Wikipedija

Sveti Lovreč – razlika između verzija

Interaktivna pretraga historije
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Zamjena sadržaja stranice sa '{{Općina RH | ime = Sveti Lovreč | slika = | opis_slike = | zastava = | grb = | grb = | županija = Istarska | broj stanovnika = 1.408 | površina = 54 | naselja = Čehići, Frnjolići, Heraki, Ivići, Jakići, Jurcani, Kapovići, Knapići, Kršuli, Krunčići, Lakovići, Lovreča, Medaki, Medvidići, Orbani, Pajari, Perini, Radići, Rajki, Selina, Stranići kod Svetog, Sveti Lovreč, Vošteni, Zgrabljići | načelnik = Branko Z…'
oznake: zamijenjeno veze do višeznačnih odrednica
Red 1:
{{Općina RH
[[Datoteka:Sveti Lovrec toranj iza crkve sv Martina 12 lipnja 2009.jpg|mini|285x285piksel|Lovreč, lođa uz crkvu sv. Martina (lijevo) i toranj]]
| ime = Sveti Lovreč▼
'''Sveti Lovreč''' - '''San Lorenzo del Pasenatico''' ([[Italijanski jezik|tal.]]) - (prethodno '''Lovreč''', a još stariji nazivi ''Sveti Lovreč Pazenatički'' i ''Sveti Lovreč Pažanatički'') - '''''San Lorenso del Paxenatego''''' (istrovenetski) naselje i sjedište istoimene općine u zapadnoj Istri (Poreština). Nalazi se u [[Istarska županija|Istarskoj županiji]]. ▼
 
Osnovno ime izvedeno je iz imena mjesnog patrona, ranokršćanskog mučenika sv. Lorenca, na čiji se dan 10. augusta slavi i Dan općine. U [[14. vijek|XIV.]] stoljeću postaje sjedište kapetanije seoskog područja ('''''pazenatik''''') za čitav [[Mletačka republika|mletački]] dio Istre. Odatle potječe pridjev Pazenatički (San Lorenzo del Pasenatico, Paisanatico) I mjesto i općina najčešće se nazivaju kraćom varijantom '''Lovreč''' kako se i službeno zvao do kapitalističke Hrvatske. Generacije mještana okolnih sela za Lovreč koriste naziv Grad.{{Općina RH
▲| ime = Lovreč
| slika =
| opis_slike =
| zastava =
| grb =
| grb =
| županija = [[Istarska županija|Istarska]]
| broj stanovnika = 1.408 (2001.) 1.015 (2011.)
| površina = 54
| naselja = Čehići, Frnjolići, Heraki, Ivići, Jakići, Jurcani, Kapovići, Knapići, Kršuli, Krunčići, Lakovići, Lovreča, Medaki, Medvidići, Orbani, Pajari, Perini, Radići, Rajki, Selina, Stranići kod Svetog, Sveti Lovreč, Vošteni, Zgrabljići
| načelnik = Branko Zgrablić
| poštanski broj = 52448 Sveti Lovreč (San Lorenzo del Pasenatico)
| pozivni broj =
| registarska oznaka =
| z. širina = 45.175
| z. dužina = 13.74
}}.
▲'''Sveti Lovreč''' -(prethodno '''San Lorenzo delSveti PasenaticoLavrenac''' ([[Italijanski jezik|tal.]]) - (prethodno, '''Sveti Lovreč Paženatički''', a još stariji nazivi ''Sveti 'Lovreč Pazenatički''' i '''Sveti Lovreč PažanatičkiPazenatički'') - '''''San Lorenso del Paxenatego''''' (istrovenetski), naselje i sjedište istoimene općine u zapadnoj Istri (Poreština)[[Hrvatska|Hrvatskoj]]. Nalazi se u [[Istarska županija|Istarskoj županiji]].
 
== Općinska naselja ==
U sastavu općine su 24 naselja (stanje 2006), to su: [[Čehići]], [[Frnjolići]], [[Heraki]], [[Ivići]], [[Jakići I]], [[Jurcani]], [[Kapovići]], [[Knapići]], [[Kršuli]], [[Krunčići]], [[Lakovići]], [[Loveč|LovrečLovreča]], [[Medaki]], [[Medvidići]], [[Orbani]], [[Pajari]], [[Perini]], [[Radići]], [[Rajki]], [[Selina]], [[Stranići kod Svetog]], Lovreča|Stranići[[Sveti Lovreč]], [[Vošteni]] i [[Zgrabljići]].
 
