Tridesetorica tirana – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene
Vraćena izmjena 432469 korisnika 80.74.170.184 (razgovor)
Red 2:
 
== Zavođenje oligarhije ==
 
Nakon duge opsade, Atina se konačno predala [[sparta]]nskom vojskovođi [[Lisandar|Lisandru]] i prihvatila vrlo oštre uslove mira, koji su uključivali likvidiranje [[Atinski pomorski savez|Atinskog pomorskog saveza]], rušenje [[Dugi bedemi|Dugih bedema]] i bedema [[Pirej]]a, predaju cele flote osim dvanaest stražarskih brodova, priključivanje Atine u red [[lakedemon]]skih saveznika uz potpuno pokoravanje njihovoj [[Hegemonija|hegemoniji]] i uz obavezu da će imati iste saveznike i neprijatelje kao i Sparta, te povratak svih izgnanika u Atinu. Nakon što su ovi uslovi bili primljeni, u martu 404. godine st. e. Lisandar je uplovio u Pirej. Izgnanici–aristokrati bili su vraćeni, a Dugi bedemi porušeni.
 
Linija 11 ⟶ 12:
 
Tridesetorica su u početku pokušali da stvore sebi neki masovniji oslonac. Oni su imenovali 500 lica za članove [[Veće pet stotina|Veća]] i još toliko na razne druge državne dužnosti. Osim toga, 2.000 građana učestvovalo je u radu [[Sudska vlast|sudova]]. Prema planu Kritije, ovih 3.000 građana trebalo je da imaju sva politička prava. Međutim, spisak tih 3.000 građana nije bio objavljen, a narodna skupština – čak ni u tom ograničenom sastavu – nijednom nije bila sazvana za sve vreme vladavine Tridesetorice.
 
Ipak je osnovni metod upravljanja ostao masovni [[teror]] nad demokratima. Za osam meseci svoje vladavine Tridesetorica su pogubila najmanje 1.500 ljudi. Izdat je zakon da svaki od Tridesetorice može po svom nahođenju uhapsiti po jednog [[Meteci|meteka]] i njegovu imovinu prisvojiti za sebe. Kao žrtve tirana padali su i atinski građani. Konačno, na inicijativu Kritije donet je zakon o oduzimanju sudskih garancija svim građanima osim "Tri hiljade", pa je svaki građanin mogao biti ubijen bez odluke suda. Pošto je raslo negodovanje demosa (izuzev "Tri hiljade"), svima je bilo oduzeto [[oružje]], a osim toga u Atinu je pozvan garnizon koji se sastojao od 700 Spartanaca, plaćenika Tridesetorice.
 
== Obnova demokratije ==
 
Međutim, tiranija se ubrzano raspadala. U jesen 404. st. e. umereni oligarh Teramen, plašeći se ustanka građana, prešao je u opoziciju Kritiji. Tražio je da se izradi novi ustav po uzoru [[Vladavina pet hiljada|vladavine Pet hiljada]] 411. st. e., nadajući se da bi vlast iz ruku ekstremnih oligarha mogla preći u ruke njegovih pristalica, umerenih oligarha. Opozicioni stav Teramena doneo mu je smrt. Da bi se očuvala forma, Teramen je pre pogubljenja odlukom Tridesetorice izbrisan iz spiska "Tri hiljade". Tada se teror proširio ne samo na demokrate već i na umerene oligarhe.
Tada je bivši strateg Trasibul, koji je bio u emigraciji u Tebi, sakupio odred od 70 izgnanika i osvojio Filu, utvrđeno mesto blizu Dekeleje. To je uzbunilo tirane pa su krenuli protiv Trasibula sa svojih 3.000 hoplita. Odbijeni od File, vratili su svoju vojsku u Atinu, a protiv ustanika uputili ceo spartanski garnizon. Međutim, Trasibulov odred je već bio narastao na 700 ljudi. Iznenadnim napadom na Spartance Trasibul im je zadao velike gubitke i krenuo na Pirej. Usput je Trasibulov odred još porastao i sad je već imao 1.000 ljudi. Brzo napredovanje ustanika i masovan prelaz običnih građana na njihovu stranu jasno su pokazali nestabilnost tiranije. Stoga su oligarsi odlučili da se pobrinu za svoje sklonište dok ne bude kasno: popisali su sve stanovnike Eleusine, a zatim ih pobili, da se u slučaju daljih komplikacija mogu utvrditi u Eleusini.
 
Tada je bivši [[Atinski stratezi|strateg]] [[Trasibul]], koji jese bionalazio u emigraciji u Tebi, sakupio odred od 70 izgnanika i osvojio Filu, utvrđeno mesto blizuu blizini [[Dekeleja|Dekeleje]]. ToTa akcija je uzbunilouzbunila tirane pate su oni krenuli protiv Trasibula sa svih svojih 3.000 [[Hopliti|hoplita]]. Odbijeni od File, vratili su svoju vojsku u Atinu, a protiv ustanika uputili ceo spartanski garnizon. Međutim, Trasibulov odred je već bio narastao na 700 ljudi. Iznenadnim napadom na Spartance Trasibul im je zadao velike gubitke i krenuo na Pirej. Usput je Trasibulov odred još porastao i sad je već imao 1.000 ljudi. Brzo napredovanje ustanika i masovan prelaz običnih građana na njihovu stranu jasno su pokazali nestabilnost tiranije. Stoga su oligarsi odlučili da se pobrinu za svoje sklonište dok ne bude kasno: popisali su sve stanovnike [[Eleusina|Eleusine]], a zatim ihsu sve njih pohapsili i pobili, s ciljem da se u slučaju daljih komplikacija mogu skloniti i utvrditi u Eleusini.
Trasibulov odred je stigao u Pirej, gde mu se priključilo mnogo stanovnika, među kojima i meteka, pa čak i robova. Kad su tirani izveli u borbu sve snage (3.000 hoplita, spartanski garnizon i konjanike), pokazalo se da imaju pet puta više hoplita nego što je imao Trasibul. Ali zato su ustanici iza hoplita vodili "postrojene [[Peltasti|peltaste]] i lako naoružane vojnike, a iza njih bacače kamenja. Oni su bili mnogobrojni, jer su dolazili iz samog Pireja" (Ksenofont).
 
