Weimarska Republika – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
SieBot (razgovor | doprinos)
m robot Mijenja: is:Weimar-lýðveldið
Xqbot (razgovor | doprinos)
m robot Dodaje: an:Republica de Weimar; kozmetičke promjene
Red 1:
[[ImageDatoteka:Deutsches Reich 1925 b.png|thumb|250px|Weimarska Republika 1925. godine]]
 
'''Weimarska Republika''' ([[Njemački jezik|njemački]] ''Weimarer Republik'', [[Fonetika|fon]]. ''Vajmarska Republika'') je naziv za [[njemačka|njemačku]] državu nastalu nakon [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]]. Na izborima početkom [[1919]]. [[SPD]] (socijaldemokrati) nemaju apsolutnu većinu pa su prisiljeni ući u koaliciju s [[DDP]] (demokratska stranka) i katolicima kako bi obrazovali vladu. To je tzv. Weimarska koalicija koja je i tvorac [[Weimarski ustav|Weimarskog ustava]] donijetog u augustu [[1919]]. u malom gradu [[Weimar]]u. Dakle, ukinuvši [[monarhija|monarhiju]] parlament je napravio [[federacija|federativnu]] republiku sastavljenu od 17 "zemalja".
 
== Kontrolisana revolucija ==
 
Od [[1916]]. pa nadalje [[Njemačko carstvo|Njemačkim Carstvom]] iz [[1871]]. efektivno je vladala vojska, vođena od strane Oberste Heeresleitung (OHL, vrhovne vojne komande) sa komandantom štaba, Paulom von Hindenburgom. Kada je postalo jasno da je [[Prvi svjetski rat]] izgubljen, vrhovna komanda (OHL) je zahtijevala da se uspostavi civilna vlada. Svaki pokušaj da se rat nastavi, nakon što je [[Bugarska]] napustila [[Centralne sile]], samo bi uzrokovao da [[njemačka|njemačke]] teritorije budu okupirane. Novi Reichskanzler Princ Max von Baden je stoga ponudio primirje američkom predsjedniku Vudro Vilsonu 3. oktobra [[1918]]. Dalje 28. oktobra [[1918]], [[ustav]] iz [[1871]]. je izmijenjen da bi od [[Reich|Reicha]]a napravio parlamentarnu demokraciju, koja nije postojala pola vijeka: ubuduće je kancelar bio odgovoran Reichstagu, a ne caru kao do tada.
 
Tadašnji plan da se [[Njemačka]] transformiše u ustavnu monarhiju, sličnu [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Ujedinjenom Kraljevstvu]], ubrzo je zastario, kako je zemlja klizila u stanje potpunog haosa. [[Njemačka]] je bila preplavljena vojnicima koji su se vraćali sa fronta, mnogi od njih bili su ranjeni fizički ili psihološki, ili na oba načina. Nasilje je bilo rašireno, sa tučama koje su izbijale i između ljevičarskih grupa na sahranama koje su ubijali desničarski protivnici.
Red 13:
U početku su zahtjevi bili skromni. Tražili su da se uhapšeni mornari puste. Za razliku od [[Rusija|Rusije]], godinu dana ranije, savjete nije kontrolisala komunistička partija. Ipak, zbog nastanka [[Sovjetski Savez|Sovjetskog Saveza]], revolucija je veoma zastrašila vlast i srednje klase. Zemlja je bila na ivici da postane socijalistička republika.
 
U to vrijeme političko predstavništvo radničke klase bilo je podijeljeno. Jedna frakcija se odvojila od socijal-demokrata, nazvavši sebe "nezavisnim socijal-demokratima" (USPD, od Unabhängige Sozialdemokratische Partei Deutschlands), i oni su naginjali ka socijalističkom sistemu. Kako ne bi izgubila uticaj, preostala "većina socijal-demokrata" (MSPD, oni koji su podržavali parlamentarni sistem) odlučila je da se stavi na čelo pokreta i također je 7. novembra zahtijevala da car Vilhem II od Njemačke abdcira. 9. novembra [[1918]]. Filip Šajdeman je proklamovao republiku sa balkona zgrade reichstaga u [[Berlin|Berlinu]]u, dva sata prije nego što je Karl Libkneht proklamovao socijalističku republiku, iza ugla, sa [[Berlin|berlinskog]] zamka.
 
