Panetije – razlika između verzija

Panetije, sin Nikagore, rođen je oko 185-180. pne.{{sfn|Dorandi|1999|pp=41-42}} u staroj i uglednoj obitelji na Rodosu.{{sfn|Smith|1867|loc=s.v. Panaetius (4)}}<ref>''[[Suda]]'', s.v. [https://www.cs.uky.edu/~raphael/sol/sol-cgi-bin/search.cgi?search_method=QUERY&login=guest&enlogin=guest&page_num=1&user_list=LIST&searchstr=pi%2C184&field=adlerhw_gr&num_per_page=25&db=REAL "Παναίτιος"]; [[Strabon]], ''Geografija'', XIV, II, 13, gdje se Panetijevi preci (''hoi progonoi'') navode među znamenitim rodoskim zapovjednicima i sportašima.</ref> Navodi se da je bio učenik jezikoslovca [[Kratet iz Mala|Kratesa iz Mala]],<ref>[[Strabon]],''Geografija'', XIV, V, 16.</ref> koji je predavao u [[Pergam|Pergamu]], te da se potom preselio u Atenu, gdje je pohađao [[Kritolaj|Kritolajeva]] i [[Karnead|Karneadova]] predavanja, ali uglavnom se vezao za stoičara [[Diogen iz Babilona|Diogena iz Babilona]] i njegovog učenika [[Antipatar iz Tarsa|Antipatra iz Tarsa]].{{sfn|Smith|1867|loc=s.v. Panaetius (4)}}<ref>''[[Suda]]'', s.v. [https://www.cs.uky.edu/~raphael/sol/sol-cgi-bin/search.cgi?search_method=QUERY&login=guest&enlogin=guest&page_num=1&user_list=LIST&searchstr=pi%2C184&field=adlerhw_gr&num_per_page=25&db=REAL "Παναίτιος"]; [[Ciceron]], ''[[De divinatione]]'', I, 3.</ref> Iako se često smatra da su ga ljudi iz [[Lindos|Linda]] na Rodosu izabrali za svećenika [[Posejdon|Posejdona Hipija]], ovo je zapravo bila čast kojom je odlikovan njegov djed, koji se također zvao Panetije, sin Nikaragore.<ref name="classic196">P. E. Easterling, Bernard Knox, (1989), ''The Cambridge History of Classical Literature: Part 3'', str. 196. Cambridge University Press</ref><ref>{{Cite book|title=The Hellenistic Stoa: political thought and action.|last=Erskine|first=A|publisher=Bristol Classical Press|year=1990|location=Bristol UK|pages=211}}</ref>

Vjerojatno je preko [[Gaj Lelije Sapiens|Gaja Lelija]], koji je pohađao Diogenova, a zatim i Panetijeva predavanja,<ref>[[Ciceron]], ''[[De finibus]]'', II, 8.</ref> [8] upoznao [[Scipion Emilijan|Scipiona Emilijana]] i, poput [[Polibije|Polibija]] prije njega,<ref>''[[Suda]]'', s.v. "Panaitios".</ref> stekao njegovo prijateljstvo.<ref>{{sfn|Smith|1867|loc=s.v. Panaetius (4)}}[[Ciceron]], ''[[De finibus]]'', IV, 9; ''[[De officiis]]'', I, 26; ''De amicitia'', 27; cf. ''Pro Murena'', 31; [[Velej Paterkul]], I, 13, 3.</ref> I Panetije i Polibije pratili su ga u rimskom izaslanstvu koje je Scipion predvodio dvije godine nakon [[Treći punski rat|pada Kartage]], glavnim monarsima i vladama helenističkog istoka 139-138. g. pne.{{sfn|Smith|1867|loc=s.v. Panaetius (4)}}<ref>[[Ciceron]],''De re publica'', VI, 11; A. E. Astin, ''Classical Philology'' 54 (1959), str. 221-227, i ''Scipio Aemilianus'' (Ox., 1967), str. 127, 138, 177.</ref> Zajedno s Polibijem, postao je članom [[Scipionov krug|Scipionovog kruga]].

Sa Scipionom se vratio u Rim, gdje je mnogo učinio na uvođenju [[Stoicizam|stoičkih]] učenja i [[Grčka filozofija|grčke filozofije]]. Za učenike imao je niz uglednih Rimljana, među kojima su bili augur [[Kvint Mucije Scevola Augur|Kvint Mucije Scevola]] i stoilar [[Kvint Elije Tuberon]]. Nakon Scipionive smrti Scipiona u proljeće 129. pne., boravio je malo u Ateni, malo u Rimu, ali uglavnom u Ateni, gdje je naslijedio Antipatra iz Tarsa na mjestu upravitelja stoičke škole.<ref>[[Ciceron]], ''[[De divinatione]]'', I, 3.</ref> Atenjani su mu ponudili državljanstvo, ali ga je on odbio. Njegov glavni učenik u filozofiji bio je [[Posejdonije]]. Umro je u Ateni<ref>''[[Suda]]'', s.v. [https://www.cs.uky.edu/~raphael/sol/sol-cgi-bin/search.cgi?search_method=QUERY&login=guest&enlogin=guest&page_num=1&user_list=LIST&searchstr=pi%2C184&field=adlerhw_gr&num_per_page=25&db=REAL "Παναίτιος"].</ref> oko 110/109. pne.,{{sfn|Dorandi|1999|pp=41-42}} otprilike godine u kojoj je govornik [[Lucije Licinije Kras]] u školi više nije zatekao samog Panetija, već njegovog učenika [[Mnesarh iz Atene|Mnesarha]].{{sfn|Smith|1867|loc=s.v. Panaetius (4)}}<ref>[[Ciceron]], ''De oratore'', I, 11.</ref>

