Stjepan Ostoja – razlika između verzija

| Djeca =[[Stjepan Ostojić]]<br />Jelena<br />[[Radivoj Ostojić]]<br />[[Stjepan Tomaš]]

| Dinastija =[[Kotromanići]]

| Majka =[[plemkinja Vukoslava]]?

| Mjesto sahrane = [[Bobovac]]

|}}

 

 

== Porijeklo ==

Iste godine oženio je [[Kujava Radenović|Kujavu Radenović]]. S kraljicom Kujavom imao je dvoje djece:

 

* Jelena , umrla kao malo dijete

 

Ostoja je imao i dva vanbračna sina , s nekom nepoznatom plemkinjom .Sigurno je da je majka [[Stjepan Tomaš|Tomaša]] bila plemkinja nepoznaog imena , ali za Radivojevu majku ne slažu se svi .Jedni misle da je Radivojeva majka bila neka dvorska sluškinja , a dok neki misle nepoznata plemkinja ( u drugoj teoriji radi se o istoj plemkinji) što znači , ako je druga teorija tačna moguće je da su Radivoj i Tomaš imali istu majku.Ostojin vanbraćna djeca su :

 

== ''Biogafija Stjepana Ostoje'' ==

''Ostoja (Stjepan Ostoja), kralj (?, druga pol. XIV. st. — ?, IX? 1418). Mišljenja se o njegovu podrijetlu razlikuju, a stupanj srodstva s poznatim članovima dinastije nije utvrđen. Sigurno je samo da je – prema suvremenim dubrovačkim vrelima – pripadao Kotromanićima. Sâm navodi u ispravama iz 1399. da je bio dostojan kraljevati u zemljama svojih roditelja i praroditelja, ali roditelje poimence ne spominje. Orbini, Lukarević, Farlati i C. du F. Du Cange pisali su da je bio sin Pavla Kristića iz obitelji Jablanović, a i M. Dinić tvrdi da je potjecao od Kristića; vrela pak potvrđuju da se Kristićima nazivala grana Kotromanića. Na temelju izjave njegova sina Stjepana da je Tvrtko II. njegov stric (patruus noster), u historiografiji je prevladalo mišljenje da je Ostoja bio nezakoniti sin Tvrtka I. U političkom životu zemlje javio se kasno, kao pretendent 1397, a podupirali su ga najmoćniji velikaši Sandalj Hranić Kosača, Pavao Radinović i Hrvoje Vukčić Hrvatinić. U prvoj pol. 1398. nastojao je suzbiti humske Radivojeviće i Nikoliće. Na prijestolje su ga nešto prije 10. svibnja doveli velikaši koji su iz nepoznatih razloga napustili Jelenu. Promjena na prijestolju u izravnoj je svezi sa zaokretom u vanjskoj politici nakon što je Hrvoje napustio Žigmunda i ponovo prišao Ladislavu Napuljskomu. Ostojinim izborom ometena su Žigmundova prava na bosansku krunu prema sporazumu s Dabišom u Doboru 1394. Žigmund je u srpnju pošao s vojskom na Hrvojeve zemlje, stigao do Vrbaskoga grada i u kolovozu se vratio u Ugarsku. Opasnost za Bosnu nije time nestala, pa je Ostoja u studenom boravio u Duvnu i u siječnju 1399. u Usori »va slavnoj našoj vojsci u Lišnici«. Okrunio se u travnju 1399, a u međuvremenu je Dubrovčanima potvrdio povlastice i dovršio pregovore o prodaji Slanskoga primorja od Kurila do Stona, što je potvrdio ispravom od 15. I. 1399, a oni su njega u ljeto pokušavali pomiriti sa Žigmundom. Državničko djelovanje Ostoja je usmjerio prema dalmatinskim gradovima; 1400. ratovao je protiv Žigmundovih pristaša, a 1401–02. njegovu vlast priznali su Trogir i Šibenik. Sklad u bosansko-dubrovačkim odnosima nije potrajao, jer su Ostoja i Hrvoje uključili grad u svoje političke planove, a kad su na poč. 1402. Dubrovčani prisegnuli vjernost Žigmundu, u Bosni su to shvatili kao čin uperen protiv njih. Nesporazumi su nakratko izglađeni, pa su Dubrovčani na poč. 1403. pomogli Ostoji da žitom opskrbi Omiš, a pokušavali su i svojim vezama iz turskoga zarobljeništva osloboditi neke Bosance. U proljeće 1403. odnosi u Bosni su narušeni, pa su neki velikaši (Pavao Maštrović, Pavao Radišić i Pavao Klešić) utočište potražili u Dubrovniku, što je naljutilo Ostoju te je zatražio njihovo izručenje, da mu vrate Slansko primorje, istjeraju bjegunce i obećaju da ih ubuduće ne će primati. Bio je to početak krize u bosansko-dubrovačkim odnosima koja je u ljeto 1403. prerasla u