Ipak, 9. novembra veoma kontroverznim aktom, državni kancelar (Reichskanzler), princ Max von Baden, prenio je svoju vlast Fridrihu Erbertu, vođi MSPD-a. Bilo je jasno da ovaj akt neće biti dovoljan da zadovolji mase, pa je, dan kasnije, sazvana revolucionarna vlada zvana "Savjet narodnih predstavnika" (Rat der Volksbeauftragten). Ona se sastojala od po tri člana MCPD-a i USPD-a. Erbert je predvodio MSPD, a Hugo Hase USPD. Mada je novu vladu priznao [[Berlin|berlinski]] radnički i vojnički savjet, suprotstavila joj se Spartakistička liga koju su predvodili Roza Luksemburg i Karl Libkneht. Ebert je sazvao nacionalni kongres savjeta, koji se održao od 16. do 20. decembra [[1918]]., i u kome je MSPD imao većinu. Ebert je stoga uspio da raspiše brze izbore za nacionalnu skupštinu kako bi napravio ustav za parlamentarni sistem, marginalizirajući pokret koji je pozivao na socijalističku republiku.
Red 19:
Da bi omogućio svojoj tek nastaloj vladi da održi kontrolu u zemlji, Ebert je napravio pakt sa vrhovnom vojnom komandom, koju je sada vodio Ludendorfov nasljednik general Vilhelm Grener. Ovaj pakt Ebert-Grener je u osnovi propisivao da vlada neće pokušavati da reformiše vojsku, dok se vojska zaklinjala da će štititi vladu. Sa jedne strane, ovaj dogovor je simbolizovao prihvaćenost nove vlade od strane vojske, ublažavajući brige u srednjim klasama; a sa druge strane, smatran je izdajom radničkih interesa od strane lijevog krila, i također je uspostavljao armiju kao nezavisnu i konzervativnu grupu u Vajmaru, koja će imati veliki uticaj nad sudbinom republike. Ovaj pakt je predstavljao jedan od nekoliko koraka koji su doveli do permanentne podjele među političkim predstavnicima radničke klase u SPD i komuniste.
 
Podjela je postala konačna kada je Ebert pozvao OHL da pošalje trupe da uguše novu pobunu vojnika u [[Berlin|Berlinu]]u 23. novembra 1918., u kojoj su pobunjeni vojnici zarobili komandanta grada i zatvorili državnu kancelariju (Reichskanzlei), u kojoj je boravio savjet narodnih predstavnika. Gušenje pobune bilo je oštro, sa nekoliko mrtvih i ranjenih. Ovo je uzrokovalo time da lijevo krilo objavi raskid sa MSPD, koji je sa njihove tačke gledišta paktirao sa kontra-revolucionarnom vojskom da bi suzbio revoluviju. Zato je USPD napustio savjet narodnih predstavnika poslije samo sedam nedjelja. Razdor se produbio kada je u decembru formirana Komunistička partija Njemačke (KPD) od strane određenih grupa sa lijevog krila, uključujući lijevo krilo USPD-a i grupu Spartakus.
 
U januaru su naredne krvave pokušaje uspostavljanja proleterske diktature od strane radnika na ulicama ugušile paravojne Freikorps-jedinice (prev. slobodne trupe), sastavljene od vojnika dobrovoljaca. Ovo je kulminiralo ubistvom Roze Luksemburg i Libknehta, 15. januara. Uz podršku Eberta, ubicama nije suđeno pred civilnim, već pred vojnim sudom, što je dovelo do veoma blagih kazni. Ovo naravno nije doprinijelo Ebertovoj popularnosti u lijevom krilu.
 