Glavno Panetijevo djelo bilo je, bez sumnje, njegov spis ''O dužnostima'' ({{lang-grc|Περί του καθήκοντος}}, ''Peri tou kathikodos''), sastavljen u tri knjige. U njemu je predložio da se prvo istraži što je moralno ili nemoralno; zatim, što je korisno ili nije korisno; i na kraju, kako treba odlučiti o očitom sukobu između moralnog i korisnog; jer, kao stoičar, on je ovaj sukob smatrao samo prividnim, a ne stvarnim.{{sfn|Smith|1867|loc=s.v. Panaetius (4)}} Ovu treću raspravu, koju je izričito obećao na kraju treće knjige, nije proveo;<ref>[[Ciceron]], ''[[Pisma Atiku]]'', XVI, 11; ''De officiis'', III, 2, 3; cf. I, 3; III, 7; II, 25.</ref> i čini se da je njegov učenik [[Posejdonije]] na samo površan i nesavršen način pružio ono što je na tom polju nedostajalo.<ref>[[Ciceron]], ''[[De officiis]]'', III, 2.</ref> [[Ciceron]] je napisao svoje vlastito djelo ''[[O dužnostima (Ciceron)|O dužnostima]]'' (''De officiis'') namjerno oponašajući Panetija,<ref>[[Ciceron]], ''De officiis'', II, 17; III, 2; I, 2; ''Pisma Atiku'', XVI, 11.</ref> te je izjavio da u trećem dijelu teme nije slijedio Posejdonija, već je umjesto toga u tom dijelu neovisno dovršio ono što je Panaetius ostavio netaknutim.<ref>[[Ciceron]], ''De officiis'', III, 7{{sfn|Smith|1867|loc=s.</ref> Uz neka manja odstupanja, na koja sam Ciceron skreće pozornost, kao, na primjer, definicija moralnih obaveza,<ref>[[Ciceron]], ''De officiis'', I, 2v.</ref> dovršenjePanaetius nesavršene podjele na tri dijela,(4)}}<ref>[[Ciceron]], ''De officiis'', IIII, 3; cf. II, 257.</ref> odbijanje nepotrebnih rasprava,<ref>[[Ciceron]], ''De officiis'', II, 5.</ref> mali dopunski dodaci,<ref>[[Ciceron]], ''De officiis'', II, 24, 25.</ref> u prve dvije knjige Ciceron je znanstveni sadržaj svog djela posudio od Panetija, bez ikakvih bitnih izmjena. Čini se da je Ciceron bio potaknut da slijedi Panetija, ne obazirući se na ranije pokušaje stoika da istraže filozofiju morala, ne samo uslijed superiornosti njegova djela u ostalim aspektima, već posebno uslijed napora koji su u njemu prevladavali da, ostavljajući po strani apstraktne istrage i paradoksalne definicije, pokaže kako se filozofija morala primjenjuje na život.<ref>[[Ciceron]], ''De officiis'', II, 10.</ref> Općenito govoreći, Panetije je, slijedeći [[Aristotel|Aristotela]], [[Ksenokrat|Ksenokrata]], [[Teofrast|Teofrasta]], [[Dikearh|Dikearha]], a posebno [[Platon|Platona]], ublažio strogost ranijih stoika i, ne odustajući od njihovih temeljnih definicija, izmijenio ih je tako da se mogu primijeniti na vođenje života i zaodjenuo ih u ruho rječitosti.<ref>[[Ciceron]], ''De finibus'', IV, 28; ''[[Rasprave u Tuskulu]]'', I, 32; ''De legibus'', III, 6; cf. [[Plutarh]], ''De stoicorum repugnantiis''.</ref>

Panetije je napisao i spise ''O veselju'' (περὶ εὺθυμίας),<ref>''Peri Euthumias'' ([[Diogen Laertije]], ''[[Životi i mišljenja znamenitih filozofa]]'', IX, 20.</ref> ''O magistratima'',<ref>[[Ciceron]], ''De legibus'', III, 5, 6.</ref> ''O proviđenju'',<ref>[[Ciceron]], ''Pisma Atiku'', XIII, 8.</ref> ''O proricanju'',<ref name="cicero1"/>, zatim jednu političku raspravu koju Ciceron koristi u svom djelu ''O republici'', te pismo Kvintu Eliju Tuberonu.<ref>[[Ciceron]], ''De finibus'', IV, 9, 23.</ref> Čini se da je njegovo djelo ''O filozofskim školama'' ((περὶ αἱρέσεων)<ref>[[Diogen Laertije]], ''[[Životi i mišljenja znamenitih filozofa]]'', II, 87.</ref> bilo bogato činjenicama i kritičkim primjedbama, a obavijesti koje imamo o [[Sokrat|Sokratu]], te o knjigama Platona i drugih pripadnika [[sokratske škole]], dane prema Panetijevim obavještenjima, vjerojatno su bile preuzete iz tog djela.{{sfn|Smith|1867|loc=s.v. Panaetius (4)}}

*{{Citation | last = Smith | first = William | author-link = | contribution = Panaetius (4=)| title = [[Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology]] | volume = | pages = | publisher = | place = Boston | year = 1867 | contribution-url = http://www.perseus.tufts.edu/hopper/text?doc=Perseus%3Atext%3A1999.04.0104%3Aentry%3Dpanaetius-bio-4|ref=harv}}