== Zemljopis ==
Sveti Lovreč se nalazi u zapadnom delu [[Istra|Istre]]. Opština zahvata površinu od 54 [[km²]].
[[Datoteka:Wappen über Stadttor Sveti Lovreč.jpg|mini|284x284piksel|Vrata venecijanskog kaštela]]
Gradić se nalazi na 45°11' sjeverne geografske širine, 13°45' istočne geografske dužine te 202 metra nadmorske visine. Smješten je na uzvisini, uz državnu cestu Pula-Buje.
 
Općina Lovreč zauzima krajnji jugoistočni dio nekadašnje Općine [[Poreč]] i okružuje je, počevši od sjevera na istok, [[Poreč|Grad Poreč]], [[Tinjan|Općina Tinjan]], na zapadu [[Vrsar|Općina Versar]], dok joj južnu granicu čini obala [[Limski kanal|Limskog kanala]]. Ukupna površina Općine je 30,61&nbsp;km<sup>2.</sup> Jakići Dolinji
 
== Spomenici i znamenitosti ==▼
Gradić ima izrazita obilježja kaštela:
 
* na prostoru između feuda Kalisedo ([[Gradina (Vrsar)|Gradine]]) i Lovreča ([[Kloštar]]) [[Benediktinci|benediktinac]] Romualdo oko [[1002|1002.]] osnovao benediktinski samostan kamaldoljana i uz ranije sagrađenu crkvicu koja postoji i danas. Jednobrodna romanička bazilici s polukružnom apsidom, prvim objektom u romaničkom stilu koji su u Istru donijeli benediktinci. Unutrašnjost crkve oslikana je vrijednim [[Freska|freskama]], najstarijim u Istri, međutim, cijeli je kompleks kloštara u raspadajućem stanju. Romualdo je sagradio veću crkvu Sv. Mihovila Arhanđela nad [[Limski kanal|Limom]]. Samostan će postati prvo školsko središte na Lovreštini
*Crkvica sv. Lovreča, zaštitnika Grada, na mjesnom groblju, sa sigurnošću se datira u [[8. vijek|VIII. st.]] i spada među najstarije građevine ove vrste na ovim prostorima. Masivni romanički zvonik s [[Bifora|biforama]] na vrhu potječe iz [[12. vijek|XII]]-[[13. stoljeće|XIII. st]]. To je bila prva lovrečka parohijalna crkva.
*Bazilika sv. Martina prvi se put spominje u Buli pape Aleksandra III od 3. IV [[1177]]., a potvrdu svega nalazimo u dokumentu o razgraničenju posjeda Grada s feudom [[Calisedo|Caliseda]] potpisanom u crkvi sv. Martina 24. 1186. Riječ je ranoromaničkoj trobrodnoj bazilici građenoj u [[10. vijek|X]] ili [[11. vijek|XI st.]] Više puta popravljana i preuređivana ali je sačuvala svoje stare proporcije. Posljednja dogradnja (prednja fasada) je iz [[19. vijek|XIX. st]]. Monumentalni stupovi s rustično obrađenim ranoromaničkim kapitelima koji imitiraju ukras kapitela na stupovima u [[Eufrazijeva bazilika|Eufrazijevoj bazilici]] u Poreču, dijele baziliku na tri lađe. Svaka lađa završava vlastitom [[Apsida|apsidom]]. Jednostavnost izrade ukazuje na lokalno graditeljstvo. U apsidi glavne lađe je kameni oltar. U lijevoj apsidi sačuvane su [[Freska|freske]] iz [[11. vijek|11. st]]. Drveni [[poliptih]] sv. Martina vrijedan je spomenik lokalne umjetnosti iz [[14. vijek|XIV. st]]. Kameni oltar sa sarkofagom s relikvijama sv. Korone i sv. Viktora je iz [[16. vijek|XVI. st.]] dok je [[sarkofag]] 1365. donesen iz crkve sv. Sofije u [[Dvigrad|Dvigradu]]. U crkvi su sačuvane orgulje iz [[18. vijek|XVIII. st]].
 