Izbori za nacionalnu skupštinu održani su 19. januara 1919. U ovo doba nove partije lijevog krila, uključujući USPD i KPD su jedva bile sposobne da se organizuju, što je većinu mjesta u parlamentu donijelo umjerenim snagama. Zbog tekućih borbi u [[Berlin|Berlinu]]u, nacionalna skupština je zasijedala u Weimaru, što je budućoj republici i dalo nezvanično ime. Weimarski ustav je stvorio republiku pod polu-predsjedničkim sistemom, gdje se reichstag birao po proporcionalnom predstavljanju.
 
Za vrijeme debata u Vajmaru, borbe su se nastavile. Sovjetska republika je proglašena u Minhenu, a zatim su je ugušili Freikorps i regularne vojne jedinice, i sporadične borbe su nastavile da izbijaju po cijeloj zemlji.
Red 30:
Za to vrijeme [[njemačka]] delegacija u [[Francuska|Francuskoj]] je potpisivala Versajski mirovni sporazum, prihvatajući velike redukcije [[njemačka|njemačke]] vojske, velike reparacije i sramotnu "klauzulu o krivici za rat". [[Adolf Hitler]] će kasnije kriviti republiku i njenu demokratiju za ovaj sporazum.
Prvi državni predsjednik (Reichspräsident) republike, Fridrih Ebert iz MSPD-a je potpisao novi [[njemačka|njemački]] [[ustav]] 11. avgusta [[1919]].
[[ImageDatoteka:Offizielle Postkarte Weimarer Nationalkversammlung.jpg|thumb|right|Official Postcard of the National Assembly]]
U martu [[1920]]. godine grupica pučista-generala predvođena [[Wolfgang Kapp|Wolfgangom Kappom]] izvela je [[državni udar]] i uvela [[diktatura|diktaturu]]. Naravno, dotadašnja je vlada pobjegla iz [[Berlin]]a, a Kapp se postavio za [[kancelar]]a i inaugurirao [[puč]]ističku vladu. Gladan narod je reagirao generalnim [[štrajk]]om, a u kombinaciji s prijetnjama Antante pučisti su odustali nakon tri dana.
 
Red 38:
Nakon nekoliko perioda strašnih ekonomsko-političkih kriza, on [[1932]]. biva ponovo izabran, a iste se godine smjenjuju i kancelari Brunning, Schleicher i Papen.
 
== Rane godine: Unutrašnji sukob (1919. – 1923.) ==
 
[[Republika]] je od početka bila pod velikim pritiskom od ekstremista i sa lijevog i sa desnog krila. U suštini ljevičari su optuživali socijal-demokrate za izdaju ideala radničkog pokreta paktiranjem sa snagama stare države umjesto organizovanja komunističke revolucije; desno krilo se protivilo demokratskom sistemu, jer se zalagalo za očuvanje autoritativne države poput carstva iz [[1871.]] Da bi podrilo kredibilitet republike, desno krilo (posebno vojska) je optuživalo republiku da je odgovorna za poraz [[Njemačka|Njemačke]] u [[Prvi svjetski rat|Prvom svjetskom ratu]]. Tu se i stvorila [[legenda o ubodu u leđa]] koja je kasnije dosta korištena u propagandne svrhe i od strane Nacista.
13. marta [[1920.]] se odigrao Kapov puč. Ovo je podrazumijevalo da je grupa Freikorpsa zauzela [[Berlin]] i postavila Volfganga Kapa, desničarskog novinara za kancelara nove vlade. Nacionalna vlada je morala da pobjegne u Študgart, odakle je pozvala na generalni štrajk. Ovaj štrajk je u potpunosti blokirao [[ekonomija|ekonomiju]], i Kapova vlada je doživjela kolaps već 17. marta.
Inspirisan uspjehom generalnih štrajkova, podignut je komunistički ustanak u oblasti Rur, [[1920.]] kada je 50.000 ljudi formiralo crvenu armiju i preuzelo kontrolu nad pokrajinom. Regularna vojska i Freikorps su ugušili ustanak, bez da su primili ikakvo naređenje od vlade. Još komunističkih pobuna ugušeno je u martu [[1921.]] u Saksoniji i [[Hamburg|Hamburgu]]u.
 
