Panetije – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Legobot (razgovor | doprinos)
m Bot: Migrating 26 interwiki links, now provided by Wikidata on d:q297420 (translate me)
Nema sažetka izmjene
Red 2:
| region = Antička filozofija
| era =
| slika = Panaetius Nuremberg Chronicle.jpg
| opis_slike = Panetijev fiktivni portret kao srednjovjekovnog učenjaka u ''[[|Nirmberška hronika|Nuremberškoj kronici]]''
| opis_slike =
| ime = Panetije
| rođenje = oko [[185. pne.]]
Red 13:
| uticaj na = [[Polibije]]
}}
'''Panetije''' ({{lang-grc|Παναίτιος}} ''Panetios'', {{lang-lat|Panaetius}}, oko 185 – oko 110/109. pne. BC){{sfn|Dorandi|1999|pp=41–42}} s [[Rodos]]a bio je [[Stoicizam|stoički filozof]]. Bio je učenik [[Diogen iz Babilona|Diogena iz Babilona]] i [[Antipatar iz Tarsa|Antipatra iz Tarsa]] u [[Atena (polis)|Ateni]], prije nego što se preselio u [[Rim]], gdje je mnogo učinio na uvođenju i širenju stoičkih doktrina u rimskom društvom, zahvaljujući pokroviteljstvu [[Scipion Emilijan|Scipiona Emilijana]]. Nakon Scipionove smrti 129. godine pne., vratio se u stoičku školu u Ateni i bio njezin posljednji neosporni upravitelj ([[sholarh]]). S Panetijem je stoicizam postao mnogo eklektičniji. Njegovo najpoznatije djelo bilo je ''O dužnostima'' i poslužilo je [[Ciceron|Ciceronu]] kao glavni uzor za [[De officiis|njegovo vlastito djelo]] istog imena.
'''Panetije''', stoik s Rodosa, proveo je izvjesno vrijeme u [[Rim]]u, što ga je navelo, nakon proučavanja određenih "slobodoumnijih" spisa (u odnosu na stoičku [[ortodoksija|ortodoksiju]]), na djelomično modificiranje stoičkog nauka. Na ovom mjestu treba spomenuti da je [[129. pne.]] preuzeo dužnost skolarha u Ateni što je u priličnoj mjeri utjecalo na širenje i slušanost njegovih misaonih poniranja. Odmak od stoičkog radikalizma zrcali se poglavito u odnosu prema materijalnom, prema vanjskom u kojemu individua egzistira i djeluje.
 
==Život==
Panetije, sin Nikagore, rođen je oko 185-180. pne.{{sfn|Dorandi|1999|pp=41-42}} u staroj i uglednoj obitelji na Rodosu.<ref>''[[Suda]]'', s.v. "Panaitios"; [[Strabon]], ''Geografija'', XIV, II, 13, gdje se Panetijevi preci (''hoi progonoi'') navode među znamenitim rodoskim zapovjednicima i sportašima.</ref> Navodi se da je bio učenik jezikoslovca [[Kratet iz Mala|Kratesa iz Mala]],<ref>[[Strabon]],''Geografija'', XIV, V, 16.</ref> koji je predavao u [[Pergam|Pergamu]], te da se potom preselio u Atenu, gdje je pohađao [[Kritolaj|Kritolajeva]] i [[Karnead|Karneadova]] predavanja, ali uglavnom se vezao za stoičara [[Diogen iz Babilona|Diogena iz Babilona]] i njegovog učenika [[Antipatar iz Tarsa|Antipatra iz Tarsa]].<ref>''[[Suda]]'', s.v. "Panaitios"; [[Ciceron]], ''[[De divinatione]]'', I, 3.</ref> Iako se često smatra da su ga ljudi iz [[Lindos|Linda]] na Rodosu izabrali za svećenika [[Posejdon|Posejdona Hipija]], ovo je zapravo bila čast kojom je odlikovan njegov djed, koji se također zvao Panetije, sin Nikaragore.<ref name="classic196">P. E. Easterling, Bernard Knox, (1989), ''The Cambridge History of Classical Literature: Part 3'', str. 196. Cambridge University Press</ref><ref>{{Cite book|title=The Hellenistic Stoa: political thought and action.|last=Erskine|first=A|publisher=Bristol Classical Press|year=1990|location=Bristol UK|pages=211}}</ref>
 
Vjerojatno je preko [[Gaj Lelije Sapiens|Gaja Lelija]], koji je pohađao Diogenova, a zatim i Panetijeva predavanja,<ref>[[Ciceron]], ''[[De finibus]]'', II, 8.</ref> [8] upoznao [[Scipion Emilijan|Scipiona Emilijana]] i, poput [[Polibije|Polibija]] prije njega,<ref>''[[Suda]]'', s.v. "Panaitios".</ref> stekao njegovo prijateljstvo.<ref>[[Ciceron]], ''[[De finibus]]'', IV, 9; ''[[De officiis]]'', I, 26; ''De amicitia'', 27; cf. ''Pro Murena'', 31; [[Velej Paterkul]], I, 13, 3.</ref> I Panetije i Polibije pratili su ga u rimskom izaslanstvu koje je Scipion predvodio glavnim monarsima i vladama helenističkog istoka 139-138. g. pne.<ref>[[Ciceron]],''De re publica'', VI, 11; A. E. Astin, ''Classical Philology'' 54 (1959), str. 221-227, i ''Scipio Aemilianus'' (Ox., 1967), str. 127, 138, 177.</ref> Zajedno s Polibijem, postao je članom [[Scipionov krug|Scipionovog kruga]].
 