rat. Prema njemu Bosna se podijelila, Sandalj i Radinović obećali su pomoći Dubrovniku, Hrvoje je ostao po strani, jedino je Radič Sanković ostao uz kralja u nadi da će vratiti neka svoja prijeporna sela. U jesen 1403. narušili su se odnosi između Ostoje i Hrvoja, kojega je kralj nazvao krivcem za rat, iako je on bio tražio da se Dubrovnik ne napada. Svoj položaj kralj je nastojao popraviti pokušavajući usmjeriti bosansku trgovinu prema Veneciji (nudio je podgrađe Omiša za boravište njezinim trgovcima, monopol trgovinom soli, oslobođenje od plaćanja svih pristojba). U prosincu pomirio se posredovanjem mačvanskoga bana Ivana Morovićkoga sa Žigmundom, a na prijelomu 1403. i 1404. pokušavao se pomiriti s Dubrovčanima i odmetnutom vlastelom. Približavanje Žigmundu izazvalo je nezadovoljstvo najmoćnije vlastele koja su Ostoju stala napuštati. Dubrovčani, koji su ga nastojali svrgnuti, sklopili su u pol. siječnja 1404. savez s Hrvojem u korist Radišića, rođaka Kotromanića. Hrvoje, koji se nakratko pomirio s Ostojom, nije kao ni Sandalj pribivao stanku koji je kralj održao u travnju, a na njihovu su stranu prišla i ostala vlastela. Ostoja je optuživan da je kršio »vjeru gospodsku«, bespravno oduzimao baštine vlasteli, zamjeralo mu se vjerolomno držanje i pomirba sa Žigmundom. Svrgnut je potkraj svibnja; za kralja je izabran Tvrtko II, a on se sklonio u Ugarsku. Na promjenu je Žigmund odgovorio poslavši u lipnju 1405. dvije vojske, od kojih je jedna doprla do prijestolnoga grada Bobovca u kojem su se još držale Ostojine pristaše. Na njega se, kad se vratio u Bosnu, ograničila Ostojina vlast do nove provale ugarske vojske 1406. Za kratkotrajnoga sukoba Sandalja i Hrvoja u jesen 1409. Ostoja se javlja kao Sandaljev štićenik, a protivnik Hrvojev i Žigmundov. Prilike su se u zemlji sporo smirivale. Još u prosincu aktivan je svrgnuti Tvrtko II. U ožujku 1410. Hrvojeve pristaše zauzele su Podvisoki, a Ostoja se spasio bijegom. Promjenom na prijestolju ponovo je propala Žigmundova nada da će se domoći bosanske krune, pa je priznao Ostoju za bosanskoga kralja. Kao Žigmundov vazal sudjelovao je na turniru koji je kralj organizirao 1412. u Budimu. Od svibnja 1414. do ožujka 1415. u Bosnu su tri puta provaljivali Turci, s kojima se u zemlji pojavio i svrgnuti Tvrtko II, ali to nije ugrozilo Ostoju. U srpnju 1415. u Lašvi turska je vojska porazila ugarsku i to je Ostoju prisililo da se pomiri s Hrvojem i napusti Žigmunda. Nato ga je sultan potvrdio kao bosanskoga kralja, pa se protukralj Tvrtko morao povući. U Bosni je prevagnuo turski utjecaj, ali unutarnje jedinstvo nije uspostavljeno. Kralj je sa Sandaljem skovao plan da se oslobodi Radinovića (zamjerao mu je da je bio pristao uz Tvrtka II), pa je on ubijen 1415. Kad je 1416. umro Hrvoje, najveći dio njegovih prostranih posjeda s Jajcem stekao je Ostoja oženivši se njegovom udovicom. U drugoj pol. 1416. sultan Mehmed I, novi gospodar situacije u Bosni, posredovao je za mir među svojim bosanskim vazalima, sazvao stanak na kojem se kralj Ostoja nije pojavio jer mu je bilo dojavljeno da će biti »uhvaćen i vezan«. Prilike se nisu smirile ni 1417, kad je Bosansko Kraljevstvo bilo u »velikom razdoru« između gospode i baruna. Ostoja je napustio Sandalja prešavši na stranu njegovih protivnika. Odlučno je nastupio u Humu, zauzeo Sandaljev Blagaj, pokorio vlastelu Huma i Krajine, gospodara Popova Polja Grgura Nikolića i potisnuo Sandalja. Posljednjim uspjesima bio je vrlo blizu da slomi moć oblasnih gospodara i rusaške gospode i uspostavi svoju vlast nad čitavim državnim teritorijem. Ostvarenju tih nakana pogodovala je činjenica da su s političke pozornice nestali Hrvoje i Radinović, a Sandalja je sam ozbiljno neutralizirao. Posljednji njegov državnički čin odnosio se na suzbijanje trgovine robljem.''