Demokratska Kampućija – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene |
Rescuing 11 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.8 |
||
Red 350:
|align="left"| ||align="left"|'''[[Yun Yat]]'''||align="left"|1977. – 1979.
|}
Osnovna politička i društvena struktura Demokratske Kampućije iznesena je u [[Ustav Demokratske Kampućije|Ustavu]], koji je na snagu stupio u [[5. siječnja]] [[1976.]] godine;<ref name="ustav">[http://www.d.dccam.org/Projects/Genocide/DK_Book/DK_History--EN.pdf A HISTORY OF DEMOCRATIC KAMPUCHEA (1975-1979)] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20180403221427/http://www.d.dccam.org/Projects/Genocide/DK_Book/DK_History--EN.pdf |date=2018-04-03 }}, str. 20-21</ref> od tog je trenutka dotadašnja država Kampućija i službeno postala Demokratska Kampućija. Izrada samog ustava trajala je gotovo godinu dana; vladajuća elita je već u travnju [[1975.]] godine imala osnovni nacrt budućeg državnog i društvenog uređenja, međutim izrada cjelokupnog teksta trajala je sve do prosinca [[1975.]] godine, kada je isti završen. Konačni tekst ustava usvojen je [[19. prosinca]] [[1975.]] godine, a na snagu je stupio sljedećeg mjeseca. Prema Ustavu, Demokratska Kampućija je "nezavisna, ujedinjena, miroljubiva, neutralna, nesvrstana i suverena država koja uživa teritorijalni integritet".<ref>[http://www.d.dccam.org/Archives/Documents/DK_Policy/DK_Policy_DK_Constitution.htm Ustav Demokratske Kampućije] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20161031012446/http://www.d.dccam.org/Archives/Documents/DK_Policy/DK_Policy_DK_Constitution.htm |date=2016-10-31 }}, čl. 1</ref> Glavni grad je bio [[Phnom Penh]].
Najviše ovlasti prema Ustavu imala je zakonodavna vlast, koja je utjelovljena u vidu [[Predstavnička skupština kampućijskog naroda|Predstavničke skupštine kampućijskog naroda]]. Predstavnička skupština je brojala ukupno 250 članova, koji su bili raspoređeni u tri kategorije (seljaci, radnici, vojska), a ustav je dalje propisivao da se predstavnici biraju direktnim i tajnim glasovanjem. Mandat predstavnika trajao je pet godina. Izuzev općih zakonodavnih ovlasti, Predstavnička skupština je imala i pravo izbora članova izvršne i sudbene vlasti.<ref>[http://www.d.dccam.org/Archives/Documents/DK_Policy/DK_Policy_DK_Constitution.htm Ustav Demokratske Kampućije] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20161031012446/http://www.d.dccam.org/Archives/Documents/DK_Policy/DK_Policy_DK_Constitution.htm |date=2016-10-31 }}, čl. 5-11</ref> Predstavnička skupština sastala se samo jednom, u travnju [[1976.]] godine.<ref name="ustav"/>
Iako je najviše ovlasti bilo koncentrirano u rukama legislative, izvršna je vlast bila ta koja je u praksi držala svu moć; ili, još preciznije, bio je to sam partijski vrh na čelu s [[Pol Pot]]om i njegovim najbližim suradnicima, koji su držali sve ključne pozicije u državi, a bili su znani i kao "Organizacija" (odnosno "[[Angkar]]"). Glavno izvršno tijelo, tzv. Administracija (u praksi je to bila vlada), bila je zadužena za provođenje zakona i političkih odluka Predstavničke skupštine, a njezini članovi birani su od strane skupštinskih predstavnika.<ref>[http://www.d.dccam.org/Archives/Documents/DK_Policy/DK_Policy_DK_Constitution.htm Ustav Demokratske Kampućije] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20161031012446/http://www.d.dccam.org/Archives/Documents/DK_Policy/DK_Policy_DK_Constitution.htm |date=2016-10-31 }}, čl. 8</ref> Na jedinoj sjednici Predstavničke skupštine, onoj od [[14. travnja]] [[1976.]], izabrana je deveteročlana vlada na čelu s [[Pol Pot]]om, a koja je zapravo bila klanska, [[nepotizam|nepotistička]] [[oligarhija]] koja je preko državnog terora održavala svoju vlast;<ref>Timothy Carney: ''Unexpected Victory''. u: Karl D. Jackson (ur.): ''Cambodia 1975–1978: Rendezvous with Death'', Princeton University Press, 1989, ISBN 0-691-02541-X, str. 18.