Hrvatsko-ugarska nagodba – razlika između verzija

'''Hrvatsko-ugarska nagodba''' je sporazum izaslanstva [[Hrvatski sabor|Hrvatskog sabora]] i [[Ugarski parlament|Ugarskog parlamenta]], sklopljen [[1868.]] godine, kojim je uređen položaj tzv. trojedne [[Kraljevina Hrvatska i Slavonija|Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije]] i [[Kraljevina Ugarska|Kraljevine Ugarske]]<ref>[http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/232289.html Ustav Republike Hrvatske]</ref> unutar ugarskog dijela Austro-Ugarske Monarhije i ustroj središnje vlasti u Hrvatskoj temeljem kojega su Ugarski i Hrvatski sabor donijeli odgovarajuće zakone.<ref name="Pravni leksikon">''Pravni leksikon'', Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006.</ref>

Nakon što je [[1867]]. sklopljena [[Austro-Ugarska nagodba]] dotadašnja je jedinstvena [[Habsburška Monarhija]] podijeljena na austrijski i ugarski dio. Prema novonastalom državnopravnom ustroju [[Dalmacija]] ije hrvatskiušla u austrijski dio [[Istra|Istre]]Monarhije, zajednoIstra sa slovenskim zemljama, ušlei dalje suostaje u austrijskisastavu dio Monarhije,Austrije a banska Hrvatska, zajedno ssa Slavonijom i Vojvodinom ostala u ugarskiUgarskoj. <ref>[http://www.matica.hr/HRRevija/revija2008_2.nsf/AllWebDocs/_Absolutismus_in_Kroatien__Iso_Krsnjavi_i_Scotus_Viator_o_Hrvatskoj_u_doba_banovanja_Pavla_baruna_Raucha Matijević, Z., ''"Absolutismus in Kroatien" Iso Kršnjavi i Scotus Viator o Hrvatskoj u doba banovanja Pavla baruna Raucha'', Matica hrvatska, broj 2, Godište VIII/2008.]</ref>

Po nagodbi Hrvatska je samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja i nastave i pravosuđa. Ostali su poslovi zajednički. Glavni su bili problemi nagodbe činjenica da Hrvatska nije dobila samostalnost na području financija kao i neriješen problem pripadnosti [[Rijeka (grad)|Rijeke]] što je riješeno "provizorijem", "privremenim" rješenjem koji je u praksi išao u korist Mađara kojima je Rijeci vraćen status corpusa separatuma Ugarske koji je dobila još [[1779]]. dekretom [[Maria Theresia|Marije Terezije]].<ref>[http://www.crohis.com/hrvatska19st.htm Hrvatska u 19. stoljeću]</ref>

Ban [[Josip Šokčević]] odstupio je s dužnosti [[27.6.]] [[1867]], a namjesnikom banske časti postaje barun [[Levin Rauch]]. Rauch je imao zadaću provesti nagodbu s Ugarskom. U tome je pogledu postupao bezobzirno. Pristaše [[Narodna stranka|Narodne stranke]] izgubili su službe, a dobivali su ih [[unionisti]]. Rauch je počeo pripremati nove [[izbori|izbore]]. Prijašnji je [[Hrvatski sabor|Sabor]] sastavio izborni red, no Rauch je uvidio da po tome redu unionisti nebine bi mogli dobiti većinu. Zato je izradio novi, kojeg je kralj oktroirao [[20.10.]] [[1867]],<ref name="Horvat">Rudolf Horvat, ''Najnovije doba hrvatske povijesti'', Zagreb, 1906.</ref> kojim je povećan broj sabornika virilista (nebirani sabornici - velikaši), a broj biranih zastupnika ograničen na 66.<ref>[http://hss-smz.org/component/content/article/84 HSS - povijest]</ref> Izbori su se održavali od [[19.11.]] do [[23.12.]] [[1867]] Rauch je doista pobijedio Narodnu stranku. Od 66 biranih zastupnika, Narodna stranka dobila je jedva 14 zastupnika. Na ovaj način otvoren je put za nesmetano sklapanje Nagodbe s Mađarima.