* Zvonik crkve nekadašnja je obrambena kula koja će u vrijeme kapetana-podeštata Contarinija biti preuređena u zvonik. Tada će se i zazidati istočna ulazna vrata Grada u podnožju kule-zvonika.
 
*očuvane bedeme, kule i gradska vrata iz mletačkog doba,
 
* sačuvan je i stari popločani trg sa stupom srama te gradskom lođom.
*Lođa sa stupovima se naslanja na južni zid parohijalne crkve i sadrži lapidarij (zbirku rimskih natpisa - kamenih spomenika).
 
* Izvan gradskih zidina, a ispred glavnih ulaznih vrata, nalazi se [[Gotika|gotička]] crkvica sv. Blaža posvećena [[1460]]. g. Građena je od obrađenog kamena i pokrivena kamenim pločama. U unutrašnjosti je drveni oltar. Zidovi su oslikani [[Freska|freskama]]. Na krovu je zvonik na preslicu čije je zvono označavalo vrijeme raspodjele vode u vrijeme velikih suša.
 
* Nedaleko od ove crkvice ostaci su [[Benediktinci|benediktinske]] crkve sv. Dorliga, od koje je sačuvan tek jedan perimetralni zid s prozorima.
 
* Značajna je kapela sv. Lucije u Selini iz 1568. lijepim [[Retabl|retableom]].
 
== Stanovništvo ==
Prema popisu iz [[2001]]. godine opština Sveti Lovreč ima 1.408 stanovnika.
Po popisu stanovnika iz 1910. kod 86% Lovrečana talijanski je bio materinji jezik. Ta se slika duboko ptomijenila nakon aneksije većeg dijela [[Julija|Julijske krajine]] Hrvatskoj 1945. kada dolazi do velikog egzodusa.
 
U općini je po popisu stanovništva iz 2001. godine živjelo 1.408 stanovnika, od kojih 716 muškaraca i 692 žene. Nacionalna struktura je sljedeća: 1.056 Hrvata (75%), 212 (15%) [[Istriijani|Istriijana]], pripadnika etničkih zajednica 60, od čega najviše Talijana, njih 28 (oko 2%), i preostalih oko 6% onih koji se nacionalno nisu izjasnili.
 
Bilježi se velika depopulacija Lovreštine, u samo 10 g. broj stanovnika je za 1/3 smanjen te 2011.. ima samo 1.015 Lovrečana.
 
== PrivredaUprava ==▼
== Povijest ==
== Gospodarstvo ==
[[Datoteka:Kaštel Sveti Lovreč.jpg|mini|222x222piksel|Lovreč, ostaci kaštela]]
Područje je bilo naseljeno od prapovijesti na što ukazuju brojna arheološka nalazišta iz [[Brončano doba|brončanog]] i [[Željezno doba|željeznog]] doba pa su tako pronađeni i ostaci kašteljera [[Histri|Histra]], a u [[Antički Rim|rimsko doba]] dio je agrara Parentiuma ([[Poreč]]) u kasnoj [[Antika|antici]] počinje rasti njegov obrambeni značaj, a od X. stoljeća je središte feuda porečkog biskupa. Prvi put se Lovreč spominje na jednoj karti iz [[1030|1030.]] kao «'''''castrum sancti Laurentii'''''». Iz drugog izvora iz [[1040|1040.]] saznajemo da iz Lovreča vodi put do [[Dvigrad|Dvigrada]] (Due Castelli) te [[Kalisedo|Kaliseda]] i [[Vrsar|Vrsara]]. Prvi pisani dokument o Lovreču datiran je 24. XI [[1186]]. govori o borbi Poreča i Lovreča za kaštel [[Kalisedo]], posjed pulskog feudalca Giroldia. Godine [[1256|1256.]] Lovreč je organiziran kao općina (komuna), prva organizirana ruralna općina u Istri, (gradovi [[Trst]] (1139.), [[Pula]] (1145.), [[Kopar]] (1182.) su autonomni municipiji). Odluke donosi opća skupština, a gradom upravlja podeštat u zajedništvu s gastaldom koji upravlja gradom u ime markgrofa, odnosno akvilejskog patrijarha. [[1261]]. izabran je prvi lovrečki podeštat čije ime znamo, padovanski feudalac Senisio de Bernardis, patrijarhov rođak koji je ujedno obavljao funkciju patrijarhovog namjesnika u Istri.[[Datoteka:Crkva sv. Martina gradska lođa.jpg|mini|Lođa s lapidarijem]]
[[Venecijanska republika|'''Venecijanska Istra''']]. Poreč se 1267. predaje Veneciji. Nakon Poreča 1269. isto čini Umag, 1270. Novigrad, a 1271. i Lovreč. U sljedećih nekoliko desetljeća Venecija će zauzeti veći dio Istre koja će ostati podijeljena na [[Habsburška monarhija|habsburški]] i mletački dio, stanje koje će ostati do 1797., odnosno do propasti [[Mletačka republika|Serenissime]]. Utvrđen gradić, kaštel Lovreč dobrovoljno se stavlja pod zaštitu [[Mletačka republika|Venecije]] čije Veliko vijeće 25. XI [[1271|1271.]] prihvaća zaštitu pod istim uvjetima kao i nad ostalim istarskom gradovima: u sljedeće dvije godine Gradom će upravljati od [[Dužd|dužda]] izabrani podeštat s godišnjom plaćom od 200 lira i plaćenim stanom. Nakon ovog perioda izbor podeštata vršit će se na način kao i u ostalim istarskim gradovima s godišnjom plaćom od 300 lira i stanom. Venecija će se postupno domoći i ostalih istarskih gradova i poslije niza ratova i sukoba s [[Akvileja|Akvilejom]] i [[Kopar (grad)|Koprom]] učvrstiti svoj položaj u [[Istra|Istri]].
 
