Punski ratovi – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 76:
 
== Treći punski rat (149―146. st. e.) ==
 
{{main|Treći punski rat}}
 
Posle drugog punskog rata Kartagina se u tom stspenu oporavila da je 191. st. e. ponudila da odjednom isplati ostatak odštetne sume, koja je trebalo da se plaća tokom 50 godina u visini od 200 talenata godišnje. Rim je ovu ponudu odbio, iz čega se može zaključiti da je plaćanje odštete imalo ne samo finansijsku, nego i simboličnu važnost kao znak podređenosti Rimu. Kartaginski sused, numidski kralj Masinisa, bio je kao nagradu za podršku Rimu u bici kod Zame dobio svoje otačko kraljevstvo i zapadno numidsko kraljevstvo kojim je vladao Sifaks. Tokom sledećih 50 godina Masinisa je periodično pokušavao da iskoristi naklonost Rima tako što je upadao na kartaginsku teritoriju. U početku su Kartaginjani u tim sporovima popustljivo tražili arbitražu Rima, ali je rimska presuda u principu uvek išla u korist Masinise. Posle niza gubitaka, Kartaginjani su 151. st e. odlučili da sami deluju te su sakupili vojsku kako bi se branili od Masinisinih napada. Kada je jedna rimska delegacija primetila da su Kartaginjani sakupili vojsku suprotno sporazumu iz 201. godine, Rim je dobio povod da 149. st. e. Kartaginjanima objavi rat. Polibije, međutim, tvrdi da je senat o ovom ratu odlučio već "mnogo ranije". [[Katon Stariji]] je svoje govore u senatu od 153. godine završavao čuvenom izjavom da "Kartagina mora biti razorena" ''(Carthaginem delendam esse)''. Kartagina je očajnički i patetično pokušala da se izmiri s Rimom, smakla je zapovednike ekspedicije protiv Numiđana, predala grad Rimu i predala mu taoce i oružje. Tek tada su Rimljani isporučili svoj konačni zahtev: stanovništvo mora napustiti Kartaginu i preseliti se na neko mesto u unutrašnjosti zemlje. Takav ekstreman zahtev Kartaginjani nisu mogli prihvatiti.