Objavljena je [[1830]]. godine u knjizi pod naslovom "''Kratka osnova Horvatsko-Slavonskoga pravopisanja''". Kasnije je lingvista [[Đuro Daničić]] pred kraj [[19. vijek]]a predložio nekoliko izmjena od kojih je prihvaćena samo jedna za glas "đ", umesto dotadašnjeg pisanja "Gj" da se piše "Đ".
Gajeva hrvatska latinica je 1918. postala jedno od dva ravnopravna pisma novostvorenog srpsko-hrvatsko-slovenačkog jezičkog standarda, kasnije samo [[srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskog jezičkog standarda]]. Nakon raspada [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFRJ]] 1990-ih nastavlja da se koristiti u svim varijetetima srpskohrvatkog, te ostaje zvanično pismo standardnog [[hrvatski jezik|hrvatskog]] i [[bosanski jezik|bosanskog]], a u [[srpski jezik|srpskom]] sezvanično koristido kaousvajanja [[Ustav Srbije od 2006. godine|ustava iz 2006. godine]] kada je propisana isključiva upotreba [[Vukova ćirilica|Vukove ćirilice]], od kada je drugo ili nezvanično pismo. Veoma sličnu verziju koriste i [[crnogorski jezik|crnogorska varijanta]] i [[slovenski jezik|slovenački jezik]]. Takođe se slična varijanta koristi i za banatsku verziju [[bugarski jezik|bugarskog jezika]].
Sastoji se od trideset [[slovo|slova]] (27 prostih i tri dvojnа), a prema prva četiri slova latinice (''a'', ''be'', ''ce'', ''de'') naziva se '''abecedom'''.
