Orkestar – razlika između verzija

 

Tipičan simfonijski orkestar ima četiri skupine [[glazbeni instrument|instrumenata]]:

 

Danas [[glazbenik|glazbenici]] obično sviraju pod palicom [[dirigent]]a, ali nekada orkestri nisu imali dirigenta nego su slijedili prvu violinu ili [[harfa|harfista]] koji je radi toga svirao [[basso continuo]]. I neki moderni orkestri sviraju bez dirigenta, pogotovo ako nisu veliki ili ako žele povijesno točno izvesti [[barokna glazba|baroknu glazbu]] i glazbu ranijih razdoblja.

 

 

 

Naziv "orkestar" došao je iz [[stara Grčka|stare Grčke]], gdje je '''orkestar''' (ορχηστρα) bio prostor između [[auditorij]]a i [[proscenij]]a (ili [[pozornica|pozornice]]), gdje su stajali [[kor]] i glazbenici.

 

 

Orkestar je u početku bio luksuz za aristokrate. Izvodio je privatne koncerte na dvorovima [[Italija|talijanskih]] kraljeva i plemića. Stanje se promijenilo u 17. stoljeću, kad su počele orkestralne izvedbe u kazalištima Italije i zatim [[Njemačka|Njemačke]]. [[Dresden]], [[München]] i [[Hamburg]] sagradili su opere, dok je [[Henry Purcell]] donio procvat [[Engleska|engleske]] opere. [[Francuska|Francuskom]] je drmao [[Lully]], koji je uz pomoć [[Moliere]]a znatno podigao ugled [[balet]]u, uz instrumentalnu i vokalnu glazbu.

Dakle, umjesto građanskog skladatelja koji je na raspolaganju imao određeno vrijeme i kontrolu nad glazbenicima, pojavili su se dvorski kompozitori i genijalni izvođači. Zbog toga se javila potreba za glazbom koju je lako naučiti i koja se ne mora mnogo vježbati. To je opet dovelo do promjene u glazbenom stilu i naglaska na novim umijećima.

 

 

[[Mannheim]] je imao jedan od najslavnijih orkestara tog doba, koji je u svojim notnim zapisima imao oznake dinamike i fraziranja, što je dotad bilo vrlo rijetko. Osim toga, umjesto složenog [[kontrapunkt]]a razdoblja [[barok]]a, počela se radije koristiti čista [[melodija]], koja će kasnije dovesti do [[klasični stil|klasičnog stila]].

Dirigent [[François Habeneck]] je 1830-ih godina izabrao skupinu glazbenika s kojima je počeo uvježbavati Beethovenove simfonije, koje dotad još nisu bile sve izvedene u Parizu. Razradio je tehnike za zasebno uvježbavanje gudača, bilježio je napomene kako treba svirati, te je razvio više tehnika za orkestralne signale koje su se proširile diljem Europe. Njegov prijatelj i suparnik [[Hector Berlioz]] usvojio je mnoge od tih inovacija za svoje europske turneje.

 

 

Istodobno je došlo do brze standardizacije instrumenata. Kad su Stolzel i Blilmel, obojica iz Šleske, izumili ventil za puhačke instrumente [[1815. godina|1815. godine]], to je bila prva u nizu novosti: [[Theobald Boehm]] je uveo ventile za flautu, a [[Adolphe Sax]] je unaprijedio drvene puhačke instrumente. Zbog toga je [[Hector Berlioz]] napisao slavni esej o "[[instrumentacija|instrumentaciji]]" (korištenju instrumentalnog zvuka kao ekspresivnog elementa glazbe).

Kad su uvedeni stalni orkestri, kao i nova lepeza puhačkih instrumenata, te njihova nova sposobnost da se usklade međusobno, puhači su se mogli lakše okupiti. Osim toga, stvoren je profesionalni okvir u kojem su glazbenici mogli stalno vježbati i izvoditi ista djela, pa je mogao nastati [[repertoar]] instrumentalne glazbe.

 

 

Pomalo je ironično što je sljedeće veliko proširenje simfonijske prakse poteklo iz Wagnerova orkestra u [[Bayreuth]]u, koji je osnovan da izvodi njegove glazbene drame. Wagner je morao imati cijelu vojsku skladatelja i pisara za svoje složene partiture, te je imao posebnu ulogu za dirigenta, koju je opisao u svom utjecajnom eseju "O dirigiranju". To je izazvalo revoluciju u orkestru i postavilo stil orkestralnih izvedaba za sljedećih osamdeset godina. Wagnerove su teorije promijenile tempo, dinamiku, svirku gudača i ulogu prve violine u orkestru. Dirigenti koji su proučavali njegove metode i sami su postali utjecajni.

Kad je krenuo pokret ljubitelja stare glazbe, pojavili su se mnogi orkestri gdje su glazbenici za sviranje koristili stilove koje su naučili iz proučavanja starih priručnika.

 

 

Krajem 20. stoljeća došlo je do krize financiranja i potpore za orkestre u Sjedinjenim Državama i (nešto manje) u Europi. Veličina i trošak simfonijskog orkestra, u usporedbi s veličinom publike, postali su problem koji je udario u samu srž te institucije. Kako su prihodi od snimanja klasične glazbe drastično pali, što je uvelike posljedica promjena u samom snimanju, počelo je razdoblje promjena kojem se još ne vidi kraj. Kritičari kao što je [[Norman Lebrecht]] tvrde da problem leži u "jet-setu", orkestralnom repertoaru i upravi, dok drugi glazbeni stručnjaci, kao što su [[Michael Tilson Thomas]] i [[Essa-Pekka Salonen]], kažu da nova glazba, novi načini izvođenja i nov odnos prema zajednici mogu ponovo oživjeti simfonijski orkestar.

 

 

[[ar:أوركسترا]]

[[lt:Orkestras]]

[[lv:Orķestris]]

[[ms:Orkestra]]

[[nl:Orkest]]