</ref> neki članovi vlade su kasnije mijenjani jer su postali žrtve režimskih čistki. Drugo izvršno tijelo bio je tročlani Državni prezidij, a koji je bio zadužen za predstavljanje države unutar i izvan njezinih granica. Državni prezidij je imao predsjednika ([[Khieu Samphan]]) i dva potpredsjednika, a koje je na petogodišnje mandate izabirala Predstavnička skupština.<ref>[http://www.d.dccam.org/Archives/Documents/DK_Policy/DK_Policy_DK_Constitution.htm Ustav Demokratske Kampućije] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20161031012446/http://www.d.dccam.org/Archives/Documents/DK_Policy/DK_Policy_DK_Constitution.htm |date=2016-10-31 }}, čl. 11</ref> Državna administracija praktički nije postojala, a njezinu je funkciju obavljala [[Komunistička partija Kampućije]], koja je koordinirala upravu na nacionalnoj razini, odnosno njezine podorganizacije, koje su koordinirale administraciju na lokalnoj razini.<ref Name="Carney 97">Timothy Carney: ''Organization of Power''. u: Karl D. Jackson (ur.): ''Cambodia 1975–1978 - Rendezvous with Death'', Princeton University Press, 1989, ISBN 0-691-02541-X, str. 97.</ref>
Iako stipulirana u čl. 9 Ustava, sudbena vlast u praksi nije postojala.<ref>[http://www.d.dccam.org/Archives/Documents/DK_Policy/DK_Policy_DK_Constitution.htm Ustav Demokratske Kampućije] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20161031012446/http://www.d.dccam.org/Archives/Documents/DK_Policy/DK_Policy_DK_Constitution.htm |date=2016-10-31 }}, čl. 9</ref> [[Crveni Kmeri]] su u potpunosti uništili sudski i pravni sustav koji je postojao za vrijeme [[Kmerska Republika|Kmerske Republike]], a bivši sudski i pravni službenici su postali državni neprijatelji te su ili protjerani, ili pogubljeni. Narodni sudovi, čije su službenike trebali izabirati predstavnici, nikada nisu uspostavljeni tako da u Demokratskoj Kampućiji nikada nije došlo do vođenja sudskih procesa; sudovi, suci i odvjetnici, zapravo cjelokupna pravna struka, nisu postojali. Država (odnosno, Partija) je, doduše, provodila svoj teror kroz reedukaciju, nehumane istrage i sigurnosne centre, međutim radilo se o arbitrarnim pravnim mjerama čija je jedina funkcija bila održavanje državnog terora i eliminacija političkih oponenata. Zanimljivo je kako je ova masovna čistka pravne struke (u Demokratskoj Kampućiji je preostalo samo između 6 i 12 pravnika) dovela do toga da je sudbena vlast u Kambodži reuspostavljena tek [[1997.]] godine.
Ustav Demokratske Kampućije je na nominalnom planu bio usklađen s dobrim dijelom suvremenih tekovina i ne može se reći da je bio niti nazadan, niti radikalan kao i režim koji je iza njega stajao. Naravno, on je figurirao u političko-ideološkom kontekstu vladavine [[Crveni Kmeri|Crvenih Kmera]] za vrijeme [[Hladni rat|Hladnoga rata]], ali je unatoč tomu sadržavao velik broj modernih normi, čija je najveća boljka bila da nikada nisu provedene u praksi. [[Trodioba vlasti]], koja je u ustavu propisana, nikada nije sprovedena do kraja jer sudbena vlast nikada nije uspostavljena, a sva je vlast bila koncentrirana u rukama vlade (Partije), dok su legislativa i proklamirana [[demokracija]] u praksi bile nepostojeće. Slično je bilo i s ljudskim pravima i ostalim odredbama koje su se ticale društvenog uređenja, a o kojima će više riječi biti u kasnijem dijelu teksta.