U odlučnoj bici kod Munihija vojska "Tri hiljade" je potučena. Pao je vođa tirana, Kritija. Ekstremni oligarsi su pobegli u Eleusinu, umereni izabrali novo rukovodstvo od deset ljudi, dok su se demokrati učvrstili u Pireju. Kao najjača pokazala se pirejska grupa, koja je težila potpunoj obnovi demokratije. I atinski i eleusinski oligarsi zatražili su pomoć od Sparte. Lisandar je ponovo krenuo na Pirej i opkolio ga s kopna i s mora. Efori i kralj Pausanija plašili su se preteranog jačanja Lisandra i zato je u Atiku krenuo i Pausanija.
U međuvremenu Trasibulov odred je stigao u Pirej, gde mu se priključilo mnogo stanovnika, među kojima ije bilo meteka, pa čak i [[Ropstvo|robova]]. Kad su tirani izveli u borbu sve svoje snage (3.000 hoplita, spartanski garnizon i [[Konjica|konjanike]]), pokazalo se da imaju pet puta više hoplita nego što je imao Trasibul. Ali zato su ustanici iza hoplita vodili "postrojene [[Peltasti|peltaste]] i lako naoružane vojnike, a iza njih bacače kamenja. Oni su bili mnogobrojni, jer su dolazili iz samog Pireja" ([[Ksenofont]]).
Tada "na stranu građana koji su držali Pirej i Munihiju pređe sav narod i ova partija je počela da pobeđuje u ratu" (Aristotel). U samoj Atini došlo je do prevrata i na vlasti se nađoše umereni koji su bili za sporazum sa pirejskim demokratima. Pošto ni jedna strana nije ispoljavala neprijateljstvo prema Spartancima, Pausanija je predložio primirje sa uslovima: da obe strane prestanu s ratom, da svi dobiju natrag imovinu (s izuzetkom Tridesetorice, dekarha Pireja i Jedanaestorice), da oligarsi ostanu na vlastu u Eleusini, a ko želi može da se odseli njima, da za sve političke prestupe od ranije bude proglašena amnestija. Odmah po sklapanju ovog ugovora Pirej i Atina su se sjedinili u jednu zajednicu. Eleusinski oligarsi ipak su se spremali za borbu i zato su pozvali najamnike. Međutim, 401. pne. pobijeni su stratezi Eleusinjana, a obični oligarsi vratili su se u Atinu, gde je 403. u potpunosti bio obnovljen demokratski ustav.
 
U odlučnoj bici kod Munihija vojska "Tri hiljade" ponovo je bila potučena. PaoU toj bici pao je vođa tirana, Kritija. Ekstremni oligarsi su nakon toga pobegli u Eleusinu, umereni oligarsi izabrali su sebi novo rukovodstvo od deset ljudi, dok su se demokrati učvrstili u Pireju[[Pirej]]u. Kao najjača pokazala se pirejska grupa, koja je težila potpunoj obnovi demokratije. I atinski i eleusinski oligarsi zatražili su pomoć od Sparte. Lisandar je ponovo krenuo na Pirej i opkolio ga s kopna i s mora. EforiMeđutim, [[efori]] i kralj [[Pausanija (spartanski kralj)|Pausanija]] plašili su se preteranog jačanja Lisandra i zato je u [[Atika|Atiku]] krenuo i sam Pausanija.
 
TadaU to vreme "na stranu građana koji su držali Pirej i [[Munihija|Munihiju]] pređe sav narod i ova partija je počela da pobeđuje u ratu" ([[Aristotel]]). U samoj Atini došlo je do novog prevrata i na vlasti se nađoše umereni koji su bili za sporazum sa pirejskim demokratima. Pošto ni jedna strana nije ispoljavala neprijateljstvo prema Spartancima, Pausanija je predložio primirje sa sledećim uslovima: da obe strane prestanu s ratomratnim operacijama, da svi dobiju natrag svu svoju imovinu (s izuzetkom Tridesetorice tirana, dekarha Pireja i Jedanaestorice), da oligarsi ostanu na vlastu u Eleusini, a ko želi može da se odseli njima, te da za sve političke prestupe odučinjene ranije bude proglašena amnestija. Odmah po sklapanju ovog ugovora Pirej i Atina su se sjedinili u jednu zajednicu. Eleusinski oligarsi ipak su se spremali za borbu i zato su pozvali [[Plaćenici|najamnike]]. Međutim, 401. pnest. e. pobijeni su stratezi Eleusinjana, a obični oligarsi vratili su se u Atinu, gde je još ranije (403.) u potpunosti bio obnovljen [[Demokratija|demokratski ustav]].
 
[[Category:Antička Grčka]]