Hrvatska pučka stranka – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene
Red 1:
'POVIJEST HPS
'''Hrvatska pučka stranka''' (HPS) je [[desnica|desno]] orijentirana politička stranka u [[Hrvatska|Hrvatskoj]]. Formirana je krajem [[1999]]. i okuplja pristaše [[Tomislav Merčep|Tomislava Merčepa]].
 
[[Category:Političke stranke u Hrvatskoj]]
 
Nastanak hrvatskih političkih stranaka i njihovo djelovanje u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca ( Kraljevina SHS ) u razdoblju od 1918/19. do 1929. važno je i nezaobilazno poglavlje u povijesti hrvatskog naroda.
[[en:Croatian People's Party (1919)]]
Jedna relativno mala, ali ne i beznačajna politička stranka, koja je djelovala u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, u parlamentarnom razdoblju postojanja Kraljevine SHS, bila je Hrvatska pučka stranka ( HPS ).
Uobičajeni naziv za članove i pristaše HPS-a bio je "pučkaši".
Stranka je svoje ishodište imala u Hrvatskom katoličkom pokretu ( HKP ), potaknutom početkom 20. st. od krčkoga biskupa dr. Antuna Mahnića (1850 – 1920).
 
Na poticaj biskupa Mahnića pokrenuto je krajem 1912. osnivanje Hrvatskog katoličkog seniorata, elitne organizacije HKP-a. Konstituirajuća sjednica Seniorata održana je 30. ožujka 1913. u Ljubljani. Prema izvornoj Mahnićevoj zamisli, Seniorat je trebao biti "organizacija katoličkih intelektualaca" koja bi pod vodstvom biskupa "proučavala aktualne probleme Katoličkog pokreta i provađala organizaciju". Članovi Seniorata bili su, u načelu, birani iz redova završenih studenata, bivših članova hrvatskih katoličkih akademskih društava ( "Hrvatska", "Domagoj", i dr. ) i bogoslovnih zborova ( "Akvinac", "Bakula" i dr. ), dok je biskup Mahnić bio običan član Seniorata.
 
Nestankom Austro-Ugarske Monarhije nastupio je povoljan trenutak da seniori potaknu pitanje pokretanja stranke. Na plenarnom sastanku Seniorata, održanom u Zagrebu u studenome 1918., donesena je odluka o osnivanju političke stranke. Ta je stranka trebala biti jugoslavenska "centrum"-stranka koja će ispunjavati politički prostor između "ekstremnih socijalnih tendencija liberalizma i socijalne demokracije". Ona je trebala biti "kulturno konzervativna" i "socijalno-gospodarski pravična prema svim staležima, ali ipak više oslanjajući se na seljaštvo kao glavni kontigent naroda".
Glede unutarnjeg državnog uređenja, "centrum"-stranka je trebala zastupati "unitarizam", ali uz "postojanje općinske i pokrajinske autonomije s obzirom na kulturne i gospodarske momente". Na sastanku Seniorata, održanom u Zagrebu 6. i 7. svibnja 1919., zaključeno je da se provede u život već donesena odluka o pokretanju i organiziranju vlastite političke stranke – Hrvatske pučke stranke ( HPS-a ). Svi su seniori morali biti članovi nonoosnovane stranke.
 
HPS je u organizacijskom pogledu bio zamišljen kao sinteza triju "kurija" - za seljake ("seljačka demokracija"), za radnike (kršćansko-socijalna organizacija), a kurija namijenjena građanstvu uobičajeno je nazivana "građanski klub". Osnivanje takve stranke u Hrvatskoj nije bilo ništa neobično, dapače radilo se o nečemu što je imalo uzor u čitavoj tadašnjoj Europi. Najstarija pučka stranka osnovana je u Njemačkoj ( Zentrum ). Deset godina kasnije pučke stranke su osnovane u Belgiji i Nizozemskoj, a nešto kasnije u Austriji. Osim ovih navedenih, pučke su stranke djelovale još u Mađarskoj, Švicarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Italiji ( Partito Popolare ) i drugdje. Godine 1922. organiziran je savez pučkih stranaka iz čitavog svijeta, popularno nazvan Bijela internacionala.
U proljeće 1920. godine vodstvo je ocijenilo da je došlo vrijeme da se rekapituliraju dotadašnji rezultati u organiziranju stranke.
 