Red 373:
=== Vanjska politika ===
[[File:Nicolae Ceaușescu with Pol Pot.jpg|thumb|350px|[[Socijalistička Republika Rumunjska|Rumunjski]] čelnik [[Nicolae Ceaușescu]] i njegova supruga [[Elena Ceaușescu|Elena]] posjetili su u svibnju [[1978.]] godine Demokratsku Kampućiju, gdje su se sastali s premijerom [[Pol Pot]]om i predsjednikom [[Khieu Samphan|Khieuom Samphanom]]. Taj je posjet bio vrhunac vanjske politike Pol Potova režima.]]
Iako je [[Pol Pot]]ov režim proklamirao [[autarkija|autarkiju]] kao svoj konačni cilj, nije se u potpunosti izolirao od svijeta u političkom smislu. Iako je doseg vanjskopolitičkih i diplomatskih odnosa bio ograničen (uglavnom na komunističke zemlje) i mahom je ovisio o [[Kina|NR Kini]], ukupno je devet zemalja imalo svoje ambadase u [[Phnom Penh]]u ([[Narodna Republika Albanija|NR Albanija]], [[Kina|NR Kina]], [[Sjeverna Koreja]], [[Kuba]], [[Egipat]], [[Laos]], [[Socijalistička Republika Rumunija|SR Rumunjska]], [[Sjeverni Vijetnam]] i [[SFR Jugoslavija]]), dok je Demokratska Kampućija imala ambasade u [[Kina|NR Kini]], [[Sjeverna Koreja|Sjevernoj Koreji]], [[Laos]]u i [[Vijetnam]]u, s tim da je potonja ambasada zatvorena [[1977.]] godine.<ref name="VP">[http://www.d.dccam.org/Projects/Genocide/DK_Book/DK_History--EN.pdf A HISTORY OF DEMOCRATIC KAMPUCHEA (1975-1979)] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20180403221427/http://www.d.dccam.org/Projects/Genocide/DK_Book/DK_History--EN.pdf |date=2018-04-03 }}, str. 56-57</ref><ref>Jackson, Karl D. Cambodia 1977: gone to Pot – ''Asian Survey'', 1978., str. 82</ref> Ipak, svi su strani diplomati, izuzev onih kineskih, tokom svih godina Pol Potovog režima bili zatvoreni u svojim ambasadama.<ref name="VP"/> Postojali su i kontakti s [[Japan]]om oko uspostave diplomatskih odnosa, međutim projekt nikada nije zaživio, unatoč službenim objavama kampućijske vlade.<ref name="KIERNAN 1998 lGaCRIeP P151-171">Ben Kiernan, ''Le Génocide au Cambodge'', str. 151-171</ref> Diplomatski odnosi Demokratske Kampućije svoj su vrhunac dosegli [[1978.]] godine, kada je i vanjska trgovina dosegla svoj zenit, te su bili prošireni na gotovo cijelu Istočnu Aziju i neke afričke zemlje.<ref name="VP"/>
Demokratska Kampućija je zadržala mjesto što ga je [[Kraljevina Kambodža (1953–1970)|Sihanoukova Kambodža]] [[1955.]] godine stekla u [[UN|Ujedinjenim nacijama]] te je, unatoč lošim diplomatskim odnosima, uživala međunarodno priznanje. Uz to, zadržano je i članstvo u [[Pokret nesvrstanih|Pokretu nesvrstanih]] (od [[1961.]]), dok je politika nesvrstanosti potvrđena čak i u Ustavu.
