Razlike između izmjena na stranici "Devedeset pet teza"

m
==Pitanje indulgencija==
[[Slika:Indulgence selling from On Aplas von Rom.png|thumb|alt=Ilustracija na drvorezu koja prikazuje propovjednika koji propovijeda ljudima dok drugi razamjenjuju novac za potvrde o oprostu. Papin grb prikazan je na zidu s obje strane križa.|Ilustracija na drvorezu sa scenom prodaje oprosta u crkvi na pamfletu iz 1521. godine.]]
[[Martin Luther]], profesor [[Katolička moralna teologija|moralne teologije]] na [[Sveučilište u Wittenbergu|Sveučilištu u Wittenbergu]] i gradski propovjednik,{{sfn|Junghans|2003|pp=23, 25}} napisao je ''Devedeset pet teza'' protiv suvremene prakse crkve u vezi s izdavanjem [[indulgencija]]. U Rimokatoličkoj crkvi, praktički jedinoj kršćanskoj crkvi u zapadnoj Europi u to vrijeme, indulgencije su bile dio [[ekonomija spasenja|ekonomije spasenja]]. U ovom sustavu, kad kršćani griješe i ispovijede [[grijeh]], taj im se grijeh oprašta i stoga neće podnositi vječnu kaznu u [[Pakao|paklu]], premda im još uvijek prijeti kazna na ovom svijetu.{{sfn|Brecht|1985|p=176}} Ova bi se kazna mogla zadovoljiti tako što će pokajnik učiniti neka [[Milosrđe|milosrdna djela]].{{sfn|Wengert|2015a|p=xvi}} Ako se ta vremenski ograničena kazna ne odsluži za života, mora se, prema katoličkom vjerovanju, odslužiti na mjestu koje se nalazi između [[Nebo|Neba]] i [[Pakao|Pakla]] i zove se [[Čistilište]]. Putem indulgencije (koja se može razumjeti u smislu "dobrote"), ova vremenski ograničena kazna može seumanjitise umanjiti.{{sfn|Brecht|1985|p=176}} Zloupotrebljavajući ovaj sustav oproštaja, svećenstvo je imalo stjecalo korist od prodaje indulgencija, a [[Rimski papa|papa]] je dao službeno odobrenje za tu praksu u zamjenu za naknadu.{{sfn|Noll|2015|p=31}}
 
Papa ima ovlasti davati apsolutne oproste, koji pružaju potpuno razrješenje od svih preostalih zemaljskih kazni koje bi se zbog grijeha morale odslužiti, a te indulgencije kupovale su se u ime ljudi za koje se vjerovalo da se nalaze u čistilištu. To je dovelo do popularne izreke: "Čim zazvoni novčić u blagajni, izvire duša iz čistilišta". Teolozi sa [[Sveučilište u Parizu|Sveučilišta u Parizu]] kritizirali su ovu izreku krajem 15. stoljeća.{{sfn|Brecht|1985|p=182}} Raniji kritičari indulgencija bili su [[John Wycliffe]], koji je negirao da papa ima jurisdikciju nad Čistilištem. [[Jan Hus]] i [[Husiti|njegovi sljedbenici]] zalagali su se za stroži sustav pokore, u kojem oprosti nisu bili dostupni.{{sfn|Brecht|1985|p=177}} [[Johannes von Wesel]] također je napao indulgencije krajem 15. stoljeća.{{sfn|Waibel|2005|p=47}} Vlasti su imale interesa kontrolirati oproste, jer je lokalno gospodarstvo znalo patiti kad bi novac kojim su se kupovale indulencije odlazio iz određene oblasti. Vladari su često nastojali dobiti dio prihoda ili su u potpunosti zabranjivali indulgencije, kao što je to učinio [[Georg, vojvoda od Saksonije|vojvoda Georg]] u Lutherovoj [[Saksonija (izborna kneževina)|Saksoniji]].{{sfn|Brecht|1985|pp=178, 183}}