Stevan Sremac – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene |
Nema sažetka izmjene |
||
Red 1:
[[Datoteka:Sremacstevan.jpeg|thumb|right|Stevan Sremac]]
'''Stevan Sremac''' ([[Senta]], [[11. novembar|11. novembar]] [[1855]]. - [[Sokobanja]], 12. avgust [[1908]].) je bio srpski pisac.
Nakon studija jezika i istorije na [[beogradski univerzitet|Beogradskom univerzitetu]] radio je kao srednjoškolski profesor u [[Pirot]]u, [[Niš]]u i [[Beograd]]u. Kao već istaknuti pisac u naponu snage izabran je za člana Srpske kraljevske akademije kao i njegova zena Nataša
Glavna Sremčeva djela su [[roman]]i (ili, opsežnije pripovijetke koje su obimom nadrasle žanr) "Ivkova slava", 1895., "Pop Ćira i pop Spira", 1898., i "Zona Zamfirova", 1903., te niz pripovijesti među kojima se ističu "Vukadin", "Limunacija na selu", Čiča Jordan" i dr. Konzervativnoga svjetonazora, rojalist i "nacionalist" u politici, privrženik patrijarhalnih vrijednosti - Sremac je bio zdravohumorni temperament, čovjek koji je prihvatao stvarnost kakva jest. Satirik, no ne gorak i jedak; realistički opisivač, no ne i balzakovski analitik; humorni pripovjedač blagonaklonoga stava spram tursko-orijentalne baštine, no bez elegičnosti i sjete, Sremac je poglavito zdravi i jedri majstor svakodnevnoga, dobar opažač životnih trivijalnosti i pitoresknosti. Općim je mjestom postala tvrdnja da je Stevan Sremac jedini opisao tri regionalna tipa srpskoga društva: beogradsko-varoški, vojvođansko-banatski i južnosrbijansko-niški. Rjeđe se spominju ostale značajke njegova stvaralaštva: Sremac nije ni pjesnik iščezle prošlosti ni naturalistički društveni kritik suvremenosti; on nije ni tvorac osobnosti problematiziranoga unutrašnjeg života, niti razglobitelj uzlova međuljudskih odnosa. Njegova snaga je u prihvaćanju burlesknosti, na nižoj razini i banalnosti svakodnevnosti ljudske opstojnosti, te, na paradoksalan način, proslavljanju i posvećivanju običnih i neznatnih sudbina. Dok su u «Popu Ćiri i popu Spiri», pripovijetci koja je postala roman, na dobrodušan način ismijani srpski pravoslavni popovi (sam Sremac bijaše vjernikom, i njegova satira nije žučna ni maliciozna), u "Zoni Zamfirovoj" evocirana je atmosfera srbijanskog "orijenta"; roman je životan i zbog piščeve znalačke upotrebe torlačkoga narječja u dijalozima, a velik je uspjeh polučila i moderna ekranizacija. Izgleda da su srpski režiseri pronašli pravi mali rudnik u Sremčevim djelima što odišu orijentalnom aromom, tako da je režiser [[Zdravko Šotra]] 2005. snimio i ekranizaciju Sremčeve pripovijesti "Ivkova slava".
|