Red 382:
=== Administrativna podjela ===
Po dolasku na vlast, [[Crveni Kmeri]] su dokinuli administrativnu podjelu iz vremena [[Kmerska Republika|Kmerske Republike]] i proveli opširnu administrativnu reformu [[1976.]] godine. Zemlja više nije bila podijeljena na provincije, već na sedam geografskih zona, koje su okvirno odgovarale ratnoj podjeli teritorija, koju su [[Crveni Kmeri]] koristili tokom [[Kambodžanski građanski rat|građanskog rata]]. Šest zona uspostavljeno je odmah, dok je sedma, Centralna zona, formirana [[1977.]] godine. Zone su dalje bile podijeljene na 32 regije (''damban''), s tim da su postojale i četiri "autonomne regije", koje nisu bile podređene upravi u zonama, već direktno Centralnom komitetu; regije nisu imale zasebne nazive već su im bili dodijeljeni brojevi, a prema svim dostupnim informacija ta je praksa bila rađena bez nekog posebnog reda. Regije su se dalje dijelile na distrikte, subdistrikte i kooperative.<ref name="admin">[http://www.d.dccam.org/Projects/Genocide/DK_Book/DK_History--EN.pdf A HISTORY OF DEMOCRATIC KAMPUCHEA (1975-1979)] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20180403221427/http://www.d.dccam.org/Projects/Genocide/DK_Book/DK_History--EN.pdf |date=2018-04-03 }}, str. 23-25</ref>
Administrativna podjela Demokratske Kampućije od [[1977.]] godine, sa zonskim sekretarima u vrijeme uspostave, izgledala je ovako:<ref name="admin"/>
Red 428:
== Društvo ==
[[File:Khmer rouge clothing.jpg|220px|left|thumb|Službena uniforma [[Crveni Kmeri|Crvenih Kmera]] iz perioda Demokratske Kampućije. Lijevo je ženska, a desno muška uniforma.]]
Prema okvirnim procjenama za [[1975.]] godinu, Kambodža je u trenutku dolaska [[Crveni Kmeri|Crvenih Kmera]] na vlast imala oko 8,000,000 stanovnika. Većinsku etničku skupinu činili su [[Kmeri]], dok su znakovitije manjinske skupine bili [[Vijetnamci]], [[Chami]] i [[Laošani]]. Ustav Demokratske Kampućije propisivao je potpuno egalitarno društvo,<ref name="HR">[http://www.d.dccam.org/Archives/Documents/DK_Policy/DK_Policy_DK_Constitution.htm Ustav Demokratske Kampućije] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20161031012446/http://www.d.dccam.org/Archives/Documents/DK_Policy/DK_Policy_DK_Constitution.htm |date=2016-10-31 }}, čl. 12-14, 20</ref> navodeći da narod živi u "jednakoj, pravednoj, demokratskoj, harmoničnoj i sretnoj zajednici". Muškarci i žene su bili [[Ravnopravnost spolova|potpuno jednaki]].<ref name="HR"/> Iako nije detaljno razrađivao propisana prava, Ustav Demokratske Kampućije je na nominalnoj razini bio donekle usklađen sa suvremenim [[ustav]]ima te, barem na papiru, nije bio toliko restriktivan. Ipak, problem se pojavio prilikom provođenja ustavnih normi u praksi. Naime, Ustav Demokratske Kampućije bio je odviše liberalan i progresivan za režim koji je želio potpunu kontrolu nad svim aspektima javnog i privatnog života. Koncepti poput jednakosti, slobode vjeroispovjesti ili prava na kulturu, svi su oni redom bili nepomirljivi s autokratskim nazorima čelnika Crvenih Kmera. Kako su Crveni Kmeri imalu svu vlast u zemlji, bez postojanja sustava kontrole, jasno je da su ustavom proklamirana prava stavljena u drugi plan i da je Ustav Demokratske Kampućije u praksi funkcionirao izrazito ograničeno.