'''Pazenatik.''' Kako bi cijeli prostor nadgledala i vojno povezala, posebno široki teritorij izvan jurisdikcije pojedinih gradova čiji statuti preciziraju ovlasti pojedinih komuna, stvara posebnu instituciju, ''pazenatik'' («societas Paysanatici terrarum», od venetske riječi ''pais'', ''paiz'' - zemlja, kraj, predjel), mletačko izvangradsko područje (više v. [[Julija]], ''Povijest''). Prvi kapetan pazenatika sa sjedištem u Lovreču bio je Pietro Zeno. Ovlasti kapetana se brzo šire: od [[1304|1304.]] kapetan pazenatika je i redovni sudac u mogućim parnicama među istarskim komunama, postavši tako najviši vojni, politički i juridički autoritet. Već [[1309|1309.]] Senat i dužd objedinjuju funkcije kapetana pazenatika i podeštata u jednu, s plaćom koju će osiguravati Senat, uključujući i troškove za normalno funkcioniranje ovih institucija. Iako samo funkcioniranje kapetanata plaća Senat, većinu ostalih troškova oko izdržavanja vojske i utvrđivanje grada ide na teret samog Grada. Budući je Lovreč kao sjedište vojne vlasti izravno podčinjen mletačkom Senatu s kojim izravno komunicira, trebalo je najprije sam grad dobro utvrditi. Stoga počevši od [[1342|1342.]] u vrijeme kapetana-podeštata Giovannia Contarinija grade se vrlo čvrste zidine proširujući postojeće gradske bedeme prema istoku, unutar kojih će ostati bazilika sv. Martina, sačuvane dobrim dijelom do današnjih dana.
[[Datoteka:Crkva sv. Martina začelje.jpg|mini|Apsida bazilike]]
Lovreč je početkom [[14. vijek|XIV. st.]] uvučen u borbu s [[Vrsar|Vrsarom]] oko granica teritorija. Sukob je došao do razine mletačkog Senata. U parnici je u ime Senata presudio porečki biskup Bonifacije definitivno utvrdivši granice teritorija prema Vrsaru. Četrdesetih godina XIV. st. izbio je novi sukob s Vrsaranima ovaj puta zbog granice s teritorijem Kaliseda ([[Gradina (Vrsar)|Gradina]]), odnosno posjeda feuda Giroldi koje su Lovrečani uz najam obrađivali, napasali stoku i sjekli šumu. Porečki se biskup, ovaj puta gospodar Vrsara (porečki biskupi su polovinom XIV. st., premda je sjedište biskupije bilo u Poreču, stolovali na svojem feudu u Vrsaru i nazivali se gospodarima – signori - Vrsara) obratio izravno duždu. Presudu je u ime dužda izrekao generalni kapetan cijelog pazenatika i podeštat Lovreča Marco Corner na način da je priznao Lovrečanima pravo vlasništva ali i Vrsaranima dozvolio da mogu svoju stoku nesmetano napasati na istom posjedu. Ove su granice između vrsarskih i lovrečkih posjeda uglavnom ostale do danas. Lovrečani nisu, međutim, tako dobro prošli u sukobu oko teritorija samostana sv. Mihovila (San Michele) nad [[Limski kanal|Limom]] ([[Kloštar]]). Samostan je u [[13. vijek|XIII. st.]] jedno vrijeme ostao skoro bez redovnika. Posjede su počeli koristiti Lovrečani. Manastir preuzimaju benediktinci sv. Mihovila iz [[Murano|Murana]] u venecijanskoj laguni. U sporu s ovima Lovreč je osuđen (1394.; i opet je presudio kapetan i podeštat Lovreča Tommasino Giustinian) na napuštanje teritorija ovog samostana i povratak svih oduzetih dobara a u korist benediktinskog samostana sv. Mihovila iz Murana, ostavljajući Lovrečanima mogućnost ispaše stoke jer su pašnjaci smatrani zajedničkim dobrom. Uz sve ovo Lovreč će imati i problema oko granice teritorija i s Porečom te [[Tinjan|Tinjanom]] i [[Dvigrad|Dvigradom]]. O ovom posljednjem svjedoči najstariji pravni dokument na ovim prostorima – ''Istarski razvod''.
 