Do [[1923.]] godine republika više nije mogla da priušti da plaća rate reparacije koje su proizlazile iz Versajskog sporazuma, i vlada je prestala da plaća rate. Kao odgovor, [[Francuska|francuske]] i [[Belgija|belgijske]] trupe su okupirale Rur, [[Njemačka|Njemačku]] najvažniju industrijsku regiju tog vremena, i preuzele kontrolu nad rudarskim i proizvodnim preduzećima u januaru [[1922.]] U januaru [[1923.]] opet je stigao poziv na štrajkove, i ohrabrivan je pasivni otpor. Štrajkovi su trajali osam mjeseci, što je nanijelo štetu [[Njemačka|njemačkoj]] [[ekonomija|ekonomiji]], i započeo je uvoz.
Red 51:
Poslije neuspjeha Pivskog puča, hapšenja i puštanja na slobodu, [[Adolf Hitler|Hitler]] se fokusirao na legalne metode sticanja vlasti.
 
== Štresemanova zlatna era (1923. – 1929.) ==
 
Gustav Štreseman je bio kancelar [[Njemačka|Njemačke]] tokom kratkog perioda [[1923]]., i služio je kao ministar vanjskih poslova od 1923. do [[1929]]. Ovo je bio period relativne stabilnosti za Vajmarsku republiku tokom koga je bilo manje pobuna i izgledalo je da [[ekonomija]] počinje da se oporavlja.
Red 59:
Štresemanova smrt 1929. je označila kraj "zlatne ere" Vajmarske Republike.
 
== Kolaps Weimarske Republike i dolazak Hitlera na vlast ==
 
Posljednje godine Vajmarske republike su bile čak politički nestabilnije nego prethodne godine. 29. marta [[1930]]. Paul fon Hindenburg je postavio finansijskog eksperta, Henriha Brininga, za nasljednika kancelara Milera poslije nekoliko mjeseci lobiranja od strane generala Kurta fon Šlajhera u ime armije. Od nove vlade se očekivalo da napravi politički zaokret prema konzervatizmu, baziran na vanrednim ovlašćenjima koje je ustav omogućavao predsjedniku, iako nije imao većinsku podršku u Rajhstagu.
Red 69:
Od [[1930]]. do [[1932]]. Brining je pokušavao da uredi razorenu državu bez većine u parlamentu, vladajući pomoću hitnih predsjedničkih dekreta. U ovo vrijeme je velika depresija dostigla vrhunac. U skladu sa liberalnom ekonomskom teorijom koja tvrdi da će manja javna potrošnja podstaći ekonomski rast, Brining je drastično srezao državne troškove, uključujući socijalni sektor. Očekivao je i prihvatio da će ekonomska kriza jedno vrijeme biti pogoršana, prije nego što se stvari poprave. Rajh je, između ostalog, u potpunosti zaustavio sve javne izdatke za obavezno osiguranje za nezaposlene (koje je uspostavljeno [[1927]].), što je rezultiralo većim doprinosima radnika i manjim beneficijama za nezaposlene. Ovo je naravno bila veoma nepopularna mjera. Ekonomski pad je trajao do [[1932.]] kada su se pojavile prvi indikacije oporavka. Ipak, do tada je Vajmarska republika izgubila sav kredibilitet među većinom Nijemaca. Dok se naučnici ne slažu u ocjeni brinigove politike, može se reći da je ona dovela do propadanja Republike. Još uvijek je diskutabilno da li su u tom trenutku postojale alternative. [[30. maj]]a 1932. Brining je dao ostavku jer nije više imao hindenburgovu podršku. Pet nedjelja ranije, Hindenburg je opet bio izabran za predsjednika, uz aktivnu briningovu podršku, a protivkandidat mu je bio [[Adolf Hitler|Hitler]] (predsjednik je, za razliku od kancelara, bio direktno biran).
Hindenburg je tada postavio Franca fon Papena za novog kancelara. Fon Papen je imao podršku [[Adolf Hitler|Hitlera]], ali po cijenu serije zahtjeva:
# Rajhstag je imao da bude ponovo raspušten kako bi bili raspisani novi izbori
# Zabrana Jurišnih odreda, donijeta nakon uličnih nemira, morala je da bude povučena
# Socijal-demokratska Pruska vlada morala je biti raspuštena hitnim dekretom
 