Nepoštivanje Ustava bilo je evidentno već u organizaciji društva, odnosno stratifikaciji koju je nametnuo [[Pol Pot]]ov režim; građani, pa čak ni spolovi, nisu bili ravnopravni. Odmah po dolasku na vlast, Crveni Kmeri su društvo podijelili na tri skupine – "svrgnuti", "[[novi ljudi]]" i "stari ljudi". "Svrgnuti" su bili oni Kambodžani koji su činili dio vladajuće elite iz vremena [[Lon Nol]]ove [[Kmerska Republika|Kmerske Republike]], odnosno otvoreni pobornici tog režima. Kako se tu radilo i o klasnim i o režimskim neprijateljima, "svrgnuti" su po uspostavi Demokratske Kampućije u potpunosti obespravljeni te su u doglednom vremenu postali žrtvama režima. "[[Novi ljudi]]", znani još i kao "Ljudi od 17. travnja",<ref name="Soc.">[http://www.d.dccam.org/Projects/Genocide/DK_Book/DK_History--EN.pdf A HISTORY OF DEMOCRATIC KAMPUCHEA (1975-1979)] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20180403221427/http://www.d.dccam.org/Projects/Genocide/DK_Book/DK_History--EN.pdf |date=2018-04-03 }} str. 29-41</ref> bili su oni građani koji su nakon travnja [[1975.]] godine evakuirani iz gradova.<ref name="Soc."/> Iako se u velikoj mjeri radilo o bivšim stanovnicima ruralnih dijelova zemlje koji su u gradove pobjegli kako bi izbgjegli [[Kambodžanski građanski rat|rat]], režim ih je svejedno smatrao parazitima te je na njih gledao s prizirom i sumnjom.<ref name="Soc."/> Tomu u prilog idu i slogani koji su kružili u to doba – "''Ljudi od 17. travnja su parazitske biljke. Oni su ratni gubitnici i ratni zarobljenici.''" te "''Sačuvati vas nije nikakav dobitak, izgubiti vas nije nikakav gubitak.''".<ref name="Soc."/> "Novi ljudi" nisu imali nikakvih prava te su uglavnom biti mete režimskog nasilja, mada je intenzitet istog varirao od regije do regije.<ref name="Soc."/> "Stari ljudi", ili "Bazni ljudi",<ref name="Soc."/> bili su jedina društvena skupina koja je uživala određena prava, a sačinjavali su ju stanovnici ruralnih dijelova zemlje, koje su Crveni Kmeri osvojili prije travnja [[1975.]] godine.<ref name="Soc."/> Oni su se dijelili na dvije skupine – punopravni ljudi i kandidati.<ref name="Soc."/> Punopravni ljudi su jedini imali velika građanska prava, a radilo se u ljudima koji nisu imali nikakvu rodbinu povezano s Lonovim režimom.<ref name="Soc."/> Imali su aktivno i pasivno biračko pravo te su mogli biti birani na funkcije unutar partije i partijskih organizacija.<ref name="Soc."/> Kandidati su, s druge strane, bili oni građani čija je rodbina bila povezana s Lonovim režimom; uživali su ograničena prava te su bili tolerirani dok god su naporno radili.<ref name="Soc."/>
Država je nastojala kontrolirati sve aspekte društvenog života, tako i privatni. Dotadašnja struktura privatnog i obiteljskog života je uništena, a od [[1975.]] godine su obitelji organizirane u tzv. kooperative. Ideja kooperativa nastala je od ranijeg koncepta "timova međusobne pomoći", koje su Crveni Kmeri na područjima osvojenima prije [[1975.]] godine organizirali okupljajući između 10 i 30 obitelji.<ref name="Soc."/> Ti su timovi [[1975.]] godine pretvoreni u "niže kooperative", koje su se znale sastojati od nekoliko stotina ljudi pa do cijelih sela.<ref name="Soc."/> Do [[1977.]], "niže kooperative" su postepeno grupirane u veće skupine, koje su znale brojati i oko 1,000 obitelji.<ref name="Soc."/> Poanta kooperativa bila je ideološka, odnosno eliminacija kapitalističkog načina života i privatnog vlasništva, ali je za posljedicu imala uništenje obiteljskog života u Kambodži.<ref name="Soc."/> Takav kolektivistički način života dokinuo je tradicionalne elemente privatnog, obiteljskog života i stvarao velike neugode pripadnicima kooperativa; s druge strane, režimu je omogućio strožu kontrolu nad privatnim životima svojih građana. Jedan vid te kontrole bilo je i sklapanje [[brak]]a, proces koji je doživio drastične promjene za vrijeme vladavine Crvenih Kmera te je dodatno ograničavao osobne slobode građana i njihove privatne živote. Naime, sklapanje braka u Kampućiji bio je masovni obred (od 3 pa do preko 100 parova odjednom); nikakvog slavlja nije bilo, a članovi obitelji budućih supružnika nisu smjeli prisustvovai ceremoniji.