba prelaza na carstvo grčki pisac [[Dionisije Halikarnašanin]] opisuje Kibelinu povorku kao punu "pantomime" i "neverovatne bombastičnosti", što stoji u suprotnosti sa verskim obredima i predstavama tokom Megalezija, koji su izvođeni na dostojanstveni i "tradicionalno rimski" način; Dionisije hvali i mudrost rimskih verskih zakona, koji je zabranjivao rimskim građanima učešće u Kibelinoj povorci i u njenim [[Misterije|misterijama]];<ref>Dionisije Halikarnašanin, ''Rimske starine'', II, 19, 3-5. V. i komentar u Roller, 1999, str. 293 i napomenu 39: "... može se videti kontrast između Frižanina [tj. sveštenika] u raskošno ukrašenoj odeći, s jedne strane, i jednostavne, uglavnom jednobojne rimske [[Tunika|tunike]] i [[Toga|toge]]"; cf. Avgustove "napore da istakne kako je bela toga prikladna odeća za Rimljane".</ref> Robovima je prisustvo bilo strogo zabranjeno.<ref>Roller, 1999, str. 296, gde se navodi Ciceron, ''De haruspicum responsis'', XIII, 28.</ref> U doba pozne republike [[Lukrecije]] daje živi opis "ratničkog plesa" u sklopu Kibeline povorke, koji izvode ljudi s kacigama u koje su bila utaknuta tri pera, udarajući o svoje bronzane štitove,<ref>To podseća na Kurete i Koribante iz Kibelinog grčkog mita i kulta.</ref> "ushićeni krvlju"; sveštenici ''Gali'', duge kose, obučeni su u žutu odeću i vitlaju noževima, sve uz zvuk divlje i glasne muzike timpana i piskavih flauta. Dok se povorka kreće, bacaju se ružine latice i izdiže se oblak mirišljavog [[Tamjan|tamjana]].<ref>V. Robertson, N., u: Lane (ed), 1996, str. 292-293. V. i Summers, K., u: Lane (ed), 1996, str. 341, 347-349.</ref> Kip boginje, gde je prikazana s krunom u obliku kule na glave i kako sedi u kolima koje vuku lavovi, nosi se visoko uzdignutim nosilima.<ref>Summers, u: Lane, 1996, str. 348-350.</ref> Rimska povorka u čast Kibele tokom Megalezijskog festivala, sa svojim egzotičnim elementima iznetim u javnost i ograničenosšću na rimsku elitu, značajno se razlikuje od onoga što je poznato o privatnim frigijsko-grčkim misterijama ove boginje, u koje su primani ljudi iz svih društvenih slojeva.<ref>Roller, 1999, str. 317.</ref>
 
==== "Sveta sedmica" u martu ====
{{V. također|Hilarije}}
U doba [[Principat|principata]] uvedeno je održavanje jednog dugotrajnijeg festivala, tzv. "svete sedmice",<ref>Maria Grazia Lancellotti, ''Attis, Between Myth and History: King, Priest, and God'' (Brill, 2002), str. 81; Bertrand Lançon, ''Rome in Late Antiquity'' (Routledge, 2001), str. 91; Philippe Borgeaud, ''Mother of the Gods: From Cybele to the Virgin Mary'', translated by Lysa Hochroth (Johns Hopkins University Press, 2004), str. 51, 90, 123, 164.</ref> u čast Kibele i Atisa tokom meseca marta; taj je festival trajao od martovskih [[Rimski kalendar|ida]] (15. mart) pa skoro do kraja meseca. Građanima i oslobođenicima bilo je dozvoljeno ograničeno učešće u obredima vezanim za Atisa, putem njihova članstva u dva sveštenička [[Kolegij (drevni Rim)|kolegija]], od kojih je svaki imao posebno zaduženje: jedan su činili "Kanofori" (''Cannophores'' = "nosači trske"), a drugi "Dendrofori" (''Dendrophores'' = "nosači drveta").<ref>[http://www.jstor.org/stable/2936006 Duncan Fishwick, "The Cannophori and the March Festival of Magna Mater," ''Transactions and Proceedings of the American Philological Association'', Vol. 97, (1966), str. 195.]</ref> Na osnovu obaveštenja kod antičkih pisaca struktura festivala može se ovako rekonstruisati:
 