Početkom travnja 1920. S. Barić, tadašnji predsjednik Seljačke demokracije PS-a, u sporazumu s pokrajinskim stranačkim odborima obznanio je odluku o sazivanju sastanka Središnjeg Vijeća HPS-a. Bilo je predviđeno da se ovo vijećanje održi u Zagreba, 02 svibnja iste godine. Zbog zabrane sastajanja, koja je tada bila na snazi u Hrvatskoj, vijećanje je odgođeno za nešto više od mjesec dana.
Konačno je održano 06. lipnja 1920. godine. ( Vijećanju su prethodili "pokrajinski veliki seljački sabori" održani u Zagrebu, Sarajevu i Mostaru, te nešto kasnije u Splitu. Ovom su prilikom zapravo održana dva sastanka: sastanak pokrajinskog vijeća PS-a u Hrvatskoj i Slavoniji, te sastanak Vrhovnog vijeća PS-a za sve hrvatske zemlje. Vijećanju su prisustvovali: vlč. A. Korošec, u svojstvu predsjednika JK-a, vlč. J. Šimrak, V. Deželić sin, S. Barić, ispred Seljačke demokracije, izaslanici građanske demokracije ( građanski klubovi ) i radničke demokracije ( kršćanski socijali ) za Hrvatsku i Slavoniju, izaslanici PS-a iz Dalmacije, te Bosne i Hercegovine.
Šime Picinić, tajnik PS-a za Hrvatsku i Slavoniju, podnio je izvješće o stanju stranke, te brojnosti i jakosti Seljačke demokracije.
 
Izvješća o stanju u Bosni i Dalmaciji podnijeli su Z. Šprajcer i don Jerko (Matej) Vodanović. Osim njih, riječ su još dobili vlč. A. Korošec, koji je govorio o vanjskom i unutarnjem položaju Kraljevine SHS, te M. Belić, V. Deželić sin, msgr. A. Živković i drugi.
Premda je (H)PS od početka bio zamišljen kao jedinstvena organizacija, tek je na ovom vijećanju odlučeno da se konačno provede i formalno ujedinjenje svih pokrajinskih vijeća stranke. Pokrajinska vijeća PS-a postojala su u tom trenutku za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje, za Bosnu, za Hercegovinu i za Dalmaciju. Sada je izabrano "vrhovno ili glavno vodstvo Pučke stranke".
 
U Vrhovno vijeće su ušli i glavni urednik "Narodne Politike", Marijo Matulić, te sva tri strankina zastupnika u Privremenom narodnom predstavništvu Kraljevine SHS: vlč. J. Šimrak, don S. Banić i V. Deželić sin. Predsjednik Hrvatske pučke stranke ( HPS-a ) postao je S. Barić, koji je bio drugi i ujedno posljednji predsjednik ove stranke ( Prvi je predsjednik bio P. Rogulja, koji je umro u veljači 1920. godine. ). Za potpredsjednika su izabrani: Matija Pecoja, M. Belić i Ivan Andrić, a na mjesto glavnog tajnika je došao J. Andrić.
 
Privremeno narodno predstavništvo ( PNP ) Kraljevine SHS sazvano je 01. ožujka 1919. god. Iako HPS tada još nije bio formalno osnovan, njegovi utemeljitelji i budući čelnici ušli su u PNP. U skladu s prijašnjim dogovorom Hrvatska je s Rijekom i Međimurjem dobila 60 zastupnika, a u toj su podjeli dva mandata pripala skupini oko zagrebačkog dnevnika "Narodna politika", koji je bio središnje javno glasilo Seniorata. Tako su vlč. Šimrak i dr. Velimir Deželić sin ( 1888-1976 ) postali članovi PNP-a. Za njihove zamjenike bili su imenovani seniori P. Rogulja i Stjepan Barić ( 1889-1945 ).
Osim njih u PNP je kao predstavnik Dalmacije izabran senior don S. Banić. Kao predstavnik Bosne i Hercegovine u novoformirano zakonodavno tijelo ušao je i fra D. Buntić, koji je u to vrijeme bio stranački neopredjeljen.
Na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS održanim 28. 11. 1920. god. HPS je osvojio 9 zastupničkih mjesta.
 
Raščlanivši konačne rezultate izbora, vodstvo HPS-a je moralo prihvatiti činjenicu da je stranka izgubila u izbornom nadmetanju s Radićevom Hrvatskom (republikanskom) seljačkom strankom H/R/SS, o kojoj je imalo iznimno loše mišljenje: "Rad Radićeve stranke nosi sa sobom takovu moralnu destrukciju, da takove destrukcije nije mogla unijeti u narod nijedna ma i najizrazitije liberalna stranka. Iz stupaca "Sl. Slobodnog Doma" upravo bukti mržnja ne samo na kler i crkvenu organizaciju, nego i na samu vjeru. Ovom boljševičko-liberalnom rušenju kršćanstva među našim seljačkim svijetom pridružiše se i neki žalosni svećenici".
HPS je izbjegao glasovanje o Ustavu, ali nije mogao spriječiti njegovo donošenje ( 1921 ). Novinstvo HPS-a dočekalo je vijest o izglasavanju centralističkog Vidovdanskog ustava s neskrivenim nezadovoljstvom: "Ovaj Ustav ostvaruje velikosrpsku koncepciju".
 