<ref name="Soc."/> Brakovi su bili dogovoreni, odnosno parove je birao ''Angkar'' (bilo je situacija da se budući supružnici prvi puta upoznaju i vide na samom vjenčanju),<ref name="Soc."/> a često i prisilni;<ref name="Soc."/> ovo potonje je najčešće bilo u slučaju žena koje bi bile prisiljene udati se za vojnike jer im je u suprotnome zaprijećeno torturom ili teškim radom. Prisilni brakovi su doveli i do povećane stope [[suicid]]a među ženama.<ref name="Soc."/> Dječja prava također su bila izrazito ugrožena, posebice u vidu prisilnog rada koji je nametan djeci.<ref name="Soc."/>
Red 452:
Nedugo nakon preuzimanja vlasti, Crveni Kmeri su dekretom objavili kako je dotadašnja državna valuta, [[kambodžanski riel]], postala nevažeća. Ranije su postojali planovi da se stari riel zamijeni novom valutom – nakon kraha režima su čak pronađene i odgovarajuće pločice za tiskanje novca<ref>Charles H. Twining: ''The Economy''. u: Karl D. Jackson (ur.): ''Cambodia 1975–1978: Rendezvous with Death'', Princeton University Press, 1989, ISBN 0-691-02541-X, str. 121.</ref> – međutim na partijskom kongresu iz veljače [[1975.]] godine je odlučeno kako će novac u Kampućiji biti u cijelosti ukinut. Od travnja [[1975.]] godine, zbog takve odluke, došlo je do zastoja trgovine u zemlji. Nedugo nakon prve radikalne odluke uslijedila je i druga, a koja se sastojala u ukidanju svih trgovina u zemlji.
Vladajuća "Organizacija" je svoj prvi konkretni gospodarski plan, tzv. ''Partijin četvrtogodišnji plan za izgradnju socijalizma u svim domenama'', predstavila dekretom tokom ljeta [[1976.]] godine. Kampućijska četveroljetka sastojala se od izražene [[kolektivizacija|kolektivizacije]] te značajnog ulaganja u primarne djelatnosti, koje su trebale biti nositeljice ideje o autarkiji i samodostatnosti, dok su tercijalne djelatnosti, koje su smatrane parazitskima, svedene na minimum. Kolektivizacija je, nakon nacionalne obrane, bila postavljena kao najvažniji cilj nove vlasti, a započela je odmah [[1976.]] godine, kada je narodu preko dekreta naređeno da svoje privatne stvari (uključujući i kuhinjske predmete) donese kako bi se one kolektivno koristile.<ref name="econ">[http://www.d.dccam.org/Projects/Genocide/DK_Book/DK_History--EN.pdf A HISTORY OF DEMOCRATIC KAMPUCHEA (1975-1979)] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20180403221427/http://www.d.dccam.org/Projects/Genocide/DK_Book/DK_History--EN.pdf |date=2018-04-03 }}, str. 26-29</ref> Ultimativni cilj Crvenih Kmera bio je stvoriti apsolutno samodostatnu i u gospodarskom smislu nezavisnu zemlju, koja bi izvršila tranziciju iz nerazvijene poljoprivredne zemlje u modernu, razvijenu poljoprivrednu zemlju.<ref name="econ"/>
Okosnica kampućijskog gospodarstva bila je [[riža]] i ulaganje u razvoj te kulture bila su iznimne. Narod se preko popularnih parola (popout "Tko posjeduje rižu, ima sve" ili "Treba po jednom hektru proizvoditi tri tone") potican na uzgoj riže, dok je država željela povećati proizvodnju povećanjem obradivih površina te sustavim kanala i brana pomoću kojih bi se kontroliralo navodnjavanje tih polja; potonji sustav je, doduše, izgrađen od strane naroda. Nakon riže, drugi najvažniji proizvod bio je [[lateks]], a nakon njega [[drvo]], oba koja su bili važne sirovine u vanjskoj trgovini, koja je postepeno obnavljana od listopada [[1976.]] godine. Kako je interna trgovina, zbog ukidanja novca, bila obustavljena, Kampućija je koristila robnu razmjenu kroz vanjsku trgovinu (glavni partneri bili su [[Kina]], [[Japan]], [[Ujedinjeno Kraljevstvo]], [[Francuska]] i [[Sjedinjene Države]], a kasnije i [[Hong Kong]], [[Singapur]], [[Madagaskar]], [[Tajland]], [[Sjeverna Koreja]] te [[Bangladeš]])<ref name="VP"/> kako bi obnovila nacionalno gospodarstvo.
| |||