Prema tekstu Nagodbe, Ugarska te Hrvatska, Slavonija i Dalmacija čine državnu zajednicu, njihov [[kralj]] se kruni jednom krunom, jednim krunidbenim aktom, o čemu se izdaje zajednička krunidbena povelja, i to u izvorniku na [[mađarski|mađarskom]] i [[Hrvatski jezik|hrvatskom jeziku]]. Temeljem ovih odredaba Trojedna Kraljevina dobila pravni status kakav nije imala niti jedna zemlja unutar Monarhije, ali ona ipak nije bila [[država]], jer se njezin subjektivitet manifestirao samo u odnosu prema Ugarskoj, dok je već u odnosu prema [[Austrija|Austriji]], a napose prema inozemstvu, Hrvatska bilai Slavonija bile sastavni dio Ugarske, odnosno Austro-Ugarske.<ref>Ladislav Heka, ''[http://hrcak.srce.hr/file/39787 Hrvatsko-ugarska nagodba u zrcalu tiska]'',Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 28, br. 2, 931-971 (2007)</ref>

ČlanakČlan 5. je propisao postojanje poslova koji su zajednički za Ugarsku i

Hrvatsku (zemlje krune Svetoga Stjepana), a čije rješavanje je spadalo u nadležnost zajedničkog parlamenta i vlade odgovorne parlamentu.

Zajednički poslovi bili su utvrđivanje troškova održavanja [[dvor]]a, [[novačenjeregrutacija]], zakonodavstvo u vezi s obrambenim sustavom i vojnom obvezomobavezom, smještaj i prehrana [[vojska|vojske]] (članakčlan 6., 7.), nadalje, financije (utvrđivanje [[porezni sustav|poreznog sustava]], [[porez]]a, [[državniDržavni proračunbudžet|državnog proračunabudžeta]], završnog računa, zaduživanje, raspolaganje s ''jura regalia majora'' itd.), zatim pitanje novčarskog sustava, pomorskog, trgovačkog, rudarskog prava, odnosno općenito poslovi u vezi s trgovinom, [[carina]], [[pošta|pošte]], [[željeznica]], [[luka]] i pristaništa, brodopromet te problematika državnih puteva i rijeka (članak 9.), odnosno industrija, pitanje [[državljanstvo|državljanstva]], naturalizacije, putnih isprava i policijskog nadzora nad strancima (članak 10.).

== Autonomija "Trojedne Kraljevine" ==

ČlanakČlan 47. propisao je da pod autonomiju TrojedniceHrvatske i Slavonije potpadaju svi poslovi koji nisu u nadležnosti zajedničkoga parlamenta i središnje vlade, dakle zemaljska uprava, vjeroispovijest, prosvjeta, pravosuđe, uključujući i zakonodavstvo s izuzetkom pomorskog prava.

Naknadnim djelovanjem ugarske vlasti, u originalni dokument je ubačena Riječka krpica i to u obliku doljepljenog dodatka naziva "član 66.". Tim su činom grad [[Rijeka (grad)|Rijeka]], njegova luka i cjelokupni riječki kotar, pripalivraćeni Ugarskoj uz dopuštenje da o riječkoj autonomiji odluku donesu zastupnici grada i Ugarskog i Hrvatskog sabora. Zastupnici Ugarske i Rijeke su primorali Hrvatski sabor da prihvate upravu središnje ugarske vlade nad Rijekom, ali da takvo stanje bude privremeno. Ovu odluku je u srpnju 1870. potvrdio i car [[Franjo Josip I]].

Protiv nijednoga zakona nije se u Hrvatskoj diglo toliko nezadovoljstvo, kao protiv Nagodbe. Nagodbom je kao posebno nepovoljno za Hrvatsku i Slavoniju bila podjela državnih prihoda. Prema Nagodbi Hrvatskoj i Slavoniji je od njezinih poreznih prihoda pripadao iznos od 2.200.000 forinti i taj odnos nije se mogao mijenjati daljnjih deset godina.

Kralj smjenjuje Bedekovića i zamjenjuje ga novim banskim namjesnikom Antunom Vakanovićem 1872. se ponovno sastaje Sabor i iako Narodnjaci pobjeđuju, ostaju u manjini jer Vakanović povećava broj virilista (koji su unionisti) [[1873]] hrvatska kraljevska delegacija u Pešti pregovara s Ugarskom vladom. Čini se revizija Nagodbe, kojom Hrvatska dobiva 45% svojih prihoda za podmirenje troškova.