Sa Scipionom se vratio u Rim, gdje je mnogo učinio na uvođenju [[Stoicizam|stoičkih]] učenja i [[Grčka filozofija|grčke filozofije]]. Za učenike imao je niz uglednih Rimljana, među kojima su bili augur [[Kvint Mucije Scevola Augur|Kvint Mucije Scevola]] i stoilar [[Kvint Elije Tuberon]]. Nakon Scipionive smrti Scipiona u proljeće 129. pne., boravio je malo u Ateni, malo u Rimu, ali uglavnom u Ateni, gdje je naslijedio Antipatra iz Tarsa na mjestu upravitelja stoičke škole.<ref>[[Ciceron]], ''[[De divinatione]]'', I, 3.</ref> Atenjani su mu ponudili državljanstvo, ali ga je on odbio. Njegov glavni učenik u filozofiji bio je [[Posejdonije]]. Umro je u Ateni<ref>''[[Suda]]'', s.v. "Panaitios".</ref> oko 110/109. pne.,{{sfn|Dorandi|1999|pp=41-42}} otprilike godine u kojoj je govornik [[Lucije Licinije Kras]] u školi više nije zatekao samog Panetija, već njegovog učenika [[Mnesarh iz Atene|Mnesarha]].<ref>[[Ciceron]], ''De oratore'', I, 11.</ref>
 
==Reference==
{{reflist|2}}
 
==Literatura==
*{{cite book |last=Dorandi |first=Tiziano |chapter=Chapter 2: Chronology |editor-last=Algra |editor-first=Keimpe |display-editors=etal |year=1999 |title=The Cambridge History of Hellenistic Philosophy |page=41-42 |location=Cambridge |publisher=Cambridge University Press |isbn=9780521250283 }}
* Gill, Christopher. 1994. "Peace of Mind and Being Yourself: Panaetius to Plutarch." In ''Aufstieg und Niedergang der römischen Welt.'' Vol. II.36.7. Edited by Wolfgang Haase and Hildegard Temporini, 4599–4640. Berlin and New York: Walter de Gruyter.
* Dyck, Andrew R. 1979. "The Plan of Panaetius' Περι τοῦ καθήκοντος." ''American Journal of Philology'' C: 408-416.
* Morford, Mark P. O. 1999. "The Dual Citizenship of the Roman Stoics." In Veritatis Amicitiaeque Causa: Essays in Honor of Anna Lydia Motto and John R. Clark. Edited by Anna Lydia Motto, 147-164. Wauconda (Ill.) : Bolchazy-Carducci.
* Roskam, Geert. 2005. "The Doctrine of Moral Progress in Later Stoic Thinking.” ''On the Path to Virtue: The Stoic Doctrine of Moral Progress and its Reception in (Middle-) Platonism.'' Ancient and Medieval Philosophy 33. Leuven, Belgium: Leuven Univ. Press.
* Sandbach, Francis Henry. 1975. ''The Stoics. Ancient Culture and Society.'' London: Chatto & Windus.
* Schofield, Malcolm. 2012. "The Fourth Virtue." Cicero's Practical Philosophy. Edited by Water Nicgorski, 43-57. Notre Dame: University of Notre Dame Press.
*Stone, A. M. 2008. "Greek Ethics and Roman Statesmen: De Officiis and the Philippics." In ''Cicero’s Philippics: History, rhetoric and ideology.'' Edited by Tom Stevenson and Marcus Wilson, 214–239. Prudentia 37–38. Auckland, New Zealand: Polygraphia.
* Straaten, M. van. 1976. "Notes on Panaetius' Theory of the Constitution of Man." In ''Images of Man in Ancient and Medieval Thought: Studia Gerardo Verbeke ab amicis et collegis dicata.'' Edited by Gérard Verbeke & Fernand Bossier. Leuven: Leuven University Press.
* Tieleman, Teun L. 2007. "Panaetius’ Place in the History of Stoicism, with Special Reference to his Moral Psychology. Paper Presented at the Tenth Symposium Hellenisticum, held in Rome in 2007." In ''Pyrrhonists, Patricians, Platonizers: Hellenistic Philosophy in the Period 155–86 BC; Tenth Symposium Hellenisticum.'' Edited by Anna Maria Ioppolo and David N. Sedley, 104–142. Elenchos 47. Naples: Bibliopolis.
* Walbank, Frank William. 1965. "Political Morality and the Friends of Scipio." ''Journal of Roman Studies'' 55.1–2: 1–16.
 
{{mrva-biog}}