Ako svim problemima s kojima su se susretali Lovrečani dodamo brojne nerodne godine, sušu, glad, bolesti, posebno malariju i kugu koja se u nekoliko navrata pojavila tijekom četrnaestog stoljeća, te nekoliko potresa koji su zadesili Istru u to vrijeme, lako ćemo shvatiti svu težinu življenja. Senat, ali i crkvene vlasti nastoje ublažiti neke probleme. Tako kako bi se otklonile posljedice suša grade se javne cisterne, porečki biskup dozvoljava sječu šume u posjedu samostana i crkve sv. Mihovila na Limu, ali ne za dobrobit stanovništva već za popravak crkve koja je bila u ruševnom stanju i sl. Stanje se donekle popravlja početkom XV. stoljeća, neke su godine rodnije pa lovrečko Gradsko vijeće donosi a Senat potvrđuje odluku, o zabrani uvoza vina na teritorij Lovreča (ova je odluka ostala zapisana i u Statutu Grada iz XVI. st.).
 
Sve je to rezultiralo velikom depopulacijom romanskih starosjedilaca Lovreštine pa će i ovdje procesi useljavanja novog stanovništva iz Dalmacije, Morlakije, odnosno Mletačke vojne krajine organizirane nakon turskog zaposjedanja Bosne, te Crne Gore, Albanije, Grčke, Krete i čak Cipra teći na isti način i istom dinamikom kao i u priobalnim područjima Istre. Situacija je na Lovreštini dodatno komplicirana zbog neposrednog susjedstva Pazinske grofovije u koje će Austrija vršiti useljavanja svojih nepoćudnih građana, posebno uskoka nakon [[Madridski mir|Madridskog mira]] i zbog stalne prisutnosti prebjega. Nastat će tako cijeli niz novih slavenskih naselja u okolici Lovreča, koja ga danas okružuju.
 
Početkom [[16. vijek|XVI. st.]] imamo prve pisane tragove o slavenskom etniku na prostoru Lovreča: prognana su dva Hrvata zbog jednog ubojstva dok je treći prognan zbog ubojstva svoga sluge. Rašporski je kapetan [[1540|1540.]] g. osudio Antona Karlića s cijelim njegovim društvom na izgon s cijelog prostora pazenatika zbog razbojništva na prostoru Lovreštine. Hrvatska i srpska plemena naseljavaju i teritorij sjeverno od Lovreča pa će Grad postupno proširiti svoj teritorij na područje [[Baderna|Baderne]] šireći ga istovremeno i na prostor istočno od Grada na područje Selina (Villanova) osnovane 1558. od morlačkih obitelji pristiglih iz Dalmacije. (o naseljavanju sela čitave poreštine v. [[Poreč]], ''Povijest'')
 