HPS je izišao i na parlamentarne izbore za Narodnu skupštinu Kraljevine Jugoslavije 1923. godine, na kojima im je glavni konkurent bio H( R )SS. Uoči izbora "pučkaški" je tisak pisao da je Radić ( 1871-1928) izdao svojim pristašama zapovijed: «"Popovce" treba uništiti, jer nam oni najviše smetaju! Nijedan zastupnik HPS ne smije biti izabran!» Rezultat toga je bio da HPS nije prošao izborni prag, odnosno nije dobio niti jedno zastupničko mjesto. Saznavši za izborne rezultate, vođe su "pučkaša" razočarano izjavili da su "ovi izbori riješili HPS od jedne nezahvalne i veoma teške uloge, da je Radić baš na nju svaljivao gotovo svu krivnju, što se njegov program ne može izvršiti." Sve što su u tom trenutku mogli reći svom članstvu i pristašama je da će odsada "budno paziti, što će raditi g. Stjepan Radić", jer "sada dolazi i za njega vrijeme političke odgovornosti".
 
 
Na izborima koncem studenog 1924. godine, S. Barić ušao je u Narodnu skupštinu i HPS je ponovno postao parlamentarna stranka, a vlč. Korošec je postao ministar unutarnjih poslova u vladi Velje Vukićevića. U ozračju predizbornih aktivnosti "pučkaši" su, koncem studenog 1924. god. uputili izborni proglas hrvatskim biračima, u kojem se podjednako osuđivalo politiku Pašić-Pribićevićeve koalicijske vlade, ali i djelovanje predsjednika H( R )SS.
Radiću se ponajprije zamjerao pokušaj internacionaliziranja hrvatskog pitanja, tj. njegovo djelovanje u zemljama Zapadne Europe i boljševičkoj Rusiji, jer ta politika "nam može osigurati vanjsku pomoć". To se osobito odnosilo na Radićev odlazak u Moskvu i njegovo učlanjenje H ( R )SS-a u Seljačku internacionalu koja je bila ekspozitura međunarodnog komunističkog pokreta. Za "pučkaše" je bilo iluzorno da bi se od "ruskih biljševika" (komunista) moglo dobiti pomoć, jer od njih "možemo očekivati samo zlo". Stoga su "pučkaši" poručili svojim potencijalnim glasačima da "Hrvati neće biti sredstvo u rukama boljševika", jer njima, ionako, nije "stalo do hrvatskog naroda".
 
Nakon što je Vukićevićeva vlada podnijela ostavku, došlo je do brojnih konzultacija između kralja Aleksandra i političkih prvaka o sastavu nove vlade. Konačno je mandat za sastav vlade dobio vlč. Korošec. U njegovu je vladu ušao i S. Barić, koji je postao ministar socijalne politike.
 
Dana 20. lipnja 1928. god. u Narodnoj skupštini srpski radikal Puniša Račić ubio je iz pištolja Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a teško ranio dr. Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića. Iz teške političke krize u kojoj se našla tadašnja jugoslavenska država najviše je koristi izvukao kralj Aleksandar. On je odmah nakon lipanjskog atentata počeo s pripremama za uvođenje svoje diktature, te je 6. siječnja 1929. proglasio ukidanje dotadašnjeg parlamentarnog sustava.
 
Dana 21. siječnja 1929. god. vodstvo Hrvatske pučke stranke je dobilo odluku ravnateljstva zagrebačke policije o raspuštanju stranke.
 
 
 
 
Dana 28. prosinca 1997. god., održana je sjednica osnivačkog sabora na kojoj je ponovno osnovana Hrvatska pučka stranka.
 
Tako je nakon 68 godina, u samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi, ponovno zaživjela pučkaška ideja na hrvatskim prostorima, definirana u čl. 1 Statuta Hrvatske pučke stranke donijetom na toj osnivačkoj sjednici:
 
 
* Hrvatska pučka stranka je politička stranka koja Republiku Hrvatsku želi ustrojiti na načelima moralnih, etičkih te nacionalnih i drugih vrijednosti hrvatskog naroda.
* Cilj Hrvatske pučke stranke je u okviru svojega općega političkoga određenja iz stavka 1. ovoga članka učvršćivanje Republike Hrvatske kao neovisne, pravne i nacionalne države Hrvata i svih njezinih građana utemeljene na demokraciji, ljudskim pravima, nacionalnim, vjerskim, kulturnim i političkim slobodama Hrvata i ostalih građana Hrvatske, europskoga civilizacijskog okruženja kojemu pripadamo i kojega smo suoblikovali.
 
Osim toga, cilj Hrvatske pučke stranke je:
 
* sudjelovanje u svim razinama vlasti u Republici Hrvatskoj i suoblikovanje političkih odluka u korist hrvatskog naroda sukladno rezultatima izbora,
* poticanje tradicionalnih vrijednosti koje se zasnivaju na poštivanju rada, obitelji, doma, domovine, te prirode,
* ostvarenje staleških interesa seljaka, radnika, poduzetnika, intelektualaca, mladeži. žena i umirovljenika.
 
Na sjednici Osnivačkog Sabora održanoj 28. prosinca 1997. za predsjednika Stranke izabran je njen obnovitelj inž. Tomislav Merčep, koji je za predsjednika ponovno potvrđen i na Izbornom Saboru stranke održanom 28. travnja 2001. godine u Zagrebu.