* 15. mart: ''Canna intrat'' ("Trska ulazi"), obeležavanje Atalova rođenja i njegovog izlaganja u rastinju trske uz frigijsku reku [[Sakarya (rijeka)|Sangarij]],<ref>Gary Forsythe, ''Time in Roman Religion: One Thousand Years of Religious History'' (Routledge, 2012), str. 88; Lancellotti, ''Attis, Between Myth and History'', p. 81.</ref> gde su ga pronašli, zavisno od verzije mita, ili pastiri ili sama Kibela.<ref>Michele Renee Salzman, ''On Roman Time: The Codex Calendar of 354 and the Rhythms of Urban Life in Late Antiquity'' (University of California Press, 1990), str. 166.</ref> Trsku su skupljali i unosili "kanofori" ''(canophores)''.<ref>Duncan Fishwick, "The Cannophori and the March Festival of Magna Mater," ''Transactions and Proceedings of the American Philological Association'', Vol. 97, (1966), str. 195.</ref>
* 22. mart: ''Arbor intrat'' ("Drvo ulazi"), obeležavanje Atalove smrti pod jednim [[Bor|borom]]. "DEndrofori" (''dendrophores'' = "nosači drveta") odrezali bi jedno drvo,<ref>Jaime Alvar, ''Romanising Oriental Gods: Myth, Salvation and Ethics in the Cults of Cybele, Isis and Mithras,'' translated by Richard Gordon (Brill, 2008), str. 288–289.</ref> na njega prikačili predstavu Atisa,<ref>[[Firmik Materno]], ''De errore profanarum religionum'', XXVII, 1; Rabun Taylor, "Roman Oscilla: An Assessment", ''RES: Anthropology and Aesthetics'' 48 (Autumn 2005), str. 97.</ref> i uz tužaljke ga doneli do hrama. Pod Klaudijem je ovaj zvanično unet u rimski verski kalendar.<ref>[[Jovan Liđanin]], ''De mensibus'', IV, 59; [[Svetonije]], ''Oton'', VIII, 3; Forsythe, ''Time in Roman Religion,'' str. 88.</ref> Sledila je trodnevna žalost.<ref>Forsythe, ''Time in Roman Religion,'' str. 88.</ref>
[[Datoteka:9595 - Milano - Museo archeologico - Patera di Parabiago - Foto Giovanni Dall'Orto 13 Mar 2012.jpg|thumb|right|upright=1.3|Kibela i Atis (desno, s [[Frigijska kapa|frigijskom kapom]] na glavi i [[Pastirski štap|pastirskim štapom]] u ruci) u kolima koja vuku četiri lava, a oko njih plešu Koribanti (detalj s [[Ploča iz Parabiaga|ploče iz Parabiaga]]; srebrni reljef, oko 200-400. naše ere, pronađen u [[Milano|Milanu]], sad u [[Arheološki muzej u Milanu|Arheološkom muzeju u Milanu]])]]
* 23. mart: tokom [[Tubilustrij|Tubilustrija]] drevnog praznika posvećenog [[Mars (mitologija)|Marss]], Atisovo drvo polagano je u hram Velike majke, uz tradicionalno udaranje o štitove koje su izvodili Marsovi šveštenici, [[Saliji]], i uz [[Lustracija (ritual)|lustraciju]] truba, koja je možda bila stopljena s glasnom muzikom koju su izvodili Koribanti.<ref>Salzman, ''On Roman Time,'' str. 166lustration of the trumpets 167.</ref>
* 24. mart: ''Sanguem'' ili ''Dies sanguinis'' ("Dan krvi"), pomamno žalovanje, kad su posvećenici bičevali sebe kamo bi svojom krvlju poprskali žrtvenike i kip Atisa; neki su sebe i [[Kastracija|kastrirali]]. Sledila je "sveta noć", kad je Atis polagan u svoj sveti grob.<ref>Salzman, ''On Roman Time,'' str. 167; Lancellotti, ''Attis, Between Myth and History'', str. 82.</ref>
* 25. mart ([[ekvinocij|Prolećna ravnodnevnica]] u rimskom kalendaru): ''[[Hilarije]]'' ("Radost"), ponovno rođenje Atalovo.<ref>[[Makrobije]], ''Saturnalije'', I, 21, 10; Forsythe, ''Time in Roman Religion,'' str. 88.</ref> Neko [[Ranohrišćanski spisi|ranohrišćanski pisci]] povezuju ovaj dan s [[Isusovo vaskrsenje|Isusovim vaskrsenjem]].<ref>[[Tertulijan]], ''Protiv Judejaca'', 8; [[Laktancije]], ''De mortibus persecutorum''; II, 1; Forsythe, ''Time in Roman Religion,'' str. 88; Salzman, ''On Roman Time,'' str. 168.</ref> [[Damaskije]] je "oslobođenje iz [[Had (podzemni svijet)|Hada]]" povezivao s Hilarijama.<ref>Damaskije, ''Vita Isidori excerpta a Photio Bibl. (Cod. 242),'' edition of R. Henry (Paris, 1971), str. 131; Salzman, ''On Roman Time,'' str. 168.</ref>