Poslije Seline i Baderne novi doseljenici organiziraju nova naselja: Katun (naselje zapadnije od Baderne, zajedno s Badernom danas pripada Poreču) i Kloštar (naselje uz samostan Sv. Mihovil na Limu) oko 1606. g. Ostala naselja: Radiće, Zgrabljiće, Rahovce, Knapiće, Prtenjače, Štifaniće i Gradinu nalazimo na kartama iz 17. stoljeća dok o njihovom postanku nemamo informacija. Ostala naselja Herake, Straniće, Orbane, Jurcane, Lakoviće, Krunčiće, Medake, Perine i Voštene uopće ne nalazimo ni na jednom dokumentu iz ovog vremena, premda sve upućuje da su nastala u isto vrijeme, tijekom 17. stoljeća. Godine 1647. doselilo je u Istru 1400 muškaraca i 3450 žena i djece. Doseljeni su na teritorij Poreča, Sv. Lovreča i Umaga.
 
Sam se Lovreč razvija kao i svi slični gradovi s većinskim romanskim stanovništvom: unutar gradskih zidina zadržavaju se tradicionalne upravne funkcije grada, uključujući i fontik, konjušnice, vojnu posadu pazenatika, dok se u neposrednoj blizini gradskih zidina na udaljenosti od 100-njak metara grade nastambe s trgom, brojnim trgovinama, manjom crkvom. Budući su lovrečke gradske zidine elipsastog tlocrta, okolne zgrade okružuju Grad u vidu prstena. Međusobno ih dijele putovi koji idu u raznim pravcima. Takav je oblik Lovreč sačuvao do danas.
 
U cilju poboljšanja stanja Lovrečani su se odlučili na jednu mjeru neviđenu u dotadašnjoj povijesti.: 20. XII [[1556|1556.]] u bazilici sv. Martina sastalo se gradsko vijeće, predstavnici nobila i pučana te predstavnici lovrečkog suburbija i pripadajućih sela, ukupno 116 osoba. Izabrali su novo vijeće od 10 članova: 3 iz redova nobila, 3 iz redova gradskih pučana i okolnih sela te 4 predstavnika [[Baderna|Baderne]] i njezinog područja. Riječ je o svojevrsnoj općoj skupštini svih slojeva stanovništva i demokratskom izboru koji bi i danas u mnogo slučajeva mogao biti uzorom. Lovreč će na ovaj način osigurati priličnu autonomiju. [[18. vijek|XVIII. st.]] donosi izvjestan prosperitet i lovrečki podeštat, poslije labinskog, bit će najbolje plaćeni podeštat u mletačkoj Istri. Prema Statutu, pored podeštata i sudaca Lovreč je imao javne službenike plaćene od Grada: notare (advokate), kirurga, kancelara, podeštatovog konjušara, nuncije, javnog trubača, mjernika zaduženog za ispravnost utega i mjera, procjenjivača, poljara, kovača i sakristana. Posebnu je ulogu imao fontikar, voditelj ''fontika'' (skladišta žita). U pet stoljeća mletačke vlasti u Istri oblici davanja ostali su više-manje nepromijenjeni. Davanja veoma različita: u mesu, vinu, žitu, ulju, ribi, soli i dr. U lovrečkom statutu nalazimo i odredbu prema kojoj se plaća Veneciji i za životinje koje se izvoze izvan teritorija Lovreča, za eksport ulja morem itd. Prema kraju 18. stoljeća stanje se pogoršava što će imati odraz u smanjenju broja stanovnika pa tako i smanjenju proizvodnje.
 
Prema službenoj mletačkoj procjeni broja stanovnika za razdoblje [[1771]].-75., dakle pred sam kraj [[Mletačka republika|Serenissime]], Lovreč ima ukupno 947 osoba (cijela komuna 1.608, a danas 1.015) od čega 485 muškaraca, i 489 žena. Broj obitelji je 164, od čega 8 nobila, 20 građana i 136 pučana. Bilo je 7 svećenika, 2 klerika, 3 učitelja slobodnih umjetnosti, 1 trgovac, 255 poljoprivrednika i 6 zanatlija. U Gradu je bila 1 uljara, 3 tkalca, stočni fond brojio je 604 goveda za rad, 13 za klanje, 121 konja, 9 magaraca i 4125 ovaca. Istovremeno je u [[Baderna|Baderni]] živjelo 634 stanovnika koji su imali 425 goveda, 26 konja, 2 mule, 33 magarca i 1740 ovaca. Imali su jednog svećenika, 1 trgovca, 128 poljoprivrednika, 23 zanatlije 6 tkalaca lana, odnosno konoplje, i 6 tkalaca vune. Sve do propasti [[Mletačka Republika|Mletačke republike]] u Lovreču je djelovalo 8 bratovština vjernika, religioznog i karitativnog karaktera.
 