Opšti izbori održani 31. jula 1932. donijeli su 37,2% glasova NSDAP-u, što ju je učinilo najvećom partijom u Reichstagu. Hitler je sada zahtijevao da bude postavljen za kancelara, što je Hindenburg odbio [[19. august]]a 1932. Ipak nije postojala većina u parlamentu ni za jednu vladu, pa je zbog toga parlament opet raspušten i još jednom su organizovani izbori u nadi da će rezultirati stabilnom većinom.
Red 81:
Hindenburg je postavio Hitlera za novog kancelara 30. januara 1933. Mada je bio protiv nacista, i mada je porazio Hitlera na izborima za predsjednika, složio se sa fon Papenovom teorijom, da se uz opadajuću podršku nacistima u narodu, Hitler može kontrolisati kao kancelar. Ovaj datum koji je nacistička propaganda nazvala Machtergreifung (sticanje moći), se smatra početkom nacističke Njemačke.
 
== Razlozi za slom Republike ==
 
Zašto je Weimarska republika imala tako katastrofalan kraj i ustupila mjesto nacističkoj diktaturi, i danas je tema debata. S jedne strane Hitler je postao kancelar legalno, kroz mehanizme postavljene ustavom, i NSDAP je osvojila relativnu većinu u parlamentu na dva izbora 1932. S druge strane Hitler je postavljen za premijera u trenutku kada je bilo jasno da njegova partija nije imala dovoljnu moć da preuzme vlast.
Red 90:
Razlozi za jačanje nacizma su, između ostalih, i oni ekonomskog, institucionalnog i ličnog karaktera.
 
=== Ekonomski problemi ===
 
Vajmarska republika je imala neke od najozbiljnijih ekonomskih problema koje su ikada iskusile zapadne države. Neobuzdana hiperinflacija, visoka stopa nezaposlenosti i veliki veliki pad životnog standarda (kada se uporedi s onim prijeratnim), bili su glavni ekonomski razlozi kolapsa Republike. Do velike depresije 1930-ih institucija Republike kao takve je okrivljavana za većinu ekonomskih problema. Ovo se može zaključiti ako se posmatraju izborni rezultati, gdje su političke partije koje su se borile protiv republike (zajedno lijevo i desno krilo) učinile demokratsku većinu u parlamentu nemogućom.
Red 98:
Danas se većina historičara slaže da su mnoge industrijske vođe poistovjećivale republiku sa radničkim sindikatima i socijal-demokratama, jer su oni uspostavili socijalne koncesije iz 1918/1919. Ali iako su neki vidjeli Hitlera kao sredstvo da se ovo prekine, ipak nisu svi oni podržavali nacizam u cjelosti, te su Hitlera smatrali samo prelaznim rješenjem u njihovom nastojanju da se ukine republika. Sama Njemačka je bila nestabilna i prije nego što su određene industrijske vođe podržale Hitlera. Dalje, podrška industrijalaca, sama po sebi, nije bila dovoljna da se objasni podrška koju je Hitler imao u velikim dijelovima populacija, što je podrazumijevalo i mnoge radnike koji su se okrenuli od lijevih partija.
 
=== Institucionalni problemi ===
Opšte je stanovište da je ustav iz 1919. imao veliki broj fundamentalnih slabosti, koje su uspostavljanje diktature učinile isuviše lakim. Da li bi drugačiji ustav spriječio Treći rajh je doduše diskutabilno; u svakom slučaju; zapadnonjemački ustav iz 1949. je prihvatio ovaj prigovor, i može se u velikoj mjeri posmatrati kao snažna reakcija na ove mane.
 
Red 115:
{{Link FA|he}}
 
[[categoryKategorija:Historija Njemačke]]
 
[[an:Republica de Weimar]]
[[ar:جمهورية فايمار]]
[[az:Veymar Respublikası]]