Ivan Kožarić – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
vanjske poveznice oznaka: uređivanje izvornog koda (2017) |
Nema sažetka izmjene |
||
Red 14:
| roditelji =
}}
[[Datoteka:Ivan Kozaric Hodac Korzo Rijeka 090610 2.jpg|mini|268x268piksel|Kožarićev Hodač. popularno nazvan Presretač kraj [[Rijeka (grad)|rijecke]] [[Filodrammatica|Filodramatice]]]]
'''Ivan Kožarić''' ([[Petrinja]], [[10. 6.]] [[1921]]. — [[15. 11.]] [[2020]].) bio je [[Hrvatska|hrvatski]] kipar.
[[Skulptura|Kiparstvo]] na [[Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu|Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu]] upisuje [[1943]]. gdje je postao član tzv. prosvjetničke bojne <ref> Dubravka Babić, Olga Maruševski, Anđelka Dobrijević, Matko Peić, Branka Hlevnjak, Ive Šimat Banov, Zlatko Kauzlarić Atač: ''Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu : 1907. - 1997.'', Zagreb 2002.</ref>
, a diplomira [[1947]]. Godine [[1949]]. završava
[[Datoteka:Soleil posé sur terre - Ivan Kožarić.JPG|mini|Prizemljeno sunce I. Kožarića u Bogovićevoj u Zagrebu]]
Godine [[1959]]./[[1960|60]]. Kožarić nekoliko mjeseci boravi u [[Pariz]]u kao stipendist Fonda Moša Pijade. To je razdoblje vrlo važno za njegovo bolje upoznavanje s
Izlagao je na mnogim važnim međunarodnim izložbama kao što su
▲Godine [[1959]]./[[1960|60]]. Kožarić nekoliko mjeseci boravi u [[Pariz]]u kao stipendist Fonda Moša Pijade. To je razdoblje vrlo važno za njegovo bolje upoznavanje s europskom umjetnošću, ali i za provjeru vlastitih kreativnih potencijala. Posredstvom francuskog kritičara [[Jacques Lassaigne]]a, koji ga posebno uvažava, surađuje s ''Galerijom Maguy'' čiji mu vlasnik otkupljuje više radova. Unatoć povoljnim okolnostima i mogućnosti ostanka u [[Pariz]]u, Kožarić se vraća u [[Zagreb]] odlučivši karijeru nastaviti u domovini. Početkom [[1960-e|šezdesetih]] Kožarić je član neformalne grupe ''[[Grupa Gorgona|Gorgona]]'', zajedno sa slikarima [[Marijan Jevšovar|Marijanom Jevšovarom]], [[Julije Knifer|Julijem Kniferom]], [[Đuro Seder|Đurom Sederom]] i [[Josip Vaništa|Josipom Vaništom]], arhitektom [[Miljenko Horvat|Miljenkom Horvatom]], povjesničarem umjetnosti i konceptualnim umjetnikom [[Dimitrije Bašičević Mangelos|Dimitrijem Bašičevićem Mangelosom]], te kritičarima [[Matko Meštrović|Matkom Meštrovićem]] i [[Radoslav Putar|Radoslavom Putarom]].
▲Izlagao je na mnogim važnim međunarodnim izložbama kao što su primjerice Biennale u [[Venecija|Veneciji]] ([[1976]].) i Biennale u Sao Paolu ([[1979]].). Djela mu se nalaze u brojnim privatnim zbirkama, kao i u [[muzej]]ima u zemlji i svijetu. Zastupljen je u antologijama svjetske i europske skulpture (Michel Seuphor: La sculpture de ce siecle; Nouveau dictionnaire de la sculpture moderne, izdanje Fernand Hazan, [[1970]].). Više njegovih skulptura trajno je postavljeno u vanjskim prostorima među kojima i one najpoznatije, spomenik [[Antun Gustav Matoš|A.G. Matošu]] i [[Prizemljeno sunce]] u Zagrebu. Dosad je izlagao na šezdesetak samostalnih i oko dvije stotine skupnih izložbi, u zemlji i inozemstvu.
Dobitnik je brojnih nagrada za svoj rad. Posljednju, [[Nagrada "Vladimir Nazor"|Nagradu "Vladimir Nazor"]] za životno djelo, dobio je [[1997]]. godine. Iste godine postao je i redovni član Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti.
| |||