Usporedo sa slabljenjem feudalizma dolazi do [[Eksproprijacija|eksproprijacije]] i [[Sekularizacija|sekularizacije]] crkvenih feuda, pa će takva sudbina zadesiti i feude na Lovreštini. Godine [[1740|1740.]] manastir sv. Mihovila u Muranu prepušta imanja samostana sv. Mihovila na Limu, koji je u međuvremenu napušten, kapetanatu i podeštatu [[Kopar (grad)|koparskom]]. Godine [[1778]] imanje će doći u posjed grofova Coletti iz [[Treviso|Trevisa]]. Nije, međutim, utvrđeno kad je [[Gradina (Vrsar)|Kalisedo]] došao u posjed [[Rovinj|rovinjske]] obitelji Califfi, no dobar dio ovog imanja polovinom [[18. vijek|XVIII. st.]] je nacionaliiziran. Godine 1778. sekulariziran je vrsarski posjed porečkih biskupa u korist Lovreča odlukom Senata, pa će Vrsar plaćati Lovreču da može uživati biskupske posjede sve do prvih godina XIX. st. kad će Vrsar postati općina.
[[Datoteka:Sveti Lovreč (260333429).jpeg|mini|254x254piksel]]
[[Austrijsko Carstvo|Austrija]]. Venecija je propala u oktobru 1797. a Istra je cjelokupna potpala pod [[Habsburška Monarhija|Austrijsku monarhiju]], čija će vlast trajati vrlo kratko i biti zamijenjena francuskom, da bi vrlo brzo i ova bila zamijenjena ponovo austrijskom. Istra je drugačije organizirana nego u vrijeme Mletaka i pazenatik kao sustav je ukinut čime Lovreč u potpunosti gubi svoje nekadašnje značenje. Unatoč činjenici da svi demografski i gospodarski podaci govore u korist Lovreča, V'rsar je, premda do tada u kaštelu tek ladanjski prostor porečkih biskupa a na obali neznatno ribarsko mjesto i zbog plitkoće i brojnih otoka zgodna luka za izvoz švercane robe, postao općina, a Lovreč sveden tek na poreznu općinu u okviru versarske. Da će do izražaja doći nekadašnji konflikti između Vrsara i Lovreča, posebno oko pitanja granica, ne treba posebno isticati. Lovrečki teritorij [[Baderna|Baderne]] pripojen Poreču, [[Gradina (Vrsar)|Gradina Kalisado]] i područje [[Kloštar|Kloštra]], odnosno nekadašnjeg feuda sv. Mihovila pripojeni Vrsaru. Lovreč doživljava potpunu [[Dekadencija|dekadencu]] i malo je nedostajalo da doživi sudbinu Dvigrada iz XVII. st.. Gospodarske će se prilike donekle popraviti početkom [[20. vijek|XX. st.]] uslijed eksploatacije brojnih nalazišta [[Boksit|boksita]] koji će se izvoziti preko [[Limski kanal|Limskog kanala]], odnosno otvaranjem ugljenokopa u bazenu [[Raša (Istra)|Raša]] na istočnoj istarskoj obali, gdje će se zaposliti znatan broj radnika iz Lovreča i njemu pripadajućih sela. U novookupiranim krajevima Austrija nastoji što prije uvesti austrijski zakonodavni sustav. To nalazi svoj poseban odraz u školstvu. S tim u vezi nastoji otvoriti niz tzv. trivijalnih pučkih škola po tzv. Felbigerovom školskom sustavu. Dvorska kancelarija 1821. određuje otvaranje škole u Lovreču. No lovrečka škola zbog nedostatka učitelja (svećenika) i adekvatnih prostorija bit će otvorena tek 1883. godine, punih 13 godina nakon austrijske školske reforme, kao jednorazredna utrakvistična, talijansko-hrvatska škola - u prva tri razreda nastavni jezik je hrvatski a talijanski jezik obligatan od četvrtog razreda talijanski je jezik nastavni, a hrvatski obligatan. Po popisu iz 1900. na području Lovreča je bilo 1077 Hrvata i 646 Talijana, ali hrvatski nacionalisti zahtijevaju odvojenu školu samo na hrv. jeiku.
 