* 26. mart: ''Requietio'' ("Odmor").<ref>Salzman, ''On Roman Time,'' str. 167.</ref>
* 27. mart: ''Lavatio'' ("Pranje"), o kome piše [[Ovidije]] i koje verovatno predstavlja novinu uvedenu pod [[Oktavijan Avgust|Oktavijanom Avgustom]].<ref>Alvar, ''Romanising Oriental Gods,'' str. 286-287. Književni izvori navode na zaključak da je "Dan pranja" već uhvatio korena do [[Flavijevci|vremena Flavijevaca]]; Forsythe, ''Time in Roman Religion,'' str. 89.</ref> Tada se iz hrama na Palatinu iznosio Kibelin kamen i u povorci nosio kroz [[Porta Capena|Kapenska vrata]] i dalje [[Apijev put|Apijevim putem]] do potoka [[Almon|Almona]], pritoke [[Tibar|Tibra]]. Tu je sveptenik obučen u crveno ritualno prao kamen, "na frigijski način", zajedno sa svetim priborom od gvožđa. Bili su prisutni i ''quindecimviri''. Na povratku je povorka bila osvetljena svetlošću baklji i kretala se uz mnogo radosne buke. Ta je ceremonija nalikovala prvobitnom dolasku boginje u Rim, premda nije pretendovala na to da je sasvim reprodukuje, i čini se da se u njoj Atis nije pojavljivao.<ref>Alvar, ''Romanising Oriental Gods,'' str. 286-287.</ref>
* 28. mart: ''Initium Caiani'', koji se ponekad tumači kao posvećenje u misterije Velike majke i Atisa u oblasti [[Gajanum]]u blizu [[Frigijanum]]a, svetilišta Velike majke na [[Vatikanski brijeg|Vatikanskom bregu]].<ref>Salzman, ''On Roman Time,'' str. 165, 167. Lawrence Richardson, ''A New Topographical Dictionary of Ancient Rome'' (Johns Hopkins University Press, 1992), str. 180, iznosi tezu da se ''Initium Caiani'' zapravo odnosio na "ulazak Gaja" ([[Kaligula|Kaligule]]) u Rim 28. marta 37. godine, kad je proglašen za [[Principat|princepsa]]. U Gajanumu je Kaligula vežbao utrke dvokolica. Salzman (str. 169) smatra da je Gajanum bio alternativna lokacija umesto Frigijanuma, kojem je prilaz u 4. veku bio otežan zbog izgradnje [[Stara bazilika svetog Petra|Bazilike svetog Petra]].</ref>
 
Naučnici se ne slažu oko toga da li je ceo ovaj niz bio više-manje formalizovan tokom Klaudijeve vladavine<ref>Forsythe, ''Time in Roman Religion,'' str. 88, gde se ističe [[Jérôme Carcopino]] kao glavni zastupnik ove teze.</ref> ili se festival razvijao tokom dužeg vremenskog perioda.<ref>Alvar, ''Romanising Oriental Gods,'' str. 286.</ref> Frigijski karakter ovog kulta mogao je biti privlačan [[Julijevci-Klaudijevci|Julijevsko-klaudijevskoj dinastiji]] kao izraz njihove tvrdnje o trojanskom poreklu.<ref>Forsythe, ''Time in Roman Religion,'' str. 89-92.</ref> Klaudije je možda uveo obeležavanje Atalove smrti pre no što je on poprimio svoje puno značenje kao uskrsnulo božanstvo ponovnog rođenja, koje se kasnije slavilo u "Danu ulaska trske" i na Hilarijama.<ref>Duncan Fishwick, "The Cannophori and the March Festival of Magna Mater," ''Transactions of the American Philological Association'' 97 (1966), str. 202.</ref> U svakom slučaju, smatra se da je ovaj potpuni niz festivalskih dana bio zvaničan u doba [[Antonin Pije|Antonina Pija]] (vl. 138-161), premda se među sačuvanim rimskim [[Fasti|fastima]] on pojavuljuje samo u [[Kronografija 354|Filokalovom kalendaru]] iz 354. godine naše ere.<ref>Forsythe, ''Time in Roman Religion,'' str. 88; Alvar, ''Romanising Oriental Gods,'' str. 286-287.</ref>
 
{{u začetku}}