U [[19. vijek|XIX. st.]] dolazi do buđenja nacionalne svijesti naroda Istre koji potkraj stoljeća sve više prerasta u [[Nacionalizam|nacionalizme]] koji će posebno biti pogubni za Isrijane u [[20. vijek|XX. st.]] kada [[Iredentizam|iredentistički]] pokreti (talijanski, hrvatski i slovenski) nasilno priključuju Istru tzv. matičnim zemljama.
 
Po okončanju [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] i aneksije Istre tzv. 'majci domovini' [[Kraljevina Italija|Italiji]] Lovreč dijeli sudbinu cijele Istre: hrvatska škola zatvorena, hrvatski jezik zabranjen. U cilju potpune talijanizacije područja fašistička vlast, uz školu u Lovreču, otvara i školu u Gradini, gradeći 30-ih godina novu školsku zgradu, a u mjestima gdje nema 60 školske djece, seoske škole otvara nacionalistička organizacija ONAIR: u [[Krunčići|Krunčićima]], [[Selina (Sveti Lovreč)|Selini]], [[Vošteni|Voštenima]] i [[Orbani|Orbanima]]. U tom razdoblju velik broj Lovrečana radi u rudnicima Raša za koje je bio organiziran prevoz ''kavaricama'', a ta se tradicija nastavila i pod Hrvatskom sve do zatvaranja rudnika.
 
'''Partizanski pokret'''. Još u toku 1943. razvija se snažan partizanski pokret koji će rezultirati da će u srpnju 1943. prve grupe od 67 boraca s brežuljka Rušnjak u blizinu sela [[Rakovci|Rahovci]] otići u [[Gorski kotar|Gorski Kotar]] gdje će se priključiti partizanskom pokretu. Nakon kapitulacije Italije 8. IX. 1943. dolazi do općeg narodnog ustanka u Italiji, pa i Istri. U Lovreču pokret otpora preuzima vlast, ali nakon velike njemačke ofenzive, partizani odlaze preko granice na slobodni teritorij Gorskog kotara ili [[Kras|Krasa]]. Pokret je jak pa će već 1944., unatoč neprijateljskoj prisutnosti, djelovati partizanske škole u Rahovcima, [[Selina (Sveti Lovreč)|Selini]] i [[Zgrabljići|Zgrabljićima]]. Lovreč je zajedno s okolicom oslobođen od njemačke okupacije u aprilu 1945. g. kada se faktički anektira tzv. 'matičnoj' zemlji' [[Socijalistička Republika Hrvatska|Hrvatskoj]].
 
▲== Privreda ==
U poslijeratnom razdoblju u eri opće industrijalizacije i ovdje se pokušava s pogonom za sušenje duhana. No nisu postignuti veći rezultati. Tada su najveći broj Lovrečana bli rudari u kavi karbuna [[Raša (Istra)|Raša.]] Premda u samom Lovreču nema mogućnosti zaposlenja, jer nalazišta boksita su ili iscrpljena ili nedostatna za rentabilnu eksploataciju, a labinski su rudnici zatvoreni, ipak na području općine otvoren je niz nalazišta kvalitetnog građevinskog kamena u kojem će dio stanovništva naći zaposlenje. Razvijeni turizam na cijelom potezu porečko-versarske rivijere uključujući i [[Limski kanal]] čija sjeverna obala pripada Lovreču, te poljoprivreda namijenjena prvenstveno opskrbi visoko razvijenog turizma, čini osnove privredne egzistencije današnjeg stanovništva.
 
== Poznate osobe ==
 
== Slavni ljudi ==
▲== Spomenici i znamenitosti ==
== Obrazovanje ==
== Kultura ==
Linija 102 ⟶ 41:
 
{{geog-stub}}
{{Istarska županija}}
 
[[Kategorija:Općine u Istarskoj županiji]]
Izvor: https://sh.wikipedia.org/wiki/Sveti_Lovreč